Miroslav Antić - Strana 8
Strana 8 od 24 PrvaPrva ... 67891018 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 106 do 120 od ukupno 348
  1. #106

    Odgovor: Miroslav Antic



    Gole nas kože rađaju i do gola nas ljušte u ljubomori zemnog, kad shvate da nas gube. Ljušte nas kao voće. Čupaju kao ptice. Deru nas kao divljač.

    Sve što smo brižno sakupljali, sakupljali smo uzalud. Sve nam oduzimaju. Ne samo perje lepote i krzno oholosti, ne samo nakit slave nego i ono najličnije.

    U ona druga čudesa, što te u večnosti čekaju, ne možeš poneti oči, zube, nokte il' kosu, tkivo, dah ili snove.

    Al' gore od svega je to što tamo ne možeš poneti ni svoje uspomene, baš ono najintimnije, kao jedini dokaz da si zaista imao nekakva ljudska posla u svom i tuđim životima.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #107

    Odgovor: Miroslav Antic

    SPOMENIK


    1.

    Ako hoćeš da digneš
    spomenik svome žaru,

    ne crtaj srce strelom
    u nekom spomenaru.

    Spomenari požute.
    I ćute. Prašnjavo ćute.

    Oni su plesnivo đubre
    koje na tavanu rđa.

    S njima se šegači posle
    nečija unuka tuđa

    kad joj padnu u šake
    stvari bakine bake.

    2.


    Ako hoćeš da digneš
    spomenik svoje nade,

    ne piši ljubavna pisma.
    To samo smušeni rade.

    Ko, kome, čime da piše
    kako se večnost diše?

    Pisma se pišu tajno,
    a čitaju se javno.

    I svima ispada smešno
    to što je tebi ljubavno.

    Uzmi ti oštru britvu,
    pa nekom maleckom boru

    ureži svoju ljubav
    u nežnu mirisnu koru.

    Borovi su stražari
    i najbolji čuvari.

    Oni su pisma za večnost
    i živi spomenari.

    3.

    Probaj: ispiši sve vode.
    Ko pita za večnost reku?

    Reke se prevrtljive rode
    i prevrtljivo teku.

    Probaj: ureži vetar.
    On, od svega što ume,

    to je: da namigne, ode,
    i ništa da ne razume.

    Ureži ljubav u kamen.
    Kamen se najmanje buni.

    Al ljubav što piše na njemu
    vreme zlurado kruni.

    I staneš, pa se pitaš:
    kakve to mrlje čitaš?

    4.

    U ljude upisuj druženja,
    al nikad srca oluju.

    Ljudi te pažljivo slušaju,
    al samo svoj glas čuju.

    Zato im što manje kaži.
    Ljudi su tek onda ljudi

    kad im se ništa ne traži,
    a mnogo im se nudi.

    Ljudi su čudne biljke.
    Kad rastu - u sebe siđu.

    Sretnu se. Pa se raziđu.
    Ili se mimoiđu.

    I školski drugovi stari,
    oni divni drugari,

    češkaju se po kosi.
    Jedva se prisete ko si.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #108

    Odgovor: Miroslav Antic

    BOLEST


    Volim te kao sveži beli zalogaj seljačkog znoja
    i truda
    i dana jesenjih na crnoj popucaloj ravnici.
    Proći će proleće kao san razbarušen i čudan
    što liči crvenoj ptici.

    Doleteće i odleteti danas sva cvetanja.
    Bićemo i meki i okoreli, i u radost i u setu
    ćemo zaroniti.
    Izgaziću tvrdim usnama tvoja ramena detinja,
    a zvezde će zvoniti... zvoniti...

    Ima u nama prostranstvo za koje ne znamo.
    Izgubićemo se u njemu i opet dohvatiti.
    Ima u nama srce, u krpe smeha i plača vezano.
    Kako ćemo se iz sebe vratiti?

    Proći će proleća ... Ona nose trave i cvrkutanja.
    Ona nose mir od kog se ruke ježe.
    Mir. Samo malo mira, malo kiša, šaputanja,
    tamo gde se nebo za njive zakiva i veže.

    Mir radi budućih nemira, radi ludovanja,
    na uzglavlju od tvojih toplih detinjih šaka,
    pa da dugo zvezdama mašem i odzvanjam
    prepun kikota i cvetnih naramaka.

    Volim te. Eto. A nebo je u proleće plavo
    kao nešto čega se nikad setiti neću.
    Ništa... Samo crvene ptice nad glavom
    uzleću.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #109

    Odgovor: Miroslav Antic

    Krila


    Ako hoćeš da odletiš
    sklopi oči
    i sve jače
    veruj,
    veruj kao nikad
    u sve ono sto je čedno

    Nemoj da mi smešno mašeš
    kao glupe vetrenjače
    svakom vetru
    svakoj ptici, brzopleto,
    uzaludno.

    Svako dete ima krila,
    samo mora da se seti
    gde mu rastu sakrivena
    -odmah će da poleti

    Neko nadje svoja krila
    u tatinom novčaniku

    Neko proda svoja krila
    Neko uvek tudja krade.
    Lete ljudi i nogama.
    Lete ljudi i jezikom.

    Lete ljuti od nevolje
    Lete ljudi od parade.

    Nekom mama krila sveže.
    Nekom mama krila sreže.

    Neko ode za pticama
    Neko padne čim se vine.
    Al divno je,
    al najteže
    kad u nebu nadješ krila

    i obletiš maštom samo
    za trenutak sve visine...

    I svi misle:tu si bila
    A ti si na nebu bila
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #110

    Odgovor: Miroslav Antic

    SUSRETI

    Mi smo se suviše sretali na raskršćima neznanim
    Mada smo različitim putevima koračali
    Tinjalo nebo večernje u šiprazima zvezdanim
    I uvek oblaci ždralova sa prolećem se vraćali

    Mi smo se suviše sretali a reči rekli nismo
    I u leta kovrdžava sa preplanulim licima
    Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo
    Pa onda prošli, odlutali, svako za svojim vidicima.

    U novembru su oblaci kao buktinje rudeli
    I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo
    A putevi se dužili i raskršća se žudela
    Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.

    U zime snežne, pobelele ko tvoji isprani dlanovi
    Dugo si dugo čekala pod jablanom na smetu
    I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom
    Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.

    Pa ipak ti su susreti tek kratka radovanja
    Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više
    Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja
    I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše

    Spustiću tvoju maramu usput, kraj putokaza
    I sa vetrom-drugarom otići nabranih veđa
    Jer meni život prestaje ako siđem sa staza
    I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #111

    Odgovor: Miroslav Antic

    PET I PO PARI DECE

    Zovu ga Pera Cipela, iako mu je prezime njegoševsko: Petrović. Nadimak mu je ostao od dede. Kažu da je imao toliko popucale noge, da nije mogao da obuje cipele. Ide taj deda ulicom, lupa tabanima kao gojzericama, i sad mu Kovilj, potomke drukčije i ne zna nego kao Cipeline.
    A potomaka ima koliko voliš.
    - Pet i po pari dece! - kaže Pera sa ponosom. - Pet sinova i šest kćeri. I dva unučeta pride...
    Biografija - u pet reči. Radio. Posle, kad je trebalo da se odmara, on opet radio, a sad opet radi, i radiće dok ne umre. Petar Petrović Cipela, radnik zemzadruge, otac jedanaestoro dece i deda dva unučeta (za početak)... sa dve flaše piva ispod pazuha ide kući s posla: to mu je za njega i ženu, za večeru, a deca...
    - Snađu se oni - kaže Pera. - Ima pun lonac popare.
    Lični dohodak 1.400 dinara u proseku.
    Ima ljudi s kojima kad razgovaram - napunim pola beležnice. Od Pere jedva da izvučem tri podatka. Kao da se u životu baš ništa sem rada i rođendana nije događalo. Žena stoji malo podalje, iz pristojnosti, premešta se s noge na nogu, mati jedanaestoro dece koja ništa u životu nije imala sem rada i poštovanja prema muškima i starijima.
    Postoji na svetu Njujork i Vladivostok, lete ljudi na Mesec, rone pod more, zbivaju se ratovi, padaju vlade, bude se kontinenti, a njih dvoje, zgrčeni tako, godinama istim sokakom idu kući posle rada, hrabri, najveći junaci u svojoj ulici, u svom selu, na svom malom svetu i ja, sedeći celog dana u Kovilju zatrpan podacima, brigama, rezultatima, uspesima, planovima mladih i starijih, odjednom ništa ne vidim, ni novu biblioteku, ni školu, ni manastir, ni privredu, ni ribe, ni čamce, ni arkanj... vidim samo Peru Cipelu i njegovu ženu, vidim ih kako se smeškaju, Pera pomalo šeretski, njegova žena setno, kao za sebe, idu niz koviljsko veče, nose dve flaše piva i veruju u život. Veruju nekako detinjasto, nekako neodgovorno, nekako ljudski.
    Posle me neki u Lovačkom domu, uveče, pitaju stvarno prijateljski:
    - Zar si ti, bogamu, lud, kad ništa od celog sela ne vidiš, nego Peru? Šta možeš sa Perom?
    Ne znam. Zaista ne znam šta ću sa Perom. Ostaviću nekoliko šturih podataka u beležnici, pa jednom, kad tako budem prevrtao požutele listove, a zaželim se nekakvog mira, nekakve sigurnosti, nečeg ljudskog, nečeg divno šašavog, znaću da se živelo i bez mržnje, pakosti, podmetanja, nabeđivanja, žurbe, jagme za novcem, standardom...
    Jednom mi je jedna pristojna umetnica u Ljubljani rekla:
    - Svako dete vredi koliko i jedna kola. Da niste imali troje nego jedno - mogli ste kupiti dva "fiće".
    Fićukam ja na "fiće", i Pera Cipela zajedno sa mnom, fićukamo četrnaest puta, pedeset puta, hiljadu puta, na sav glas...
    Nek nam lupaju tabani trotoarima, makar celog veka išli bosi. Držeći se rukama za neki nepostojeći volan života, mi, koji više volimo decu nego kučiće i mačiće, vozimo se u nemoguće, krivudamo, lupamo se i lupaju nas sa svih strana.
    Sa pogonom na dve flaše piva i noćas ćemo prevaliti kilometre i svetlosne godine o kojima mnogi i ne slute.

    Miroslav Antić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #112

    Odgovor: Miroslav Antic


    "... Ciganin nije ni beo ni crn.
    Ciganin je svako ko ima dva srca
    jedno - da ga ubiješ u srce
    drugo - da mu ga pojedeš sa usta..."


    Antić
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #113

    Odgovor: Miroslav Antic

    Uspomena

    Lea

    Rastali smo se,
    ali naše detinjstvo ostaje
    u prvom poljupcu kojim
    sam obraz opekla.

    E, moja ljubavi,
    za ceo život dosta je
    to malo ničega kad sam
    najviše ti rekla.
    Naše su oči tada pomešale
    boje,
    pa isto vidimo ovaj svet ludi
    i tršavi.

    Leo

    I ja, kad grickam bombone
    ili žvaku,
    kad ližem kornet,
    il nešto luckasto usnim,
    il se bez veze isplazim
    nekom dečaku
    - osećam ukus osmeha tvog
    na usni.

    Razišli smo se.
    i naše detinjstvo ostaje
    svejedno kakvim stazama
    sutra lutali.

    Malo je bilo.
    Al ipak,
    Kad pogledaš: dosta je
    sve ono što smo rekli
    i prećutali.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #114

    Odgovor: Miroslav Antic

    Imena

    Pronađeš negde nekakvog Mišu,
    nekakvog Gorana,
    Dragana,
    Svetu,
    pronađeš drugare nalik na sebe
    i staneš tako
    i ne veruješ
    da ima neko kao ti - isti,
    isti na ovom drukčijem svetu.

    I ništa ne mora da se kaže.
    Sve se unapred zna i razume.

    Možda te neke Mire sad traže?
    Možda Gordana neka ne ume
    bez tebe,
    Jelene,
    Milice,
    Vide,
    do nekog ogromnog sunca da ide?

    I ne znaš koliko kao ti,
    takvih,
    večeras ponovo nekog nemaju.

    I ne znaš koliko kao ti,
    istih,
    za susret s tobom baš sad se spremaju.

    I ne znaš ko su to, kao ti,
    divni,
    samoćom svoje dane razblažili.

    A lepo ste se mogli sresti
    samo da ste se malo potražili.

    I pođeš u život s pogrešnim nekim.
    Drukčijim nekim.
    Nekim dalekim.

    A Boris,
    Vera,
    Vladan
    il Sanja
    još uvek samo tebe sanja.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #115

    Odgovor: Miroslav Antic

    Prva ljubav

    1.

    Naiđu tako dani.
    Zatrpaju ti oči
    kao zvezdane kiše.

    Oko nosa se neka
    šarena nežnost isplete.

    I ti staneš,
    i ne znaš
    da li si, il' nisi više
    ono obično dete,
    ono bezazleno dete.

    Nekakvo zrno zlata
    počne u srcu da žulji.

    Stidljivost neka u tebi
    tiho se zasmejulji.

    Naiđu tako dani.
    Ne prepoznaješ boje aprila.

    Ne prepoznaješ svoje ruke.
    Izgledaju ti kao krila.

    Ne prepoznaješ svoje ogledalo:
    iz njega te neko čudan posmatra,
    neko kome u dahu
    mirišu suncokreti
    i plamte obrazi,
    plamte
    kao nestrpljiva vatra.

    Naiđu tako dani.
    Vetar ti u potiljak diše.

    Zdravo, poslednja bajko,
    kad staneš i ne znaš više
    da li se visine ruše
    il' s tobom u nebo lete!

    Zdravo ljubavi!
    Tajno!
    Zdravo sve neverovatno!
    Sve zabranjeno i zlatno!

    Zdravo, čudnovati svete!

    2.

    Vrlo je važno,
    pre svega,
    da prvu ljubav umeš
    da izgovoris ćutanjem.

    Da je sagledaš žmureći.
    Da je oslušneš osmehom.
    I dotakneš šaputanjem.

    Vrlo je važno da o njoj
    ne brbljaš hvalisavo svima
    Ljubav - to nije užina
    koju drugari dele.

    Prva ljubav je providna
    kao lutkino oko,
    drhtava kao tišina
    koja hoda po prstima

    i prva prava čistota
    tvoje nežnosti bele.

    Ona je knedla u grlu,
    srebrna knedla u grlu,
    sve nedokučivo tvoje
    i sve kristalno tvoje
    i sve gugutavo tvoje
    kao večernje zvono.

    Ona je duboko u tebi
    i duboko van tebe.

    Ona je malo onako.
    Pa još malo onako.

    Pa onda ono.
    I ono,
    I onda: sasvim ono.

    3.

    Nije to nagovaranje,
    rođeni moji,
    ko neće dalje da veruje,
    nek slobodno zažmuri.

    Ali pazite dobro:
    ako u vama postoji
    jedno veliko pitanje
    koje nestrpljivo žuri,

    pitanje veće od brda
    i veće od dva brda,
    i jedna treperava duša
    što veruje u čuda,

    i ako se u vama
    neke lepote talasaju
    i neke svetlosti rađaju,

    onda je sasvim svejedno
    da li žmurite ili ne žmurite,
    jer čuda se već događaju.

    U tebi skazaljka nekog
    nevidljivog magneta
    pokazuje odjednom
    hiljade strane sveta.

    I sve se u krug vrti.
    I nema te sile teže
    koja bi mogla, ovakvog,
    za zemlju da te veže.

    Dok lupaš glavu šta je
    i probaš da se setiš,
    shvati:
    ti letiš,
    ti letiš!

    Prvi put stvarno letiš.

    4.

    Junaci,
    nos u jastuk!
    Nek mašta kao lokomotiva juri.

    Razumem sve vaše brige
    i nespretnosti
    i strah.

    Žurim da pomognem svakom
    da se u sebi šćućuri
    i shvati zašto se duri
    i smeška u isti mah.

    Junaci,
    nos u jastuk!
    Pileće moje duše,
    drugo je kad se praviš
    važan pred nekim drugom.

    Sada si sam sa srećom.
    Sada si sam sa tugom.
    Sada si sam sa sobom.

    Oblizuj svu noć usne.

    Neki se vlažni poljupci,
    koji te nisu dodirnuli,
    na usni sanjivo suše.
    Hajde sad, pravi se važan
    pred svojom praznom sobom!

    Malo namigni sebi.
    Malo se naroguši.
    Zapuši ogledalu oči.
    I zidovima uši.

    Ti misliš da ne znam ukus
    šećera koji te guši?

    Ti misliš: ja ne znam šta je
    to što u duši pevuši?

    Ova pesma je oko
    što vidi i kroz tamu.
    Nju nećeš prevariti
    kao tatu i mamu.

    5.

    Evo o prvoj ljubavi
    još samo nešto malo.

    Nek ne zaboravi niko:
    ona je čudno večna.

    Drugi put kad se zaljubiš,
    izbriši onu od ranije.
    Druga nek bude prva.
    Nek bude kao nebo
    što se uskovitlalo
    kad je u zoru palo
    u ogledala rečna.

    Treći put kad se zaljubiš
    izbriši obe ranije.
    Nek treća bude prva.

    Nek peta bude prva.
    Nek stota bude prva,
    ako se pošteno diše.

    Kad ljubav brojiš do jedan,
    onda je ima najviše.

    I kad godine minu
    u beskraj,
    u daljinu,
    pa sretneš poslednju ljubav,
    ne upoređuj je nikad
    sa onim što su u tebi
    davno uveli cvetovi.

    Jer i poslednja ljubav
    čudna je,
    mlada je,
    luda je,
    i prva - ako je prva,
    prva je,
    prva je,
    prva je,
    kao večito novi
    i nepoznati svetovi.

    6.

    To, kako da se voli,
    ne uči se iz knjiga,
    ne uči se u školi.

    To se uči iz sebe
    kad se otvori srce,
    pa boli,
    ili ne boli.

    Tu ne vrede unapred
    neki računi i znanja.
    Jer po hemijskom sastavu
    ljubav je najčistija svetlost,
    svetlost sa divnim,
    fantastičnim
    talentom ubrzanja.

    Ona je ogromna ljuljaška
    između radosti i samoće,
    kad se najviše hoće,
    a niko ne zna šta hoće.

    I niko ne zna šta neće
    odavde do ivice sreće.

    Sad me, valjda, razumeš:
    ljubav je - kad nekog umeš,
    ali kad kroz tog nekog
    i sebe predivno umeš.

    Zato i vredi sanjati.
    Zato i vredi želeti.
    Šta nas se ostalo tiče.

    Zato i vredi kroz život
    kao plakate podeliti
    svoje šarene misli
    koje na večnost liče.

    7.

    Najzad,
    u prvoj ljubavi
    rađa se i prva bora
    ovde negde na čelu
    i celog života te prati.

    Rađa se prva tuga
    i prva ljubomora.
    I prvi put se pati.

    Ti boru obriši dlanom.
    Preko nje docrtaj drugu
    koja će biti prva.
    I osmehom je pozlati.

    I neka ti se sve bore
    kroz koje vreme ore
    u zlatne niti razgore.

    I drugi put kad se pati,
    i peti put kad se pati,
    i stoti put kad se pati,
    uvek se prvi put pati.

    I kad se budemo sreli
    u nekom drugom stoleću
    i u tvom oku nađem
    lepotu sličnu proleću
    i u mom oku nađeš
    lepotu sličnu proleću,

    nemoj da me prepoznaš.
    I ja ću začuđen stati.

    To, tada što ćemo dati,
    tek prvi put ćemo dati.

    8.

    Ne pitaj zato otkud
    odjednom košava briše.
    To možda i nije vetar.
    To prva ljubav uzdiše.

    Ne pitaj otkud kiše
    odjednom pljusnu jače.
    To možda i nije pljusak,
    već neko zbog ljubavi plače.

    I trepavice mu slane
    i rukavi mu slani
    kao presoljen ručak
    i kao okeani.

    Ljubav prva i prava,
    upamti:
    kad god se javljaš,
    znaj:
    ti se ne ponavljaš.
    Znaj, ti se iznova stvaraš
    i na usni nam šaraš
    nešto nežnije,

    belje.
    Ne sećanja.
    Već želje.

    Uostalom, šta vredi
    da se o ljubavi prvoj
    i dalje toliko soli.

    Izvoli,
    sam zavoli.

    Pa ako je i tebi
    isto ovako - ti kaži.
    A ako nije isto,
    onda sve ovo ne važi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #116

    Odgovor: Miroslav Antic

    O ČEMU PRIČAMO DOK ŠETAMO


    O čemu pričamo dok lutamo
    u predvečerje gradom?

    Ustvari: mi samo ćutimo... ćutimo
    i gledamo se kradom.
    Ustvari: mi se u sebi pitamo
    nešto što nikom nije jasno.
    I sanjamo. I skitamo... skitamo
    i katkad šmrknemo glasno.

    A kad se nebo skoro već smrači
    i od svetiljki grad požuti,
    odjednom znamo sve što znači
    to što se ovako ćuti.

    Ustvari: mi to u sebi slutimo
    reči narasle u bezmerje,
    pa nam je dosta i da ćutimo
    i lutamo kroz predvečerje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #117

    Odgovor: Miroslav Antic

    SVE BOJE SVETA


    Čudan je ovaj svet u meni
    kad se od lišća zazeleni
    ili poplavi kao svila
    od dečije kose i ptičjih krila.

    Čudan je ovaj svet u meni
    kad sve požuti i porumeni.

    Van mene dosta boja živi.
    Van mene katkad svet i posivi,
    ili se smrači i naoblači.

    Dobro je zato što postoje
    i ove moje lepše boje.
    I neki osmeh sunčan i plah.
    I vetar nečujan kao dah.
    Pa sve kad trne
    i sve kad svene,
    kad tmurno izgleda svet oko mene,
    u meni živi sto vatrometa
    nekakvog šarenijeg i lepšeg sveta.

    Ponekad želim da podelim
    moje rumeno sa gradom celim,
    i moje belo sa žutom travom,
    i moje žuto sa noći plavom,
    i moje plavo sa rekom snenom

    Jedino čuvam ono zeleno
    za neke oči što nisu moje,
    al iz njih rastu,
    odavno rastu
    sve druge oči i druge boje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #118

    Odgovor: Miroslav Antic

    LJUBAV

    Da li je istina ono sto piše Kalevali:

    "Ruka što daje, uvek je iznad ruke koja prima?"

    Da li je istina ono što govore u Basri:

    "Ljubav je kao senka. Ako trčis za njom, nikad je nećes stići.
    Ako joj okreneš leđa pratiće te".

    Neko je negde rekao i hvala mu:
    "Da bi se istinski volelo, treba odrasti do deteta"
    Nasmej se zato ako ti kažu da si mali čovek.

    Nema male sreće i male bolesti.
    Nema male krađe i male smrti.
    Nema malog rata niti malog poštenja.
    Nema maloga prijatelja i male tajne.
    Nema maloga čoveka i male ljubavi.

    Ne okreći mi nikad leđa da bi te voleo.

    Sećam se tvojih prvih zuba.
    Sećam se tvojih prvih koraka.
    Sećam se: Dečja bolnica u Novom Sadu.
    Sedim kraj tvog kreveta i molim sve na svetu da mi ozdraviš.
    I ozdravio si.
    No Bog nam nije verovao tih dana. Ni priroda. Ni ljudi.
    Verovala je samo naša ogromna ljubav.
    Verovala je samo tvoja ruka u mojoj ruci,
    dok je kao kičica slikala azurnu svetlost po mojim dlanovima.
    Mi se prevrćemo naglavce kao pešcani sat.
    I menjamo se jedan s drugim.

    Dobićeš jednog dana dublji glas. Počećeš da se briješ.
    Oženićeš se i zaposliti.Imaćeš svoju decu i pričaćeš im svoje bajke.
    A ja ću biti sve detinjastiji i bezazleniji.

    Prepoznaćeš me po tome kako naivno verujem da ću večito živeti,
    opčinjen unutrašnjim govorom poput drevnoga boga Ptaha,
    koji je prvo smislio ceo svet u sebi
    zatim izdahnuo okolo svoje neverovatne misli, i tako, ogromnom maštom,
    sam u Ničemu, jedini, oživeo sve ono što je još bilo nestvoreno.

    Onda će doći sve naglo: moji poslednji zubi.
    I odmah posle toga: moji poslednji koraci.
    Na kraju: neka bolnica u ko zna kojem gradu.
    Sedi kraj moga kreveta u neko ovakvo veče makar samo sat ili pola sata.
    Biće to sasvim dosta za sve proklete godine.
    I neka moja ruka bude u tvojoj ruci.
    I neka kao kičica naslika onaj isti pitomi svetlosni znak na tvojim dlanovima
    znak da ti nikad nisam, nikad okrenuo ledja da bi me poštovao i voleo.

    Ljubav je kao snaga: ako je vise trošiš, više ćeš je i imati.

    Kad bi ptice ovako umele da vole, kao ja, već bi se pretvorile u vetar.
    Kad bi potoci ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali okeani.
    Kad bi prostori ovako umeli da vole, kao ja, već bi postali beskonačni.
    Kad bi vreme ovako umelo da voli, kao ja, već bi se pretvorili u večnost.

    Kad bi zemlja ovako umela da voli, kao ja, već davno bila bi zvezda.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #119

    Odgovor: Miroslav Antic

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #120

    Odgovor: Miroslav Antic



    Vavilon, 1981


    Njeno nepoznato ime i prezime omogućuju da postoji ovo pismo. Nanjušio sam krv kao jednorog i kopam nogom po jari šalitre, peska i sunđeraste zemlje. Zar je to taj Vavilon, ta Mesopotamija i ta večnost? Upaljen vetar buši u licu crne rupe.

    S ukusom nagorelog sunca, izgovaram reči duge pet hiljada i pet stotina godina. Šapućem stvari koje su bile i još u meni traju. U međuprostoru od tog kipa do mene, sve što je bilo žena ima nestvarni izgled, kao avetinjski oblak nad pustinjom, kao iznenadni žbun u rastaljenom vazduhu, ili taj grč prepoznavanja u mome sećanju.

    Sva je još tu. Jedan naprsli lav od krečnjaka razdire njeno kameno telo i kamene vekove na nekadašnjem trgu ispred kule. Pet i po hiljada godina on to čini tako strpljivo, tako uporno, da mu se pola njuške okrunilo od gladi.

    Komadi zore, krti kao ovčiji sir i mirisavi, utolili su lavež predela obrušenih ka vasioni, koja je ovde tako nisko.

    Pedeset i pet vekova boga Marduka muči pitanje da li da ustane iz zaborava, siđe do Kut al Amare i napije se Tigrisa. Kakve li veličanstvene neodlučnosti!

    Svi su ga ostavili. Narodi, bilje, voda i ptice. Samo bogovi mogu da budu tako zamišljeni i zabrinuti na groblju jedne kulture pod ustajalim suncem. Miljama prema jugu Sumer. Huar al Hamar – otvorena voda. Zatim močvare. Zatim Ur.

    A na severu kapija Stesefona, kao zabrinuta obrva, zagledana očima prozračnim kao vrisak u posrkani talog stvarnosti. Na izvijenom luku još nešto sluzokože svetlosti, kao odavno osušena nevinost.

    Posle mene i svih pljačkaša lepote u ovoj izumrloj boji vremena gde sam ostao bez konja, dok mi je horda odjahala u nešto što će tek sutra postojati kao Azija Evrope, držim na trgu kamenu ženu i osećam da živi u mojim prstima.

    Ženu svih žena. Toplu i vlažnu, kao da se između nas nikada nije isprečio ovaj ogromni prostor civilizacije.

    Dišem usoljen vazduh. Zatim priklanjam svoja usta uz njena usta. Izgovaram je krvotokom u znaku njene vere. I kažem, dok mi iz grive kipi hiljadu i pet stotina pokolenja:

    Ništa, samo njeno nepoznato ime i prezime omogućuju da postoji ovo pismo.

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 8 od 24 PrvaPrva ... 67891018 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •