Miroslav Antić - Strana 5
Strana 5 od 24 PrvaPrva ... 3456715 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 61 do 75 od ukupno 348
  1. #61

    Odgovor: Miroslav Antic

    LAKO JE TEBI


    Lako je tebi kad imaš brata,
    pa može da te štiti i brani.
    Kad se u dvorištu igrate rata,
    on uvek stoji na tvojoj strani.
    Od svih je bolji.
    Od svih je jači.
    Zato brat tako mnogo znači.

    Lako je tebi kad imaš brata:
    smeš da se praviš važan pred svima.
    U bioskopu nema karata,
    on samo trepne i - već ih ima.
    Na utakmici nigde mesta,
    on samo migne - tri klinca digne.
    Poznaje svakog konduktera.
    Poznaje svakog poslastičara.
    Ima u gradu tristo drugara.

    Meni je teško jer nemam brata,
    pa pazim s kim se igram rata,
    jer nije svako na mojoj strani,
    spreman da uvek baš mene brani,
    A kad se s drugom decom potučem,
    obično deblji kraj izvučem.

    Kod kuće radim sam za dvoje
    i što je moje i što nije moje:
    i ugalj vučem,
    i rublje skupim,
    i sobu spremim,
    i mleko kupim

    I tako: pošto nemam brata,
    moram da budem vredan sam,
    i budem dvostruko vredan sam,
    i da odrastem sasvim sam.

    Od svega što na svetu znam
    najstrašnije je kad si sam.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #62

    Odgovor: Miroslav Antic

    Miroslav Antic, “Svinjski repovi”


    Sa dva kilograma svinjskih repova Djordje se vratio u Futog. Ima dana kad se vratio praznih ruku a kod kuce ceka sestoro gladne dece, jedna umorna mati i jedan nakrivo nasadjeni otac. Djordje svakog dana mora da zaradi hiljadu dinara, inace ce dobiti batine.

    Djordje Dundjerski. Mladi “pregalac” i “glava porodice”. Ucenik treceg razreda osnovne skole u Futogu.

    Djordje prosi po Novom Sadu. To zna i njegova uciteljica i mali drugovi. Drugi razred je zavrsio sa odlicnim. U skoli i dalje stoji sasvim pristojno. Ima dva pametna oka. Ume da popije koktu na eks, a da ne trepne. Ume i da se nasali, ali gorko. Ume i da se zabrine, ali sve nekako ispadne kroz osmeh.

    Imam pred sobom svrcu kome je porodica natovarila na pleca brigu o hiljadarki dnevno. Gurnite na ulicu nekog odraslog coveka i naredite mu da svaki dan donese po hiljadu dinara, pa cete videti da je to uzasan posao. A to ide godinama. I to ce jos ici godinama.

    Deca se zovu Snezana, Vlada, Dragan, Zdravko, Zoran i Mileva. Vlada je najmladji: tek se rodio. Kao i svako dete, Djordje ima svoje snove. Zeleo bi da postane sofer ili kauboj.

    -Tako bih mogao- kaze- da putujem. Da odem daleko. Da dobijam dnevnice i prestanem da prosim.
    -Zar ti nije zao- pitam- da ostavis decu?
    -Potrpao bih ja i njih u kamion i odveo.
    I verujem da bi to i ucinio. Jer bivalo je dana kad isprosi samo za hleb.
    Nosim ga- prica mi- gledam ga, a hleb vruc, mek, a ja gladan, pa ipak ne strpnem ni mrvu. Prvo njih nahranim...

    Inace, najveci dan je kad se skupi nesto para za svinjske repove. To smo nekako uredili, dao sam mu novac i on je otisao da se brine o deci. Ja sam posle toga sedeo i bilo me je sramota kao da sam ja licno i privatno pravio i podesavao ovaj svet.

    Razmisljao sam kako da mu se pomogne.

    Razmisljao sam kako da se pomogne onom decaku na Tvrdjavi koji spava sa dva psa, jer su ga majka i ocuh oterali od kuce. Jede sa psima hotelske pomije. Oni ga nocu greju. Jova Soldatovic, Mica, sta znam ko, poklone mu dzemperic, kaput, neki dinar...

    I nekako mi se ucinilo, djavo ga zna zasto, da Djordju, da svoj toj takvoj deci ne treba pomagati, nego ih razumeti i udesiti da dospeju bar do sutrasnjeg dana. Treba pomagati nasoj deci. Onim lepo ocesljanim, pametnim, mirisavim bucama namrstenim na margarin- jer, zaboga, oni jedu samo puter; namrstenim na mleko-jer, zaboga, oni piju samo kakao; namrstenim na novo odelo- jer, zaboga, neko ima lepse, modernije, cak iz Italije.

    Treba pomagati nasoj razmazenoj deci, nasoj za zivot nesposobnoj deci, nasim maminim i tatinim mazama.

    Djordja treba uvazavati i pokoniti se pred paketicem svinjskih repova koji dele sedmoro gladnih malisana, jednom nedeljno ili nijednom nedeljno.

    Nema u meni nikakve pakosti. Nikakvog zla. Ne mogu da optuzim drustvo sto mu ne pomaze, jer tata je zemljoradnik, a majka radnica u “27. martu”.
    Jednostavno, rastuzen sam zbog nas i zgadjen, nesrecan nekako posramljeno. Zaboli nas zub, pa mislimo da je to najveca briga zemljine kugle. Iskljuce nam struju cetiri sata, a mi proklinjemo sve, od Nikole Tesle do “Elektrovojvodine”. Sve neke ogromne brige oko nas: prosao tako neki mamlaz, pa mi oljustio farbu sa leve strane haube...

    Lepo mamino nece da pojede rucak, duri se.

    Lepo tatino zatrpano gomilom igracaka place zato sto nema jos dve gomile igracaka.

    Djordje grabi peske u Futog sa hlebom ispod ruke.

    Onaj malisan na Tvrdjavi jede pomije.

    A mi prolazimo kroz taj svet kao coravi, i ne primecujemo ni jedne ni druge. Te, koji ce nas sutra zameniti. Te koje grdimo sto su mladi, kao da su oni odlucivali hoce li ce se roditi.

    I dodje mi, ruku na srce, da onako siroko pljunem na dobra stara vremena u ime svih onih novih, kojima srljamo u susret kao da ce sama od sebe biti napravljena.

    Nemam u ovom zapisu ni pocetak ni kraj. Iznosim ga kao prilog za razmisljanje. Ako neko nesto smisli, bicu mu zahvalan. Ako ne smisli-opet lepo.

    16. novembar 1969.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #63

    Odgovor: Miroslav Antic

    KAKO SE SANJA


    Treba nesto da se usni
    Ali kako?
    Treba da se usni tako
    da ne bude bas ovako i onako,
    vec da bude i ovako i onako.
    Ako treba da se usni,
    onda - tako.

    Kad kraicak levog oka sjaj zalije,
    kad kraicak desnog oka bol zalije,
    kad kraicak desnog uha dah zalije,
    kad kraicak desnog uha smeh zalije,
    ne pitaj se ni: sta li je,
    ni: cemu je,
    ni: da li je?

    Uzmi malo sna u saku
    i protrljaj oci svoje.
    I odjednom znaces: to je.

    Koje?
    Moje ili tvoje?
    Ne benavi, svete plavi,
    ko da moje nije tvoje,
    ko da tvoje nije moje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #64

    Odgovor: Miroslav Antic

    Miroslav Antic, Ko zna gde smo mi


    I pocela je, dakle, jesen. U sred avgusta. A pocinjala je pomalo jos maja, pa juna, pa nekoliko dana u julu, presecala nas usred vrucine, selila nas za jednu noc iz africke jare na obale severnih mora. Ali ovo sad, od pre dva dana, to je kontinentalna esen, to su prvi pozuteli listovi, miris hladnoce u kosi i na obrazima... sad opet mozemo da pocnemo san o moru.

    Ustvari, niko nije toliko dugo na moru kao mi, kontinentalci. Gledam one Dalmatince jos do pre neki dan, muvaju se po toj Dalmaciji, a nista i ne vide: ni zvezde, ni palme, ni penu u balama, ni galebove. Ko zna gde su ti ljudi sa svojim snovima. Kazu ti: dobro jutro, a misao im u Australiji. Kazu ti: dobar dan, a misao im na Atlantiku.Kazu ti: laku noc, a misao im u Japanu.

    A meni, opet, obrnuto. Meni misao stalno na Jadranu. Citave bodine sanjam more, idem ulicama, radim, razgovaram sa prijateljima, a - nisam tu. Na moru sam. Zovu me na sastanke, teraju me da nesto organizujem, uradim, donesem, predam, saopstim, ocutim, priznam... a ja im kazem:

    -Badava vi to meni. Nisam ja tu.

    I stvarno sam u Trogiru, na Korculi, u Budvi, u Voloskom, u Sibeniku, u Zadru, u Kotoru, na Mljetu, na Visu...

    Kad pocne ovako jesen, vidim prvi list kako se otkacio sa grane i pada u vrtlogu niz bulevar, ja odem. Iznervira me neko. Drugi bi planuo, svadjao se, dokazivao, pretio, psovao. Ja nista. Prodjem kroz ljude i kroz zidove kao kroz vazduh. Jer kako mozes nanervirati nekog ko nije tu, ko je odsutan?

    Ja sam godinu dana odsutan. Od jednog mora do drugog. Slusam Radio Jadran. Imam neke trake sa morskim melodijama. Pripremam recnu ribu na dalmatinski nacin. Nerviram se kad Hajduk izgubi. Godinu dana tesan mi je rodjeni krevet, vrpoljim se do neko doba noci, setam nekim starim trgovima; Dubrovnik, Split; u glavi mi trepcu ferali, pa mi svetli pod celom ona prvomajska obala, praznicna obala sva u vatrama, pa lutam praznim plazama Orebica, Makarske, Ciova, Stona, Hercegnovog. Od Crne Gore, preko Hrvatske, cak do Istre, sve ja to prodjem u masti.

    A pripreme. Da vam ne govorim o pripremama. Neko obuce farmerice, okaci torbu o rame i digne palac. Ja kad idem na more, spremam se kao da idem u rod. U stara vremena, kad se jos putovalo u kolima sa arnjevima, tako su nasi nedeljama, mesecima pripremali svoje putovabnje u Pestu, u Bec, u Beckerek. Posle su dosli vozovi i brzine, ali moj deda je uvek tri sata ranije bio na stanici kad putuje iz Mokrina u Kikindu. Sedeo je u hladovini pod bagremom, ili zimi uz furunu u cekaonici, kola je isprezao kod Stepancevih, u kafani prekoputa, pa smo posle sedeli i cekali voz.

    I cekajuci tako, mi smo vec bili u Kikindi. i secam se: ta Kikinda , iz cekanja, uvek mi je bila lepsa nego ona prava. U pravoj Kikindi najveca senzacija za mene bilo je sto moze da se sladoled jede kasikom, za stolom, iz neke metalne case. Taj sladoled sam obicno gutao, a uzivao sam posle, kad se vratimo kuci. Mljackao sam u Mokrinu.

    Tako je meni sa morem. Tako je svakom bivsem mornaru kad sanja o moru i kad ode na more. I ove godine, kao i uvek kad sam tamo, ja nisam tamo. Odjednom hocu da se odmorim od svega sto me je razvlacilo na sve strane, odjednom hocu da dozivim jos jednu godinu snova, i vec posle pet dana ja vidim da sam umorniji, pa mi skripi onaj iznajmljeni krevet, pa sanjam prvo o svom krevetu, pa o svojim brigama, pa mi treba da se s nekim isvadjam, da me neko pozove na sastanak, da cujem Radio Novi Sad ili Radio Beograd, da saznam sta je sa Zvezdom ili Vojvodinom, radi li pionirska skola na Detelinari, kako je na Strandu, na Tvrdjavi...

    Trcim na telefon. Kako je, pitam, sta ima novo u redakciji, da li me je neko trazio... Bez veze. Novine izlaze i bez mene. Vreme je naslikano na televizoru svake veceri u pola osam. Niko me nije trazio. Zive ljudi bez mene, svira Janika Balaz bez mene. Milan Plemic i ne primecuje da me nema medju gostima na terasi Tvrdjave. A ja sam sa njima. Muvam se svake veceri pre negu sto zaspim, setam kejom, prelecem preko Dunava kao velika bela ptica u Kamenicu, vrtim se sokacicima Podbare i Salajke, lomim noge po begeckim vinogradima...

    Stvarno, sta cu ja na moru?

    Onda pocne nervoza. Jedva cekam da se to zavrsi. Jer, sta je tu je. Uplatio sam za odmor i nema vracanja para. Treba zazmiriti i izdrzati.

    I ja, umesto da se odmaram, ja izdrzavam na svoj nacin. Ali izdrzavam na svoj nacin. Hoce, recimo, da me nanarvira kelner koji se uvija kao brsljan oko stolova gde sede stranci, a mene i ne primecuje satima.

    -Neces, burazeru mislim neces me nanervirati. Ja nisam ovde. Ja sam daleko. J sam sad u Sodrosu, brale, a ti i ne znas sta je Sodros. Drugi bi lupao sakom o sto, vikao nesto o turizmu, o jugoslovenstvu, o ugostiteljskoj etici. Ja nista. Prodje kelner kroz mene kao kroz vazduh, pridjem i ja kroz njega. Jer i on nije ovde. I on je negde na drugoj strani sveta, neko njegovo lepse i nasmejanije Ja seta sad sa Havajkama, ili igra u Grckoj, ili pilji u golisave lepotice Palm Bica. Ovo ovde sto stenje, ovo kelnersko telo iskrivljeno pod teretom posluzavnika, u oznojanom crnom sakou, sa budjelarom punim stranog novca, ko zna cije je to telo.

    Ko zna cija su nasa tela.

    Duse su nase to znamo. Valjda smo zato i neulovljivi. Valjda zato niko i nije tu gde mislim da jeste.


    Sam sam opet kod kuce, a nisam tu. Mljackam ukus morskog vetra, kao nekad, u detinjstvu. ukus kikindskog sladoleda. I vec mislim kako cu iduce godine, tamo negde pocetkom juna, pocetkom jula, pocetkom avgusta... A Radio Jadran mi salje Djordja Peruzovica i Olivera Dragojevica, a palme mi sume oko usiju, a more se talasa u temenu.

    Neko na vratima zvoni. Traze me. Sta vredi i da otvaram, kad nisam tu. Ko zna gde sam ja.

    26. avgust 1977.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #65

    Odgovor: Miroslav Antic

    Ovo je raskrsce izrugivanja,
    rekoh drugom.
    Zato ce moje kazivanje biti ruzno otvaranje
    i cerecenje skoljke koju si ti zaradio,
    a lakomisleno mi je ustupas.

    Ucinicu sve to pred tobom,
    javno,
    kao sto se to cinilo u prastara vremena:
    bez ikakvog stida.

    Ja nisam ronilac.
    Ja samo od drugih otimam skoljke
    i pijem iz njih more.

    Ti mi dajes na dar
    da ti objasnim
    sta vidim u toj skoljki
    u kojoj ti savrseno nista nisi video.

    Skoljka je zena,
    kneze moj.
    A veruj: u svakoj zeni
    postoji nesto hranljivo.

    Neko ima kljuc za nju
    i otvara je u prolazu
    -mozda: bezazleno sasvim,
    -mozda: iz ciste obesti,
    -mozda: tek tako, iz zanata.

    Onda je srce.
    Onda je baca.
    Jer sta ce njemu ljuske.

    I onda ode dalje za nekim novim skoljkama,
    jer on to tako jednostavno
    i tako prirodno cini.

    A neko nikad nece imati kljuc.
    Raskrvarice usta dok to otvara.
    Izlomice sve nokte.
    I mucice se.

    I kad otvori skoljku
    i kad je napokon posrce,
    vikace:
    nije to ta skoljka.
    Ljudi,
    zar je to ono sto sam hteo?

    Neko baci skoljku o kamen
    i polupa je.
    Gleda u njene krhotine
    i kao da uziva u njenom ugibanju.
    I ostavi je da se muci na suncu.
    I da od njenog mekog tela
    ostane malo gorke koze.

    A neko,
    zeljan skoljki,
    placa svom svojom staroscu
    da mu ih drugi otvore i donesu.
    Na nekom srebrnom posluzavniku,
    naravno.
    U neko srebrno vreme.
    Pred neku srebrnu smrt.

    Neko ne voli skoljke,
    ali nema sta drugo da jede,
    kneze moj,
    i on ih jede i jede dok drugi ozbiljno misle
    da on u njima uziva.

    A sta ti meni nudis?

    Nudis mi jednu skoljku
    koju vec trideset godina
    vuces po ovom svetu zoves svojim imenom.

    Ozobao si alge sa njenih ledja.
    Ozobao si sedef sa njenih bedara.
    I posle toga mi kazes:
    veruj mi,
    ova skoljka nema ukusa.

    Cuj, kneze moj,
    cetvrti razlog borbe je
    u poeziji otvaranja.

    Deo iz drugog kazivanja, Raskrsce
    (O poeziji, ili o razlogu borbe)
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #66

    Odgovor: Miroslav Antic

    PUSTINJA

    I

    Sve češće mi se događa da oko sebe zapažam obilje nečeg polovičnog čemu se odaje počast.
    Obilje nesigurnog, prikrivenog i krnjeg, a tako uvaženog.

    Možda prenaglo rastem. A možda prenaglo raste ovaj svet oko mene i gubi osećanje pravednosti i obraza.
    Nešto nije u redu.

    Recimo: vidim početak. Svi okolo se dive. A meni nešto zasmeta. Osećam, treba drukčije.
    Prepoznam starost novog. Jalovitost zahuktalog. Prepoznam gde se mešaju velikodušnosti i pohlepa, i beslovesnost i složenost, i saradnja i izazov, i davanje i krađa.

    Izbrišem sve rukavom i sve ponovo započnem.

    II

    Ili mi kažu: ovako izgleda savršenstvo. A ja vidim: ne izgleda.
    I krivo mi što vidim.

    Još deda mi je govorio: Treba pustiti svakoga da radi kako radi. Ako je sobom ushićen, nemoj to da mu kvariš.
    Što više njih u zabludi, sve više si u pravu.

    A ja tako ne mogu. Prislonim uho na tle i učim sebe slušanju. Mnogima je to vredelo.
    Slušam šta govori zemlja. Valja joj verovati.
    Zemlja ne govori napamet.

    Zasučem onda rukave. Izgubim dane i noći. Niti me neko moli. Niti me neko tera. Niti mi kažu hvala.
    Zapnem umesto drugog, raskrvarim svu dušu, ali mirno i strpljivo dovršim dovršeno.

    III

    Prosto mi neprijatno kad vidim na nekoj slici nešto nedoslikano, a ne smem to da priznam ni drugima ni sebi, da ne ispadnem priglup.
    Ili kad čujem u pesmi gutljaj nedopevanog, pa se od toga zagrcnem i gorko mi u grlu, jer moram da progutam.

    Za mene nauka nije nešto već naučeno, nego mučenje učenja mimo gotovih znanja.
    Kad se nagnem nad cveće, znam da to nije miris, već njegov zadihan pokušaj da razgovara sa mnom.

    Kad se nagnem nad potok, znam da to nije pena, već njegov uspaničen pokušaj da me na nešto upozori.

    Sve češće imam potrebu da menjam redosled zbivanja. Da desno premeštam levo.
    Cedim boje iz belog. Vraćam mora u izvore. Pravim od vetra klikere kao od plastelina.
    Uopšte, tako se ponašam kao da sam ja priroda. Ili da sam ja prirodi nekakva njena priroda.

    IV

    Krišom već usavršavam neka od tih umeća.

    Mahnem, na primer, rukom i preda mnom je more. Vidim da nije dobro. Onda izgužvam more, malo osušim, izmesim i ispečem na suncu.
    Uveče dobijem planine. Ni to mi nije dobro. Ujutro oparam planine, pa od njih pletem oblake.

    Držim u ruci oblutak kao beonjaču sunca. Držim pšenično zrno: zub-mlečnjak Mlečnog puta.
    Menjam se od mene do mene i opet od mene do mene, i u svakoj toj promeni nekakav drugi ja prestaje iz začetka i začinje se iz prestanka, dok korača u gomili sa bezbroj svojih tajnovitih i neslućenih bića.

    Onda se dižem u vazduh i lepršam nad prostorom. Presvlačim krljušt vetra.
    U kakav kosmos da zurim, kad sam i ja taj kosmos?

    V

    Mnogo je tokova potrebno da se komadić kamena otkotrlja u more i sa njega se operu sve neravnine vremena, da bi se, zaobljeno, u žilicama vulkana shvatila misao, zgranuta što ni do danas nismo saznali obične stvari iz uspomena pra-munja, pra-okeana, pra-vazduha, i razgovora virusa, reptila ili paprati.

    Ko misli glavom, taj ne misli, ako ne ide na rukama. Nije uzalud kazano: misli se uvek odozdo.
    Misli se kao grana: od korena ka cvetu. Da su krošnje u zemlji, mislilo bi se krošnjama.
    Misli se kao kuća: od temelja ka krovu. Misli se kao zemlja: od grobova ka pticama.

    Držim list bele breze kao sluzokožu leta. Držim kap vode na dlanu kao molekul najdubljeg.
    U kakav kosmos da zurim kad kosmos u mene zuri iz ispranoga suzama oblutka moje beonječe?
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #67

    Odgovor: Miroslav Antic

    VI

    Pre neki dan mi došlo da od najgušće prašume, koju umem da dočaram, napravim sebi pustinju.
    Sad lutam po toj pustinji.

    Zamisli kristalni prostor, brušen vetrom i providan. Što više iz njega izlaziš, sve dublje u njega uranjaš.
    Svako te može prisvojiti, ali ne i razumeti. Svako te može tumačiti, a ti ostaješ opsena.

    Ne znam šta će mi pustinja. Zamisli rastopljen pesak. Žitak. Pomičan. Plavkast. I usred peska drvo. Okamenjeno i šuplje. A na drvetu dečak, jedan od onih mojih, okrenutih naglavce.
    Jesi li zamislio?

    Kad sam već sve to stvorio, red je i da ga obiđem i vidim da li valja.
    Ne događa se svaki dan da mi pustinja uspe.

    VII

    Stignem u podne pod stablo i javim se dečaku. Bio sam žedan i zlovoljan.
    On sa kamene grane uzabra sočnu jabuku, malo dunu u nju, protrlja je o rukav i vide da je dobro.

    Odjednom sam primetio da me duboko pogađa to što još neko sem mene stvara iz ničega nešto.
    Ovaj je zašao dalje od svih mojih umeća.

    Šta vi tražite, rekoh, u mojoj ličnoj pustinji?

    Gledao me je pitomo: Ne tražim, nego nalazim. Bavim se odgonetanjem nepostavljenih pitanja.
    I ovako je rekao, ravno, bez trunke jetkosti: Izuzetno ću paziti da svojim nezgrapnim delima ne ozledim svu tananost i blagost vašeg nemira.

    VIII

    Stajao sam pod drvetom i premotavao pamet. Smežurane daljine tapkale su u mestu, brišući okorele senke sa donje usne neba. Je li taj dečak naivan, duhovit ili bezobrazan?

    Ovako mi je rekao:Poznajem mnoge trave. Nisu išle u školu, a ipak isceljuju bolesti, jer nose u sebi zdravlje. Nose ga kao vrlinu koja se ne stiče vežbanjem.

    Poznajem mnoge ptice. Nijedna nije učena, a ipak znaju da lete, jer to je živ produžetak njihovog zagrljaja sa vetrom i visinama.
    One u sebi nose vrlinu krilatosti, a to se ne stiče vežbanjem.

    Poznajem mnoge zveri. Nijedna nije pismena, a ipak nepogrešivo čitaju zakone prirode, jer nose u sebi um. Nose ga kao vrlinu koja se ne stiče vežbama.

    IX

    Zatim mi je objasnio:Ja lečim, shvatam i letim običnom iskrenošću. A to se ne da naučiti..

    Da sam na vašem mestu, rekao sam kroz zalogaj, bio bih strašno usamljen. Sve bi mi bilo dosadno.

    Samoćom, reče on, nasleđuju se prostori. Boraviti u sebi, znači: biti na putu.
    Samoća ima svojstvo isceljenja od sebičnosti. Ona nije odvajanje, nego pripajanje stvarima.
    Ovde postoji beskraj i postoji blizina. Drugo mi nije potrebno.

    Uzabrali ste jabuku sa grane koja ne rađa. Kako to izvodite? Čime se ovde hranite?

    On reče: dubinom vida. I reče: bistrinom sluha. I reče: gustinom usana. I reče: veštinom dodira. I reče: oštrinom mirisa. I reče: brzinom misli.

    X

    Ovako mi je objasnio:

    Na ovom drvetu rastu svi plodovi na svetu, samo ih treba videti.
    Moje duboko divljenje prema nečem što leti, zabranjuje mi da jedem ptice što ovamo svraćaju.
    Iskreno uvažavanje svega što zna da pliva, zabranjuje mi da jedem ribe što ovamo zalaze.
    A kako odveć cenim dostojanstvo svih bića koja imaju mozak, ne lovim i ne ubijam, i ne uzimam hranu kroz koju protiče krv.

    Niti je bilo ptica. Niti je bilo riba. Niti je bilo divljači. Red je da neko u pustinji, koja je samo moja, objasni šta mi potkrada kad nisam toga svestan.
    Stvarno sam bio uznemiren.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #68

    Odgovor: Miroslav Antic

    XI

    Odeću, koju je nosio, sam sebi je načinio od nekoliko džakova, i po njoj biljnim bojama islikao je znake što podsećaju na zapise ili delove predela zapamćenih u snu.

    Obećah da ću proučiti šta znači bistrina sluha i šta je gustina usana. Šta je oštrina mirisa i šta veština dodira.

    Obećah da ću razjasniti šta znači munjevita misao. Čime se vidi nevidljivo.

    On kao da se osmehnu.

    Pa popnite se, reče i načini mi mesta. Imate ovde pustinju koja je skoro gotova. Po dobrom običaju, zasucite rukave i dovršite sebi to što je dovršeno.

    XII

    Stajao sam na drvetu i gledao u prazno. Bilo me je sramota. Jer odjednom sam shvatio da sam ogromno bogat, a ne znam čime sam bogat.

    Šta sam ja? Štićenik mašte koji ne ume da dosanja? Stranac u sopstvenom svetu? Ili tvorac što stvara za sebe tek polustvoreno i ništa svoje ne dorekne, zato što drugom završava već dovršena dela.

    Potomak sam mudraca. Sad traže od mene umnost koju nisam nasledio.
    Šta sam ja? Napor slučaja, ili upornost upotrebe?

    Jedna je veština života proizvesti vrline. Druga je veština života naučiti ih da dišu.

    Nečije je da započne. Nečije: da se ne umori. Nečije je da kaže. Nečije: da se osmehne. Nečije je da sagradi. A nečije: da sačuva. Nečije: da se rodi. A nečije: da ne umre.

    XIII

    Dečak je, zamišljeno, čeprkao po džepu.

    Izvadi šaku očiju kakve još nisam video. U svakom se prelamalo bezbroj boja i svetlosti. Govorio je sporo, kao da žvaće reči.

    Kad pogledate u nebo, večnost je nepokretna. Ali ako zavirite dublje u dušu beskraja i izmerite spektar ognjišta zvezdanih svetova, razabraćete, uistinu, kako se sve udaljuje, sve se širi i beži.
    Večnost je zadihana. Nikad se neće odmoriti.

    I ovako je rekao: Ovo je seme vida. Raste visoko u granama. Ono je nastavak razuma.
    Izabrao je jedno. Malo dunu u njega, protrlja ga o rukav i usadi mi u čelo.
    Zatim se dovoljno odmače, zagleda nekako iskosa i vide da je dobro.
    Bio je zadovoljan.

    XIV

    Izvadi dosta ušiju kakve još nisam video. Oko svakog je lebdelo bezbroj svetlucavih iskrica.
    Svaku je svoju reč držao dugo na jeziku kao da je umekšava.

    Možda ja unosim zabunu u stvari koje rastu. Ali se ne izvinjavam. Kad izlazimo iz zglobova i napuštamo detinjstvo, nema bezbolnih misli i bezbolnih saznanja. I nema bezbolnih pitanja.

    I ovako je rekao: Ovo je seme sluha. Raste dole u korenju. Svako je izvajano od nade ove zemlje.
    Izabra jedno uho. Malo dunu u njega, protrlja ga o rukav, osmotri prema suncu i usadi mi u potiljak.
    Zatim se dovoljno odmače i vide da je dobro.
    Bio je zadovoljan.

    XV

    U dlanove mi utisnu jedne usne i nozdrve. Ovo je seme ukusa, a ovo seme mirisa, reče i klimnu glavom. Izgleda da je dobro.
    Bio je zadovoljan.

    Čeprkao je, zatim, nešto pod svojom košuljom. Prebirao je po srcima. Imao ih je mnogo.

    Kad gledate odozdo, život je nepokretan. Ali onaj ko nadvisi ogromne raspone godina i srcem izmeri spektar ognjišta ljudskih svetlosti, videće: sve se udaljuje, sve se širi i beži.
    Život je strašno zadihan. Nikad se neće odmoriti.

    I ovako je rekao: Ovo je seme ljubavi. Odabrao je jedno, dunuo je u njega, protrljao ga o rukav i vide da je dobro.
    Zatim ga kao značku okači o moj rever i reče tako da upamtim: Srce se nosi javno.

    Dugo me je zagledao. Bio je zadovoljan.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #69

    Odgovor: Miroslav Antic

    XVI

    A ja sam bio poražen.

    I pored novih čula, stečenih nenadano, zalud sam pružao ruke da nešto sa drveta uberem. Nisam ubrao ništa.
    Bio sam isuviše ovde, da bih razumeo gde sam. A verovao sam, doista, da sam najveći mag koji je ikada rođen.

    Vi berete prazninu, jer ne berete sebi, reče dečak na rastanku.
    Rekoh: Želim plod drveta, da mogu da ga rasadim po čitavome svetu.

    On me pogleda oprezno:

    Pa vi još uvek delite čovečanstvo na narode. Zar vas to nije prošlo?

    Nisam delio ja. Čovečanstvo se delilo.

    XVII

    Od marta hodam naglavce i držim zemlju na rukama. Umoran sam od svega. Da li me ko razume?
    Sve moje uspomene neko je već doživeo. Mučim se da se setim kako da ih zaboravim.

    Moja je najveća želja da prestanem da želim. Da legnem na rame brega i oslonim se o vetar kao o najduži nastavak moga prekratkog trajanja.

    Moj je najveći san da prestanem da sanjam. Da legnem na rame potoka i zagledam se u ušća, kao u najduži nastavak moga prekratkog buđenja.

    Moja je najveća misao da prestanem da mislim. Da stresem sa sebe perut obesnažene snage. Da sloboda mog razuma ne bude sloboda u meni, već sloboda od mene.

    Da legnem na rame trenutka i oslonim se o ništa kao o najduži nastavak moga prekratkog besmisla.
    Zato mi treba to drvo.

    XVIII

    Znate šta, reče dečak. Duhovno dostojanstvo raste, a ne širi se. Duhovno izobilje buja, a ne razmnožava se. Najdalje sebe objavljuje onaj ko sebe ne pominje.

    Kako činim sve ovo? Neko to zove: priroda. A ja to zovem: promena. Neko to zove: vera. A ja to zovem: dodavanje. Pojednostavite boga. Pretvorite ga u hemiju.

    Neko vreme je ćutao. Onda odlomi grančicu, malo dunu u nju, protrlja je o rukav, osmotri prema suncu i vide da je dobro.
    Bio je zadovoljan.

    Zabodite je u zemlju, u pesak ili vodu. Svuda se može primiti. U njoj je klica drveta. Čuli ste valjda za klone?
    Čovečanstvu je dovoljno i jedno ovakvo drvo. Narodima je premalo i da im date šume.

    XIX

    I rekao je na rastanku:

    Čemu na svetu narodi, ako postoje ljudi? Narodi žive i gase se. Ponekad se povampire, ali to nije obnavljanje, jer tako se izopače da više uopšte ne liče na svoje pretke i himne.
    Na sreću, čovečanstvo sve to vremenom zaveje, umiri i poravna.

    I još ovo je rekao:

    Piše u nekim knjigama, najstarijim na svetu, da sadrže iskustvo mnogo drevnijih knjiga pisanih na iskustvu nečega što je još starije.
    A šta je jedan narod? Prošlost od juče i prekjuče. Zar to liči na ozbiljno?

    Sve mlado uporno veruje da je starije od svog oca.

    XX

    I reče, jednom zauvek:

    Zaista je svejedno da li ko pripada narodu neimara i robova, kuvara ili slikara, bogova ili ratnika.
    I da li prisvaja povest uzgajivača cveća, dresera pismenosti, izumitelja mirisa, tkanina ili hleba.

    I da li nosi plemstvo rezbara u bakru, u drvetu i plemenitim metalima.
    I da li ističe grb pirata, pisara zakona ili vezilje osmeha.

    Narodnost može biti jedino uspomena na te u kojima ste, tu negde poslednjih stoleća ili desetina stoleća, boravili i sanjali današnjeg sebe.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #70

    Odgovor: Miroslav Antic

    XXI

    U otključalom vazduhu otvarale su se šume. Oplemenjene. Biljke su: odvezan čvor tišine.
    Ponavljao sam za njim kao svečanu zakletvu:

    «Jer svi ti vidljivi svetovi i nevidljivi svetovi, sa kojima se u svemiru, kao tople meduze, dodirujemo pretakanjem kroz milijarde pitanja,
    pa i to mora biti nekakvo pripadanje i nešto kao srodstvo.

    Zato je narod privremen i važi u trenutku, a besmislen je u večnosti.

    Dosta je jedno drvo da poklonimo ljudima, ako ono u sebi sadrži veliko značenje ljubavi i čistote.
    Baš kao što je dovoljan i jedan jedini čovek, ako u njemu postoji značenje čovečanstva».

    XXII


    Obrisao sam pustinju, dečaka i njegov svet.
    Bio sam duboko zamišljen nad svim što sam doživeo.
    Naše misli nas koriste: uzmu nas kao blistanje, a vrate kao ugarke.

    Opipao sam čelo: ni traga novom oku. Opipao sam teme, tražeći makar ožiljak. Ni traga čudnom uhu. Ni usnama ni dlanu. Ni nozdrvama u dlanu. Ni srcu na reveru.
    Sve je uraslo u mene i potpuno se rastvorilo.

    A ipak, čini mi se, malo drukčije vidim, jer počeo sam, konačno, da razmišljam i okom, što nisam ranije umeo.
    I počeo sam da razmišljam uhom, dlanom i usnama.

    Tako obavijam sebe, a sobom mrak i magle nad zamršenim stazama u pređi svega što navire.

    XXIII

    Obuvam žute barice pune lanjskoga lišća. Dovikujem se kroz kotline sa disanjem života.
    Odjeci mi se vraćaju kao zvonjava srca.

    To znači da nečim dotičem daleke ivice beskraja. Nekim čudnim sonarom, za koji nisam ni slutio da u meni postoji.

    Kad pomilujem vazduh, boje dobijaju mirise. Osećam ukus tišine. Osećam tkivo senki.

    A imam u džepu dokaz da nisam sve to sanjao. Imam kamenu grančicu drveta izobilja.
    Bio bih stvarno vetrogonja i ne bih sebi oprostio da je olako zasadim na prvom zgodnom mestu.
    Gde je središte sveta?

    XXIV

    Lepo je deda govorio: «Imanje ostavi svakome, poruku samo jednome».

    Svi oni koje sam pitao gde živi čovečanstvo, kažu mi: «Tamo negde».
    Šta znači: tamo negde? Bar da glume dok misle, nego se sećaju napamet.

    I kažu: «A tu, pred vama, između ovih granica, koje su zalivene krvlju i zakletvom predaka, tu živi jedan uspravan i poduzetan narod, graditelj, vojnik i čarobnjak kakvome nema premca, narod ponosit, pravedan, nepotkupljiv i večan.

    I neka mu je slava dok je sunca i meseca».

    XXV

    Razmišljam nešto o suncu, o mesecu, o svemiru. Kad bih odande gledao, da li bih video granice?
    I ako se nadvirim, šta bi mi one značile?

    Poklonim se i prođem.

    Neka je slava svakom ko misli da mu je slava. Postoji toliko stvari koje moram da saznam do kraja ovog leta. Ima li smisla da zastajem i nekoga podučavam šta od ovdašnjeg kosmosa vide ostali kosmosi?
    Jedino, malo mi zasmeta kad već zamaknem putem, što mašu za mnom i viču: «A iz kog ste vi naroda? Iz koje ste vi večnosti?»

    Stvarno: iz kog sam ja naroda? Iz koje sam ja večnosti?

    XXVI

    Imam petnaest godina i ovo, što sam dečak, to je sve čemu pripadam. To je sva moja večnost.
    Jer dečaštva ne kopne. Neću se ja izmeniti ni kroz hiljadu godina. Onaj ko ne veruje neka slobodno navrati.

    Videće da sam ostao, iako mnogi narodi, koji su danas moćni, i mnoge istorije koje su danas najglasnije, iako mnoge časti, koje su danas najzlatnije, neće više postojati.

    Ko ne veruje, nek sačeka. Naći će me tu negde, pretvorenog u drvo, jer progutaću grančicu.
    U sebe ću je zasaditi. Nemam drugog izbora.

    Prepoznaće me po tome što sam se skamenio, trudeći se da ljudima dovršim dovršeno.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #71

    Odgovor: Miroslav Antic

    Poruka


    Kad prođu zore,
    kad zaspe kiše,
    i nas odavno ne bude više,
    ovo je, moj daleki sine,
    poruka za tvog još daljeg sina
    i za kćer najdaljih naših kćeri
    kroz mnogo nadanja i godina,

    za snove šarene i beskrajne,
    pegave pahulje budućih zora,

    za čavrljanja,
    kikot
    i tajne
    i za sva pitanja bez odgovora.

    Kad svenu zore,
    kad zgasnu kiše,
    i nas odavno ne bude više,
    reci nek budući lepše sanjaju,
    zamoli da čudno lepo sanjaju,
    naredi da bolje od nas sanjaju,
    pomozi im da tačnije sanjaju,
    ako ne sanjaju - daj im da sanjaju,
    viči da sanjaju,
    sanjaj da sanjaju,

    dok u njihovim detinjim grudima
    pokojna naša srca odzvanjaju
    i čuju
    i kuju
    i odjekuju
    kao zvonici među ljudima.

    Kaži im:
    onamo,
    blizu neba,
    planina jedna na sve njih čeka.
    Mi smo je zidali od sna i hleba
    da se uspentramo u svetlost nekad.

    Mi smo je digli.
    A nikad stigli.
    Za ljudski vek je ogromna bila.
    I posrćući - u vis smo pali,
    sa ožiljcima najlepših krila.

    Kad minu zore,
    kad umru kiše,
    i vidiš: nema nas nikada više
    reci im da smo se ko ljudi složili:
    mene podelili,
    tebe podelili,
    njih smo pomnožili.

    Ovo je, moj daleki sine,
    osmeh i šapat za tvoga sina
    i za kćer njegovih najdaljih kćeri
    kroz bezbroj nadanja i godina.
    I želja da se nešto produži.

    Da se pre oduži.

    Da se ne oduži,
    već da se šalje,
    od njih još dalje,
    mnogo dalje.

    Reci im: onamo, blizu neba
    još divnih treba,
    još jakih treba,
    naivnih treba
    i čudnih treba.

    Davno smo s mukom sve to sređivali.
    Sad smo na kraju i to sredili.
    Klinci su mame i tate nasleđivali.
    Sad smo mi, roditelji, decu nasledili.

    Zato im na uho promrmljaj tiše,
    kad zore izgore
    kad splasni kiše

    - nas sutra mora tamo negde
    zajedno s njima da ima
    za jednu običnu mrvu najglasnije,
    za jednu običnu mrvu najčasnije,
    za jednu običnu mrvu najviše.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #72

    Odgovor: Miroslav Antic

    CARINARNICA


    Možete nas poskidati do gole kože
    I zapleniti nam prtljag i odeću

    Ipak ćemo mi prošvercovati
    Ovaj zlatni sat hrabrosti
    Koji smo progutali

    Sasvim lepo se čuje
    Sa leve strane
    Kako nevaspitano kuca

    Računali smo
    Vi ćete misliti srce
    A baš u tome je blef

    Nama je srce u petama.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #73

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #74

    Odgovor: Miroslav Antic

    POD STARIM MOSTOM


    U meni večeras ova reka
    razbija ogromna brda daleka,
    muči se,
    urliče,
    razmiče klance
    i kida svoje zelene lance
    i rije kroz moje srce riđe,
    jer mora nekuda da iziđe.

    U tebi večeras ta ista reka
    čudno je meka.
    Sva je od mleka.
    I čas je zlatna.
    I čas je plava.
    U njoj se ceo svet odslikava.

    Svako u sebi reke druge
    pod ovim istim mostom sretne.

    Zato su naše sreće i tuge
    tako drugačije istovetne.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #75

    Odgovor: Miroslav Antic

    ŽMURKE


    Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se
    čovek sporazume sa svojom mišlju. Nekakva
    groznica uobrazilje. Čarolija...
    Trag koji se već dogodio unapred.
    Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam
    žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,
    obilazio oko nje i zamišljao u njoj
    obilje neobičnih stvari.
    I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram
    ga danima. Lepše mi je da zamišljam šta
    može biti unutra. Uvek je tako sa zatvorenim
    stvarima...
    I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
    jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
    Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad
    otvorimo oči. I sve je naše dok želimo, a
    tuđe kad se ostvari.
    Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
    unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
    Samo smo spolja dopadljivi, puni
    boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe
    orijaška sunca.
    Sve se to događa zato što nismo skinuli omot
    sa svog još uvek pitomog i detinjastog
    srca.
    Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog
    i nepovratnog života, mi u tom srcu
    nosimo sve ono što postoji i što će tek
    postojati u našim drugim životima.
    I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo
    čime voli. I ne kvarimo ga da vidimo čime
    se boji i čime sanja...
    Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih
    potražiš u travi. Ne sakupljaj ih po šumama i
    ne vijaj za bregovima.
    Samo zatvori oči.
    Bar ti znaš da se igraš žmurke...
    Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko
    otkotrljati.
    Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš
    li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmuri
    u svet, ne odmotavaj omot vida,
    i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 5 od 24 PrvaPrva ... 3456715 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •