Fernando Pessoa
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 31
  1. #1

    Fernando Pessoa


    1887 - 1935


    Fernando Pessoa - pravo ime Fernando António Nogueira Pessoa je jedan od najvećih svetskih pesnika, mada je za života bio malo poznat, samo u užim lisabonskim krugovima. Rođen je u Lisabonu 1887. a odrastao u Južnoj Africi. Ostao je rano bez roditelja, stekao samo najosnovnije obrazovanje, a živeo je usamljenički i asketski. Opevao je ono što vidi svojim pogledom “plavim kao nebo” bez posredništva misli, ideja i imaginacije ili bez potrebe da išta tumači ili vrednuje. Otud su njegove pesme ujedno i svojevrsna ironična kritika upućena svim onim pesnicima zaokupljenim pitanjima stila i jezika. Poeziju je pisao kako na portugalskom tako i na engleskom jeziku, sakriven iza brojnih pseudonima među kojima su najvažniji Alberto Kaejro, Rikardo Reiš i Alvaro De Kampuš, ali je neke pesme potpisao i svojim imenom. Umro je 1935. godine od ciroze, skoro nepoznat javnosti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #2

    Odgovor: Fernando Pessoa

    ODA

    Dođi, sjedni do mene, Lidija, na obali rijeke.
    Mirno gledajmo kako teče i naučimo od nje.
    da život prolazi, a mi se ne držimo za ruke
    (Držimo se za ruke)

    Onda ćemo misliti, velika djeca, da ovaj život
    prolazi i ne staje,ništa ne ostavlja i ne vraća se,
    odlazi prema dalekom moru, odlazi Sudbini,
    dalje od bogova.

    Opustimo ruke jer nije vrijedno da se umaramo.
    Uživali, ne uživali, prolazimo kao rijeka.
    No treba znati prolaziti sasvim spokojno
    i bez velikih uzbuđenja.

    Bez ljubavi, bez mržnje i strasti koje podižu glas,
    bez zavisti koja previše uznemirava oči,
    bez briga, jer i s njima rijeka će jednako teći
    i uvijek će odlaziti prema moru.

    Volimo se spokojno, misleći da možemo,
    ako hoćemo, izmijeniti poljupce, zagrljaje, milošte,
    ali bolje je da sjedimo jedno pored drugoga
    i da gledamo kako rijeka teče.

    Naberimo cvjetova, uroni u njih i ostavi ih
    u svom krilu, nek njihov miris blaži ovaj trenutak-
    ovaj trenutak kada smireni ne vjerujemo ni u šta,
    nevini pogani propadanja.

    Bar ćeš se, ako postanem sjena, sjetiti mene poslije,
    a da te sjećanje na me neće opeći ni raniti,
    jer nikad se ne držasmo za ruke niti se poljubismo,
    niti bijasmo drugo osim djeca.

    I ako prije mene poneses obol mračnom brodaru,
    neću morati da patim kad te se budem sjećao.
    Bit ćeš mi blaga u spomenu kad te se sjetim na obali,
    tužna poganko s cvijećem u krilu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #3

    Odgovor: Fernando Pessoa

    NE ZNAM KOLIKO DUŠA IMAM

    Ne znam koliko duša imam.
    Menjam se svakog trena.
    Stalno me progone.
    Nikad sebe nisam našao
    niti sebi poverovao.
    Dušu imam samo.
    Ko dušu ima, mira nema.
    Ko vidi, samo je ono što vidi.
    Ko oseća, nije ono što je.
    Držim se onoga što jesam i što vidim,
    oni me vraćaju a ne ja sm.
    Svaki moj san i moja želja
    je ona koja se rađa a moja nije.
    Ja sam slika sebe samog.
    Na sopstvenom putu služim,
    različitom, nestalnom, usamljenom.
    Ne znam osetiti gde sam.

    Zbog toga, lud čitaću
    svoje biće, kao stranice.
    Ono što sledi, predviđeno nije
    što je prošlo, zaboravljeno je,
    beležim napomenu onoga što pročitah
    ono što prosudih i osetih.
    Čitam ponovo i kažem : Zar sam to bio ja?
    zašto sam to napisao, samo Bog zna.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Fernando Pessoa

    U STRAVIČNOJ NOĆI

    U stravicnoj noci, prirodnoj sustini svih noci,
    U besanoj noci, prirodnoj sustini svih mojih noci,
    Prisjecam se, budan, u nelagodnom dremezu,
    Prisjecam se onog sto sam ucinio i sto sam mogao da ucinim u zivotu.

    Prisjecam se, i neka tjeskoba
    Podilazi me kao jeza ili strah.
    Nepopravljivost moje proslosti - to je les!
    Svi ostali lesevi mozda su samo varka.
    Svi mrtvi mozda negdje drugdje i dalje zive.
    Svi moji vlastiti minuli trenuci mozda jos uvijek postoje,
    U prividu prostora i vremena,
    U laznoj prolaznosti.
    Ali ono sto nisam bio, ono sto nisam ucinio, sto cak ni sanjao nisam;
    Sto tek sad vidim da sam morao uciniti,
    Sto tek sad jasno vidim da sam morao biti -
    To je ono sto je mrtvo, uprkos svim Bogovima,
    To - sto je zapravo bilo najbolji dio mene - ni Bogovi vise ne mogu da ozive...

    Da sam u odredjenoj prilici
    Skrenuo nalijevo umjesto nadesno,
    Da sam u datom trenutku
    Rekao da umjesto ne, ili ne umesto da;
    Da sam u izvjesnom razgovoru
    Imao spremne recenice koje tek sada, u polusnu, sklapam -
    Da se sve tako zbilo,
    Bio bih drugi danas, a mozda bi se tada i sav svemir
    Neosjetno privolio da se preobrati.

    Ali nisam skrenuo na stranu bespovratno izgubljenu,
    Nisam skrenuo niti sam pomisljao da skrenem, i tek sada to shvatam;
    Ali nisam rekao ne ili nisam rekao da, i tek sada uvidjam da nisam rekao;
    Al ovog casa naviru mi sve recenice koje sam propustio da kazem,
    Jasne, neizbjezne, prirodne,
    I razgovor uspjesno okoncan,
    I sve nedoumice razrijesene...
    Ali tek sada me boli sve sto nikada nisam bio i sto se povratiti nece.

    Za ono sto mi je promaklo zaista nema nikakve nade
    Ni u jednom metafizickom sistemu.
    Mozda bih na drugi svijet mogao ponijeti svoje snove.
    Ali zar cu moci da ponesem na drugi svijet ono sto sam zaboravio da sanjam?
    I bas ti snovi, ti snovi koje jetrebalo snivati, oni su les.
    Sahranjujem ih u svom srcu zauvijek, za sva vremena, dok traje svijeta i vijeka.

    Ove noci budan sred spokoja sto me obavija
    Kao neka tudja istina,
    A napolju je mjesecina,
    kao nada koje nemam, za mene nevidljiva.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Želim cvijet što si

    Želim cvijet što si, ne onaj što daješ.
    Jerbo mi odbijaš ono što ne ištem.
    Bit će časa da odbiješ
    poslije nego budeš dala.
    Cvijete, budi mi cvijet! Ubere li te
    kobne sfinge ruka lakoma, vječna ćeš
    sjeno, lutati besmislena
    tražeć' ono što ne dade.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Da budeš velik

    Da budeš velik, budi cio: ništa svoje
    ne pretjeruj, ne isključi.
    Budi sav u svakoj stvari. Stavi ono što si
    i u najmanje što činiš.
    Tako nad svakim jezerom sav mjesec sjaje,
    jerbo visoko živi.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Fernando Pessoa

    ODLAGANJE

    Prekosutra, da samo prekosutra...
    Sutra cu poceti da mislim na prekosutra.
    To je jedina mogucnost: danas nikako ne...
    Ne, danas ništa; ne mogu danas.
    Zamršena upornost moje objektivne subjektivnosti,
    san moga stvarnog života, umetnut,
    iznemoglost prerana i beskrajna,
    iznemoglost svijeta da se udje u tramvaj.
    Ta vrsta duše...
    Samo prekosutra...
    Danas bih htio da se pripremim,
    htio bih da se pripremim, kako bih sutra mogao misliti
    na iduci dan...

    On je presudan.
    Vec imam nacrtan plan; ali ne, danas ne crtam planove,
    Sutra je dan planova.
    Sutra cu sjesti za stol da osvojim svijet;
    ali svijet cu osvojiti tek prekosutra...
    Imam želju da zaplacem,
    imam želju da zaplacem naglo, iznutra...
    Ne, ne pokušavajte saznati ništa više,
    to je tajna i necu govoriti.

    Samo prekosutra...
    Kad sam bio dijete, cijeli tjedan sam se radovao nedjeljnom
    cirkusu.
    Danas me raduje samo nedjeljni cirkus od cijelog tjedna
    mog djetinjstva.

    Prekosutra bit cu drugi.
    Moj život ce triumfirati...
    Sve moje sposobnosti inteligentna, odgojena i prakticna covjeka
    bit ce dekretom sabrane,
    ali sutrašnjim dekretom.
    Danas hocu da spavam, a sutra cu sve urediti...

    Za danas, ima li kakva predstava, koja bi obnovila moje
    djetinjstvo?
    Pa cak da i sutra kupim ulaznicu,
    jer tek prekosutra ce biti dobra predstava...
    Prije ne...
    Prekosutra cu se latiti poslova, koje cu sutra prouciti.
    Prekosutra cu konacno biti ono, što danas nikako ne mogu biti.
    Samo prekosutra.
    Pospan sam kao izgubljen pas na hladnoci.
    Veoma sam pospan.
    Sutra cu ti reci rijeci, ili prekosutra,
    Da, možda jedino prekosutra...

    Buducnost...
    Da, buducnost...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Smrt dolazi

    Smrt dolazi uvijek rano,
    svaki život malo traje.
    Trenutak je precrt samo
    stvari koja iščezla je.

    Ljubav tek smo započeli,
    ideal se ne dostiže,
    netko nešto postigne li,
    taj i ne zna što postiže.

    Jerbo smrt sve briše, nema
    stvari neke postojane,
    u knjižnici sudbine nam
    da otvoren Bog ostane
    .
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  9. #9

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Autopsihografija

    Hinitelj je pjesnik pravi.
    Hini tako cjelovito,
    da bol hineć predpostavi,
    bol što ćuti stanovito.

    Čitatelji neprestano
    ćute kroz bol dok čitaju,
    ne to dvoje njemu dano,
    neg tek ono što nemaju.

    Sred tračnice tako kružne,
    zabavljajuć razum time,
    vrti mal se vlak na uže,
    a njemu je srce ime.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  10. #10

    Odgovor: Fernando Pessoa

    XI

    Ona gospođa ima klavir
    Koji je prijatan al nije žubor reka
    Niti šumor koji drveće pravi...

    Zašto je potrebno imati klavir?
    Bolje je imati uši
    I voleti Prirodu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Fernando Pessoa

    XLVII

    Jednoga dana, neizmerno jasnog,
    Dana kad sam poželeo da sam se toliko naradio
    Da mi se prohtelo da više ne radim ništa,
    Nazreo sam, kao neku stazu ispod lišća,
    Ono što je možda velika tajna,
    Onu veliku zagonetku o kojoj lažni pesnici zbore.

    Uvideo sam da nema Prirode,
    Da Priroda ne postoji,
    Da postoje doline, ravnice, gore,
    Da ima drveća, cveća, trave,
    Da ima reka i kamenja,
    Ali da nema nikakve celine koja bi sve to obuhvatala,
    Da je celokupnost, stvarna i istinska,
    Samo bolest naših ideja.

    Priroda - to su delovi bez celine.
    I možda je to ona tajna o kojoj se priča.

    Tako sam, bez razmišljanja i udubljivanja,
    Prozreo da bi to morala biti ona istina
    Za kojom svi tragaju, bez nalaženja,
    A koju sam pronašao jedino ja, samo zato što je nisam tražio.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Noć je. Noć mrkla. Na nekoj kući, na ogromnoj udaljenosti
    Sja svetlost s jednog prozora.
    Vidim je i osećam se kao čovek od glave do pete.
    Čudno je da me čitav život osobe koja tamo stanuje, a ne znam ni ko je ni šta je,
    Privlači jedino zbog te svetlosti viđene iz daljine.
    Nema sumnje da je njen život stvaran i da ona ima lice, kretnje,
    porodicu i zanimanje.
    Ali mene sada zanima jedino svetlost s njenog prozora.
    Uprkos činjenici da je svetlost tamo zato što je ta osoba upalila,
    Svetlost za mene predstavlja neposrednu stvarnost.
    A ja nikad ne prelazim granice neposredne stvarnosti.
    Izvan neposredne stvarnosti ničega i nema.
    Ako ja, sa mesta gde se nalazim, jedino tu svetlost vidim,
    Samo ona i postoji, u odnosu na udaljenost s koje je posmatram.
    Čovek i njegova porodica stvarni su s druge strane prozora.
    Ja sam s ove strane, na ogromnoj udaljenosti.
    Svetlost se ugasila.
    Šta me se tiče što se čovekov život nastavlja?

    Odvojene pesme
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #13

    Odgovor: Fernando Pessoa

    Kad trava poraste iznad moga groba,
    Nek to bude znak da me sasvim zaborave.
    Priroda se nikada ne seća, i zato je i lepa.
    A ako osete bolesnu potrebu da "tumače" zelenu travu iznad moga groba,
    Recite da to ja nastavljam da se zelenim i da budem prirodan.

    Odvojene pesme
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #14

    Odgovor: Fernando Pessoa

    XXXVIII

    Blagosloveno bilo isto sunce drugih zemalja
    Koje me sa svim ljudima bratimi,
    Jer ga svi ljudi, u jednom trenutku tokom dana, gledaju kao i ja
    I u tom istom nepomućenom trenutku
    Potpuno čistom i ganutljivom
    Vraćaju se sa suzama
    I uzdahom jedva čujnim
    Čoveku istinskom i prvobitnom
    Koji je gledao rađanje sunca, a još nije počeo da ga obožava.
    Jer je to prirodno - mnogo prirodnije
    Nego obožavati zlato, Boga,
    Umetnost i moral...
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #15

    Odgovor: Fernando Pessoa

    XVIII


    Šta bih dao da sam prašina na drumu
    I da me gaze noge siromaha...

    Šta bih dao da sam reke koje teku
    Pa da pralje dođu na moje obale...

    Šta bih dao da sam topole uz reku
    Samo nebo gore, a dole voda...

    Šta bih dao da sam mlinarev magarac
    Pa da me on tuče i da me poštuje...

    Bolje i to nego da se celog veka
    Osvrćem unazad i da jadikujem...
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •