Miroslav Antić - Strana 22
Strana 22 od 24 PrvaPrva ... 122021222324 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 316 do 330 od ukupno 348
  1. #316

    Odgovor: Miroslav Antić

    Ako Bilo Kad Osetiš ....


    Ako bilo kad osetiš da mrtve stvari koje držiš
    odjednom menjaju boju i počinju da dišu,
    moraš ih sam završiti; niko ne može da te zameni.

    Jer, niko izvan tebe nema tu britku preciznost
    što izdvaja iz prolaznog oklop od zelenog vetra,
    u kojem neotporno i pihtijasto podrhtava
    meko i vlažno klatno tvoje uobrazilje.

    Svako može da postavi tvoj osećajni skelet
    i oko njega ovije tvoje najdivnije namere
    i utisne u koru nemire tvoga uma kao bore.

    Ali, to je još uvek tebi dalek i neprirodan
    način kroćenja večnosti.

    Niko na svetu nije ti,
    i zato niko ne može ni završiti tvoje delo.

    Nikog nemoj da pitaš šta znači neko delo.
    Otkud on zna, kad nije: delo?

    Uzmi u ruke materijal i na sebi to proveri.

    Nikog nemoj da pitaš šta znači neka izložba.
    Izložba nije ono što ti je pokazano.

    Ti se pokazuješ njoj.
    Dužnost je izložbe da te vidi.

    Stani pred delo i zahtevaj
    da ti objasni šta ti značiš..

    Ako već odlučiš da gledaš,
    svaki put istu stvar vidi sasvim drukčije.
    Ista je linija drugi put nova linija.

    Ne veruj onima koji ti uporno tvrde
    da imaš samo jedno čulo vida.

    Koliko tvojih očiju nikada nije progledalo?
    Koliko tvojih očiju, dok obuhvata ovo,
    vidi i nešto ono, čega uopšte nisi svestan?

    Koliko tvojih očiju nikada neće saznati
    da su bile i oči?

    Ako se usudiš da stvaraš, moraš imati dokaza
    da istu stvar još jednom dotičesh prvi put.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 13:20 Razlog: š, ž, č, ć

  2. #317

    Odgovor: Miroslav Antić

    Gospodjica Mašta


    Često nisam uspevao da je dozovem.

    Tu maštu za koju sam govorio da treba, za sve dečake i devojšice, zagnjurene u jastuke noći, kao lokomotiva da juri.

    Mašta je čarolija.

    Možda ju je najtačnije definisala ona moja dugorepa, brbljiva, sveznajuća i prozračna ptica: najvažnije na svetu to je umeti videti vetar i čuti sneg kako pada; umeti dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usni sanjivi ukus mesečine.

    Mašta je moja prva ljubav.
    Poruku je izmenio Cecara, 20.03.2010 u 13:21 Razlog: š, ž, č, ć

  3. #318

    Odgovor: Miroslav Antić

    Uhodeći komete

    Da li si ikad razmišljao
    O čemu pričaju svici
    Svojoj deci pred spavanje?

    Dok se čađ predvečerja
    Rumeno mrvi i taloži
    U naborima šuma,
    Da li si prisluškivao
    Njihovo došaptavanje
    U avgustovskoj travi?

    To je onaj trenutak
    Avetinjski i sablasni,
    Kad sve utihne okolo,
    Ptice, vetar i jezero
    A iz modrog tajanstva
    Sanjive vasione
    Plutaju kao utvare
    Seni ugaslih svetova
    I pretaču se u mreškanje
    I odsjaj zlatnog grumenja
    Na dno prvoga dremeža
    Prečistih brušenih voda.


    Mali svitac je ozaren
    I prestravljen lepotom
    Tajanstvenoga neba.

    Nesnošljivom lepotom.

    I zato kaže šapatom
    Svome velikom svicu:
    Kako mogu da dospem
    Do one najveće zvezde
    Što tinja nad glavom jasena?

    Šta može da mu kaže
    Njegov veliki svitac
    U svojoj fosfornoj nemoći?
    I on je negovao
    Nekada u detinjstvu
    Svoje malecke uši
    Za tajne glasove neba
    I naslanjao obraz
    Na vrelo disanje tame
    U svojim molitvama.

    Šta može da mu kaže?


    Može li da mu prizna:
    Svitac je najsporiji način
    Da se postane svetlost?

    Baš kao što je staza
    Stvarno najsporiji način
    Da sse bude daljina
    I da se postane prostor.

    Baš kao što je ptica
    Stvarno najsporiji način
    Da se postane vetar.

    Baš kao što je bilje
    Stvarno najsporiji način
    Da se dospe do sunca.

    I kao što su pahulje
    Stvarno najsporiji način
    Da se razbije zemlja.


    Dok iz pitome paprati
    I ljutih kupinjaka
    Panjevi natrulo dahću
    Katran, vlagu i otrove,

    Ima li snage da prizna
    Da u ovoj čamotinji
    Vekovi uzasno kasne?

    Ne. On je pre svega otac
    I usahlo se smeška
    Dok laže: ovde, gde živimo,
    To je takođe jedna
    Obla i lepa zvezda
    Za nekog malenog svica
    Koji stanuje tamo
    Gde ti uporno gledaš,
    I pita se večeras
    Kako da dospe do tebe.

    Zamenite se želja.


    Da li sme da mu objasni:
    To je taj prostrti ležaj
    Između Ničeg i Ničeg
    Gde možeš da vidiš stvari
    Kao da sa svih strana
    U istom trenu prolaziš
    I meko ih dodiruješ?

    Kao da si mnogostruk.

    Vidiš svet dlanovima
    I vidiš tabanima.
    I vidiš čelom i temenom.
    Vidiš do dna nevidljivog.

    Zamisli malog svica,
    Tog koji ne postoji
    Tamo na onoj zvezdi,
    Ali ti ga već poznaješ
    I s njim si razgovarao.

    Zamenite se želja.


    I to bi bio kraj utehe:
    Ako se zamenite,
    Bezbroj će svetlosnih godina
    Postati jedno jedino
    Tvoje najveće Danas
    I prevalićeš divna
    I ogromna prostranstva
    Kakva, evo, razumem
    Možda još samo ja
    I neki davni svici
    Iz minulih vremena.

    Sanjaj i uveri se.
    Laž koja toliko laže
    Da se zanese,zaboravi,
    Pa prevari i sebe,
    Postaje vrhovna istina.

    Uopšte nije važno
    Šta se od tebe traži.
    Važno je šta ti nalaziš
    Na izvišenim strminama
    Sebe, kojeg upoznaješ.


    Zameniti se želja.
    Kako je lako to hteti
    Na vrhovima snova,
    A kako teško ostvariti
    U podnožjima jave.

    Svako dete u sebi,
    Pa i to dete svica,
    Nosi umeće večnosti,
    Koja se posle raspršuje
    I ljušti kao boja
    Sa leptirovih krila
    Niz naprsline vremena,
    U prevelikoj jurnjavi
    Da se što pre odraste.

    Pročitaj ovo ponovo.
    Nemoj da preskačeš redove.

    Lome se krhki obodi
    Zlatastih oreola
    I lepe tršave misli
    Postaju sve ćelavije.


    Mali svitac to zna.
    Zna da je njegov let
    Već unapred paralisan
    I da će završiti
    U grčevima korenja.
    Ipak, uporno gleda
    Svako veče u zvezdu
    Što bdi nad krošnjama jasena
    I neprekidno ponavlja
    Svoje naivno pitanje.

    I umiva se njimedok ga polako izdiše.
    To je od ptica naučio.
    One se peru krilima,
    Dok seku kriške neba.
    I učio je od cveća.
    Ono se pere mirisom
    Koji iz sebe isijava.

    Radoznalost je način
    Da se do gola očistiš
    I budeš kadar da jednom
    Zauvek sve prekoračiš.
    Sve. Čak i svoju senku.


    Mali svitac bi mogao
    Da kaže velikom svicu:
    Hvala vam što me tešite.

    Ali red je da shvatite:
    Ako mi mnogo puta
    Šapnete da me volite,
    Je li to više ljubavi,
    Ili ta ista, jedina?

    I ako svake večeri
    Imate novi dokaz
    Da je čudesno važno
    Otkriće da smo živi,
    Je li to više života,
    Ili je jedan jedini?

    Imam i ja svoj vrh.
    On je u meni. Unutra.
    Iz noći u noć se pentram
    Po bespućima bezumlja
    I ovo, čime se bavim,
    Nije već gotova mudrost
    Kao u vas svitaca
    Iz minulih vremena.



    Morao bi da kaže:
    Ja samo osluškujem kretanje
    Kao svoj pošteni deo
    Radoznalosti svih rođenih,
    Ukletih da se pitaju.

    Još se ne bavim nekim
    Ozbiljnim verovanjem,
    Već razmišljam o tome.

    I ne bavim se shvatanjem,
    Već razumevanjem shvatanja.

    Ja ne posmatram stanja,
    Nego zbivanja stvari.

    Zato se nikad ne mogu
    Pomiriti sa mirenjem.


    Zatim maleni svitac
    Lagano sklapa oči
    I pravi se da spava.

    To je,naravno,avgust
    I sve je blago u vazduhu.
    Vidici se pretvaraju
    U mlaki vosak i pesmu.

    Pesma je provetren život.

    Sa neba padaju opiljci
    Dalekih zvezdanih misli.
    Sa zemlje uzleću misli
    Malih radoznalih svitaca.

    I nikada se ne sreću.

    Večno se mimoilaze
    U ogromnoj praznini
    Hladnih bespuća svemira.


    U stvari, mali svitac
    I nije pravi svitac,
    Već više neko pitanje
    Sa krilima od zemlje
    I iskrzanim usnama
    Od lepljive brbljivosti.

    On neprimetno skida
    Sa mekih, zelenih pleća
    Kao prozračnu košulju
    Svu svoju nesigurnost.

    I kaže: moram odleteti!
    Moram dospeti tamo!

    I smeška se dok plače,
    Sličan treperavoj lampi
    U kojoj umesto ulja,
    Gore detinje suze
    Mirisave od nade.


    Plače i veliki svitac.
    Izgleda kao da spava,
    Ali u sebi bezglasno
    I pepeljasto jeca.

    Jer i veliki svitac,
    Ako umeš da zamisliš,
    Nije zapravo svitac,
    Nego naš večiti odgovor
    Sa krilima i usnama
    Od blage mesečine
    Izmišljen, ali potreban.

    Bez njega svi bi mali,
    Ljubopitljivi svici,
    Ostali zauvek priglupi
    Ne saznavši za igru
    Koja se zove žmurke,
    Kad se biva nevidljiv,
    Potpuno lišen ivica.


    Dok u daljinu odbrojavam
    Svoju svetlucavu misao
    I pretvaram je u požare,
    Nepomućene, vrtoglave,
    Na dnu pra-okeana
    Nepresušenoga neba
    U koji se ulivaju
    Sva trajanja i prostori,

    I ja izmišljam zvezdu
    Iz mog mesta u vremenu
    I ona mene iz njenog.

    I uplašim se kad shvatim
    Da sam dvodtruko uplašen.
    Jer ja sam ovde, danas
    I negde tamo, u večnosti.

    Ipak je ćovek najbrži
    I najčudesniji način
    Da se postane svetlost.
    Ja moram u to da verujem.


    Bilo bi odveć lepo
    Da se na kraju bar jedne
    Od tih zvezdanih večeri
    Nešto stvarno i dogodi.

    Nešto što bi izmenilo
    Život i snove svitaca,
    Uz čiju smo se mudrost
    Slučajno zadesili,
    I sami u sebi žudeći
    Daleke jake svetlosti
    I menjajući uzalud
    Svoje žestoke želje
    Za nekakav u večnost
    Rastegnuti trenutak.

    Ali ništa se ne zbiva.
    Još uvek vekovi kasne.


    Kraći samo za korak
    Od svoje neodlučnosti,
    Mi smo se mimoišli
    Kao i mali svitac
    Sa svakim svojim snom.

    Eto, zašto se ne zbiva.

    Čujem zagrljaj drveća
    I otvaranje školjki,
    Slonovski hod planina,
    Šarenilo tišine,
    Mekoću ptičijeg leta
    I belo pletivo potoka
    Po kamenju i pesku
    Rasutom oko jezera.

    Ali šta mi to vredi
    Kad nikad nisam dospeo
    Ni u jedno to Unutra.


    Zameniti se želja,
    Ma i najvrelijim glasom,
    To znači: baviti se
    Ključanjem hladne svetlosti.

    Naš oslonac je beskraj.

    U trinaestoj godini,
    U dogovoru s vetrom,
    Vreme je da se malo
    Odlepimo od sebe
    Plamteći duhom i rukama.

    Šta se to možda moglo,
    A nismo domislili?
    Ovo je moje pitanje
    Vršnjaku iz budućnosti.

    Uzdam se u njegova stoleća,
    Valjda će biti brža.


    Postoje modra leta
    Kad se u oku naziru
    Sve bliži tragovi lasta.

    Mirišu guste grive
    Krilatih tuja i borova
    Kao zvuk starih orgulja.

    Pod smolom pčelinjeg pljuska
    Treba provesti dan
    Ležeći tako na leđima
    Uz samu obalu jezera,
    Razmišljajući o tome
    Da li su prave stvari
    Na mestu gde su nas učili,

    Ili su već u nama,
    A nismo ih ni svesni.


    Postoji belo mesto
    Visoko u prošlosti vremena
    Gde zapisani jezik
    Večitoga obnavljanja
    Još uvek možeš pročitati
    Kao govor života, a ne tek pogrešan prevod.

    Šapućem to vršnjaku
    Iz veka što tek pristiže.

    Pronađi svoju zvezdu
    I počni sasvim sam.
    Počni bez ičije pomoći
    Dok tvoj bosonogi korak
    Himnično zemljom odzvanja:
    Tišinu po tišinu.

    Upamti, ti si smena.
    Idi, dovrši to nebo.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  4. #319

    Odgovor: Miroslav Antić

    Ulepšavanje nevidljivog

    Usuđujem se da pomislim ovako:
    u početku je morao biti neki kraj.

    A da bi postojao kraj,
    sve je to moralo da se dogodi iz kretanja.

    U vreme kad nije bilo predstave
    o sadržini vremena,

    u prostoru u kom nije bilo pomisli
    na suštinu dosezanja,

    pre kretanja je morala biti namera
    začeta kao plod bar jedne posledice odvažnosti

    koja je uzrok uzroku što u spirali ronim
    u unutrašnji vrh neshvatljivog i nemogućeg.


    Pre početka i kraja, pre kretanja i vremena,
    uoči prostora i namere, bila je, eto, ta odvažnost,

    kao predak svih stvari što su se na trenutak
    zagrcnule od prevelikih želja.

    Gde su potonje svetlosti i zakasnele vatre ?
    Gde nebesa i vode ? I gde tek zemlja ?

    I gde je ova vrsta stvorenog
    kojoj pripada i moj svet ?

    I gde je posle života smisao, koji se tek nakanjuje
    da začne glomazni besmisao naslućenog ?

    Ovako bih se, dakle, usudio da pomislim:
    pre svega morala je biti - želja.


    Sve što mene izgovara,
    dok opekline stoletnog ostavlja u mom umu,

    sve što me izvodi iz zemlje i uvodi u vatru:
    čitanje skromnih i oholih slojeva moga postojanja,

    čitanje i dozrevanje mojih moralnih prizora,
    satiranje kultura i nešto od one mahnitosti

    kojom se branim kao da nikad ranije nisam bio ja,
    a besanosti žig mi govori da sam bio,

    da sam mnogostruki glasonoša, i da se vraćam
    u jatima, kao civilizacije, kao kosmički zdenci,

    - sve što me tako izgovara, u ovom danu koji se osipa,
    doista može stati u tri želje.


    Pa evo, rekoh ribi, sebičnost jednog od mnogih
    neiskazanih mene, saleta između potiljka i beonjača,

    nalaže mi da od te vaše, sad oživele,
    porozne telesne sablasti

    - ili ne znam već šta ste,
    ovako ponovo stropoštani u šupljikavost -

    zatražim tri mogućnosti da misaono savladam
    pitanja što me pohode.

    Prvo je moje mučenje:
    da budem mlađi od svojih uspomena.

    To je nekako počasno isto, kao i prolaženje
    ispod zasvođenosti vremena, vetra ili duge.


    Drugo je moje mučenje
    da budem neuhvatljiv u mislima.

    Da, dok boravim u njima, budem ipak
    za nepreglednu beskonačnost ispred.

    Da budem, dok boravim u njima,
    jednu predivnu vrhunsku drevnost posve iza.

    Da budem, dok boravim u njima,
    očito brži i nedostižniji u svim pravcima prostiranja.

    Objasnio bih vam taj svoj način,
    koji se ovde smatra beznadežnim: razumeo bih

    da li je kretanje starenje prostora u nama,
    ili starenje nas u prostoru.


    I treće moje mučenje:
    da postajem sam sobom kao vi.

    Spreman sam, evo, da bez velikog čuđenja
    prihvatim poverenje u kakve god vi zatražite

    vrste drukčijeg razumevanja prostora
    i objašnjenja drukčije sadržine trajanja,

    sisteme drukčije živog i univerzume
    koji su ono čime mi nešto stalno preti.

    To bi mi vrlo pomoglo
    da u konačno smestim beskonačnost

    i da ne strepim da li ću samo oživeti,
    nego da se umnožavam, čak istovremeno, svakada.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  5. #320

    Odgovor: Miroslav Antić

    Nemoć svih divljih

    Ako hoćes da pobedis divlju zver,
    kaže klovn,
    ne govori joj režanjem ili urlikom.
    Ne laj na lava
    i ne rokći na krokodila.

    Pevaj im.
    Šapući.
    Tepaj im jezikom ptica
    ili jezikom dece.

    Čim čuje jezik risa
    - ris kolje.
    Čim čuje jezik tigra
    - tigar razdire.

    Nemoć svih divljih je u tome
    što nasedaju drugom načinu izražavanja.

    Borac snage se plaši tudje vrste.
    Klovn je borac iz plemena izbezumljene smejurije.
    Ukrotitelj.
    I šarlatan.
    On pobedjuje neozbiljnošću.

    Zubi su mekši od usana.
    Čuvaj se poljupca
    i budi na oprezu.

    Zubi ujedu za trenutak.
    Poljubac za ceo zivot.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  6. #321

    Odgovor: Miroslav Antić

    Fragment


    ~Ljubići~


    Mi smo oboje nalik na jedan osmeh davni,
    i tako čudno slični ponekoj suzi jasnoj.
    Možda je sreća samo što smo k'o nebo ravni
    sišli sa istog voza na jednoj stanici kasnoj,
    i pronašli u sebi da zajedno umemo
    da dočekamo drumom i cvetanja i vetar,
    pa da idemo bosi .... da idemo .... idemo ....
    bez straha da l' postoji sledeći kilometar.
    Poruku je izmenio Cecara, 14.06.2010 u 23:26 Razlog: ch sh zz

  7. #322

    Odgovor: Miroslav Antic

    Citat SQUAW kaže: Pogledaj poruku
    Prvo učešće SFRJ na Pesmi Evrovizije bilo je daleke 1961. godine. Te godine "boje" SFRJ branila je mlada i do tada nepoznata pevačica iz Novog Sada Ljiljana Petrović. U vreme prvog nacionalnog izbora, Ljiljana Petrović nalazila se u Ljubljani (Slovenija) gde je snimala svoj debi singl za izdavačku kuću Jugoton (danas Kroacia Rekords). Jože Privešek, slovenački autor, čuo je mladu Ljiljanu i predložio joj da otpeva njegovu kompoziciju “Neke davne zvezde”. Ona je pristala i pobedila. Ljiljana Petrović za sebe voli da kaže da je kroz evropska vrata ušla na jugoslovensku pop scenu. Tekst za ovu kompoziciju napisao je jedan od najpoznatijih srpskih pesnika 20-og veka Miroslav Antić. Miroslav Antić smatrao je da socijalistička pevačica treba da bude smerno i skromno obučena. Pred sam nastup spikerka TV Ljubljane Saša Novak, koja se nalazila u jugoslovenskoj delegaciji, krišom je Ljiljani okačila srebrni broš koji je predstavljao jedini modni detalj na njenoj jednostavnoj crnoj haljini. Kompozicija “Neke davne zvezde” osvojila je 8. mesto sa dobijenih 9 bodova.
    Ljiljana Petrović danas živi u Novom Sadu i retko imamo prilike da je vidimo u muzičkim emisijama RTV Novi Sad. Iako nikada nije pripadala samom vrhu jugoslovenske zabavne muzike, ostaće upamćena kao uvek nasmejani interpretator brojnih balada prepoznatljivog zvuka koje je najčešće izvodila uz gitaru.


    Neke Davne Zvezde

    Muzika: Jože Privšek
    Tekst: Miroslav Antić
    Dirigent: Jože Privšek

    Stari put od lišća sav žut
    Noć na putu tom
    San od zvezda tako je žut
    San u oku mom

    O znam ja, o znam ja
    Još pamtim te dane
    Nekad si bio uz mene ti

    O znam, da si još moj -
    Plaču noćas grane
    U oku mome i snu

    Tvoj osmeh još slutim i tvoj topli dlan
    Dok čekam, dok ćutim i tonem u san

    O znam, da si još moj -
    Plaču noćas grane
    U oku mome i snu

    Tvoj osmeh još slutim i tvoj topli dlan
    Dok čekam, ćutim i tonem u san

    O znam, da si još moj -
    Plaču noćas grane
    U oku mome, u srcu mome
    U samoći mojoj i snu


    Nije sjajan snimak, ali važno da ga ima





    ~

    Kako Miroslav Antić nikada nije napisao svoju prvu pesmu nisam znala do danas. Ovo je iz predgovora zbirke pesama Desanke Maksimović "Čarolije" čiji je izbor napravio baš on - Mika.



    Poruku je izmenio makilli, 29.01.2010 u 22:44 Razlog: :)

  8. #323

    Odgovor: Miroslav Antić

    Počinju Antićevi dani

    Veče poezije Miroslava Antića u Beogradu, 15.03.2010. u Bulevaru Kralja Aleksandra 77a - Teatar Kult (ex Teatar T), 011/2424-860/ 064 2524305



    VI


    Posle mene slobodno dišite
    i vi,
    sa rukama od crepa
    i vi,
    sa rukama od kolača
    .

    I prelamajte se u milion nijansi,
    od crne do bele,
    i od bele do crne,
    - nikad me nećete stići,
    jer bio sam drukčija prizma
    .

    Ja sam,
    ispred nosa svih vrlo poštovanih
    pronalazača,
    prvi uspeo da patentiram,
    pod istim rednim brojem,
    osmeh zanosa i cinizma.

    Ja sam,
    ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije,
    prvi išao da onjusim oblake,
    i prvi se namršten vratio.

    I sad znam da je mudrije
    učiniti korak van sebe,
    nego proći kilometre i kilometre
    u svojim uspaljenim grudima
    .

    Inače,
    bio sam pomalo vanbračno zaljubljen
    u vetrenjače
    i stanične restoracije.

    I pošteno sam,
    čini mi se,
    platio
    kiriju što sam živeo među ljudima
    .

    - Posmrtni marš klovnova, Koncert za 1001 bubanj


    XXVI

    Otišao sam,
    eto,
    a vi oprostite za jedan mali
    zeleni san
    ,
    natrunjen mnoštvom zubatih,
    a u pijanstvu i krezubih,
    zvezdanih zalogaja
    i mrva.

    Bio sam nekad kristalno,
    a nekad čađavo
    inje
    iznad proklijale oranice.

    I samo sam se u želje
    do besvesti razumeo
    .

    Pod zavojima ove bunovne
    i posečene svakidašnjice,
    sačuvao sam dva oka:

    čas dva blistava sunca,
    čas dve vrtoglave ranice.
    Čas dva papirića neba
    zalepljena tek ovlaš
    poljupcem ispod obrva.
    Drukčije nisam umeo.

    Posebno mi je čast,
    ja vas u to uveravam,
    izuzetno sam počašćen
    što sam umeo kao ja,
    a nisam kao drugi umeo
    .

    - Romansa na završetku, Koncert za 1001 bubanj

  9. #324

    Odgovor: Miroslav Antić

    Znam da nije bas mesto gde mogu da se obratim za pomoc, al vec duze vreme trazim dokumentarni film "plava zvezda" gde ucestvuju Mika i Boris Isakovic, kao decak?! pa, ako neko ima ideju kako da dodjem do filma bio bih mu zahvalan.

  10. #325

    Odgovor: Miroslav Antić

    Srecan rodjendan najvecem pesniku Vojvodine

    Najvise bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda cu imati mnogo raznih zivota i biti najzivlji među zivima.

  11. #326

    Odgovor: Miroslav Antić

    Citat Becar kaže: Pogledaj poruku
    Srecan rodjendan najvecem pesniku Vojvodine

    Najvise bih voleo da sami izmislite moju biografiju. Onda cu imati mnogo raznih zivota i biti najzivlji među zivima.



    Rođendan


    1.

    Zašto mi nemamo iskustva? Zato što život shvatamo kao vatromet.
    Svakog se jutra ponovo kristalno rađamo i živimo do večeri po jedan
    ljudski vek.

    Onda, u zoru, započinjemo novo stoleće.

    U sumrak, opet, umorno umačemo glavu u nov san o nekom sasvim
    drukčijem trajanju, koje će početi ujutro, iz početka.

    "Svakog dana ponesi korpu zemlje na isto mesto i sazidaćeš
    planinu" - kaže Konfucije.

    2.

    Ko stvara, a ne počne iz temelja, nikad neće ni ugledati krov.
    Ko voli, a zablene se u sebe u ogledalu, kao da nikad nije ni
    progledao.
    Ko živi, a ne rodi se mnogo puta na ovoj zemlji, kao da nikad
    nije ni postojao. "Ne primaj svet onakav kakav dobiješ, niti ga
    ostavljaj takvim" - kaže dobri stari Tin Ujević.

    Sačuvaj i jedan list sa Davidovim psalmom: "Jer hiljade su
    godina pred tvojim očima kao jedan jedini dan."
    Veruj mi, sve ih možeš proživeti od sumraka do svitanja. I kao
    što je leptiru rođendan tvoje: ujutro, a starost tvoje: uveče,
    baš takvi neka budu i tvoji mnogobrojni životi, a ne jednoliki u
    nedogled, kao vekovna trapavost jedne sekvoje ili kornjače.

    3.

    Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije herojsko doba.
    Ne veruj ako ti kažu da svaki tvoj trenutak nije ni čudesan,
    ni pravi.
    Svaki je trenutak istina, samo što poneki ima lažnog čoveka.

    Moraš da smogneš snage i sebi otvoreno obećaš da ćeš ostati
    tragač za večnošću u sebi, a ne za sobom u večnosti.
    To je jedini sat koji sam uspeo da ti kupim od ušteđevine ove
    nežnosti, sine moj.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  12. #327

    Odgovor: Miroslav Antić

    14.3.10
    Nered radoznalosti nas koji sve više znamo da ne znamo...

    Ogroman je trud moga razmišljanja ove noći.
    Ništa ja ne znam o znanju, sine moj.
    Istorija otkrića možda i nije red, nego
    nered radoznalosti nas koji sve više znamo
    da ne znamo.

    Tebe će učiti znanju, ali se ne rugaj neznanju.
    Evo da ti pročitam poruku Karela Čapeka:
    "Zamisli onu tišinu, koja bi nastala na
    svetu, kad bi ljudi govorili samo ono što znaju."

    Muka je sve to sa znanjem, veruj mi. Ono se
    zasiti sebe i prestaje da saznaje. Neznanje
    je početak hiljadu novih početaka. I nemoj
    ga se nikad stideti.

    Svetlost znanja je slična svetlosti vasione.
    Sve su se misli dogodile odavno, kao zvezde.
    Lepota traženja nije u nalaženju, nego u našoj
    odluci da tražimo.

    Miki i ostalim čudima
    & underpaid......

  13. #328

    Odgovor: Miroslav Antić

    Romansa

    Nemoj da odeš više u onaj grad
    gde smo od sebe zaboravili pola.

    Nikad sa zvezda nije teži pad
    nego na beton sa kafanskog stola.

    U očima sam sve gugutke podavio,
    pa sam im dugo šaptao smešno opelo.

    I sve sam svoje osmehe okrvavio.
    Nije sve belo što liči na belo.

    Peroni katkad plaču kišom. Sat i
    koferi. Svako nekud žuri noćas.

    Iscepam kartu. Neću da se vratim.
    Za svakim vozom ostaje samoća.

    I samo mraka napune se prsti.
    Ne vredi. Sad smo drukčiji, zacelo.

    Bar ti sve ptice iz očiju pusti.
    Nije sve belo što liči na belo.

    ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

    Vinjete

    Višnje:
    svakoj ptici ispalo po jedno oko
    i visi na zelenoj peteljci pogleda.

    Telegrafski stubovi:
    krdo jelena vezalo vetar za rogove
    i prisluškuje.

    Duga:
    devojčica obukla novu haljinu,
    smejući se preskakala potoke.
    U igri se isuviše raskoračila.

    ~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

    Solaris

    Pomešan s lišćem,
    vetar ima mek i žut glas,
    kao ona devojka kojoj sam obećao
    na stepeništu katedrale
    da ću kupiti jedno od Kornatskih ostrva,

    i kupio bih,
    kako sam bio romantičan
    i šašav tog septembra,
    samo da mi je Grujić na vreme posalo
    onaj honorar što smo čekali,

    i koja je danas ko zna gde,
    majka nečije dece,
    i neočešljana,
    i zgadjena
    na mene i na ostrva
    i na sve druge stvari na svetu.

    zbirka Plavo nebo
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  14. #329

    Odgovor: Miroslav Antić

    U kući u kojoj se rodio Mika, žive neki ljudi .
    A ja se zaleteo, mogao sam im u spavaću sobu banuti .






    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  15. #330

    Odgovor: Miroslav Antić

    Ulepšavanje nevidljivog
    UVOD



    I

    Deca imaju običaj da kvare svoje ogračke,
    Jer traže u njma srce.

    Vade lutkama oči da vide kako radi vid.
    Izvrću pajace na naličje da opipaju obe strane dodira.

    Medvedima i tigrovima paraju plišane glave
    Da im otvore misao i razumeju namere.

    Ona znaju majstoriju disanja unatraške,
    Od: posle smrti, do: pre rodjenja.

    Zato, kad kidaju oblik da dodju do njegovog unutra,
    Znači da jednostavno ne trpe zavrčene stvari.

    Deca u sebi imaju nešto od bošjeg načina:
    Preveliku radoznalost početka.

    II

    Mudro bi bilo pozabaviti se, uz nekoliko opreznosti,
    Putovanjima iza rubova mnogih stvari.

    Videti bistro neosvetljenošću onog što je
    Daleko ispred izvora svih tišina.

    Mi se nesnosno vrtimo oko razumevanja prisutnosti
    Jedne jedine vrste prirode naše prirode.

    Zaboravljamo na prisustvo i takvih nekih sistema
    Koji su bez dimenzija, jer pripadaju oblicima svesti.

    Postoje sa tim prirodama samo dva pravila ogre:
    Hrabrost pamćenja straha i hrabrost zaboravljanja straha.

    III

    Šta znači: uznemirenost od ničeg koje daje
    svojim prisustvom znak da je savršeno nešto?

    Postoji jedan mudrac. Evo, dok ovo govorim,
    On čuči u pustinji na drugoj strani jušnih planina.

    Čuči u pesku, ne znam koliko godina ili vekova,
    I ne podiše oči, a vidi sve što se dogadja u svetu.

    Vidi temenom ili kožom.
    Vidi kičmom ili možda mišlju.

    Vuče noktom pred sobom nerazumljive šare
    Dok spaja čistu nevidljivost sa čistom vidljivošću.

    I uplašeno ponavlja: i ovo sam već stvorio.
    I ovo sam već stvorio.

    IV

    Ako mu zatražiš orla, on ne poseže u visine,
    Već ga prstom iskopa iz zemlje, kao koren.

    To je, kaže on, orao iz kojeg niču
    Svi drugi orlovi, od postanka do smaka sveta.

    Ako mu zatražiš aligatora ili mrava,
    I njih iskopa iz zemlje, prstima, kao košticu.

    U njegovom je dlanu dodir tako pripitomljen
    Da drhti kao želatin, pa vidiš: polagano diše.

    Iz obrva mu izranjaju otkrića koja liče
    Na dokučivost nedokučivog i na normalno nenormalnog,

    Jer, i da hoće, ništa ne može da uništi:
    Sve čega se dotakne pretvara se u život.

    V

    Šta bi se moglo reći za nekog ko je dovoljno
    Uvežbao pitmu brigu svoje starosti

    Da se razume najsvežije u uzvišene sposobnosti
    Čitanja okrnjenih znakova iskona?

    Njemu je povereno da bude vojskovodja i mag.
    Pesnik principa u kojima se dotiču pra-obličja senki.

    Njemu je povereno da bude vajar dubokog poretka stvari
    I čarobnjak arheologije još nedoživljenog.

    Vladar porekla munje. Prepoznavalac sakrivenih predela.
    Veštak u izgovaranju energije nenametljivog.

    Skriven i bezimen, on je ime svega što živi.
    Poslednji iz dinastije pra-osnivača kosmičke igre.

    VI

    Gospodine, kažem ja njemu, vi uspevate bez napora
    Da izvračate neka meni neuhvatljiva značenja.
    Umeća koja sam vidjao bavila su se trudom
    Da ono što je uverljivo učine uverljivijim.

    Vi se jedini bavite uverljivošću neuverljivog,
    I ja se iskreno klanjam vašoj časnoj školi.

    Umete dlanovima zemlju da pretvorite u med i hleb.
    Vidim kako ružnoću isceljujete osmehom.

    Lebdite nad daljinama kao jesenja izmaglica.
    Meljete nežnošću kamenje. Mislima topite led.

    Sve mi to izgleda zadivljujuće premnogo.
    Mogu li da vas pitam i neka moja pitanja?

    VII

    Video sam, gospodine, na rubovima ove pustinje
    Srce izbezumljenih novih naroda,

    Niklih pod trulim lišćem izumrlih kultura,
    Čije ime, rodoslov i dostojanstvo sad prisvajaju.

    Pristižu sa svih strana: mladi buljuci džigita
    Sa očima na maslinovom ulju. Oštre zube o šljunak.

    Nešto se premnogo grle medju sobom,
    I bez opreznosti vade srca na stolove i bratime se.

    Čudnih li hordi: ljube se u usta dok se zakljinju
    I dišu jedni drugima u lice himnu, u znak počasti.

    Ako postoji ljubav i prepoznavanje sebe u vremenu,
    Treba li sve to ušećereno dokazivati?

    VIII

    On čuči pognute glave, i nešto sveznajuće
    Mrmlja sebi u bradu, dok prosejava kroz nju sunce.

    I tek negde u sumrak, kad nebo oteža prema zapadu,
    Od ridjeg oreola jare,

    Kaže meketavim glasom: sve je to nadmudrivanje,
    Ko će se pre povući ispod vetra.

    Iz takvih ljubavi nastaju velike rane i krvavljenja.
    Što više nervoznih zagrljaja više naprslih kičmi.

    A himna, što je glasnija i što se dalje čuje,
    Sve više podseća na rikanje.

    Narod koji se budi može veoma lako
    Biti zatečen bunovan u svoj svojoj golotinji.

    IX

    Gospodine, kažem mu ja, letos, dok sam još boravio
    Tamo gore u brdima, medju kopačima kristala,

    Video sam nekakvog čoveka koji preskače
    Neverovatne visine - a nije krilat.

    Kako to čini, kad nije drukčiji od ostalih,
    Niti je jači od svekolikog naroda?

    Nije brži od drugih u zaletu i odrazu.
    Niti se mnogo ističe spretnošću i bistrinom.

    On samo stane pred visoko. Niko mu ne čuje dah.
    I ne otvara oči, nego žmureći skače.

    Je li to moje naivno prividjenje,
    Ili nekakva njegova časna lukavost?

    X

    Taj je čovek, kaže mudrac, razmišljajući o težini,
    Izučio zanat dostojan svakog poštovanja.

    Od onog što u sebi nosimo
    Od onog što doživljavamo

    Do onog što doživimo
    Do onog kako se ponašamo,

    - Postoji umetnost uzimanja takvog zaleta
    Kao da preskačemo oblake i zvezde.

    Stoga on, u svom skoku, nikad i ne primećuje
    Ono što mu je ispred nogu.

    Treba preskakati nebo. Imati najviše želje,
    Pa će sve što je manje biti samo od sebe opkoračeno.

    XI

    Gospodine, kažem ja njemu, neki starac na severu
    Kopajući temelj za kuću, iskopao je čudan kamen.

    Beše to čovek jednostavan, veoma blag i nežan,
    Jedan od onih ljudi koji, čim vide takvo kamenje,

    Prepoznaju mu duh i razumeju misao,
    I ispod naslaga vremena čuju srce vulkana.

    Oni znaju da kamenju ruke ne rastu
    Iz sadašnjosti, nego iz prošlosti, ili tek iz budućnosti.

    Zato se i ne usudjuju da ih dodirnu,
    da u njima ne uskomešaju govor i miris večnosti.

    Starac je sikopao kamen, duboko mu se poklonio,
    I pozvao u goste najvećeg vajara svog kraja.

    XII

    Majstore, rekao je, oslonac ovog kamena je beskraj.
    Pod čelom tinja mu svetlost koja se večno obnavlja.

    U trbuhu mu je začet život daždevnjakovog pretka,
    Mastodontovog, mačjeg i mog.

    On je radjao prvobitne ptice,ribe sa pseudopodama
    I medvede u obliku protoplazme.

    Njegovi putevi vode negde strahovito uvis,
    A ne u širinu, kao krljušt moje mašte.

    Budući da sam izlapeo i nedostojan stvor
    Koji razume samo ovozemaljske stvari,

    A vi ste, sigurno vični čarolijama univerzuma,
    Dozvolite mi da vam ponudim ovaj beli dar.

    XIII

    Kamen je zaista bio neobičan,
    I kad se kroz njega gledalo prema svetlosti,

    Sasvim lepo se videla lopta kristalnog srca,
    U kom se, kao u akvarijumu, oslikavao ceo svet.

    Vajar je nedelju dana obilazio oko poklona.
    Duboko je razmišljao o sebi i svojim rukama.

    Bio je, od kad se pamti, najbolji klesar u tom kraju.
    Sedmog dana strašno je zaplakao, i umro ispred kamena.

    Razmišljajući o tome, stalno se pitam, gospodine:
    Što nije imao snage da primi takav dar?

    A mudrac reče: prava je snaga svakog tvorca
    Da sebi sam nadje kamen.

    XIV

    Pošto ga nije sam pronašao, morao je da umre,
    Jer za tih nedelju dana kamen je njega izvajao.

    Baš tada, kažu, prolazio je neki vetar onim krajem,
    I sagnuo se da vidi kako izgleda živi ljudski kipar.

    I bezazleno sasvim, iz puke detinjarije,
    On, čije ruke ulepšavaju vazduh vekova,

    Napravio je strašnu grešku: okrnjio je noktom
    Boru na čovekovom licu, i odlepršao dalje.

    I tog trenutka nešto je napuklo u vajaru.
    Počeo je da prska, da se krnji i raspada.

    Otpale su mu ruke. Otpala mu je glava.
    Odjednom, shvatio je da je kip, i umro je od straha.

    XV

    Gospodine, pitam ga dalje, a kako ova moja glava,
    Koja ispunjava prostore, staje u jednu kapu?

    I kako moja misao, koja ispunjava ceo svemir,
    Može da stane u jednu običnu, ljudsku glavu?

    A kako, kaže on, svetlost koja je srce neke zvezde
    Može da stane u jednu krhotinu kristala?

    Onom ko shvati svoju misao kao žumance novog sunca
    Neće biti strašno što ona stane u ljudsku glavu.

    Čeprkam s njim po pesku i vadim noktom zametak,
    Mrvu još nerodjenog, još neslućenog Kilimandžara,

    Stavljam na svoja pleća obično zrno peska,
    I rušim se pod strašnim teretom.

    XVI

    Dalje kažem: gospodine, postoji negde na zapadu
    Slikar koji ne slika bojom, nego svojim dahom.

    Video sam ga kako prolazi kroz sva platna
    Kao kroz svetlost, i kao kroz nevidljivo.

    Naslika sebi vodu i pliva. Kako to?
    Naslika sebi šume i zamirišu borovi.

    Ko prodje, nahrani ga svojim lubenicama i hlebom.
    Podiže gradove. Upravlja brodovima. Miri ratove.

    Naslika stazu do groblja i svi ga dugo oplakuju.
    Naslika sebi kolevku i vrtati se da opet živi.

    Kakvo je čudo moći kojom ume da pomiri
    Obe istine svoga platna?

    XVII

    Mudrac je dugo zamišljen. Gleda me malo iskosa
    Dok nešto broji na prste, oduzima i dodaje.

    Ova mrvica vremena u kojoj smo se sreli,
    Kaže, dok dlanovima ravna pustinju,

    Sadrži dovoljno večnosti da do temelja srušimo
    I vaskrsnemo na istom mestu čitavo jedno čovečanstvo.

    Ovo, u čemu čučimo, nije pesak, već trunje reči uzaludnih brbljivaca kao što smo nas dvojica.

    I kaže mi na kraju: ti si me uporno pitao
    Nekakva sasvim tudja, umesto svojih pitanja.

    Posuo sam se peskom po kosi i ramenima;
    Svako je pitanje sveta, i moje pitanje, gospodine.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Strana 22 od 24 PrvaPrva ... 122021222324 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •