*******************************
Na to ce Almitra: Pricaj nam o ljubavi.
I on podize glavu i pogleda ljude,
a po njima polegnu tisina.
I on progovori glasom silnim:
Kad vas ljubav pozove, podjite za njom,
Premda su staze njene tegobne i strme.
A kad vas krila njena obgrle, prepustite joj se,
Premda vas mac, skriven medju perima njenim,
moze povrediti.
A kad vam progovori, verujte joj,
Premda vam glas njen moze unistiti snove,
k'o sto severac opustosi vrt.
...............................
Jer, bas kao sto vas krunise,
ljubav ce vas i razapeti.
Isto kao sto vas podstice da rastete,
tako ce vas i okresati.
Kao sto se uspinje do visina vasih i miluje vam
grancice najtananije sto trepere na suncu,
Tako ce se spustiti i do vaseg korenja
i protresti ga u njegovom prijanjanju za zemlju.
Poput snoplja psenicnog,
sakupice vas u narucje svoje.
Omlatice vas, da bi vas ogolila.
Prosejace vas, da bi vas otrebila od kukolja.
Samlece vas, do beline.
Umesice vas, dok ne postanete gipki;
A onda ce vas izloziti svojoj svetoj vatri,
tako da postanete sveti hleb
za svetu Bozju svetkovinu.
Sve ce vam to ljubav uciniti,
ne biste li spoznali tajne svoga srca
i u spoznaji toj postali deo srca Zivota.

Budete li, pak, u strahu svome trazili
samo ljubavni mir i zadovoljstvo,
Bolje vam je onda da pokrijete golotinju svoju,
i odete sa gumna ljubavi,
U svet koji ne poznaje godisnja doba
gde cete se smejati, al' ne punocom smeha svog
i plakati, al' ne do poslednje suze svoje.

*******************************