Šarl Bodler (Charles Baudelaire)
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 45
  1. #1

    Šarl Bodler (Charles Baudelaire)



    Charles Baudelaire

    (1821 - 1867)

    Šarl Bodler je bio pesnik, kriticar, esejist i esteticar, preteca je mnogih pesnickih strujanja u Evropi na prelazu iz XIX u XX vek. U svojim knjizevnoteorijskim radovima on je pisao da realisticki postupak nije adekvatan samoj prirodi umetnickog stvaranja. Realist zeli da stvari predstavi onakve kakve bi trebale da budu, a Bodler smatra da umetnik treba zivot i pojave oko sebe da osvetlava svojim duhom, da u njima otkriva duboko skrivenu zakonitost i tako da dovrsi prirodu, da je dogradi. I među beskrajno razlicitim stvarima postoje analogije, koje treba umetnik da otkrije i poveze u sliku sveta. Bodler je protivnik i utilitarizma i larpulartizma. Govorio je da je "najsmesnija stvar videti cilj poezije u sirenju prosvete u narodu", ali nije poricao duboku vezu između poezije i coveka. "Necu da kazem da poezija ne oplemljenjuje naravi" - pisao je Bodler-"...ja kazem: pesnik je umanjio poetsku snagu ako je isao na moralni cilj, jer poezija ne moze da izjednaci sa moralom i naukom. " Osim poezije, pisao je i prozu i kritiku. Zbirka - Spin Pariza (1869) otvara vrata novoj vrsti proze: to su impresionisticke crtice, koje su - kao nacin pisanja, prihvacene u Evropi krajem XIX veka.

    Otac mu je rano umro, a sa majkom i ocuhom je cesto dolazio u sukob. Godine 1841. roditelji ga salju na put oko Afrike, do Indije, u skolu zivota. Ustedjevinu -nasledje od oca, brzo je potrosio, pa je ziveo od pisanja i objavljivanja. Ali njegova nova poezija, sokantna i nova po motivima i slikama tesko je nalazila izdavaca. Vise puta je uzaludno pokusavao da objavi prvu i jedinu zbirku svojih pesama. Uspeo je napokon 1857. da izda - Cvece zla, ali i protiv njega i protiv izdavaca poveden je sudski proces, kaznjeni su i zbirka je osakacena za sest pesama. Bodler je najvise napadan kao pesnik a ne kao teoreticar. On je najvise pevao o poroku i to maestralno izrazio u svojoj zbirci - Cvece zla ( 1857 ), u kojoj je ostvario sintezu razlicitih knjizevnih smerova svoga vremena, ali i mnogo vise od toga: oznacio je pocetak i utemeljenje novog poimanja poezije. Ovde je pevao o iskusenjima sto ih je nudio nocni Pariz, pa ga je konzervativna kritika zigosala kao bludnika i razvratnika koji siri nemoral. Prosecna kritika pod uticajem javnosti, Bodlerovu poeziju je proglasila satanskom. I Bodler, umesto ocekivane slave, doziveo je sudski proces na kome se sudilo delu "zbog povrede javnog morala". Pogodjen takvim odnosom Francuza prema njegovom delu i poeziji, napustio je Pariz i otisao u Brisel. Nije dugo ziveo: u cetrdesetpetoj godini zivota dobio je izliv krvi u mozak, ziveo jos nekoliko meseci potpunog pomracenja uma i u teskim mukama umro u Parizu 1867.godine.

    Sifilis od kojeg je oboleo kao devetnaestogodišnjak biće posredan uzrok bolesti od koje je Bodler umro. Marta meseca 1866, za vreme jedne turneje po Belgiji gde je držao predavanja, dok je sa prijateljima obilazio crkvu Sen-Lu u Namiru, doživeće napad i stropoštati se na pod. Kad se pridigao, gotovo da nije mogao da izusti nijednu reč. Nakon nedelju dana doživeće još jedan napad usled koga je ostao paralizovan s jedne strane i gotovo savim izgubio moć govora. Poslednje razumljive reci koje je izgovorio bile su: "Ne, 'kletstvo, ne." U julu je vraćen u Pariz gde će živeti još godinu dana u tako jadnom stanju na klinici Dival, u Ulici di Dom.
    Ironijom sudbine, Bodler je sahranjen na groblju Monparnas pored svog očuha koga je mrzeo, generala Opika ...

    Sredisnji motiv Bodlerove lirike je romanticarska suprotnost između ideala i stvarnosti. Vec naslov zbirke - Cvece zla - govori puno o nacinu Bodlerovog spajanja suprotnosti. On u svoju poeziju ne utkiva sentimentalnost, cak bi se moglo reći da je lisena svega lirskog, mekog, nežnog i plemenitog. To je poezija prihvatanja zivota sa svim njegovim teškoćama i rugobama zajedno. Ali Bodler je veliki i moderan pjesnik po tome sto svakoj vrednosti prilazi iz nove licne perspektive; on u svemu trazi i vidi zivot, a zivot vidi kao spoj satanskog i bozanskog, uzvisenog, duhovnog, ali i banalnog i crvotocnog. Njegova pesma Albatros, nastala je jos 1841. za vreme pesnikovog putovanja u Indiju, našla bi podsticaj i u Nemackoj i u Engleskoj knjizevnosti. U ovim književnostima ptica albatros je imala vrednost simbola neshvacene i ismejane velicine, a Bodler joj je dao sasvim novo znacenje: u palom albatrosu, razlici između onog pre,kad je bio "car azura", i sad kad je bedan i jadan, on docarava prolaznost i promenjivost sudbine poslednjom strofom celokupnu simboliku vezuje za sudbinu pesnika, koji se "carem" oseća u visinama, ali "na tlo prognan, gde ga svet sa porugom gura, od divovskih krila ne može da hoda". Ono sto mu je u njegovom svetu, u visinama, fantasticno orudje koje ga cini carem, oborenom albatrosu predstavlja teret, porugu i smetnju. I opet smo svedoci totalnog dozivljaja sveta u kojem se spajaju lepota i strava, ljubav i smrt. U njegovim pesmama zivi i pariska sirotinja koju je bas to siromaštvo i beda bacilo tamo. On je u svojim pesmama izrazio snazno saosecanje sa poniženima i razumevanje za njihovu patnju. Pritisnut i sopstvenom rezignecijom a svestan covekove nemoci da izmeni tokove zivota, on je ipak imao svetle trenutke i pobune protiv socijane nepravde: "Boze, ti sliko moja, proklet da si!" Ali u sustini sve se zavrsavalo ovim krikom. Nesrecni covek se ponovo predavao poroku i otrovu duse:

    "Najmudriji smelo bezumlje prigrle, iz copora u tor sto usud zatvara, mocnom pribezistu opijuma hrle!, To je vecni bilten Zemljinog cara!"

    "Nemam zelju ni da prikazem, ni da zapanjim, ni da ubedim. Imam svoje zivce, svoja isparenja. Tezim ka apsolutnom pocinku i ka neprekidnoj noci... Ne znati nista, ne propovedati nista, ne hteti nista, ne osjecati nista, spavati, pa opet spavati, to je jedina moja zelja. Zelja sramna i gnusna, ali iskrena."

    Sarl Bodler

    "U ovu groznu knjigu uneo sam sve svoje srce, svu svoju nežnost, svu svoju religiju, svu svoju mržnju. Istina je da ću ja napisati suprotno, da ću se svim bogovima kleti da je to knjiga čiste umetnosti"

    "Neki su mi rekli da bi ova poezija mogla naneti zla, nisam se tome obradovao. Drugi, dobre dušice, da bi ona mogla činiti dobra i to me nije rastužilo".

    Sarl Bodler o zbirci Cvece zla
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Šarl Bodler

    Albatros

    Dokoni mornari od zabave love
    često albatrose, silne morske ptice,
    na putu nemarne, tihe pratilice
    ladja shto nad ljutim vrtlozima plove.

    Na daske od krova spuste ih sputane.
    Kraljevi azura, nevešti, zbunjeni,
    belim i ogromnim krilima skunjeni
    mašu k'o veslima na obadve strane.

    Maločas prekrasan, a sad smešan, jadan,
    krilati se putnik bori s okovima;
    s lule jedan mornar duva mu dim gadan
    u kljun, drugi mu se ruga skokovima.

    Tom knezu oblaka i pesnik je sličan;
    on se s burom druži, munjom poji oči,
    ali na tlu sputan i zemlji nevičan,
    divovska mu krila smetaju da kroči.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Šarl Bodler

    Reversibilite

    Andjele radosti, da li znaš za tugu,
    jecaje, dosadu, sramotu i grižu,
    i nejasne strepnje što se u noc dižu
    i srce nam stežu u roptanju dugu?
    Andjele radosti, da li znaš za tugu?

    Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi,
    stiskaju pesnice, teku suze žuči,
    kad osveta zove i dušu nam mući,
    i sve sposobnosti i sile nam vodi?
    Dobri duše, znaš li kad se mržnja rodi?

    Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru,
    kada, duž zidova sumornih bolnica,
    ide tromim hodom bledih izgnanica,
    što za suncem žude, dok telo ne satru?
    Andjele pun zdravlja, da li znaš za vatru?

    Andjele lepote, da li znaš za bore,
    i strah od starenja, i grozne žalosti
    kada čitas mrsku tajnu odanosti
    u očima strašću što oduvek gore?
    Andjele lepote, da li znaš za bore?

    Andjele svetlosti, sreće i miline,
    David na umoru našao bi zdravlja
    iz mirisa što se u tvom telu javlja;
    nek molitva tvoja u nebo se vine,
    Andjele svetlosti, sreće i miline!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Šarl Bodler

    Čergari na putu

    To proročko pleme sa zenama plamnim
    krenulo je juče, s decom u naručju;
    najmanju, da smire njihovu glad vučju,
    ponele su majke na dojkama tamnim.

    S rukom na oružju idu uz njih ljudi,
    uz čeljad skutkanu u povorci kola,
    što im za žudnjama pogled nebom bludi
    i od tog umoran pun je setna bola.

    Zrikavac iz svoga skrovišta u pesku
    čim ih spazi, pesmu otpoče da vije;
    Kibela ljubimce dočeka u blesku:

    zbog njih cveta stepa, vir iz stene bije, -
    zbog tih lutalica što im zene plamne
    otvaraju carstva buducnosti tamne.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Šarl Bodler

    Čovek i more

    Slobodni čovječe, ti vijek ces ljubit more,
    to svoje zrcalo. U bibanju, što mine,
    ti dušu motriš si u beskraju pučine.
    I duh tvoj ponore zar nema jos i gore?

    Ti volis roniti u njedra svojoj slici,
    nju grliš očima i rukom, često kušaš
    zaglušit srce si, da kucaj mu ne slušas
    u divlje tužbe te neukrocenoj rici.

    I vi ste, oboje, i tamni i diskretni,
    čovječe, tko je dno ti bezdna dirno grozna,
    o, more, skrivena bogatstva tko ti pozna?
    Vi tajnu čuvat ste ljubomorni i sretni.

    Ipak se borite stoleca nebrojena
    medju sobom bez milosti, bez pokajanja,
    o, tako željni ste i smrti vi i klanja,
    o, borci vječni vi, o, braćo nesmiljena.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Šarl Bodler

    Poziv na put

    O, dijete, sestro moja,
    da l' snivaš, slast li koja,
    da zajedno nam živjet ići,
    po volji ljubit smjeti,
    i ljubiti i mrijeti,
    u kraju koji tebi sliči.
    Znaš, vlažna sunca ona
    sred mutnih nebosklona
    mom duhu to je dražest ista
    k'o mistično, duboko
    i izdajno ti oko,
    kad kroz suze mi svoje blista.

    Sve red je i ljepota samo
    i slast, i mir, i raskoš tamo.

    To pokućstvo u sjaju,
    što duga ljeta daju
    svu sobu bi nam okitilo,
    najrjedje cvijece cvalo,
    svud miris razlijalo,
    uz ambre pusti dah se lilo.
    Taj bogat strop s visina
    i zrcala dubina,
    sav istočnjački sjaj bi meni
    da tajno tu govori
    i dushi mojoj zbori
    svoj slatki jezik urodjeni.

    Sve red je i ljepota samo
    i slast, i mir, i raskoš tamo.

    Gle, ondje niz kanale
    vec ladje pozaspale,
    što skitnički im duh sad smeta?
    Da ispunit ti smiju
    i želju najsitniju,
    doplovile su s kraja svijeta.
    U zapadu sunčanu
    tad tiho tonut stanu
    kanali, grad i polje cijelo
    u zumbule i zlato,
    i svijet usne na to
    u svijetlo tad polegne vrelo.

    Sve red je i ljepota samo
    i slast, i mir, i raskoš tamo.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Šarl Bodler

    Napuklo zvono

    Slatko je i gorko u zimskim noćima
    slušati kraj vatre što drhti i plamti,
    kako uspomena pjesmu pjeva svima
    uz pratnju zvonjave što se tako pamti.

    Sretno li je zvono sigurnoga grla
    što uza svu starost veselo se smije,
    i pobožno kliče kao vojska vrla
    na usta vojnika što na straži bdije!

    A meni je duša napukla, i kada
    hoce zapjevati, dok noc hladna pada,
    po svom slabom glasu njezina je vika

    nalik na vapaje starog ranjenika
    kraj jezera krvi, pod tornjem mrtvaca,
    što uzet umire usred kovitlaca.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Šarl Bodler

    Splin

    Sličan sam kralju od zemlje, gdje kiša uv'jek pada,
    bogate al' jalove, stare, iako mlade.
    On - mrzec sve poklone, što uče mu ih grade -
    uz pse i uz zv'jer drugu, umire od dosade.
    Rastrest ga nece ni lov ni soko, pa ni slika
    puka mu, što umire pred lukom od balkona.
    Balada najsmješnija dvorskoga mu buffona
    razvedrit čelo nece okrutnog bolesnika.
    Krevet mu, ljiljanima našaran, kao grob je;
    a dame, što je za njih knez svaki l'jep, ne znadu
    besramnijeg od'jela da izmisle, uz nadu
    izvuci osm'jeh iz tog kostura mladog. - Prvi
    vrač mu, koj' zlato pravi, nikad jos mog'o nije
    iščupat otrov-klicu, u njemu što se krije;
    i nije nikad znao, u kupatilu od krvi,
    na način rimski (oh, toga uv'jek se rado sjete
    silnici, u starosti!) da glupi leš taj zgrije:
    njim mjesto krvi kola zelena voda od Lethe.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Šarl Bodler

    Splin

    Kada nebo nisko, k'o olovni veo
    na duh nam se spusti jadan u samoći,
    i vidik na okrug obuhvati ceo,
    te dan crnji čini od najcrnje noći;

    u ćeliju vlažnu zemlju kad pretvara
    u kojoj se Nada k'o miš slepi vija,
    i krilima slabim o zidove para
    i glavom o trule direke ubija;

    kada kiša duge konce isprepleta
    kao u rešetku za tamnicu snova,
    kad u mozgu našem počnu igru spleta
    rojevi bezbrojni gadnih paukova,

    odjednom zazvone besno zvona neka
    i svoj lavež šalju nebu neumorno,
    k'o dusi, lutanje koje večno čeka,
    kad počnu jecanje tužno i uporno.

    - I pogrebi dugi, bez muzike, sporo
    kreću mojom dušom; pobedjena Nada
    plače, dok strah svirep i despotski skoro
    u teme mi crni svoj barjak zabada.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Šarl Bodler

    Želja za ništavilom

    Sumorniče, nekad bitkom zaneseni,
    ne bocka te stremen i više te Nada
    nece načinjati! Pa lezi od jada,
    stari konju, svakom granom prestrašeni.

    Odreci se srce, mirno okameni.

    Poražen, satrven! Onaj koji pada
    ne treba ni ljubav ni boj razdraženi.
    Zbogom pjesme mjedi, zvuci raznježeni,
    ne mamite, slasti, srce koje strada!

    Divno je proljece bez mirisa sada!

    I vrijeme me guta, dok trenuci lijeni
    padaju k'o snijeg preko mrtva grada;
    s visine je zemlja okrugla i mlada,
    meni su suvišni svi zakloni njeni!

    Sa mnom, o lavino, niz strminu kreni!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Šarl Bodler

    Uznesenost

    Iznad svih jezera i iznad dolina,
    i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
    i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
    i iznad granica svemirskih dubina

    Kreće se misao sa toliko strasti,
    kao dobar plivač među valovima,
    i ostavlja brazdu među prostorima
    sa neizrecivom i mužijačkom slasti.

    Odleti što dalje od gnjilih močvara,
    pročisti se gore u bistrome zraku
    i pij kao nektar u ovome mraku
    vatru koja vrata nebeska otvara!

    Iz briga i jada od kojih se gine,
    od kojih se duša mutno zmamglila,
    sretan je tko može u zamahu krila
    uznijeti se prema poljima vedrine!

    I nalik na ševu samo zato mari
    da svakoga jutra čistog zraka kuša,
    - tko nad svime lebdi i bez muke sluša
    razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Šarl Bodler

    Živa buktinja

    Stupaju preda mnom Oči pune bleska,
    Ko Anđeo da ih magnetičnim stvori;
    To su moja braća, dva brata nebeska,
    Lijuć mi u oči oganj nesagoriv.
    Štite me od greha i nesreće druge,
    Korake mi vode po stazama Lepog;
    Ja sam njihov sužanj, oni moje sluge;
    Toj buktinji živoj pokoran sam slepo
    O, prekrasne Oči, blistate ko sveće
    Kad misticni sjaj im usred dana gori;
    Sunce sja, al njihov plam zgasiti neće
    Dok one Smrt slave, vi pevate Zori;
    Stupate, pojući buđenje u meni,
    Zvezde čiji plamen sunce ne zaseni
    Uzdanje u dobru drugih
    Anđele bezbrižni, poznaš li teskobu,
    Stid, grižnju, dosadu i jecaj nemoći,
    Što s nejasnim strahom navrlim iz noći
    Od kinjenog srca naplaćuju globu?
    Anđele bezbrižni, poznaš li teskobu
    Ti, dobri, poznaš li mrznju koja plavi?
    Pest stisnutu krišom, gorkih suza čašu,
    Kad Osveta klikne, kad svu snagu našu
    Pod komandu svoju isključivu stavi?
    Anđele, poznaš li mržnju koja plavi
    Anđele pun zdravlja, vatruštinu znaš li
    Što bolničkim zidom riše šare mnoge,
    Ko skintnice koje vuku trome noge
    I blude e da bi retko sunce našli?
    Anđele pun zdravlja, vatruštinu znaš li
    Anđele prelepi, znaš li šta su bore
    I strah od starenja, taj grozni trenutak
    Kad ljubljene oči, negde slasni vrutak,
    Sažaljivo blesnu, još verne, al spore?
    Anđele prelepi, znaš li šta su bore?
    Anđeli radosni, presrećni, presvetli,
    David na samrti stao bi da kliče
    Zdravlju iz tvog tela; što se mene tiče,
    Vapijem - u molitvi me se seti,
    Anđeli radosni, presrećni, presvetli!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Šarl Bodler

    Himna Lepoti
    De profundis clamavi


    Ja preklinjem Tebe, jedinu što volim,
    S dna bezdana ovog gde mi srce čami.
    Pusta je to zemlja sa vidikom golim
    Gde užas i kletva plivaju u tami
    Šest meseci sunce u visini dremlje,
    Šest drugih meseci noć zemlju pokriva;
    Taj predeo pust je ko polarne zemlje;
    -Nigde vode, šume, nigde stvora živa
    O, nema na svetu užasa ni jednog
    S okrutnošću većom od tog sunca lednog,
    Od noći što s večnim Haosom se meri;
    Ja zavidim sudbi najbednije zveri
    Koja u snu glupom može da se smota,
    Tako sporo teče povesmo života!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Šarl Bodler

    Jednoj Madoni

    Madono vladarko, gradicu ze tebe
    Uzvišeni oltar na dnu bednog sebe;
    Dubiti u srcu, u najcrnjem uglu,
    Van pogleda sveta i žudnji i ruglu,
    Plavetno i zlatno jedno udubljenje
    Da uspravim, Kipe, tvoje udivljenje.
    Stihovima glatkim, od cista metala,
    Sa mudrim sazveždem rim od kristala
    Krunu ce da reci moje ti satvore;
    O Madono smrtna, a zbog ljubomore
    Varvarski i težak Plašt cu da ti krojim,
    Ukrucen i postavljen sumnjama mojim,
    Da ti cari krije kao oklop otkan;
    Ne Biserom, nego Suzama protkan!
    Haljina ce biti Želja moja sušta,
    Što ko talas drhti, diže se i spušta,
    Trepti na grebenu, miruje u dolu
    I poljupcem jednim oblaci te golu.
    Od mog Poštovanja cipele ce lepe
    Biti, da se oko stopala ti slepe
    Divno ponižene, priljube se tebi
    I stopala odliv ponesu u sebi.
    Ne uspe li napor veštine mi spretne
    Da srebrni Mesec pod noge ti metne,
    Postavicu Zmiju što mi drobom plazi;
    Neka peta tvoja sa porugom gazi,
    Pobedna kraljice iskupljenjem plodna,
    Tu nakazu mržnjom popljuvanu do dna.
    Videceš mi Misli rasporedom Sveca
    Oko tvog oltara što je prepun cveca;
    Odrazi ko zvezde plavim stropom snatre,
    Gledaju te misli ocima od vatre;
    A jer sve u meni obožava, voli,
    Sve ce biti tamjan; u mirisnoj smoli,
    Bez prestanka k tebi, o vrhuncu snezni,
    Penjace se Duh moj u Pŕri, metežni
    Najzad, da bi bila Marija do kraja,
    Kao i da ljubav s varvarstvom se spaja,
    Crna slast! - od Sedam grehova cu smrtnih
    Naciniti sedam oštrih noža krtih,
    Ja dželat pun griže; veštinom žonglera,
    Smo dno cu tvoje ljubavi da smeram;
    Sve cu ih zabosti u trzaj tvog Srca,
    U Srce što vrca, u Srce što grca.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Šarl Bodler

    SUTON

    Evo ljupko vece, pobratim svih hulja,
    Korakom ortaka necujno se šulja;
    K'o ložnica velja nebo se zatvara,
    A covjek nestrpljiv u zvijer se pretvara.
    O prijazno vece, želckuju te oni
    Koji s pravom vele - umorni i boni -:
    ''Radili smo danas'' - vece melem nosi
    Duša koja trpi i pocinak prosi,
    Starcu ucenjaku kome vjedje teže,
    I radniku svakom koji trudan liježe.

    U zraku, medjutim, demoni se bude
    Po nemiru nalik na poslovne ljude,
    Sve kapke i strehe okrznu u letu.
    Dok svjetla na vjetru ziblju se i letu,
    Ulicama svuda Blud se pali tada,
    K'o mravinjak vrvi u njedrima grada;
    On posvuda krci sebi put potajni,
    Dušmaninu slican, sprema prepad tajni;

    Rijuci po blatu što sred grada diše,
    Poput crva snagu iz Covjeka siše.
    Odsvakud se cuje iz kuhinja pisak,
    Kazališta žamor i kapele vrisak;
    Za stolom gdje koska užitak je fini,
    Sjate se bludnice i sudruzi njini;
    Tokovi što nocu za odmor ne znadu,
    Uskoro i oni prionut ce radu:
    Provalit ce vrata i opljackati kase
    Da požive malo, odjenu metrese.

    Saberi se, dušo, u tom teškom casu
    I ne slušaj ciku što gradom se rasu.
    To je cas kad patnje bolesnih su ljuce
    Mracana Noc ih davi i u ponoc vuce
    - u bezdanu jamu, zajednicku svima,
    Bolnice su pune njinim jaucima.
    Mnogi više nece uvece kraj vatre
    Sa voljenom dušum da sjede i snatre.

    A koliki nisu osjetili nikad
    Toplinu svog doma, nit živjeli ikad!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Charles Bukowski (Čarls Bukovski)
    Autor SQUAW u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 128
    Poslednja poruka: 07.08.2018, 16:51
  2. Čarls Dikens (Charles Dickens)
    Autor Cecara u forumu Književnost
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 08.02.2012, 23:06
  3. Charles C. Finn
    Autor gaga73 u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 05.03.2010, 12:44
  4. Arthur Charles Clarke (Artur Čarls Klark)
    Autor MaNemoj u forumu Književnost
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 24.12.2009, 23:22
  5. Arthur Charles Clarke
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 10.08.2008, 23:29

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •