Najčešće zarazne virusne bolesti mačaka


MAČJE ZARAZNE BOLESTI KALICIVIRUSOM


Mačja kalicivirusna infekcija (Feline Calicivirus Infection)


Mačja kalicivirusna infekcija je najčešća zarazna virusna bolest gornjih disajnih puteva kod mačaka. Blaže je naravi od virusnog rinotraheitisa i retko izaziva ozbiljne komplikacije. Prenosi se direktnim kontaktom sa slinom, iscedkom iz očiju i nosa (ponekad i izmetom) zaražene mačke.

Bolest počinje curenjem iz nosa i suzenjem, gubitkom apetita i povišenom temperaturom. Kijanje nije tako karakteristično kao za rinotraheitis, ali su zato karakteristični ulkusi i otvorene rane u ustima. Mogu se pojaviti i rane na vrhu nosa koje izgledaju kao ogrebotine. Mačka može šepati zbog bolova u zglobovima i mišićima. Simptomi i tokk bolesti slični su gripu kod ljudi, pa se često ova bolest naziva mačjim gripom.

Kalicivirus je otporan na mnoge dezificijense i može preživeti izvan tela mačke 8 do 10 dana, tako da ga možemo pronaći u mačjim posudama i stvarima čak i pose temeljnog čišćenja.

Mnoge mačke ostaju zaražene godinama iako ne pokazuju nikakve simptome bolesti i predstavljaju pritajene nosioce bolesti. Kalicivirus je često prisutan kod mačića, u domaćinstvima s više mačaka i u mačjim azilima. Vrlo često dolazi u kombinaciji s herpesvirusom.

Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja ove bolesti. Mačići se vakcinišu u dobi od 8-9 nedelja, a potom revakcinišu u dobi od 12 nedelja. Vakcina je kombinovana i osim za mačju kalicivirusnu infekciju pruža zaštitu i protiv rinotraheitisa i panleukopenije.

Virusni rinotraheitis mačaka (Feline Viral Rhinotracheitis - FVR)


OPIS BOLESTI

Virusni rinotraheitis mačaka (Feline Viral Rhinotracheitis - FVR) je febrilna, vrlo kontagiozna bolest koja se pojavi iznenada. Odlikuje se konjunktivitisom, suzenjem, iscedkom iz nosa, hunjavicom, kijanjem i vidljivim promenama na prednjim zračnim prohodima. Uzročnik je herpesvirus - mačji tip 1 (Feline herpesvirus - FHV-1).

Izvor infekcije je bolesna mačka. Postoje i klinički inaparentne infekcije (klinički nevidljive, bez prisutnosti simptoma), koje omogućuju neprimetno širenje uzročnika. Virus se izlučuje iscedkom iz očiju i nosa te slinom. Moguće ga je izolovati iz tonzila i pluća bolesne životinje. U životinji koja je u rekonvalescenciji virus perzistira dosta dugo. Oboljevaju samo mačke i virus se ne prenosi na druge životinje.

TOK BOLESTI

Inkubacija traje 2-5 dana. Tok i težina bolesti mogu biti vrlo različiti - od inaparentnih oblika pa do uginuća. Naročito osetljive su mlade životinje, u kojih morbiditet može biti do 100%. Zbog dugotrajnog perzistiranja virusa u životinja u rekonvalescenciji moguće su iznenadni recidivi zbog delovanja različitih činilaca, čiju genezu je nemoguće objasniti.

Bolest se odlikuje groznicom, slinjenjem, konjuktivitisom, obilnim okulonazalnim iscedkom koji može začepiti nosnice i slepiti očne kapke, hunjavicom, kijanjem i promenama na prednjim disajnim prohodima, zbog čega mačke otežano dišu, ne jedu i gube na telesnoj težini. Dlaka im je nakostrešena.

Ova bolest dovodi do poremećaja pulmonarnih obrambenih mehanizama, predisponirajući mačke za sekundarne bakterijske infekcije. Sekundarne infekcije najčešće su uzrokovane bakterijama Pasteurella multocida, Bordatella bronchoseptica, Streptococcus sp. i Mycoplasma felis, a mogu uzrokovati hronični gnojni rinitis i konjuktivitis, upalu porebrice, pa i pneumoniju. Respiratorne posledice mogu dovesti do lize konhalnih kostiju, što dalje može dovesti do potpunog gubitka konha, te do permanentnog oštećenja olfaktornog epitela. Uz respiratorna oštećenja herpes virus takođe izaziva ulcerativni keratitis, hepatičnu nekrozu, u gravidnih mačaka pobačaj i pojavu mrtvorođenih. Virus može biti latentno prisutan i u ganglijima. Većina mačaka koje se oporave od rinotraheitisa postaju nosioci i izlučuju virus, bilo spontano ili nakon stresa. Osetljive mačke, posebno mačići s niskim materinim imunitetom, inficiraju se nakon kontakta s obolelim mačkama (virus izlučuju putem iscedka iz nosa i očiju, te slinom) ili s mačkama u rekonvalescenciji, a isto tako i u kliničkim inaparentnim infekcijama koje omogućuju neprimetno širenje virusa.

Bolest može potrajati 3 nedelje ili duže, a tada mačka ugine. Većina životinja ipak ozdravi u toku 2 nedelje od početka bolesti.

TERAPIJA

Temelj terapije je održavanje prohodnosti disajnih puteva inhaliranjem mukolitičkih stvari, kako bi mačka mogla nesmetano disati. Dehidraciju suzbijamo fiziološkim rastvorom intravenoznim putem ili u lakšim slučajevima oralno rehidracijskim rastvorima. Sekundarne bakterijske infekcije suzbijaju se antibioticima širokog spektra. Jedan od njih je amoksicilin + klavulanska kiselina, oksitetraciklin (odrasle mačke). Lokalno se primenjuju antibiotske masti i kapi za oči, najčešće su to Tobrex ili Chloramphenicol. Isto tako je važna potpora imunološkom sastavu vitaminima A, B-kompleksom i vitaminom C.

PREVENCIJA

Preventiva igra važnu ulogu u sprečavanju infekcije i kontroli širenja bolesti. Mačići se vakcinišu u dobi od 8-9 nedelja, a potom revakcinišu u dobi od 12 nedelja. Svake godine mačke se revakcinišu kombinovanom vakcinom koja osim za rinotraheitis pruža zaštitu i protiv panleukopenije i mačje kalicivirusne infekcije (blaže respiratorne bolesti mačaka od rinotraheitisa). Vakcinišu se isključivo zdrave mačke, jer u protivnom može doći do neželjenih efekata.