Miroslav Antić - Strana 16
Strana 16 od 24 PrvaPrva ... 61415161718 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 226 do 240 od ukupno 348
  1. #226

    Odgovor: Miroslav Antic

    PETO PISMO

    1.
    Gospodjo Vineti, očigledno je: ja totalno nemam karaktera. Nisam doputovao, jer neizdrživo sam zaljubljen u ovu devojčicu, i hteo bih da je odvedem dole u Porto Pidočo. Vi i sami uviđate da moram nešto ozbiljno da preduzmem iz početka.

    Već dva dana pijem iznenađujuće umereno, ali one dve fleke od jetre što mi izbijaju na rukama i ramenima još uvek su nepromenjene. Čak imam utisak da ih je sve više, i da se pojavljuju na čelu i obrazima. Zato izbegavam ogledala i brijem se u prozoru.

    Slušali smo Šopena. Taj Šopen je lud. Ili je Monik de la Brišoleri luda. Ili ja.

    Molim vas, javite mi telegramom da li sve to sa devojčicom ima smisla, ili da pobegnem. Lekar misli da neću izdržati duže od tri meseca. Ali oni uvek tako govore kad vide ove fleke. Slušam ih već nekoliko godina. Koliko puta po tri meseca!

    Postoji neki voz rano ujutro, i mogao bih da se dogovorim sa portirom da me probudi, pa da se izvučem neopaženo. Portiri ovde savršeno valjaju, kao da su van radnog vremena alkoholičari. Volim situacije u kojima nam nije potrebno mnogo reči da se razumemo i da odmah pomognemo jedni drugima.

    Pomislim ponekad kako je smešna podela na narode po državnim granicama, poreklu, jeziku, običajima. Ja, koji pripadam najvećoj naciji na svetu, narodnosti pijanaca, znam da nas ima i u Tokiju i u Kanzas Sitiju, u Buhari i Cirihu, Beču, Torontu, Bazelu i Basri.

    Znam, zato što sam sve njih doživeo. Čak mi se čini da su više nego samo narod. Bez obzira na to kojim jezikom govore i čije imaju državljanstvo, svi su jedni drugima rod, od Atlante do Tbilisija, od Rume do Arhangelska , od Gvineje Bisao i Azorskih ostrva do Vranja.

    Sin pukovnika Foknera, pokojni Bili, koji je pao u komu od srčanog udara u Krčmi kod prljavog Džoa. Ili Hemingvej, Prever, Kraljević Marko, Jesenjen. Sve je to moja porodica. Moj pasoš. Moja Nijagara, koja se samo prividno ruši, za prostake i one koji bukvalno shvataju gravitaciju, a u svom suludom vrtlogu, sličnom galaktičkom jatu, okupaće vam avion srebrnim vodoskocima i kad lete dve milje iznad nje.

    Zato i mislim, gospođo Vineti, nemoguće je rušiti se niže od mene. Od sada svaki moj pad valja mirno posmatrati kao nekakav neprimetan, ali pouzdan oblik penjanja.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  2. #227

    Odgovor: Miroslav Antic

    2.

    Vi samo javite telegramom, a ja ću se s portirom već dogovoriti. Znam da imate averziju prema telegramima posle onog slučaja u Kanu, kada sam satima visio na poštanskim šalterima i telegrafisao devojčici.

    Zbog toga se, docnije, sasvim raspao naš brak, a raspao se, verovatno, i zato što sam pojeo one silne bukete cveća. Međutim, ovoga puta važno je da se odmah javite.

    Uhvati mi užasan strah kad prelazim preko ulice. Inače bih otišao na poštu i telefonirao vam. Dragoceno mi je kad znam da ima nekog na svetu ko na mene misli. Osećam se kao da sam zaustavljen u prizoru koji sam sebi sam izmislio.

    Samoljublje? Magija plastike? Samo meni svojstven mehanizam uspomena? Neka vrsta rastvarajuće realnosti? Šta ja znam.

    Ovde smo obišli tri galerije. Postoji neki vajar Tršar. Napravio je čudnog bika, i bik i ja smo dosta ćaskali o svemirskim stvarima, pa su me neki čuvari gledali popreko, ali posle su bili odlični kad sam im govorio Getea, Rilkea i Tita Lukrecija Kara.

    Sa devojčicom ne mogu da razgovaram o slikama, ni o filmovima. Uvek misli drukčije. Trebalo bi mi dobrih deset godina da je naučim kako se misli drukčije nego ostali, a ne drukčije nego ja. Zato ću vam ponekad pisati šta sam video, jer mi isto mislimo otkad smo živeli u drevnim vremenima, u starom Lagošu.

    Ne znam šta da radim. Imajte to u vidu kad mi budete slali telegram. I imajte u vidu sve one kubure koje ste imali sa mnom tolike godine.

    Mnogo vam hvala unapred. I budite pravedni. Jedna kafanska mađarska pesma kaže: U životu je uvek bilo nekako.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  3. #228

    Odgovor: Miroslav Antic

    ŠESTO PISMO

    1.


    Gospodjo Vineti, ja sam pobegao odande. Ne mogu više da se pretvaram. I devojčica tvrdi da sam zaljubljen u vas. Uopšte ne spavam. Neprestano pokušavam da shvatim koga volim. Posle, kad svane, potpuno mi je jasno da vas volim obe.

    Ovo pismo je verovatno moj poslednji jauk vama. Na vratima sam napisao: zabranjen ulaz, zarazna bolest tuga.

    Vaša najlepša pisma poklonio sam deci da prave laste. Molim vas pročitajte Umor Fentona Džonsona, i biće vasm jasno. Juče sam bio Crnac, danas sam Eskim, i strahovito mi se jedu foke.

    U jednom trenutku, kad sam raskrvario ruke, jer došlo mi je bilo da pokidam zavoje, pa da opet lupam dolakticama po čašama, učinilo mi se da ste mi potrebni. Dodje to tako. Dva dana sačekivao sam vozove iz Beograda.

    Posle sam opet mislio na onu devojčicu. Dva dana sačekivao sam vozove iz Zagreba. Onda sam sasvim pobrkao red vožnje, i vas dve.

    Neki me železničar, koji je išao u školu sa mojom sestrom, prepoznao, i vodio me svojoj kući, da jedem kuvanu hranu. U restoranu na pijaci kupovao sam žive ribe iz akvarijuma i vraćao ih u Dunav.

    Posle više nisam imao novca, pa su mi davali samo po jednu ribu na veresiju. Tako je išlo neko vreme.

    Najzad sam pronašao najčudnije kafane na svetu. Ne znam gde smo sve bili, samo znam da se jednom Miši rodio sin, a to je onaj Miša što je po najgoroj vejavici skinuo u parku košulju i prolaznicima nudio da im pokaže svoje srce, samo ga niko nije razumeo, ni obukao.

    Ima jedna žena što misli da je zaljubljena u mene, i ponekad navrati po podne. Upali novine, stavi ih u peć, a vrata ostavi otvorena i kaže: sad se igramo Ivice i Marice.

    Ona voli kamine. Videla je jedan lep kamin u nekom filmu, pa tako pokušava da sebi načini nešto slično. Pošto na kraju nigde ne možemo da nadjemo vešticu da je gurnemo u vatru, stvari se dogadjaju kao u lošim melodramama: ona je sumorna, a ja je tešim. Svaki put moram drukčije da je tešim. I to je umetnost, naći joj svaki put novi izlaz iz nemogućeg. Jednog dana napisaću knjigu utehe.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  4. #229

    Odgovor: Miroslav Antic

    2.

    Uostalom, sad više ni vi ne biste mogli da mi pomognete, nego vas nosim u sebi kao staru dobru nevolju sa kojom mogu da nađem još neke zajedničke reči. Upotrebljavao sam vas neko vreme kao stanicu za hitnu pomoć, a posle sam vas zvao u pravoj bolnici, samo oni tvrde da se bolnica ne zove gospođa Vineti, nago nekako drukčije, i tako spuste slušalicu.

    Jedna devojčica, koja nema ni osamnaest godina, namerava da se kod mene nastani do proleća. Druga neka žena piše mi detinjasta pisma.

    U međuvremenu, pokušavao sam da volim onu crnomanjastu devojku o kojoj ste me, telefonom pitali kako izgleda. Otkud ja znam kako izgleda.

    Ako vas interesuje, u starom stanu nisam ništa promenio. Sve liči na vaših šesnaest godina i još skoro osam, posle. Tih skoro osam mi smo nazvali: brak.

    Tek sad mi je jasno da niste bili moja žena, bili ste moja umorna koža i izgužvana nesanica. Vaše slike gledaju sa zidova mimo mene. Svima, koji uđu, lažem da ste umrli. Tako je lakše.

    Danima sam putovao tamo kod vas. Ponekad sam se pravio da mi je svejedno. Ostavljao sam vam neke sitnice pred vratima. Pola čašice konjaka. Ili ono lišće. Možda niste razumeli. Ali svakako znate da to nije mogao biti niko drugi sem mene. Čak ni vetar.

    Ovde je počelo da biva hladno. Ne znam kako je tamo kod vas, ili onamo, na severu. Postoje neki koji mi kažu da je svuda hladno. To su baš takvi neki kojima nikad nisam verovao.

    kraj
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  5. #230

    Odgovor: Miroslav Antic

    DRUGARSKA PESMA



    Ništa ti ne razumeš,
    moj najrođeniji blesane,
    uobraženi prinče
    što te je život razmazio.
    Da znaš koliko sam noći
    uznemirene i besane
    drhtao kraj tvog uzglavlja,
    pokrivao te i pazio.

    Ti si za mene još uvek
    parče tek rođenog mesa:
    onaj musavko što vrišti
    i celu kuću potresa.

    Ja sam te, lepoto moja,
    naučio da hodaš.
    Svima sam plaćao piće
    kad su ti zubi nikli.
    Ja sam ti dao život.
    Nije te donela roda.
    A sada smo se, odjednom,
    jedan od drugog odvikli,
    kao da sve što kažem
    zaista ne razumeš
    i kao da sve što umem
    ti triput bolje umeš.

    U redu, pametna glavo.
    Ja sam te ljuljao, kupao,
    ponosio se tobom,
    nemušte reči sricao,
    i dosta svoje mladosti
    zbog tebe sam prolupao
    i kad je u svet trebalo
    nisam se zbog tebe micao,

    nego sam sav osedeo,
    moj naduvenko mili,
    da bi ovaj tvoj život
    i dani valjani bili.

    Danas kad rođendan slaviš,
    sve ću svečane torte
    pobacati kroz prozor
    na užas rodbine cele.
    Ti znaš: ja sam tvoj otac.
    Mi smo od takve sorte
    što ne sme da zadrhti
    kad odapinje strele.

    Možda još nije kasno.
    Jednom se mora sve reći:
    i drugarski i tužno
    i grubo i srneći.

    Propustio sam godine.
    Ispustio te iz ruku.
    Sve tvoje slabe ocene
    moljakanjem sam rešio.
    Večito sam se svađao
    kad te drugi istuku.
    Bio si moje mezimče
    i tu sam najviše pogrešio.

    Četrnaest ti je godina
    i zar te stvarno ne vređa
    da stalno za tebe podmećem
    i dušu i glavu i leđa?

    Hoću da jasno kažeš
    kad misliš da budeš muškarac.
    Zar treba i sutra da rešavam
    sve što ti odraslom fali?
    Tata, škripi u braku...
    na poslu... daj za džeparac...
    A ja ti i dalje pomažem
    jer te volim i žalim.

    Ne čestitam ti rođendan.
    Mi smo se uzalud borili
    i stvarali smo čuda,
    a ništa nismo stvorili.

    I evo, danas ti dajem
    reč roditeljsku i mušku:
    ako ne postaneš čovek
    na ovoj, tek započetoj
    čarobnoj stazi života
    - moram ti razbiti njušku.
    Makar oženjen bio,
    makar u trideset petoj.

    Nikad te tukao nisam.
    To za dečake nije.
    Al' sutra, odrasli prinče,
    videćeš kako se bije.


    Nadam se da ova pesma nije bila, meni je prelepa
    Volim je od štala do neba, od blata do pšenice, toplu od ciganskih gudala i blagdanskih očenaša, vršidbenu i zadušničku, smeđu kao devojačke pletenice, tu zemlju čardaša, čaša i bezemljaša ...tu Vojvodinu bogomojačku, i bezbožničku, i ivnsku, belju od jaganjaca, crnju od paljevina, tu Vojvodinu svetonikoljsku, velikogospojinsku...

  6. #231

    Odgovor: Miroslav Antic

    40. Ti došljak sa zvezde Zemlje
    iz nekog drukčijeg vremena
    i rasporeda svesti,
    postojiš i kad si nestvoren.

    41. Ne zavisiš od stvarnosti.
    Zato se boj smrti.

    42. Plaši se poniženja,
    koje se zove zaborav.

    43. Neiskvaren iskustvom:
    poseban slučaj samoće,
    ti sebi izmišljaš sadašnjost
    da imaš gde da prenoćiš.

    44. Ipak, uz tebe se može,
    mada je neobično.

    45. S tobom je opasno hteti.
    Ti nikad ne odustaješ.

    46. Valjda si jedini svedok
    koji sumnja u sebe.

    47. Odlivaš se i dolivaš.
    Tako uvežbavaš misli.

    48. Ima nečega dirljivog
    u tome kako jedriš
    kroz sopstveno pijanstvo,
    prepušten sunčevom vetru.

    49. Ne stižeš ovamo sveznajuć.
    Nećeš otići neznalica.

    50. Ti imaš vilovit način
    oplemenjivanja promene.

    51. Ipak, uz tebe se može,
    mada je neobično.

    52. S tobom je opasno voleti.
    Ti nikad ne zaboravljaš.

    53. Da li si stvarno bio
    svuda gde su ti tragovi?
    Ko zna s čim si se spajao,
    a nisi ga ni takao.

    54. Možda si boravio
    i u svome životu.
    Postoje izvesni znaci,
    ali - kao da je to neko stran.

    55. Ko uči da pliva, taj prvo
    mora da ume da zaroni.

    56. Ne traži kako se nalazi.
    Traži kako se traži.

    57. Ipak, uz tebe se može,
    mada je neobično.

    58. S tobom je opasno ići,
    ti se nikad ne umaraš.

    59. Ne trudi se da shvatiš
    učenja što tebe shvataju.
    Nije baš jasna vera
    koja u tebe veruje.

    60. Teško je biti okovan
    u tvoju vrstu slobode.

    61. Lako ćeš ti sa nemirom.
    Kako umiriti mir?

    62. Isuviše si video
    da bi smeo da tvrdiš,
    i mnogo toga si saznao
    za samo jedan dokaz.

    63. Ipak, uz tebe se može,
    mada je neobično.

    64. S tobom je čudno i umreti,
    jer ti se ne završavaš.


    Otvaranja (Hodajući na rukama)

    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #232

    Odgovor: Miroslav Antic

    Sad shvatam:
    nismo došli
    zadovoljni ko trave,
    što rastu da se zgaze
    kroz cvrkutave zore.

    Mi smo zvezde
    što ludo
    u mrak se stmoglave
    i zbog jednog bleska
    ne žale da izgore.

    Imamo ruke,
    dobre
    kao pijane laste,
    da se grlimo plavo
    i gasimo u letu.

    I prisutni smo zbog neba
    što mora da izraste
    u saksijama oka
    ponekome u svetu.

    Prejeli smo se davno
    i zubatog i nežnog.
    Sad svako pruža rukr
    i nova čuda traži.

    A sve je smešno i tužno,
    i sve je neizbežno,
    i ove istine dobre,
    i ove dobre laži.

    Prejeli smo se,
    kažem,
    i svako ume da sanja.
    I svako ume da psuje.
    I ore daljine glavom.

    I jednako je u nama
    i kamenja,
    i granja.
    I jednako je u nama
    i prljavo,
    i plavo.

    I svesni da smo lepi
    isto koliko i ružni,
    stigli smo gde se gmiže,
    i stigli gde se leti.

    I znamo šta smo dali.
    I znamo šta smo dužni.
    I šta smo juče hteli.
    I sutra šta ćemo hteti.

    Goreli smo,
    al nismo
    postali pepeo sivi
    od kojeg bujaju žita
    i obale u cvetu.

    Uvek smo bili živi,
    pa ipak:
    drukčije živi
    od svih ostalih živih
    na ovom žilavom svetu.

    I najzad:
    tako je dobro
    što nismo samo trave.
    Što talasanja svoja
    nijednom vetru ne damo.

    Već smo zvezde što sjajem
    sve nebo okrvave,
    željne da budu sunce
    makar trenutak samo.


    Koncert za 1001 bubanj
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  8. #233

    Odgovor: Miroslav Antic

    PORODILIŠTE

    XXIV

    Kako je otužan ovaj dvodnevni brak
    bez dece,
    u hotelskoj sobi,
    gde sve podseća na rastanke.

    Hoćeš li da se igramo žmurke,
    ili školice,
    od kreveta do stolice?

    Ili da ljuljamo ovu flašu vina,
    umesto sina,
    niz nedelje,
    niz mesece?

    Hoćeš li da budem za tebe,
    u svim tim jalovim noćima,
    najbudalastiji pajac,
    sa tužnim filcanim očima,
    pa da se cerekam kroz suze
    i vrištim kroz uspavanke?
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  9. #234

    Odgovor: Miroslav Antic

    XXV

    Evo dve moje pesnice,
    dve gologlave kvrgave bebe.
    Evo im, od jodoform gaze,
    najskupocenije pelene.

    Čitave noći
    spavaće site i okupane
    na tvojim malecnim grudima.

    I svi će budući moji pokušaji ubistva
    podsećati na tebe.

    Sve će na tebe ličiti:
    i svetiljke za oknom,
    i kiše od lišća zelene,

    i dvorci kuća u magli,
    i livrejisani izlozi,
    i sve potresne bajke
    još nerođene među ljudima.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  10. #235

    Odgovor: Miroslav Antic

    XXVI

    Eno,
    oslušni,
    u slivniku pod tušem
    svi naši potomci pevuše.

    Guše se nerođeni.
    Rastu.
    Sanjaju drvorede i trube.

    Eno,
    oslušni,
    na peškiru se suše,
    mljackaju ukus sapuna
    i povraćaju duše.

    I dobijaju prve zube.

    Hajde da budu ružni.
    Da budu filmski glumci.
    Da budu admirali.
    I tužni.
    I najlepši.
    I grbavi.

    Hajde da izmislimo za njih
    iste ovakve bolesti,
    iste ovakve svađe,
    ovakve zvezdane časove
    i pokradene ljubavi.

    Pa da ih damo nekim dobrim aprilima.
    Nekim svilama.
    Nekim krilima.

    Pa da ih damo nekim suludim gradovima.
    Nekim padovima.
    Nekim gadovima.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  11. #236

    Odgovor: Miroslav Antic

    XXVII

    Kako je otužan
    ovaj sterilni dvodnevni brak
    u hotelskoj sobi,
    između četiri prazna zida.

    Ja,
    izrešetan kao stari oluci,
    turoban kao mrak,
    izbezumljen od golotinje
    i stida.

    Ti,
    s kožom koja zaslepljuje
    kao farovi na okuci
    i ustima otrovnim kao mak.

    Ti,
    koja ništa na svetu i ne znaš,
    sem da se skidaš,
    da se skidaš,
    da se skidaš.

    Kako ćeš mi gledati u oči sutra,
    kad svane?

    Kako ćeš moći da žvaćeš?
    Da čitaš novine?
    Da kupuješ kartu za operu?

    Kako ćeš sa tom utrobom,
    okrečenom sapunicom,
    uopšte moći da veruješ
    u neke obične dane?

    Kako ćeš moći da se češljaš
    i šminkaš,
    dok sobarice presvlače za nama postelju
    i nose ovaj gladni plač da operu?
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  12. #237

    Odgovor: Miroslav Antic

    XXVIII

    Ostani tako.
    Stavi mi ruku u kosu.
    I ja plačem.

    Ostani sa očima ogromnim kao fleke.
    Kao puževi.
    Kao parčad kolača.

    Ti si najlepša majka.

    Ti si dolina gde se topole
    u magli svlače i presvlače.

    U bedrima ti avionska karta za Afriku.
    U jeziku ti svetionik sa Pacifika.
    Pod rebrima ti gegavo srce kao pingvin korača.

    Ti si najveća majka.
    Molim te, zato, neka noćas u tebi
    ostane onaj moj sin
    kojeg smo oboje tako sebično sanjali.

    Ali da bude kao ti.
    Isti takav.
    Sa tim šuštavim glasom.
    I sa čuperkom kao lan
    što iznad oka veje.

    Zar ćeš,
    inače,
    zaista moći kad svane
    da mi pogledaš u ove oči slane?

    Zar ćeš moći da kažeš: vidim nebo?
    I zar ćeš umeti da se nasmeješ?
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  13. #238

    Odgovor: Miroslav Antic

    XXIX

    Ljubim ruke,
    godpođice devojčice i gospodo dečaci,
    vama,
    nerođenim u hotelskim sobama,
    neželjenim i željenim,
    vama,
    čekanim uzaludno,

    izbrisanim čaršavom ili sunđerom
    iz matične knjige svojih vršnjaka.

    Evo, jedan pogrešni tata večeras
    plače nad vama, zaljuljan tako čudno
    između najlepših snova
    i najbanalnijih raka.

    Dozvolite mi jednu zdravicu
    uz šolju običnog mleka
    u ovom trenutku kad me je čudna neka,
    samrtna nežnost dotakla.

    Dozvolite mi da vam na izmišljeno uho
    šapnem ovo,
    tiho,
    tiho kao što mrmlja
    kroz staru obnevidelu noć sanjiva reka,

    tiho kao što šapću nad krovom
    kiše od žutog i pozlaćenog stakla.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  14. #239

    Odgovor: Miroslav Antic

    XXX

    Ovo nije novogodišnja čestitka,
    ni rođendanski poklon,
    zacelo,
    nego obična,
    sasvim obična uspavanka,
    kao kad vas vetar sretne
    i poljubi u sanjivo oko.

    Želim da vam svako vaše mrtvo jutro,
    lepi moji,
    bude strahovito belo.
    I da ostane belo.

    Želim da vam mrtvo nebo od zemlje,
    lepi moji,
    bude u korenju toplo,
    ušuškano,
    široko.
    I da ostane tako široko.


    XXXI

    Želim da svi vi,
    siroti kauboji sa maminim šeširima,

    siroti nerođeni gusari,
    izmazani oko usta džemom i medom,

    želim da sve vi,
    lepooke tatine maze,
    - svi nerođeni, redom,

    da svi vi tamo u klijanju,
    u nekim budućim suncokretima
    i žitnim poljima zrelim,
    imate pod zemljom srce
    kao lampion beli,
    pa da vam vekovima
    iz pogašenih zenica zrači.

    Ja,
    eto,
    samo toliko svakome od vas želim.
    Možda na izgled mnogo.
    Al ipak mnogo znači.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

  15. #240

    Odgovor: Miroslav Antic

    XXXII

    Najzad,
    ovo i nije novogodišnji poklon,
    zacelo,
    ni čestitka za vaš nepostojeći rođendan,

    nego obična,
    sasvim obična uspavanka,
    kao kad vas vetar poljubi u pokojno čelo
    i odgega se u san.

    Ljubim vam ruke,
    vi nerođeni,
    evo se nešto po obrvi kao samoća oplelo.

    Tiho.

    Hajdemo tiho na prstima,
    da se ne probude vaše umorne hotelske mame.

    Iskradimo se vi i ja
    da malo šetamo sami
    kroz jednu kristalnu noć,
    najlepšu noć na svetu..

    Da se nagutamo belih kokica kiše.
    I da nam nešto luckasto
    prvi i poslednji put
    teče niz dušu i niz odelo.

    I jata bakarnog lišća
    da nam dolete na rame.

    Ljubim vam ruke,
    vi, moji progutani krici.

    Ljubim vam ruke,
    vi, moje nerođene igračke,
    utopljenici i spomenici.
    a ne putujem ja. to beskraj po meni hoda

Strana 16 od 24 PrvaPrva ... 61415161718 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Aleksa Šantić
    Autor swba u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 54
    Poslednja poruka: 30.01.2014, 22:45
  2. Miroslav Mandić
    Autor alpinista u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 21.08.2011, 13:22
  3. Miroslav Krleža
    Autor Bazarov u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 03.01.2010, 11:11
  4. Antička Grčka o vladajućim sistemima
    Autor Carski u forumu Politika
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 09.04.2009, 22:41
  5. Anti Horoskop
    Autor principessa u forumu Astrologija
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 13.03.2008, 22:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •