ČAROBNA PESMA
1.
Često te tako vidim.
Istina, kao u nekoj
dalekoj srebrnoj magli.
Ali divno te vidim.
Na nogama ti čizme
od sedam svetlosnih milja.
U ruci ona lampa
u koju, posle Aladina,
umesto duha zatvaraš
obrise večitog vremena.
I čujem šapućeš: sezame.
I svet se pred tobom rasklapa.
2.
Dodirom tvojih misli
prostori sebe otkrivaju.
Dužina tvoga vida
tinja i pokreće krvotok
još nenačetih svetova.
Letiš na čarobnom ćilimu
i dižeš se za pticama
tamo gde je sve prozirno.
Sve u jednoj dimenziji
kao na dečjem crtežu,
al ima nečeg ljudskog,
dubljeg od čovečanstva.
Tamo te čekam budan
u svom kosmičkom snu.
3.
Nikad ti nisam rekao
koliko do suza volim
tvoju tršavu glavu
koja u sumrak miriše
na sapun i jesenji vetar.
Glavu u kojoj stanuju
samo visoke boje,
ogromne, nedostižne,
sposobne da razume
spirale nebeskih ognjeva,
geometriju sna
i hrabrost novih Ikara
koji će krenuti sutra
ka nepoznatim suncima
brzinom prema kojoj je
svetlost obično puzanje.
4.
Sine moj, i ja letim.
Kao što ptica ne ostavlja
otiske krila u vazduhu,
tako se i ja krećem
verujući u ono
što bih hteo da vidim,
a ne što stvarno vidim.
Možda to znači ući
u unutrašnjost tišine.
Možda to znači postići
ono što ne može svako:
da život ne bira nas,
već mi njega biramo.
5.
Ja sam sva svoja najčudnija,
najlepša putovanja,
prevalio kroz pustoš
ove vetrovite glave.
I tu su stali beskraji
o kojima i ne slutiš.
Biti putnik kroz mudrost,
to znači: baviti se
vratolomijom bezumlja.
Ne srljajući, već - drhtavo,
dostojanstvenom nežnošću
jedne predivne lude.
6.
Zato bežim od kuće.
Nađeš me kako sedim
u restoranu kraj reke
i mučim se da oljuštim
sa čela misli
zemljinu težu čamotinje,
jednolikost života
i otupelost zanosa.
U bestežinskom stanju
vina i tihe muzike,
odlepim se i lebdim.
Lebdim nad samim sobom.
Tako zamišljam nebo.
7.
Onda priđeš i kažeš mi:
tata, idemo kući.
Ostavljam na stolu osmeh
i prepunu pepeljaru
malih dogorelih krila.
Otvaram vrata i ulazim.
Ne u svet, već u sebe.
I ne prolazim dalje,
nego u sebi ostajem.
8.
Kažu: još ništa ne shvataš
sa tvojih trinaest godina.
Oslonjen o zid kiše,
sisam koštice vazduha
i smeškam se u sebi.
Znam mnoge roditelje,
potpuno lišene one
izuzetne ozbiljnosti
kojom se svome sinu
može postati sin.
Ne boj se. Ja te poštujem.
Evo ti ruka i vodi me,
pažljivo, da se ne uplaše
pegave oči lišća
u baricama oktobra.
9.
I dok hodamo tako,
hteo bih da te zamolim:
preleti beskonačnost,
prestigni vreme i maštu,
al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Dodirni rukama grive
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa eksplozijom pulsara,
al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Početak početka je svuda.
Kraj kraja je u nama.
10.
Posle zvezdanih letova
valja imati mesto
gde možeš da se spustiš.
Jer ljudska srca su niska,
zasađena kao jagode.
U redu, idemo kući,
gde su svici komete
našeg malenog kosmosa,
gde smo načinili sebi
milimetarske beskraje,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima, nepažnjom,
jedan od drugoga, zauvek,
otkinemo i skliznemo
svako u svome pravcu.
Ja daleko od tebe
kao Alfa Kentaura.
Ti daleko od mene
kao sazvežđe Vlašića.
11.
Pronađi nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da žive i da dišu.
Al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.
Samo se tako možemo
jedan drugom približiti.
Četiri ulice tamo,
i tri ulice ovamo,
i jedva primetan osmeh,
i čiste, iskrene oči,
to je prostranstvo bezdana
koje bih hteo da premostim
od moje zvezde do tvoje.