Miroslav Antić - Strana 21
Strana 21 od 24 PrvaPrva ... 111920212223 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 301 do 315 od ukupno 348
  1. #301

    Odgovor: Miroslav Antić



    JEDRA POSLE BRODOLOMA

    Pozvan sam da u subotu, u koloniji "Plavi Dunav" u Čortanovcima, kao bivši član tog jesenjeg kolektiva prisustvujem otvaranju izložbe slika Ratka Šoća, rođenog "na Cetinju u znaku lava, trideset osme đe gušter spava, od škole ima redovnu srednju i višu nepriznatu jednu: zbog ubijanja vremena nije išao u zatvor".
    To je njegova lična karta. Jedna vedra priroda, jedan izvanredan drug Vrbašanin koji je doživeo neki svoj lični brodolom u jesenjoj samoći Čortanovaca, pa je tako nazvao i izložbu, a na slikama mu mrtve lađe, pokidana jedra nekih šajki što su ko zna kroz koje vekove plovile Dunavom, lobanje starih ratnika iz kojih raste rogoz i šiblje, i pokojni panjevi - stari portreti iz Čarnojevićevih vremena...
    Ovaj razgovor vodio sam sa njegovim slikama. Posao je bio jednostavan: prećutao sam pitanja, a ispod slika nalazio potpise. Evo tih odgovora.
    *Toliko sam nisko da ne mogu pasti.
    *Opekoh se na hladnom betonu.
    *Ja se ne bunim, meni je svega dosta.
    *Zemljo, okreni se jednom i na moj račun.
    *Uvio je biografiju u tuđu kožu.
    *Bolje je što naši idu u Njemačku, nego da Nijemci dolaze ovamo.
    *Bacaju se hljebom, a toliko ljudi umire od dosade.
    *Moj starješina tražio je od mene da stanem u potiljak i kad sam bio sam.
    *Drugi su nosili a ja sam se zanosio.
    *Na banketu nijesu znali koji jezik da odaberu.
    *On bi za druga skin'o sa sebe i odgovornost.
    *Potpisaše biografiju pod pritiskom palca.
    *Mnogo nas je na kugli, pređimo na kocku.
    Ima tih visprenosti u Šoća svakog trenutka, pa nije čudo što su mu i potpisi pod slike neobični, nesvakidašnji, uvek po jedna drevna tema, uvek po jedno plesnivo, rastrzano minulo stoleće, a savremeni dah u potrebi da se slika, da se razmišlja da se dokumentuje.
    I ja ga tako nalazim ovih dana podno Fruške gore, u kraju gde je zarđalo lišće opalo pre praznika i sad pod nogama gori kao pokisli riđ lim, a Dunav je, čudo jedno, plavlji nego leti, plavlji nego u onom starom valceru... šene blue decembar u vetru, tročetvrtinskom, a Šoć lunja kroz šume, sav izmazan od boja, gazi obalom i prvi put, kako kaže, ozbiljno radi jer je sam, ima vremena samo za sebe.
    - Slike koje priprema za subotnju izložbu, - kaže - izlaze iz juoslovenskih okvira. One su uglavnom u francuskim okvirima, jer mi je majstor, ramdžija, tamo kupovao zanat.
    Sadržine ne vredi prepričavati. Treba ih videti.




    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #302

    Odgovor: Miroslav Antić

    ZMIJA - O teatru i odbrani, ili o svrdlu

    Šta hoće priroda kad borcu oduzme sve
    i ostavi mu samo mučenje?

    Nije mu dala rogove kao bizonu.
    Ni bodlje kao ježu.
    Nije mu dala čak ni noge.

    Da mu kičmu i glavu
    i još ga proglasi za zlo.

    Šta hoće priroda od zmije?

    Borac se grči u sebi.
    Urla u sebi.
    I toliko se pati
    da samom sebi skine kožu i ode dalje

    Odbrana je gađenje na samog sebe,
    jer već si zgađen na sve drugo.

    Ako si oprao srce,
    - ne ruke i ne noge -
    ako si oprao mirno i svečano svoje srce
    - baci ga.

    Ali da upamtiš:
    nikad te neću ujesti,
    ako ti mene nisi ujeo.

    Princip obesti je mungos,
    kaže zmija.
    Ja sam princip škripca i moranja

    * * *

    Upozorenje zmije glasi:
    ako nagazite na mene,
    morate me uništiti do kraja,
    do podlednjeg daha.

    Jer ako ostanem živa,
    ja ću vas naći
    i jednog po jednog trebiti.

    To je poslednje
    što bi trebalo da se kaže o odbrani.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #303

    Odgovor: Miroslav Antić

    SAN



    1.

    Opasno hodajući po ivicama obrva, slučajno
    sam se nagnuo i izgubio ravnotežu. Padam
    u svoju glavu.
    To što mi diše u lice nije blizina stvari, nego
    njihova beskonačnost. Neki to zovu: san.

    Budućnost neće da prođe. Izležava se u nama.
    Čini nas tromim, oče moj.
    A nama pripada dalje od svih vrsta dalekog:
    vremenski neizbrojivo i nepremostivo pro -
    storom.

    Slušam sopstveni osmeh u strašnom procepu
    misli. Koji put iz početka? Laku noć,
    oče moj.
    Javljam ti se odnekud, sa pole -
    đine snova . To je čudesan svet u kojem
    nestaju granice i svi smo u njemu vršnjaci.
    Biti ja, to je čudesno, jer mnogobrojno kris -
    tališem u milijarde dimenzija.

    2.

    Kleknimo uz obalu neba. Umij dlanove, ta -
    bane, čelo i oči u svetlosti. Pomolimo se
    tišini koja nam prošiva srca, nanizana na
    trajanje kao beskrajni đerdan.

    To su te večernje mise pitomog ranog septembra
    koje već dugo čekamo. One opominju,
    ćutanjem, na život iza providnog i
    uče nas razmišljanju o tome da li smo,
    zaista, ovako živi i stvarni, nešto nes -
    tvarno, neživo, nešto ono i drugo nečemu
    nama nestvarnom,
    neživom,
    onom drugom,

    što živi svoju stvarnost iza granica naše.

    3.

    Prispeće pred mir u sebi neka te svečano
    podseti da se u nekim dubokim razmišlja -
    njima sve može shvatiti kao himna o po -
    brkanosti prostora,
    i da život i smrt ne moraju da znače ni od -
    lazak ni povratak, nego ogromnu čežnju
    da se promeni mesto sa samim sobom u
    večnosti.

    Klekni uz obalu neba.

    Ako negde postoji u tom vazduhu kraj,
    poslednji, iza svih krajeva, on mora biti i
    ovde i događa se sada dok ovo govorimo.
    Okreni oči ka svemiru. Sačekaj da ti nečujno,
    kao kad rastu trave, polako izrastu iz
    pameti široka bela krila. Letenje umom,
    oče, ti si me tako učio, letenje umom to je
    vrhunac nezadovoljstva, ali sobom, ne
    drugima.

    4.

    Zažmuri i prisećaj se svojih velikih pitanja,
    tih šara na dnu temena, koje u nama raz -
    dvajaju vidljivo od nevidljivog.

    Vetar je dopola splasnuo i vode su se razbla -
    žile kao da su ih sisale meke mirisave
    usne. Bilje okolo raste pobrkano i zbunjeno.
    Grozdovi oblaka vise izmrvljeni i obrani.
    Kroz pepeljasto lišće smežuralo se nebo i
    žalost se belasa u mokrim očima ptica.

    To preko noći u meni umire moja bezazlenost.
    Svega je nekako manje, kao i uvek kad
    nekim predelom zađe molitva.


    7.

    Nismo mi isti svemir čak ni sa samim sobom.
    Ima u nama i bistrih i zamućenih tokova,
    i ima tuge i nevolje isto koliko i radosti.
    I već smo sada junaci i već smo kukavice. I već
    smo časni, koliko mutni i lukavi.

    I nije potrebno rasti pa da se uveličaju gene -
    rali u nama i probisveti i lopovi, i raz -
    mažene lutke i vrlo repati anđeli.

    U istu dušu su smešteni i lakrdijaš i isposnik.
    I vire odande, brušeni, u nekoj staklastoj
    viziji koja se čudesno prelama u hiljade
    dimenzija dok živi u jednoj jedinoj.

    9.

    Lutam do nesvesti zagnjuren u prvi jesenji
    san i na sebi ispitujem sve poljupce ne -
    vidljivog, dok osluškujem kako se, tre -
    nutak po trenutak, slažu na slojeve prostora.

    U stvari, tako mi uspeva da se u nedogled
    umnožim, ali to nije ponavljanje, nego
    sam svaki put različit, sa drugačijim bićem
    i osećanjem života u sebi i drugima.
    Tek kada se od sebe odmaknem, mogu sebe
    da sagledam. Tu umetnost pretakanja
    iz jedne vrste nečega u drugu vrstu ne -
    čega nazivam: moje ovde.

    Šta je umeće viđenja? Živeti u svom oku.
    Šta je umeće shvatanja? Živeti u svom
    umu. To mi je sasvim dovoljno.
    Ako je moj način nežnosti davno pre mene
    otkriven, to je još jedan od dokaza da
    sam nekad u ljudima već postojao i voleo.

    10.

    Sad me, valjda, razumeš. Ne govorim ti ja iz
    ovih sedam godina, već ja iz svih života.
    Zašto se često gubimo?
    Postoji staro prokletstvo koje nas uporno
    proganja. Ono ovako kazuje:

    Ništa pred nama nije toliko otvoreno kao taj
    široki vazduh. Pa zašto nam je, onda,
    od pamtiveka bilo i lakše i prirodnije da
    sebi kopamo prolaze kroz najtvrđe, kroz
    prepreke, da rijemo kroz granit i bušimo
    metale, umesto blago, sa osmehom, do -
    stojanstvenim hodom da prođemo kroz
    prazno? Bezbolno. I nevidljivo.

    Jesmo li nemoćni mi, ili su nemoćne naše
    neizlečive navike?

    11.

    Ako nas sve uverava da smo sigurno ovde,
    a da smo i još negde, i da smo još uvek pre,
    a da smo sad već i posle, i da je izlaz,
    izgleda, u vatrometu hitrine kojom se
    šalje onamo i prima razum u povratku,

    Da li je vreme ta poruka kojom nas stalno
    dodiruje dodir sopstvenog paperja dok
    nam se krilato vraća iz beskrajne budućnosti?
    Ako je vreme ta poruka, zašto je nismo primili?

    Kleči na obali neba. Ne smeš dotaći vazduh,
    pa ipak na njega, oče, moraš spustiti
    dlanove. Šake tonu polako, ali je mnogo
    bolje ako se pronađe pokret koji je ple -
    menitiji i od samog polakog.
    I broji se u sebi. Unatrag. Dugo. Predugo.

    Broji se do trenutka dok nismo sasvim svesni
    da će nas to dovesti dalje od najdalje
    shvatljivog.

    14.

    Možda je prošlost samo zanemarena sadaš -
    njost. Možda je sadašnjost samo zanema -
    rena budućnost, a nepoznato - samo
    zanemareno poznato.

    Pa ako je sve tako, gde su, onda, ti svetovi
    koji ne znaju za nas, a ipak smo od nečega,
    i mi ne znamo za njih, a ipak su od nečega?

    Gde su ta čudesna vrata između ovog beskraja
    i svih ostalih beskraja?

    15.

    A možda i nema vrata? Možda su ti drugi
    svetovi tu negde, pored nas, a nismo ih ni
    svesni, jer iz njih diše nešto što nazivamo
    prazno?

    Možda smo mi njima: ništa? Možda smo mi
    njima: prazno?

    Možda su mnogo puta prolazili kroz nas,
    možda i sada prolaze, a mi im ne znamo
    namere?

    Možda smo mnogo puta prolazili kroz njih,
    i prolazimo i sada, a oni nisu u stanju da
    prime naše dozive i shvate naše namere?

    18.

    Možda postoji nešto u samoj materiji, nešto
    što, kao brid dlana zaustavljen i ukroćen,
    može sebe da smiri tačno na onoj skrami
    gde probiva čarolija?
    Zašto mi to ne umemo?

    Zašto mi vidimo dublje, duboko ispod kože
    čvrstih i tamnih predmeta, i vidimo u
    njima zglobove njihovog prostora i nerve
    njihovog vremena,
    a ne vidimo vreme i ne vidimo prostor u koji
    smo mi smešteni?

    Zašto vidimo oblike i bezobličja u njima,
    a ne vidimo oblik svoje sopstvene ljuske?
    I ne vidimo nevidljivo, već samo njegovu
    vidljivost, kola nam se udeljuje tek kao milosrđe?

    20.

    Dok klečiš tako uz nebo i pitaš svoje molitve,
    nemoj nasedati znacima. Pomno pazi na
    predznake.
    Ne budi onaj koji se raspituje o snu. Jer san
    je nesnosna varka.

    Oslušni kako laste kricima unakrsno pletu
    piskutave mreže što se u vodi paraju ljubi -
    často i bunovno. I tonu u krta čula ra -
    njavih zemaljskih predela.

    Oslušni vodeni vetar što kida sa sebe krljušt
    dok se praćaka i otima iz zamršenih senki
    u plićacima reke.
    Oslušni vetar vazduha u naježenom peru -
    tanju lišća, koje pevuši jesenju tužbalicu.

    22.

    Oslušni. Čućeš. I saznaćeš.

    Postoji nešto, tamo, što je pra-govor svega.
    On će te svemu i učiti.
    Saznaćeš šta je ništa. Kako drvo zatrudni.
    Da li je pčela potomak ili predak svoje
    duše. I dokle vreme zri.
    Saznaćeš kako se mogu nabrojati sva čula
    ilovače i algi. I napokon ćeš saznati u šta
    je smeštena ova ogromna bezgraničnost.

    Zatim obavij dlanove oko planina, šuma,
    obavij oko oblaka, poneke preostale ptice
    što se sliva niz zapad, il nekog zalutalog
    talasa što gornjom usnom, u prolazu,
    lizne peščani sprud.

    I sve ostavi tako da pređe u sasvim prozračno.

    23.

    Ako je urađeno sve kako dolikuje, al ne kroz
    zenice očiju, čak ni kroz trepavice, već
    samo u svojim mislima,
    nikad se na tom mestu neće poznavati šav i
    smrt će na prstima, nečujno, izbegavati
    ovaj predeo koji blagosiljaš.
    Tek sad otvori oči.

    Otvori ih široko. Poznaćeš da dosezanje i nije
    ništa drugo do puko prepoznavanje naše
    sopstvene poruke.
    Poznaćeš odjek, jer tu je njegova
    zrelost. Poznaćeš dah u dahu, jer tu je
    njegova ravnoteža. Poznaćeš odjek van
    odjeka, jer tu je njegova prisebnost. Poz -
    naćeš dah izvan daha, jer tu je njegova
    čistota.

    Razumećeš pra-govor.

    ...

  4. #304

    Odgovor: Miroslav Antić

    Miroslav Antić je jedino čudo, koje uporno traje i sve jače biva...

  5. #305

    Odgovor: Miroslav Antić

    Kad dođe crvena jesen

    Kad dođe crvena jesen
    i čokot krvlju rodi,
    devojke neka raspletu
    kurjuka debeli švigar.

    Gologlav ću se kroz polja
    klatarati po vodi
    pijan od vetra,
    a iskren
    k'o materina briga.

    Poliću košulju vinom
    preko celih nedara.
    Pevaću nešto iz grla
    i otegnuto
    niz kuće.

    Još sam toliko momak,
    još imam toliko para
    da kupim usne sveta
    mokre,
    crvene i vruće.

    Žene,
    čuvajte oči!
    Ja sve odreda ločem.

    Sakrijte negde ramena.
    Gladan sam belih tajni.

    Budem li malo divalj,
    oprosti meseče-oče,
    do umora sam željan
    krovova zavičajnih.

    Neće mi biti teško
    ako sve nije plavo.
    Nisam ja ovom kraju
    daleki putnik stran.
    Ionako sam uvek
    bio i bog
    i đavo
    zbog neke pahulje retke
    što zadocni na dlan.

    Kad dođe crvena jesen,
    berite vinograde.
    Devojke,
    rvaću se.
    Otimaću vam grudi.

    Doćiću da veselje
    točim u serenade
    uz kikot,
    vrisku
    i lavež
    teških harmonika ludih.

    Daj, neka pesme reže!
    Cvokoću dirke kroz veče.
    Vina, birtašice, tugo!
    Vina!
    Napravi požar!

    Ja sam ostao isti
    kao zid neokrečen
    i na detinjstvo davno
    miriše moja koža.

    Željan sam da mi kiše
    ližu kosu sa čela
    i da me čaša zdravlja
    pred kapijama sreta.

    Kad bude crvena jesen,
    neka dođu sva sela.
    Još imam dosta zuba
    za mokre usne sveta.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  6. #306

    Odgovor: Miroslav Antic

    Citat gore-dole kaže: Pogledaj poruku
    ~

    Na svu srecu, ja ti ne mogu pomoci
    i umoran sam od trazenja resenja,
    koje je uvek na dohvatu nasih kratkih ruku.
    I prolazi vreme, ruke nam jacaju,
    ali ne rastu.

    A da zakoracis?
    Ne, ne smes prva,
    a ja ne mogu biti ispred tebe.
    Da krenemo skupa?
    Ko bi se toga setio?

    Ne kradi mi medjuvreme,
    ako vec ne osecas svoje.
    Postacu hladan i promenicu se,
    ali kad-tad cu eksplodirati.
    Ko ce da skuplja parcice? Ti?
    Pa ti ne mozes da me skupis ni sastavljenog.

    Ne kradi mi medjuvreme.
    Ono nije nase.
    Ono je moje.
    I nije izmedju nas.
    Ono je izmedju mene i mene.

    Ne kradi mi medjuvreme,
    bojim se - upasces u njega.
    Ne kradi mi sebe od mene,
    budalo glupa.
    Postaces medjuvreme
    i ostaces zauvek sa mnom bez mene.

    ovo je sporna pesma...

    koliko god licilo na Miku
    objavljena je u knjizi Nikole Vranjkovica
    "ZAOVDEILIZAPONETI"

    svako ko cita Miku
    reci ce odmah da je to Mika,
    tako sam i ja mislio
    ali sem u "ZAOVDEILIZAPONETI"
    tu pesmu kod Mike niko do sada
    nije pronasao

    pesma se u toj zbirci vodi pod nazivom
    "u medjuvremenu"
    nemam obične sreće i nemam obične grehove

  7. #307

    Odgovor: Miroslav Antić

    Noćni lokal

    U zadimljenoj vodi nesanice
    sudaraju se staklene ribe
    iz trbuha im zaudaraju vinogradi
    i sunčana ostrva

    Ruke
    žute kao sazreli klipovi
    na belim bedrima vetra
    pipaju mleko ritmovima

    Velika iluzija
    da se obilaze kontinenti
    a svi u mestu tapkaju

    Kelner
    molim ubiti bubnjara
    jer se od Johanesburga do Kmčatke
    svi idiotski drže takta


    ~~~~~~~~~~~~~~~~


    Večnost


    to je kao kad smo bili deca
    pa sam dobio ćušku
    što sam među tolikim pametnim đacima
    baš ja bacio kredu kroz prozor
    i ekserom po tabli
    zapisao svoje ime
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  8. #308

    Odgovor: Miroslav Antić

    Poslednja Bajka


    Ušunjam se u tvoj jastuk
    kao tišina perja,
    kao tršave šiške večeri
    mirisave od lišća,
    od mesečine na peščanim obalama,
    od uvele svežine oktobra,
    - baš tako se ušunjam
    i slušam,
    slušam šta sanjaš.

    Nikome neću kazati.
    Ali hoću da znaš:
    čuo sam,
    čuo sam sve što sanjaš,
    jer drugo ništa i ne znam
    samo se u snove razumem,
    kao što se kauboji razumeju u laso,
    kao što se tvoj tata razume u politiku,
    kao što se najveći fudbaler razume
    u svoju veliku utakmicu,
    - tako se i ja samo u snove razumem.

    U snove zbog kojih, kad se probudimo,
    gledamo nekud visoko,
    visoko,
    i rastemo,
    rastemo,
    produžujemo se kroz rukave i nogavice,
    rastemo,
    produžujemo se kroz oči i srce
    kao putevi,
    kao pruge,
    kao nevidljive šare ptičjeg leta,
    daleko,
    daleko,
    bez Aladinovih lampi,
    bez čizama od sedam milja,
    ošamućeni od bajke koja se zove detinjstvo.

    Ušunjam se u tvoj jastuk
    da ne znaš,
    ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima,
    pokrivam te celu noc,
    a pre no što se probudiš
    ostavim ti na rukama toplim od sna,
    na trepavicama i rumenim obrazima
    mali smotuljak jutra,
    jer drugo ništa i ne znam,
    samo se u jutro razumem
    i raznosim ga kao mlekarice mleko,
    kao pekari kifle,
    kao poštari pisma
    velikom belom kočijom
    koja neću da ti kažem kako se zove,
    ali sam ćeš se setiti.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 13:27 Razlog: , , č, ć

  9. #309

    Odgovor: Miroslav Antić

    Kad Bi Jastuci Progovorili




    Kad bi jastuci progovorili
    o tome šta neko sanja i krije,
    kada bi zaista progovorili
    o tome šta neko radi kradom,
    o devojčici,
    na primer,
    što imitira starije
    i nešto spletkari .... spletkari,
    sva izbrljana pomadom,
    ili o dečaku
    što se tupim žiletom brije
    - kao: kuburi čovek s bradom,
    i sve ostalo kad bi progovorili
    o tebi
    i o meni,
    bilo bi da se plače i smeje
    i da se pocrveni.

    Srećom: jastuci ništa ne govore.
    Čuvaju milion tajni u mekoj belini perja.
    Oni su kao ladje,
    velike bele ladje,
    što plove u nemoguće,
    u snove,
    u bezmerja.
    Uveče te odvedu.
    U zoru te dovedu,
    I zna se: sve je u redu ....
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 13:30 Razlog: š, ž, č, ć

  10. #310

    Odgovor: Miroslav Antić

    Svatovac

    Ništa me danas neće moći da zabrine.
    To je ta istina divlja i preka.

    Nebo sam gazio po barama
    u slabine:
    izdrži,
    ne razboli se bar još pola veka.

    Da kroz sve bujice golim grudima prođem.
    Da za svaki krov nađem po malo grana.

    Takav sam, eto.
    Šašav.
    Zar sam kriv što sam rođen
    u kraju gde ima milion
    tambura i jorgovana?
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  11. #311

    Odgovor: Miroslav Antić

    Govor

    Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio
    potišten kada bih sve ovo sto osećam,
    morao da ti objašnjavam hudim jezikom
    čoveka: rečima sumnjivim, rovitim, razjedenim
    i nekorisnim.
    Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
    koje su mnogima tajna.

    "Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena,
    kaze jedan prastari zapis sa Tibeta.

    Postoji govor koji će neko otkriti sutra, a
    možda niko neće ni pokušavati da ga
    otkrije. Ali ti ga vec sada moraš obuhvatiti
    mislima.
    Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva.

    Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
    Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
    Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
    stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći.
    Postoji kretanje kretanja, razmisljanje razmisljanja,
    ... postoji i ljubav ljubavi, sine moj.

    Sve se redje usudjujem da izgovaram reči, jer
    uvek znače drugo nego sto ja to želim.
    Sve dalje su od govora i teško ih razabirem
    u sumovima beskraja.

    Pišem umesto tebe Snežani i Alisi. Šaljem
    telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
    se bar jednom dnevno telefonom
    Galebu Dzonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
    Ali ni reči odgovora. Znači da misle
    na nas.
    Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
    glasom govora.
    Ljudi se poštuju recima, a vole ćutanjem.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  12. #312

    Odgovor: Miroslav Antić

    HodaJuci Na Rukama .....


    Ponekad mi se učini da mi beže pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje.
    Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
    Možda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, neće moći završiti.
    Nije reč o životu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo očima. Postoje u meni mnoga, neverovatna čula. Čula vode i vazduha, metala, ikre, semenja, ....
    Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
    Od koje sam ja vrste?
    Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uverljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje.
    Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu.
    Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor saputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko belih oštrica realnog.
    Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u tačku i produžetka u nedogled ....
    Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
    Jer mnogo puta sam bio gde nisam još koračao. I mnogo puta sam živeo u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smeškam. Jer, ako niste znali, svet je čudesna igračka.
    Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore? ....
    Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem ....
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 13:15 Razlog: š, ž, č, ć

  13. #313

    Odgovor: Miroslav Antić

    Čitanje Iz Blata


    Ispiškim se u prašinu.
    Napravim od blata jednog
    lepog Roma.
    Metnem ga na sunce
    da mu nije zima.
    Kad poraste
    - da mi bude djuvegija.


    Da mi bude basista
    u naJboljoJ bandi.
    Da me vodi u Bač i u
    Deronje.
    Da mi kupi djerdan
    od kolača
    i crven papir
    da nafarbam usta.


    Da stavi svoJu lepu glavu
    uz moJu.
    Da ne budem
    nikad više sam na svetu.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 13:14 Razlog: š, ž, č, ć....

  14. #314

    Odgovor: Miroslav Antić

    "...Ali ipak uz mene se moze,
    mada je neobicno.
    Sa mnom je opasno ici,
    ja se nikad ne umaram.
    Valjda sam jedini covjek
    koji sumnja u sebe
    sve cesce mi se cini
    da nisam nikakav oblik
    vec da slobodno jedrim
    kroz sopstveno pijanstvo
    - prepusten suncevom vetru
    odlivam se i dolivam.
    Ali ipak uz mene se moze,
    mada je neobicno,
    sa mnom je opasno hteti,
    ja nikad ne odustajem.
    Neiskvaren iskustvom,
    poseban slucaj samoce.
    Ponekad izmislim sadasnjost,
    da imam gde da prenocim.
    I suvise sam video,
    da bih smeo da tvrdim,
    mnogo toga sam saznao,
    da bih imao ijedan dokaz
    ali ipak uz mene se moze,
    mada je neobicno.
    Sa mnom je opasno voleti,
    ja nikad ne zaboravljam.
    Pokusavam da shvatim ucenja
    koja mene shvataju.
    Nejasna mi je vera
    spremna da u mene veruje.
    Tesko je biti okovan
    u moju vrstu slobode.
    Lako mi je s nemirom,
    ne mogu da umirim mir.
    Al ipak uz mene se moze,
    mada je neobicno..."

  15. #315

    Odgovor: Miroslav Antić

    Grb___

    Pod Kikindom zeleni se trava...
    tu mi spava odvaljena glava,
    obešena pa sabljom košena,
    u peškiru ko kolač nošena...

    Iz rovitog mozga štrika kolo oko crkve
    stoleca od zla i zlata.
    Objahalo nebo kao ajgir po Banata,
    pa kida i grize grivu iza vrata.

    A iz blata, sa severa, u gaćama vetar tera
    belog boga - paorskoga.

    Kažu ljudi, a kaze i vreme:
    prgava nam i pamet i seme.
    Kad nas sadis - u zemlju nas sadiš,
    a iz zvezda moraš da nas vadis.
    Svi mi što smo uz Galadsku tekli,
    nikad klekli i nikad utekli.
    Na ražnju nas ko jaganjce pekli.
    Na kriške nas kao lebac sekli.
    Svima u brk što imamo rekli.
    Svet prorekli. I sebe dorekli.

    Neka zvone zlatni seferini.
    Mi smo neki i prosti i fini:
    prvo malo ubodem te brisom,
    onda kažem: molim te izvini.
    Na severu kukuruze beru.
    Glave beru. Na nebo se deru.
    A kad ljube - polome ti zube;a kad vole usta te zabole.

    A u duši i na uši Panonsko se more puši
    i odliva.
    Duva vetar paorskoga strašnog boga
    ko strašilo preko njiva.
    Sto kamdžija u očima. Sto švigara u bedrima.
    Dvesto sveća u njedrima.

    Oj, Kikindo, hvala mati, do sunca ti!
    Oj, Kikindo, hvala mati, što si živa!

    Pod Valkanjem povaljena trava.
    Tu mi Jeca iz kostiju jeca
    kad projašu horde preko Torde,
    kad krstare zime niz pustare,
    pa se sjure bure u Krsture,
    a Beodra u srcetu modra,
    a od Djale Lale zemlju kale.
    Aoj, štrajku, milu li ti majku!
    Udri, Stevo, uz koleno levo
    od siline ili od miline,
    il od suza - pa nek pukne bluza!
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


Strana 21 od 24 PrvaPrva ... 111920212223 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •