Neću ni da citiram, ni da se kačim sa kukavicama raznim, jer mi se gadi kačenje istih za svaku napisanu reč. Dopada mi se serija jer se na muci poznaju junaci,mada je naše dete u prvom razredu reklo da se na muci poznaju kukavice, tako i u ovom što vidimo kroz epizode. Po difoltu, svi se razumemo u sve, i u istoriju, i u režiju, i u sve živo što vidimo ili čujemo, mi unapred znamo sve. Bljaks.
I da vidim tog našeg junaka ko bi se sa 17 godina, snašao sa svim što ga je snašlo. Ko da je neko njega nešto pitao. Zato je i postao alkoholičar-kukavica tamo preko, u Engleskoj. Osećaj krivice je gadna stvar. Iskreno, mislim, bez uvrede, da pola prisutnih ovde nije sposobno da se stara o sebi, a o ostalim stvarima i da ne govorim. Opaka sam, jesam, i život me nije mazio. I muka mi je od raznoraznih, ušuškanih koji plaču i pljuju sve što je ova naša, napaćena zemlja prošla. I nikad im nije dosta i svi su im za sve krivi, i bla, bla, bla,bla.
A da ima dosta go**** među nama, ima, i zna se kako treba postupiti sa njima. Dakle, osveživač u prostoriji i otvorite prozore. Uključite televizore i gledajte šta vam je volja.
Udaljila sam se od teme. Dopada mi se personifikacija koju Radoš onako, kroz sliku-dve škljocne na tren. Kao i naša najveća muka, brat sa bratom ne razgovara. Dopada mi se i istina da smo na kraju ostali sami. I to nije kompleks malog naroda, to je istina. I kako nekome posvetiti vreme u seriji ako ga nema.
A ostala gospoda, neka ne plače. Druga polovina, neka iz neke druge zemlje maše zastavicama i pljucka (u međuvremenu sve vreme služeći tuđem sistemu), jer nam se, ups, pokvario mehanizam na vodokotliću, pa ovom prilikom neće moći povlačiti vodu za sobom. Ni jednom, a ni više puta.
A, Kalemegdan je u Beogradu. Možete i uz i niz, svejedno (mi) je