Molba....
Cuo sam da postoji pesma u kojoj se pominje ''...Aleksa majka mu stara...''
Ako postoji takva pesma, molio bih da je postuje neko.
Unapred zahvalan za prosvetljenje.
Pozdav
pokusavam i pokusavam i ne ide mi, da pronadjem jednu pesmu iz garavog sokaka koja se zavrsava nekako otprilike: "...i vidim da sam i ja ciganin..."...
ako neko zn kako se zove pesma i ako je ima, bicu jako zahvalna ako je objavi
thanks
Izvoli :
Budimir
Kad gledam u nebo: i zvezde su Cigani.
I ptice su Cigani.
I crni oblaci što se navlače od Čota
- svi su Cigani.
Kad gledam u Dunav: žabe su Cigani.
I čamci su Cigani.
I crni talasi što se valjaju od Suseka
- svi su Cigani.
Kad zažmurim, to je tako strašan mrak,
pa vidim da sam i ja Ciganin.
Kroz čarape ispale mi noge.
Kroz kapu mi raste moja crna kosa.
Najlepše sam cigansko dete
odavde do Dunava
i do neba
i - sasvim do Slankamena.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Šta je najveće
Nebo je nešto beskrajno,
duboko i široko,
pa ipak,
kao od šale,
stane u svako oko.
Jer oko je veće,
i veće,
i najveće od svega.
Veće od grada.
Od brega.
I veće od moga tate.
U njemu može da živi
neznanih svetova bezbroj.
U njega ptice dolete.
U njega putevi svrate.
U njega uplove brodovi.
Dogegaju se kuće i trgovi.
U njega dojure autobusi
i dotrče svi moji drugovi.
Jer nebo je kao sva mora.
I još jedanput toliko.
Njega nikada nije
propešačio niko,
ni oplovio niko,
ni obleteo niko.
Jedino ako mama
u moje oko došeta,
tad nema mesta za nebo,
za ptice,
za mora široka,
jer mama je veća od neba
i veća od celoga sveta.
I veća od oba oka.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Rom
Ja znam, mati,
da opravljam kišobrane.
Al ne mogu.
Zar si nekad čula, mati,
da ti žito kaže
da mu treba kišobran?
Na tim raznim kišama
razna deca rastu.
A šta mi je dete, mati,
nego jedno žito?
I šta može da bude od žita?
Isto što i od deteta, mati:
da postane kolač.
Zar si, stvarno,
čula nekad, mati,
da ti kolač kaže
da mu treba kišobran?
Ja znam, mati,
da opravljam suncobrane.
Al ne mogu.
Zar si nekad čula, mati,
da ti ptica kaže
da joj treba suncobran?
Na tim raznim suncima
razna deca rastu.
A šta mi je dete, mati,
nego jedna ptica?
I šta može da bude od ptice?
Isto što i od deteta, mati:
da dobije krila.
Zar si, stvarno,
čula nekad, mati,
da ti ptica kaže
da joj treba suncobran?
Daj mi, mati, kišobrane,
daj mi, mati, suncobrane,
da isečem,
da poderem,
da se sunce ne naljuti,
da se kiša ne naljuti,
- to su, mati, moji lepi
i jedini kumovi.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
PERA
Izem ti buljavo oko.
Izem ti pamet nikakvu.
Zar ti, bre, da odeš
u Kovilj na slavu
i da ništa ne ukradeš,
djubre jedno ?
Jesi li ti dete, bre,
il andjeo sa ikone ?
Šta si ?
Sad će doći
jedno strašno Čohano
da te pojede.
Upalite sveće,
neka gore dan i noć.
Ide strašno Čohano
da pojede Peru.
Vetar duva.
Pun je bircuz ljudi.
Samo Pera
pred bircuzom plače:
Ja ne mogu, brate,
kako drugi hoće,
kad ja neću, brate,
ni kako ja hoću .
Početak i kraj
Mart
Kad mi dođe da idem,
mnogo moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno dokle ću.
Došlo mi je da idem
i ja idem kao lud
- unutra u mene.
Vetar mi je gudalo.
Ja sam violina.
Vetar svira na meni
u E žicu kad plačem,
u E žicu kad pevam,
u E žicu kad sanjam,
jer ja nemam drugu žicu
osim E
- unutra u mene.
Za travu se tabanima hvatam
da me vetar nikud ne oduva.
Al kad dođe da idem,
strašno moram da idem.
Nije važno kuda ću.
Nije važno zašto ću.
Krv se sva u žeravicu pretvori.
Nebo dlanom poravnava puteve.
Široko me kiše zaobilaze.
Obuva mi sunce žute cipele.
Kad mi tako strašno mnogo dođe
samo idem, idem kao lud
- unutra u mene.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Vojislav
Ne pitaj me što ne sviram
u tu žutu tamburu.
U tamburi stanuje mi tata
što me mnogo tuče.
Ne pitaj me što ne sviram
u tu braon violinu.
Iz nje viri moj kum Miloš kapelnik
što me mnogo tuče.
Ne pitaj me što ne sviram
u tu crnu harmoniku.
Iz te crne harmonike virim ja.
Očiju mi.
Kad god čuješ harmoniku,
ima da znaš, brate,
- to ja iz nje kukam.
Očiju mi.
Kupi meni jedan pištolj
da ja sviram u taj pištolj.
Očiju mi.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
ANTOLOGIJA MOJE POEZIJE
Ima jedan stari dobri vic o Lali, koji piše pismo ženi iz vojske i poručuje joj da mu pošalje njegove čarape:
Draga ženo piše Lala javljam ti da mi pošalješ tvoje čarape. Ne pišem ti moje, nego tvoje, jerbo kad ti tu reč tvoje budeš čitala naglas, ondak ćeš pomisliti na mene, i poslati moje, a ne tvoje čarape. Tvoj ili moj Jova.
Umalo da nisam ovih dana napisao slično pismo i poslao ga vojvođanskoj kulturi u celini. Ali zašto da se ja mrzim sa ljudima? Zašto da sad, prvi dan posle godišnjeg odmora, lupam glavu koje su moje, a koje njihove čarape?
Odlučio sam zato da sastavim antologiju moje poezije. Napisao ja. Sastavio ja. Prokomentarisao ja. Pa ljudi, zar to nije pravednije nego da mi pišemo, mi objavljujemo, a neko drugi uvek samo dođe, nazove se nekako i sastavi to nekako?
Pare dobija iz cuga.
Dobiću ih i ja. Ovde svi dobijaju, samo ako budu shvaćeni kao neshvaćeni. Odmah dobijaju.
Napisaću im pismo:
Dragi drugovi, molim vas da mi date pare da napravim vašu antologiju. Pišem vam vašu, zato što mi vi govorite vi, pa kad naglas pročitate nećete pomisliti na sebe, nego na mene, i tako ću konačno napraviti i ja moju antologiju. Moj ili vaš Miroslav.
Zatim ću štampati knjigu.
Čekaću tri meseca i onda ću sam o sebi napisati kritiku. Naziv kritike glasiće: Neobjektivna antologija moje poezije.
Ovom prilikom naglasiću hteo bih da zamerim Miroslavu Antiću što nije uvrstio u svoju ili moju antologiju, moju ili svoju tu i tu pesmu...
Vodiću polemiku sa sobom samim.
Priznaću sebi samom neke stvari, ali ću i pokušati sebe i dokazivati da uz malo napora mogu da budem bolji.
U odgovoru samom sebi, napašću sebe, ali ću sebi i priznati neke stvari od genijalnosti.
Eto, tako se postaje važan u novosadskoj kulturi.
Ko ne veruje, neka proba. Dovoljno je nametnuti se društvu samim sobom, sobom po sebi ne kao čovekom po čoveku, nego genijem po geniju, i odmah se dobija časopis, list, rubrika na radiju, zaposlenje, članstvo u udruženju, mesto na izložbi...
Moja antologija moje poezije neće valjati, ali ko još to i gleda? Idu ljudi ulicama, srkućući svoje pivo subotom uveče ili odlaze u svoj bioskop nedeljom popodne, kukaju na poskupljenja, petljaju sa decom, gunđaju...
Onda ja dođem, pustim kosu, razderem se duž bulevara da sam genije i ljudi kažu:
- Stvarno! Taj je genije! Zar bi se neko običan ponašao ovako neobično?!
- Ja sam neshvaćen! izdiraću se na mirne ljude.
I mirni ljudi će me shvatiti, iako ni same sebe ne shvataju.
Posle ću praviti drugu, dopunjenu antologiju moje poezije. I tako u beskraj.
Miroslav Antić
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Oktobar
"Zašto si me, tata, rodio
garavu ko crno grožđe,
sirotu ko crni petak uveče
i još ni da sreće nemam?
Što me tučeš, tata, svaki dan
i teraš u varoš
da ženama u dlanove vračam,
pare da donesem?"
"Ne tučem te ja, kćeri moja Milka,
već te tuče sirotinja.
Mene udari po glavi,
a tebe zaboli.
Tata jede, Milka, kiselo grožđe,
tebi trnu zubi."
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Igre mrtvih pod jorganom
"Jeste l živi, braćo,
ili niste živi?"
"Kako da smo živi,
kolega,
kad smo od korenja?"
"Kako da smo živi,
kume,
kad smo od pepela
"Kako da smo živi,
komšija,
kad nas bube pojele?"
"U glavi nam voda
kao u lavoru."
"U srcu nam blato
kao u močvari."
"U mozgu nam mrtav točak.
Umoran."
"Jeste l živi,
ili niste živi
kad se kao prasići
pod jorganom gurate?"
"Nije ovo zelen jorgan,
već zelena zemlja."
"Ko može da bude živ
u srcetu zemlje?"
"Ima li tu neka Orka?"
"Ja sam kosa Orkina."
"Ima li tu neka Linka?"
"Ja sam njena kost."
"Ima li tu Bibili?"
"Ja sam njegov zub."
"Ima li tu Fero?"
"Ja sam kaput što je bio na njemu.
Fero je u nekoj zvezdi gore u nebu,
samo što se slabo vidi,
jer je zvezda crna
ko crni bomboni za kašalj.
Kašlje Fero,
celo nebo grmi od tog kašlja,
jer mu zvezda sva bolesna
na pluća."
"Da li ima neki lepi,
vreo vetar,
da odnese Feru kaput
da se ne smrzne?"
"Da ne umre još jedanput
tako mrtav i bolestan,
da ne umre još jedanput
luda ciganska."
"Niko ne zna
da l je Fero umro,
ili tek treba da se rodi.
To će se tek čuti.
Kao zvona kad zvone,
kao zvezde kad zvone,
kao vetar kad zvoni
preko celog severa,
tek će da se čuje
da l je Fero mrtav
il tek treba da se rodi
iz svog kaputa."
"Na kapiji grobljanskoj
stojim mrtva i prosim.
Dva mi oka srebrna,
pa obadva zarđala
od kiše.
I jezik mi od srebra,
pa i jezik zarđao
od kiše.
Na kapiju grobljansku
pala moja bela duša
kao marama.
Od kiše."
"Meni, braćo,
već nekako dosadno
da budem i mrtav.
Ne mogu da dišem."
"Meni, kad sam gladan,
nije ni do groblja."
"Pa šta da se radi?"
"Da mi lepo oživimo.
Vreme je.
Skoro smo se ugušili
od tog umiranja."
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
MOGUĆNOSTI
Staviš li težak teret na pleća, hodaćeš posrćući
celo jutro. Ako ga odbaciš, odlepršaćeš
stopalima.
Isto je tako i sa težinom saznavanja.
Gomila prolećnih paukova se grohotom smejala
dok je, nošena vetrom, slušala kinesku
poslovicu: »Samo strpljenje i vreme pretvaraju
dudovo lišće u svilu«.
Pa evo, rekoše oni, mi svakog trena možemo
isplesti toliko niti da prekrijemo nebo.
Kako objasniti prolećnim paucima da nije
važno plesti i ukrašavati vazduh lepotom
svoga tkanja? Važna je upotreba nti.
Još nisam nosio košulju od paukove svile.
Zato ja više verujem jednoj svilenoj bubi i
strpljivom Heraklitu koji misle da ljudi
ogromna znanja nalaze u malim svetovima,
a zaborave traže u većem i zajedničkom.
I verujem Francuzima. List je čak iz Normandije.
Datum 1726: "I sitne kiše jedu velike puteve".
Zašto se kaže: beskorisno i korisno? Zašto
se kaže: usplahireno i spokojno? Kao što
postoji ponašanje čoveka, sine moj,
tako postoji i ponašanje njegovih misli.
Rado bih nešto dodao Aristotelu. Recimo
da je rekao: »Mudrost je jedina nauka koja
se bavi mudrošću, a ne naukom".
I onda bih ga i pod ovo potpisao, jer mi je
potrebna i takva razglednica: »Ljubav
je jedina umetnost koja se bavi ljubavlju
a ne umetnošću".
Kjerkegor kaže: »Nema nikakvog Ovde i
Tamo. Postoji samo nekakvo Svuda i
Nigde«.
A stari dobri momak Ričard Bak dopisao je
ispod toga nešto potpuno suprotno.
Obojica su u pravu.
Ovako kaže Bak: »Kad bi nam prijateljstvo
zavisilo od vremena i zavisilo od prostora,
savladavši ih, mi bismo upropastili naše
druženje.
Savladamo li prostor, ostaje samo Ovde.
Savladamo li vreme, ostaje samo Sada.
I zar ti se ne čini da ćemo se nas dvojica
na tom čudesnom putu između Sada i
Ovde ipak ponekad sretati?"
Sad shvataš, sine moj, da ću morati da ti
objasnim neke stvari.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
NEIMARI
Kad neko dete slaže kocke,
i pravi najlepšu svoju kulu,
pa je pogleda
i namršti se,
i - odjednom je nogom sruši,
onda svi misle da je to dete
razmaženo i zavrnuto.
A dete ne voli gotove stvari
Ne voli kad se nešto završi.
Kad neko dete slaže kocke,
i pravi najlepšu svoju kulu,
pa je pogleda
i nasmeši se,
i prosto procveta od ponosa,
mnogi i ne znaju da je to dete
površno,
glupo,
uobraženo,
jer zaljubljeno u to što ume
ne vidi dalje od svoga nosa.
Neko strpljivo,
iz početka,
podiže nova utvrđenja.
Večito nešto novo traži.
U traganju mu sva divota.
A neko nad kulom drhti i strepi
i nikad na njoj ništa ne menja,
i uveren u svoje laži
sam sebe mazi
do kraja života.
Postoje jedni neimari.
Postoje drugi neimari.
Postoji beskrajno zadovoljstvo.
I radoznalost od svega veća.
Posle: sabereš neke stvari.
Ili: oduzmeš neke stvari.
Posle: govoriš - ja sam srećan.
Izvoli, izaberi šta je to sreća.
I nemoj da mi zakukaš nekad
da nisi dobro odabrao.
Sam si zidao svoje kule.
Sam si unapred dobro znao
na onome što se jednom stvori,
ili kad večito iznova stvaraš
i ne smeš da prestaneš da se boriš.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Ovo sam predugo tražila, jutros u inbox doletelo, veliku, najveću radost donelo, pa da je podelim sa vama.
"U jesen uvek nestanem iz Novog Sada. Činim to zato što se svakog novembra, kao po nekom smušenom pravilu, ponovo zaljubljujem u stari most pod Tvrdjavom, u lavirint krivudavih sokačića oko Matice Srpske i Temerinske pijace, u dva prozebla labuda koji kašljucaju u jezeru Dunavskog parka, u jednu violinu kod "Maraša" ili dve violine kod "Stolca" i što sve bespomoćnije prirastam za ove ulice, za svu užurbanost prolaznika, za lepršanje jutarnjih i večernjih izdanja na Bulevaru i za šareni lom izloga koji krupnim četvrtastim očima jure u izmaglicu i monotono sivilo prosute kiše.
Verovatno znate šta znači zaboraviti sebe na nekom uglu, duž nekih drvoreda, pod nekim prozorom... znači: ostati ovde zauvek. I neka to izgleda neverovatno i romantično, znači: sećati se tamo čak na Sen Žermenu malog bifea "Lovac" iza Dnevnika ili pod kremaljskim kulama sa nostalgijom misliti na baroknu fasadu novosadske opštine, ili u betonskoj vrtoglavici Menhetna poželeti jedno spokojno popodne na obroncima kameničke obale.
Jednom su me pitali zašto sam tako gimnazijski zaljubljen u Novi Sad. Nisam umeo da odgovorim. Jer sa najdražim gradom je kao i sa najdražom ženom: nikad nećemo uspeti da objasnimo ni sebi ni drugima šta nas je to tako vezalo..."
"...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."