SAN
1.
Opasno hodajući po ivicama obrva, slučajno
sam se nagnuo i izgubio ravnotežu. Padam
u svoju glavu.
To što mi diše u lice nije blizina stvari, nego
njihova beskonačnost. Neki to zovu: san.
Budućnost neće da prođe. Izležava se u nama.
Čini nas tromim, oče moj.
A nama pripada dalje od svih vrsta dalekog:
vremenski neizbrojivo i nepremostivo pro -
storom.
Slušam sopstveni osmeh u strašnom procepu
misli. Koji put iz početka? Laku noć,
oče moj.
Javljam ti se odnekud, sa pole -
đine snova
. To je čudesan svet u kojem
nestaju granice i svi smo u njemu vršnjaci.
Biti ja, to je čudesno, jer mnogobrojno kris -
tališem u milijarde dimenzija.
2.
Kleknimo uz obalu neba. Umij dlanove, ta -
bane, čelo i oči u svetlosti. Pomolimo se
tišini koja nam prošiva srca, nanizana na
trajanje kao beskrajni đerdan.
To su te večernje mise pitomog ranog septembra
koje već dugo čekamo. One opominju,
ćutanjem, na život iza providnog i
uče nas razmišljanju o tome da li smo,
zaista, ovako živi i stvarni, nešto nes -
tvarno, neživo, nešto ono i drugo nečemu
nama nestvarnom,
neživom,
onom drugom,
što živi svoju stvarnost iza granica naše.
3.
Prispeće pred mir u sebi neka te svečano
podseti da se u nekim dubokim razmišlja -
njima sve može shvatiti kao himna o po -
brkanosti prostora,
i da život i smrt ne moraju da znače ni od -
lazak ni povratak, nego ogromnu čežnju
da se promeni mesto sa samim sobom u
večnosti.
Klekni uz obalu neba.
Ako negde postoji u tom vazduhu kraj,
poslednji, iza svih krajeva, on mora biti i
ovde i događa se sada dok ovo govorimo.
Okreni oči ka svemiru. Sačekaj da ti nečujno,
kao kad rastu trave, polako izrastu iz
pameti široka bela krila. Letenje umom,
oče, ti si me tako učio, letenje umom to je
vrhunac nezadovoljstva, ali sobom, ne
drugima.
4.
Zažmuri i prisećaj se svojih velikih pitanja,
tih šara na dnu temena, koje u nama raz -
dvajaju vidljivo od nevidljivog.
Vetar je dopola splasnuo i vode su se razbla -
žile kao da su ih sisale meke mirisave
usne. Bilje okolo raste pobrkano i zbunjeno.
Grozdovi oblaka vise izmrvljeni i obrani.
Kroz pepeljasto lišće smežuralo se nebo i
žalost se belasa u mokrim očima ptica.
To preko noći u meni umire moja bezazlenost.
Svega je nekako manje, kao i uvek kad
nekim predelom zađe molitva.
7.
Nismo mi isti svemir čak ni sa samim sobom.
Ima u nama i bistrih i zamućenih tokova,
i ima tuge i nevolje isto koliko i radosti.
I već smo sada junaci i već smo kukavice. I već
smo časni, koliko mutni i lukavi.
I nije potrebno rasti pa da se uveličaju gene -
rali u nama i probisveti i lopovi, i raz -
mažene lutke i vrlo repati anđeli.
U istu dušu su smešteni i lakrdijaš i isposnik.
I vire odande, brušeni, u nekoj staklastoj
viziji koja se čudesno prelama u hiljade
dimenzija dok živi u jednoj jedinoj.
9.
Lutam do nesvesti zagnjuren u prvi jesenji
san i na sebi ispitujem sve poljupce ne -
vidljivog, dok osluškujem kako se, tre -
nutak po trenutak, slažu na slojeve prostora.
U stvari, tako mi uspeva da se u nedogled
umnožim, ali to nije ponavljanje, nego
sam svaki put različit, sa drugačijim bićem
i osećanjem života u sebi i drugima.
Tek kada se od sebe odmaknem, mogu sebe
da sagledam. Tu umetnost pretakanja
iz jedne vrste nečega u drugu vrstu ne -
čega nazivam: moje ovde.
Šta je umeće viđenja? Živeti u svom oku.
Šta je umeće shvatanja? Živeti u svom
umu. To mi je sasvim dovoljno.
Ako je moj način nežnosti davno pre mene
otkriven, to je još jedan od dokaza da
sam nekad u ljudima već postojao i voleo.
10.
Sad me, valjda, razumeš. Ne govorim ti ja iz
ovih sedam godina, već ja iz svih života.
Zašto se često gubimo?
Postoji staro prokletstvo koje nas uporno
proganja. Ono ovako kazuje:
Ništa pred nama nije toliko otvoreno kao taj
široki vazduh. Pa zašto nam je, onda,
od pamtiveka bilo i lakše i prirodnije da
sebi kopamo prolaze kroz najtvrđe, kroz
prepreke, da rijemo kroz granit i bušimo
metale, umesto blago, sa osmehom, do -
stojanstvenim hodom da prođemo kroz
prazno? Bezbolno. I nevidljivo.
Jesmo li nemoćni mi, ili su nemoćne naše
neizlečive navike?
11.
Ako nas sve uverava da smo sigurno ovde,
a da smo i još negde, i da smo još uvek pre,
a da smo sad već i posle, i da je izlaz,
izgleda, u vatrometu hitrine kojom se
šalje onamo i prima razum u povratku,
Da li je vreme ta poruka kojom nas stalno
dodiruje dodir sopstvenog paperja dok
nam se krilato vraća iz beskrajne budućnosti?
Ako je vreme ta poruka, zašto je nismo primili?
Kleči na obali neba. Ne smeš dotaći vazduh,
pa ipak na njega, oče, moraš spustiti
dlanove. Šake tonu polako, ali je mnogo
bolje ako se pronađe pokret koji je ple -
menitiji i od samog polakog.
I broji se u sebi. Unatrag. Dugo. Predugo.
Broji se do trenutka dok nismo sasvim svesni
da će nas to dovesti dalje od najdalje
shvatljivog.
14.
Možda je prošlost samo zanemarena sadaš -
njost. Možda je sadašnjost samo zanema -
rena budućnost, a nepoznato - samo
zanemareno poznato.
Pa ako je sve tako, gde su, onda, ti svetovi
koji ne znaju za nas, a ipak smo od nečega,
i mi ne znamo za njih, a ipak su od nečega?
Gde su ta čudesna vrata između ovog beskraja
i svih ostalih beskraja?
15.
A možda i nema vrata? Možda su ti drugi
svetovi tu negde, pored nas, a nismo ih ni
svesni, jer iz njih diše nešto što nazivamo
prazno?
Možda smo mi njima: ništa? Možda smo mi
njima: prazno?
Možda su mnogo puta prolazili kroz nas,
možda i sada prolaze, a mi im ne znamo
namere?
Možda smo mnogo puta prolazili kroz njih,
i prolazimo i sada, a oni nisu u stanju da
prime naše dozive i shvate naše namere?
18.
Možda postoji nešto u samoj materiji, nešto
što, kao brid dlana zaustavljen i ukroćen,
može sebe da smiri tačno na onoj skrami
gde probiva čarolija?
Zašto mi to ne umemo?
Zašto mi vidimo dublje, duboko ispod kože
čvrstih i tamnih predmeta, i vidimo u
njima zglobove njihovog prostora i nerve
njihovog vremena,
a ne vidimo vreme i ne vidimo prostor u koji
smo mi smešteni?
Zašto vidimo oblike i bezobličja u njima,
a ne vidimo oblik svoje sopstvene ljuske?
I ne vidimo nevidljivo, već samo njegovu
vidljivost, kola nam se udeljuje tek kao milosrđe?
20.
Dok klečiš tako uz nebo
i pitaš svoje molitve,
nemoj nasedati znacima. Pomno pazi na
predznake.
Ne budi onaj koji se raspituje o snu. Jer san
je nesnosna varka.
Oslušni kako laste kricima unakrsno pletu
piskutave mreže što se u vodi paraju ljubi -
často i bunovno. I tonu u krta čula ra -
njavih zemaljskih predela.
Oslušni vodeni vetar što kida sa sebe krljušt
dok se praćaka i otima iz zamršenih senki
u plićacima reke.
Oslušni vetar vazduha u naježenom peru -
tanju lišća, koje pevuši jesenju tužbalicu.
22.
Oslušni. Čućeš. I saznaćeš.
Postoji nešto, tamo, što je pra-govor svega.
On će te svemu i učiti.
Saznaćeš šta je ništa. Kako drvo zatrudni.
Da li je pčela potomak ili predak svoje
duše. I dokle vreme zri.
Saznaćeš kako se mogu nabrojati sva čula
ilovače i algi. I napokon ćeš saznati u šta
je smeštena ova ogromna bezgraničnost.
Zatim obavij dlanove oko planina, šuma,
obavij oko oblaka, poneke preostale ptice
što se sliva niz zapad, il nekog zalutalog
talasa što gornjom usnom, u prolazu,
lizne peščani sprud.
I sve ostavi tako da pređe u sasvim prozračno.
23.
Ako je urađeno sve kako dolikuje, al ne kroz
zenice očiju, čak ni kroz trepavice, već
samo u svojim mislima,
nikad se na tom mestu neće poznavati šav i
smrt će na prstima, nečujno, izbegavati
ovaj predeo koji blagosiljaš.
Tek sad otvori oči.
Otvori ih široko. Poznaćeš da dosezanje i nije
ništa drugo do puko prepoznavanje naše
sopstvene poruke.
Poznaćeš odjek, jer tu je njegova
zrelost. Poznaćeš dah u dahu, jer tu je
njegova ravnoteža. Poznaćeš odjek van
odjeka, jer tu je njegova prisebnost. Poz -
naćeš dah izvan daha, jer tu je njegova
čistota.
Razumećeš pra-govor.