Kad sam ja u pitanju jedini i zaista pravi znak da me je neshto 'zhacnulo' je kad zaplachem, ili mi ochi zasuze.. I nimalo mi se ne dopada shto me upravo to oda i stigne nebitno gdje god da se nadjem u tom momentu - na ulici, kaficu, poslu, uz film...najgore je shto uopshte ne bira trenutak, to je jednostavno neka vrsta moje reakcije na bol - unutrashnji, dushevni.. i mogu vam reci da je poprilichno zajebano kad ostali vide da se blago recheno "cijepash" iznutra.
Pokushavam da ih suzbijem koliko god mogu, pa se chude shto nosim naochare za sunce non stop - odlichna kamuflazha koja me nemali broj puta izvukla, moram priznati .
Smatram krajnje normalnom potrebu za plakanjem, jecanjem, cmizdrenjem na kraju krajeva...ali ne preda mnom - NIKAKO!...Jer se ja osjecam bespomocno (pa shvatite kao sebichno s' moje strane) shto osobi ne mogu da pomognem mimo eventualnog zagrljaja i poljupca uz koji bi se vjerovatno i ja zaplakala, pa bi zvuchalo uigrano i 'horski'...Ovo se posebno odnosi na mushke suze...koje jednostavno ne volim i ne zhelim da vidim !!! A samo iz razloga jer ne znam kako da reagujem - pomognem...Chisti strah - a ja nijesam kukavica ni moralno, ni fizichki...samo nijesam opremljena za 'borbu'...