SLUTNJA
Kao kad zaroniš do dna mora,
A samo kamenčić zgrneš u dlan,
Tako ti započne po neka zora,
Tako se završi po neki dan.
I suze detinje kaplju sve teže
Na snove prazne ko prazne mreže.
A nekad onako, kao od šale,
Padne pred tebe zvezda prava,
A ti je šutneš vrhom sandale
I odeš dalje. I kad se spava,
Kad nebo zaljulja sva svoja klatna,
Čitava noć ti od snova zlatna.
Posle detinjstva šta se sve menja?
Opet se ređaju snovi i snovi.
Između zvezda i kamenja
Jastuk kroz život i dalje plovi.
Samo je nešto teža glava.
Manje se sanja više se spava.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
DOGOVOR
Od dva tereta, prvo prenosi teži,
Pa će ti drugo teško biti lakše
Za jedan već savladani napor.
Odlučuj se za putovanja kad je nepogoda
I kad su zametnuti tragovi.
Biraj neshvatljivu nauku.
Ne počinji već započete stvari.
Tebe ne interesuju pitanja.
Tebe interesuje samo poslednje pitanje.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
ROĐENDANSKA PESMA
Ja mislim da smo svi redom
Iz lepe ljubavi rodjeni,
Ogromne,
Čudne
I drhtave
Kao jasike zelene.
Posle su došle kolevke,
Cucle, zubi i ostalo.
I noći kad smo kmečali.
I pelene.
Pelene.
Pelene.
Svejedno da li su oblaci
Jesenjim nebom tumarali,
Ili je košava bila,
Ili je mećava bila,
Ja mislim:
Oni su videli
Sva sunca kad su nas stvarali.
Zato je kosa bebama
Meka i nežna kao svila.
Ja mislim da su se voleli
I mislim da su izmišljali
Najlepše usne za nas,
Najlepše oko
I dlan.
I želeli su da budemo
Najbolji na ovom svetu.
Da li se ponekad upitaš:
Ličiš li na njihov san?
Mama i tata su stari već
I kažu: ljubav vene.
A ljubav njihova ostaje
I u nama se širi
I nastavlja se,
Nastavlja
U nekom novom švrći
Što će iz našeg srca
Već sutra da izviri.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
ŽEĐ
Reka bi mogla da bude
Okean, ako se zgrči,
Toliko ima u sebi
Ogromne, večite vode.
Al ako ikada zapne
I umori se dok trči,
Umreće bez daljine,
Umreće bez slobode.
Umreće u njoj vetar.
Umreće šume i žita.
Umreće bokori sunca
Što se uz obale pletu.
Zato ne sme da stane
I zato večito hita,
Sa usnama od vode,
Najžednija na svetu.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Dorđe
Kako možeš da lažeš
da najviše voliš da jedeš
na svetu,
kad najviše volim da jedem - ja!
Ja, bre, kad jedem, brate,
padaju zvezde na krovove
kao bele dudinje
i plivaju mnoge lađe po Tisi.
Ja, bre, kad jedem, brate,
konji rastu lepi kao violina
i vozovi u Peštu putuju
i čak u Rumu, časnu reč.
I kad nema hleba, ja žvaćem.
Žvacem ništa, brate. Onako.
Za moju dušu, časnu reč.
Nemoj zato da lažeš
da najviše voliš da jedeš
na svetu,
kad najviše volim da jedem - ja!
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Mita
Kad sam rođen, svi mi kažu,
ja sam bio jedna lepa beba.
Lepa kao reklama za sapun.
Samo su me zamenili
u porodilištu
za nekakvo gadno dete,
nosato i buljavo.
- A šta možeš,
takav ti je život
Oni misle:
lako ćemo sa Ciganima.
Od tolike silne dece
niko neće primetiti
da je jedno dete zamenjeno.
A tako je baš i bilo.
- teško meni.
Tek kad sam pošao u školu
video sam da to nisam ja,
jer mi oči bile ovolike
i nos ovoliki!
-A šta se može
takav ti je život
Znaš kako je kad si Rom:
ko te pita jesi l' ti,
il' si onaj drugi.
A možda je baš ovako
i bolje.
Možda mi je mnogo lepo
tamo gde sam zamenjen.
Možda imam tri kaputa
i duboke cipele.
Možda živim u velikoj kući.
Možda imam na prozoru zavese.
Možda imam durbin oko vrata,
pa ja uzmem durbin
i ceo dan tako gledam
kroz njega.
I ceo dan vidim da sam srećan
kao niko moj.
- A šta možeš,
takav ti je život.
Onakav.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
Rasejana pesma
1.
Pustite mi na miru
moje ćutljive, pitome,
rasejane dečake,
vi, najjači u razredu,
najglavniji na ulici,
vi što sve brzo hoćete
i sve preglasno morate.
Mnoge se prave stvari
ne postižu umećem,
nego se prave u mukama
od svoje nesigurnosti.
Pustite mi na miru
moje smešne i smušene
dečake sa uskim ramenima
i očima što žmirkaju
kao da su kratkovide,
kao da se u njima
vreme polako otapa.
2.
Oni obično padnu
ako se penju na drveće.
Njihova lopta redovno
daleko premaši cilj.
Uvek dobijaju batine,
ako se s nekim potuku.
Oni nisu za neke
velike junačke igre
i ja vas duboko molim:
pustite mi na miru moje tihe dečake.
Oni su stalno povučeni
u neke svoje prostore
iz kojih pokušavaju
da se rukuju mislima.
To je kao kad sanjaš
da si usnio san.
3.
Glas im je mek i šaputav
kao zvuk mesečine.
I zapinju na ravnom
kao da se u hodu
sudaraju sa sobom.
Stvarno vas čestito molim:
pustite ih na miru
i nemojte im se rugati.
Oni izgledaju tako
kao da nevidljivi pristižu.
Zamisli kako toneš
uvis, u provalije
ovog ogromnog neba
među kristale svetlosti.
Tako nekako pristižu.
4.
Oni sede u razredu
zamišljeni i drveni.
Zabodu nos u knjigu,
ili gledaju kroz prozor.
Ne čuju šta ih pitamo,
jer ko zna gde su baš tada,
u kakvom drukčijem svetu
koji mi nikad ničim
nećemo ugledati.
Ne sanjamo svi jednako
i to nikom ne smeta.
A zašto svima smetamo
kad smo drukčije budni?
5.
Čaroban je taj svet
od izmišljene jave.
Tu su moji dečaci
najveće vojskovođe,
moreplovci i sportisti.
Tu oni vide oštro
kao kraljevski kondori.
Tu njihov govor čini
da vode postaju bistrije
i misao im u vetru
miriše na polenov prah.
Ako bi ikada pristali
da žive kao svi drugi,
čime bi onda rasli?
6.
Pustite mi na miru
moje ćutljive, smušene,
rasejane dečake.
Jer samo oni mogu
sutra da nas odvedu
sa one strane istog,
ako iznesu iz glave
te neobične čarolije
i nauče nas kako se
pentra po samom sebi
do snežnih vrhova nade.
I puste nas da zajedno
živimo u tom svetu,
nemogucem i njihovom,
i mi sa ovim uskim,
i mi sa širokim ramenima,
i mi najgori sportisti,
i mi najjači u ulici,
i mi, na izgled nevažni,
i mi, zasad najvažniji.
7.
Jer sve na svetu uvene.
Možda i ne znaš: i klikeri
uvenu kao trešnje.
Uvenu jaka ramena.
Uvenu lepe igre.
Zaustave se sva trčanja.
Osvrneš se i, okolo,
vidiš jedino sebe
kako si naglo zaćutao
kao veliko zvono
kome je puklo klatno.
I tek tada se prisetiš
da ipak u tebi ostaje
to čudo što sadrži
ne jednu, već bezbroj večnosti.
I shvatiš: samo se onaj,
ko je imun na stvarnost
nikada neće razboleti
od rđe i od venjenja.
8.
Šta posle detinjstva ostaje
jedino bezazleno.
Ostaju samo te glave
pune čarobnih svetova,
što se nikad ne tope,
što se nikad ne troše,
po nezastrtoj svetlosti
bez odjeka i senki.
Te glave iz kojih sutra
rastu njive i šume
kroz nešto što se ne može
sasvim nazvati vremenom,
i rastu ogromne prerije,
beskrajni okeani
i negde, u bespuću mašte,
nove neke komete,
kroz nešto što se ne može
sasvim nazvati prostorom.
9.
Rastu beli počeci
sasvim drukčijih tebe,
iz tih detinjih glava,
zamišjenih i običnih,
pametnih samo za čudno,
samo za neizvodljivo,
kao obilje reči
s kojih se para vetar.
Tih usamljenih glava,
pametnih samo za snove
od kojih su naučili
da istovetnost čitaju
raznim brzinama shvatanja
i tako nikad ne dosade
sebi i svome delu.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
LAZLJIVA PESMA
Kažem mesec. I gle - mesec!
Kažem: trava. Stvarno - trava!
Evo zašto meni seva
Ova moja smešna glava.
Ova moja glava leva
što jedino zna da sneva.
A šta hoće glava luda?
Traži laži. Traži čuda.
Namigne mi mojim okom.
Usnom mi se mojom smeška.
Pa sve živo ispretura
i vrti se k'o vrteška.
Kaže: sunce nije sunce,
nit'se nebo nad njim plavi.
Kaže:hoću nešto lepše
u tvom oku da se javi.
Smisliću ti nove ptice.
Nove snove. Nova mora.
Biće svega čega nema.
Nemoj ovo što se mora.
I zaista - ljudi bolji.
I zaista - mekši dlan.
Sve su plave oči plavlje.
Svaki dan je belji dan.
I zbilja mi lepše tako
lažljivo i naopako.
U kosi se mesto zvrka
raznobojne zvezde roje.
U krošnjama neke boje
lažne, ali lepše stoje.
I odjednom sve je moje.
Sasvim moje. Samo moje.
Stvari koje ne postoje
odjendanput sve postoje.
Odjedanput - bordo mesec.
Odjedanput - plava trava.
Ljubičasto neko lišće
zelen vidik zavejava.
A mesec se samo smeška
mojom usnom moja glava.
Namigne mi mojim okom
i dalje se izmotava.
Sada mogu sve što hoću,
jer na mene čuda liče.
Samo šmrknem - stane reka
Samo trepnem - šuma niče.
Krov il' oblak rukom skinem.
Noć il' maglu skupim šakom.
Zato lažem kako zinem
i stvarno mi lepše tako.
Pa i ova leva glava
četvrtasta - k'o od panja
i ona mi triput draža
kad izmišlja i kad sanja.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
MALILINI
Mora biti da sam pošašavio
- načisto.
Zar ne vidiš da si lepa,
Malilini,
da si lepa kao ptica
od šarenog perja.
Nemam dukat da te kupim.
Nemam braću da te otmem.
Nemam majku da te uvračamo.
Da odem u vojsku
dve-tri godine,
rano mi je za vojsku,
a i šta cu bez tebe.
Da idem po vašarima,
Da sviram po birtijama,
da kupujem perje,
da se kockam, pa da zaradim,
- udaćes se za nekog
dok se vratim, nesrećo.
Beži mi sa mojih očiju.
Mora biti da sam pošašavio
- načisto.
Nisi ti ni lepa,
Malilini.
nisi ti ni kao ptica
od šarenog perja.
Ima takvih u ciganskom rodu
i jos lepših - barem hiljadu.
Da te kupim za dukat,
da ga odmah potrošiš.
Šta će meni braća,
pa da se u tebe zaljube.
Da je živa moja mati,
ti bi u nju pogledala
urokljivim očima,
i mater bi moju pretvorila
u vrbu.
A možda i ne bi,
Malilini.
Eto šta ja govorim.
Teško meni: lud sam!
Zar ne vidiš da si lepa,
Malilini,
da si lepa kao ptica
od šarenog perja - priznajem!
Nemoj da me kljuješ
u to moje grlo
sa tim lepim očima.
Ne mogu da dišem
od tebe.
U nosu mi duša,
nesrećo.
Ja žvaćem tvoju kosu.
Ti žvaćes moju krv.
Ja žvaćem tvoje ruke.
Ti žvaćes moje srce.
Ja žvacem tvoju crvenu maramu.
Ti žvaces moj nikakvi život.
I moju nikakvu sudbinu.
Tako si me dovela u nešto
glupavo
pa govorim,
a ne znam šta govorim.
Pa osećam,
a ne znam šta osećam.
Pa ja plačem
i ne plačem ujedno.
Sad moram da idem
da probam da nađem
neki drugi život
i drukčiju sudbinu.
Idem u vojnike.
baš me briga za tebe.
Idem odmah sutra
da budem oficir.
Baš je meni
život lep.
Otkud da je nikakav.
Nakriviću kapu preko uveta.
Četa mirno!
Četa napred marš!
Eto vidiš šta govorim.
sve - koješta.
šalim se.
Oprosti.
Mora biti da sam pošašavio
- načisto.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid
RADMILA
- Jesi l moje
Najmoje?
- Jesam tvoje
Najtvoje.
- Da ti sviram u ušima?
- Da mi kupiš dve firange
od cica.
Al' da budu na cvetiće.
- Da zakačim viljuškama
na ragastov od pendžera.
- Da me mrze sve komšije.
- Da ja imam samo tebe.
- Da ti imaš samo mene.
- Da ne uđe ni Mesec ni Sunce.
Da u sobi bude jedna crkva.
Da gledamo kroz taj pendžer,
kroz taj pendžer pun cvetića,
da je život nešto naše,
najnaše.
-Da je život nešto tako lepo
kao u samoposluzi "Zvezda".
- Jesi l moje?
Najmoje?
- Jesam tvoje.
Najtvoje.
Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid