Vladislav Petković Dis
Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 32
  1. #1

    Vladislav Petković Dis

    TAMNICA




    To je onaj zivot, gde sam pao i ja

    S nevinih daljina, sa ocima zvezda

    I sa suzom mojom sto nesvesno sija

    I zali, k`o tica oborena gnezda.

    To je onaj zivot, gde sam pao i ja



    Sa nimalo znanja i bez moje volje,

    Nepoznat govoru i nevolji ruznoj.

    I ja plakah tada.Ne bese mi bolje.

    I ostadoh tako u kolevci tuznoj

    Sa nimalo znanja i bez moje volje.



    I ne znadoh da mi krv struji i tece,

    I da nosim oblik sto se mirno menja,

    I da nosim oblik, san lepote, vece

    I tisinu blagu k`o dah otkrovenja.

    I ne znadoh da mi krv struji i tece,



    I da beze zvezde iz mojih ociju,

    Da se stvara nebo i svod ovaj sada

    I prostor, trajanje za red stvarni sviju,

    I da moja glava radja sav svet jada,

    I da beze zvezde iz mojih ociju.



    Al` begaju zvezde, ostavljaju boje

    Mesta i daljinei i viziju jave,

    I sad tako zive kao bice moje,

    Nevino vezane za san moje glave.

    Al` begaju zvezde, ostavljaju boje.



    Pri beganju zvezda zemlja je ostala

    Za hod mojih nogu iza zivot reci,

    I tako je snaga u meni postala,

    Snaga koja boli, snaga koja leci.

    Pri beganju zvezda zemlja je ostala.



    I tu zemlju danas poznao sam i ja

    Sa nevinim srcem, al` bez mojih zvezda,

    I sa suzom mojom, sto mi i sad sija

    I zali k`o tica oborena gnezda.

    I tu zemlju danas poznao sam i ja.



    Kao stara tajna ja poceh da zivim,

    Zakovan za zemlju sto zivotu sluzi,

    Da okrecem oci daljinama sivim.

    Dok mi venac snova moju glavu kruzi.

    Kao stara tajna ja poceh da zivim,



    Da osecam sebe u pogledu trava

    I noci, i voda, i da slusam bice

    I duh moj u svemu kako mocno spava

    K`o jedina pesma, jedino otkrice,

    Da osecam sebe u pogledu trava



    I ociju sto ih vidi moja snaga,

    Ociju sto zovu kao glas tisina,

    Kao govor suma, kao divna draga

    Izgubljenih snova, zaspalih visina.

    I ociju sto ih vidi moja snaga.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Vladislav Petković Dis

    NIRVANA


    Noćas su me pohodili mrtvi,
    Nova groblja i vekovi stari;
    Prilazili k meni kao žrtvi,
    Kao boji prolaznosti stvari.

    Noćas su me pohodila mora,
    Sva usahla, bez vala i pene,
    Mrtav vetar duvao je s gora,
    Trudio se svemir da pokrene.

    Noćas me je pohodila sreća
    Mrtvih duša, i san mrtve ruže,
    Noćas bila sva mrtva proleća:
    I mirisi mrtvi svuda kruže.

    Noćas ljubav dolazila k meni,
    Mrtva ljubav iz sviju vremena,
    Zaljubljeni, smrću zagrljeni,
    Pod poljupcem mrtvih uspomena.

    I sve što je postojalo ikad,
    Svoju senku sve što imađaše,
    Sve što više javiti se nikad,
    Nikad neće - k meni dohođaše.

    Tu su bili umrli oblaci,
    Mrtvo vreme s istorijom dana,
    Tu su bili poginuli zraci:
    Svu selenu pritisnu nirvana.

    I nirvana imala je tada
    Pogled koji nema ljudsko oko:
    Bez oblaka, bez sreće, bez jada,
    Pogled mrtav i prazan duboko.

    I taj pogled, ko kam da je neki,
    Padao je na mene i snove,
    Na budućnost, na prostor daleki,
    Na ideje i sve misli nove.

    Noćas su me pohodili mrtvi,
    Nova groblja i vekovi stari;
    Prilazili k meni kao žrtvi,
    Kao boji prolaznosti stvari.
    Poruku je izmenio SQUAW, 15.11.2006 u 14:42 Razlog: Dodala sam jo 7 strofa, kako bi pesma bila kompletna.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    SA ZAKLOPLJENIM OČIMA

    Ponovo, evo, ja nalazim sebe
    U plodnom kraju staroga neznanja;
    Ponovo, evo, osećam potrebe
    Za pali trijumf bola, i nadanja,
    I iluzija, i za sve pogrebe,
    Sa'ranu cveća, želja i stradanja.

    Umire vetar ravnodušne smrti
    Tamnicom zvezda, mojom kućom mraka;
    Umire nemar, što je znao strti
    Mesta molitve, suza i oblaka.
    Crnom dolinom gde su bili vrti,
    Umire tama kao vlaga, jaka.

    K'o sumrak zemljom, k'o mirom lepota,
    Duh opet ide onim starim putom,
    U hlad mog groba, u raku života,
    S crninom mojom. I ustaje ćutom
    Opelo moje i zemlja s ćivota
    Što je sve veći, sa svakim minutom.

    Vidi se moj grob... Meni sve se čini
    da sam, u dane bez sunca, i sive,
    Što behu nalik ružnoj mesečini,
    Umro k'o dete: smrti perspektive
    Izgubiše se van mene po tmini,
    I more zvezda što više ne žive.

    Sve mi se čini grob moj nije ovo.
    Koliko prostran, k'o grob sviju ljudi,
    Sa danima njinim teškim k'o olovo,
    Teškim k'o suza koja mrtve budi,
    K'o noć sa suzom, kada sam bolov'o
    I osećao dodir mrtve studi!

    I sve to, grob moj! Tu će lepo stati
    Sve mrtve ruže, srca dece nežne,
    Što će živeti a bol neće znati,
    Što se kameni, a ipak ne pati.
    Grob veliki k'o put smrti neizbežne.

    Znam, dete neću nikad biti više.
    Sa starom dragom neću opet poći
    Srećnim neznanjem, gde život miriše
    Na krv i ljubav i veo ponoći.
    Spava san sreće, k'o dan posle kiše,
    U dnu sutona koji neće proći.

    Spava san sreće. Dah groba se vije
    Životom, bolom, vremenom prostora;
    Ničega nema što umrlo nije,
    Tišina puna skamenjenih bora.
    Ničega nema, samo iluzije
    Pred pustom kućom mirnog, mrtvog mora.

    Grob, i grob samo. Sve izgleda kao
    Otvoren sanduk života i tame:
    Tu spava nebo, zemlja, i pakao,
    I lik svršetka, i kraj panorame.
    Tu, nekad, ja sam svoj život plakao,
    Tu, nekad, behu san i zvezde same.

    Kol'ko velik grob! I ja, tu, kraj njega,
    stojim, k'o oblik umrlih vremena,
    Poslednji čovek na granici svega,
    Poslednji talas otišlih spomena.
    Svud mrtvo more, svud nigde ničega;
    I spava voda, i nema promena.

    Nema promena. San jednak, kameni,
    Spaja sva mesta sa predelom nada
    Osećaj mirne ravnine na meni,
    I preko stvari nepomično vlada.
    U mome oku poslednji prameni
    Još žive kose. Više se ne strada.

    Sećanjem, opet ja nalazim sebe
    U mrtvom kraju plodnoga neznanja,
    I sklapam oči: duh nema potrebe
    Mrtvom dolinom ići bez penjanja,
    U mrtvom moru tražiti pogrebe
    Ljubavi, bola, zvezda i stradanja.

    Kada ispustim i te oči svoje,
    I srce što se u kamen pretvara,
    Vreme, i veze prostora, i boje,
    I san života, iluzija stara,
    Pašće ko sada mrtvo more što je
    Palo na groblje, večno ga odmara.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #4

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Možda spava

    Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja,
    pesmu jednu u snu što sam svu noć slušao:
    Da je čujem uzalud sam danas kušao,
    Kao da je pesma bila sreća moja sva.
    Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja.

    U snu svome nisam znao za buđenja moć,
    I da zemlji treba sunca, jutra i zore;
    Da u danu gube zvezde bele odore;
    Bledi mesec a se kreće u umrlu noć,
    U snu svome nisam znao za buđenja moć.

    Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
    I u njemu očin neke, nebo nečije,
    Neko lice, ne znam kakvo, možda dečije,
    Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
    Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.

    Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih:
    Kao da je san mi ceo bio od pene,
    Il te oči da su moja duša van mene,
    Ni arije, ni sveg drugog, što noćas snih;
    Ne sećam se ničeg više, ni očiju tih.

    Ali slutim, a slutiti još jedino znam.
    Ja sad slutim za te oči, da su baš one,
    Što me čudno po životu vode i gone:
    U snu dođu, da me vide, šta li radim sam.
    Ali slutim, a slutiti još jedino znam.

    Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad
    I te oči, i tu ljubav, i taj put sreće;
    Njene oči, njeno lice, njeno proleće
    U snu vidim, ali ne znam, što ne vidim sad.
    Da me vide, dođu oči, i ja vidim tad:

    Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet,
    I njen pogled što me gleda kao iz cveća
    Što me gleda, što mi kaže, da me oseća,
    Što mi brižno pruža odmor i nežnosti svet,
    Njenu glavu s krunom kose i u kosi cvet.

    Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas;
    Ne znam mesto na kom živi ili počiva;
    Ne znam zašto nju i san mi java pokriva;
    Možda spava, i grob tužno neguje joj stas.
    Ja sad nemam svoju dragu, i njen ne znam glas.

    Možda spava sa očima iznad svakog zla.
    Izvan stvari, iluzija, izvan života,
    I s njom spava, neviđena, njena lepota;
    Možda živi i doći će posle ovog sna.
    Možda spava sa očima izvan svakog zla.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #5

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Utopljene duše

    Još jednom samo o da mi je dići
    Ispod života svet umrlih nada;
    Još jednom samo o da mi je ići
    prostorom snova pod vidikom jada.

    Potajna slabost i žudnja ka sreći,
    Skrivene misli u boji ljubavi,
    Njen pogled nekad sve što znade reći,
    Još jednom samo da je da se javi.

    U harmoniji svetlosti i tame,
    Lik duše trajno gde se od nas krije,
    Gde svesti nema već ideje same,
    Otkud bol sleće, da osećaj svije.

    U meni o njoj, o lepoti, cveću,
    I o mladosti - o još jednom samo,
    Da mi je da se moje misli kreću,
    Da mi je da sam još jedanput tamo.

    Da mi je da sam u predelima onim,
    Gde su mi mladost, san i uspomene,
    Kod negda svojih da je da se sklonim
    S lepotom njenom što ko miris vene.

    Il da je groblja, senki, vetra, zvuka
    I igre mrtvih, avetinja kolo,
    Da je bolova, sećanja, jauka -
    Znamenja, da sam nekad i ja volo.

    Al nije. Ja znam svi ti dani stari,
    I želje, njena tuga i lepota,
    I nežne veze osmeha i čari
    Nemaju više za mene života.

    Nemaju više života ni za nju
    Sva njena ljubav i moja stradanja:
    Dremež i suton i noću i danju.
    Nama se spava. Nama se ne sanja.

    Gube se redom, trunu pod životom
    Aleje bola i podneblja plava,
    I moja lira sa njenom lepotom,
    Tugom i srećom... Da je da se spava.

    I samo katkad, al to retko biva,
    Nju kada vidim posred ovih zala,
    Prilazi meni neka magla siva,
    nagovest bleda dalekih obala.

    Gledeći dugo taj magleni veo,
    Kamo se dani moji razasuše,
    Širi se pokrov velik, prostran, beo,
    Pod kojim leže utopljene duše.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #6

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Jutarnja idila

    Mihailu Petkoviću, mome bratu

    Imao sam i ja veselih časova,
    Nije meni uvek bilo kao sada;
    Imao sam i ja sate bez bolova,
    Osmejaka vedrih i radosti, mada

    To je davno bilo... Na grudi sam ruke
    Prekrstio svoje. Gledam kako tama,
    Nečujno i tiho, ne praveći zvuke,
    Po zidu se penje u čudnim slikama:

    Ko ljubavna čežnja, kao tuga znana
    Preko mrtve drage, preko groba lednog;
    I nasuprot tami iz ranijih dana,
    Javlja mi se slika srećnog jutra jednog.

    Ustao sam rano, preko običaja;
    Otvorio prozor. Izgledaše kao
    U prirodi da je bilo okršaja
    Nekog groznog, strašnog. Vazduh mokar pao.

    Neba nigde nema. Možda je propalo.
    Elementi strasti negde se još bore.
    Možda je i sunce ropstva nam dopalo.
    Znam, tog jutra zemlji nije bilo zore.

    Oblaci se sivi uplašeno nagli
    Ispred moga oka, i kao da mole
    Za pomoć, spasenje njima, kiši, magli,
    Od nečije ruke što ih tera dole.

    Naglo odoh k njima. Tamo videh kako
    Zalaze sva bića, i propast ih nosi;
    Videh da se gasi i svetlost i pako,
    Neku mutnu utvar da maše i kosi.

    U trenutku jednom ne znam šta se desi...
    Kada se probudih, udarahu zvona,
    Uz očajni ropac umirahu gresi,
    Kupljeni životom: to mre vasiona,

    Zemlja, njeno vreme. Umirahu boje,
    S njima duše ljudi i grobovi njini;
    Sazrevahu zvezde, al da ih opoje
    Ne ostade niko, ni noć u crnini.

    I nesta planeta i životu traga;
    Izumire i smrt. Više nema ljudi;
    Sa mene se poče da otkida snaga,
    Svi udovi, redom, i pogled što bludi.

    Minu sve što beše, htede biti ikad.
    Tama se uvuče u ideju snova:
    Raskošnije smrti nisam gledao nikad.
    Imao sam i ja veselih časova.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #7

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Naši dani

    Razvilo se crno vreme opadanja,
    Nabujao šljam i razvrat i poroci,
    Podigao se truli zadah propadanja,
    Razvilo se crno vreme opadanja.

    Progledale sve jazbine i kanali,
    Na visoko podigli se sutereni,
    Svi podmukli, svi prokleti i svi mali
    Postali su danas nasi suvereni,
    Progledale sve jazbine i kanali.

    Od pandura stvorili smo velikaše,
    Dostojanstva podeliše idioti,
    Lopovi nam izrađuju bogataše,
    Mračne duše nazvaše se patrioti,
    Od pandura stvorili smo velikaše.

    Svoju mudrost rastočismo na izbore,
    Svoju hrabrost na podele i obede,
    Budućnosti zatvorismo sve izvore,
    A poraze proglasismo za pobede,
    Svoju mudrost rastočismo na izbore.

    Mesto svetle istorije i grobova,
    Vaskrsli smo sve pigmeje i repove,
    Od nesreće naše braće, od robova
    Zatvorismo svoje oči i džepove,
    Mesto svetle istorije i grobova.

    Pod sramotom živi naše pokolenje,
    Ne čuju se ni protesti ni jauci;
    Pod sramotom živi naše javno mnenje,
    Naraštaji koji sišu k'o pauci,
    Pod sramotom živi naše pokolenje.

    Pomračina pritisnula naše dane,
    Ne vidi se jadna naša zemlja huda;
    Pomračina pritisnula naše dane.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #8

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Pijanstvo

    Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
    U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
    Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
    Na kome se jadi i poroci zbraše.

    Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
    Svet mojih radosti, umoren, i moli
    Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
    Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

    I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
    Ceo jedan život, i njime se kreće;
    Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
    Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

    I ja žalim sebe. Meni nije dano,
    Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
    Oči plave, tople kao leto rano,
    Život u svetlosti bez mraka i studi.

    I želeci da se zaklonim od srama,
    Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
    Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
    Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #9

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Orgije

    Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
    I polusvet:
    Bez svega, i bez radosti; mada nam grudi
    Čeznu za cvet.

    Zvuci violina, vino, jak dodir žena
    Daju nam pir,
    Al' svuda se kreću senke mrtvih vremena,
    Umrli mir.

    Muzika s pesmom pruža nam stare jauke,
    Opela trag;
    Zgrljaj, za navek skrštene ruke
    I život nag.

    U samoći nam stanuje, k'o u ćutanje,
    Veliki strah;
    Bez leka smo. S nama tu je, noću i danju,
    Ledeni dah.

    U igri, u pupoljcima tražimo besno
    Izraza, sna;
    Plačemo mrtviam što je u paklu tesno,
    Kad nema dna.

    Jer svaki živi u grobu svom, samo što neće
    Da vidi grob,
    Ni svoje dane, što ore k'o mrtvom sveće,
    Ni svoju kob.

    Pijemo s usta i čaša. Maštom ludila
    Stvaramo zrak;
    Sve nas je dovela tajna što nas ubila,
    Otkala mrak.

    Pijemo nas nekoliko propalih ljudi
    I polusvest;
    I znamo, radost ne može da se probudi,
    Opao cvet.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #10

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Himna

    Odma'ni rukom i zagazi baru,
    Što mili, teče, kao život, meka,
    Sa'rani razum, i udiši paru
    S podneblja gliba što te svuda čeka.

    I pusti trulež neka slepo gazi
    Ljubav i dušu, i natapa strunu:
    Zadah nek na te svoju senku plazi
    Visoku, krupnu, kao zloba, punu.

    Odma'ni rukom i zatvori oko,
    Crvljivo doba neka naglo tiska
    Spomene, slavu, u blato duboko,
    Gde porok cveta i raznovrsnost niska.

    Za lice tvoje ogledalo nije.
    Živi medj ljudima u muzici bluda.
    Živi! i nek ti vlaga srce pije.
    Živi u zemlji sramote i luda.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #11

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Pod prozorom

    I sinoć sam bio pored tvoga stana.
    K'o bolnik kad diše, kiša jedva teče,
    Lišće šušti, plače, s mokrih, crnih grana;
    Sumorno i mutno spustilo se veče.

    Ulica je bila pokrivena mrakom,
    Krovovi i kuće tonuli u tminu.
    I ja sam se kret'o laganim korakom
    Kao čuvar mrtvih kroz aleju njinu.

    Bojažljivo pridjoh do prozora tvoga:
    Modra, bleda svetlost na zavese pala.
    Inače svud pusto, svud nigde nikoga,
    Samo preko lišća noć je uzdah slala.

    Pod prozorom zastah. Tu sam dugo bio
    I drhtao tako bez glasa i moći:
    Na zid ruku stavih pobožno i ti'o,
    Ne mogah je dići, ne umedoh poći.

    Najednom se trgoh. Ko da neko ide?
    Mis'o moju preli krv mi uzrujana.
    Ja bežati počeh. Da l' me kogod vide?
    I sinoć sam bio pored tvoga stana.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #12

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    BOL I STID

    Draga i ja na zabavu neku.
    sa oblaka gde nam ljubav bila,
    Krenuli smo, padala joj svila,
    hod i osmeh u muziku meku.

    Ostavismo budućnost daleku,
    dan večnosti, pokrajinu vila,
    Mesta kondor gde razvija krila,
    da bi stigli na igranku neku.

    Uđosmo u dvoranu žurno.
    S naših lica još se nebo sija.
    Nismo znali za život i zvona.

    Dočeka nas smeh kostura burno,
    vetar greha, miris zemlje, i ja
    digoh glavu, lice pokri ona.

  13. #13

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    KAKO MI JE


    I



    Od nekoga doba izgleda mi kao

    Da ce se moje zamutiti oko,

    Dusa i zelje i sve sto sam znao

    Gubi se,pasce u mracno, duboko.



    Miran sam..ni trun srdzbe ili cega

    Sto pravi smesnim nemocne i jadne,

    Smrt, vecno ziva, buducnost je svega

    Sveg sto rodjenjem u kolevku padne.



    Nekad, dok mladost, prolazna i bludna,

    Vodjena strascu koja razum pleni,

    Gotovo uvek i za porok budna

    Nekad, dok mladost zivljase u meni,



    Smejah se cesto, podrugljivo vazda,

    Prirodi, Bogu, i govorah smelo,

    Da onaj koji oblicja nam sazda

    Ucini sramno,kukavicko delo.



    I pricah sebi da cu jednom moci,

    Sa mislju koju velicina daje,

    Zderati zastor s neprovidnih noci,

    Videti prostor i vecnost kakva je,



    I da cu otud trag bezumlju znati,

    I gde je proslost sa bezbrojno zrtvi,

    Cije je vreme, ko je Bogu mati,

    Nasto je zivot i kud idu mrtvi.



    I tada kao sa vulkana lava,

    Sipacu misli sto nas razum prze

    Tresce se vecnost i pucina plava,

    I svi atomi koji svetlost drze.

    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  14. #14

    Vladislav Petković Dis

    G.



    Hodi.Ostavi sve sto je za nama.
    Neka nas susret pokrije minute,
    Velike misli po kojima cute,
    Gde zivot ide k`o jesen granama.

    Ponoc i sunce odjek su menama.
    Zavoli sebe kroz nesrecu krute
    I mene s njima.Nek lepoti pute
    Pokaze mladost dok je jos sa nama.

    Osmehom dusu i rane zakloni.
    Zapali cula.neka srce tako
    Predje u usne k`o vetar u zvuke.

    Nek trenut ovaj i bol sto nas goni
    Rasklopi nebo i utuli pak`o..
    Poljubac, k`o smrt, ne vidi jauke.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  15. #15

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Stara Pesma

    Za mnom stoje mnogi dani i godine,
    Mnoge noći i časovi očajanja,
    I trenuci bola, tuge, greha, srama
    I ljubavi, mržnje, nade i kajanja.

    Sve to stoji na gomili trenutaka
    U neredu, po prošlosti razbacano,
    Dok nju vreme vuče nekud, nekud nosi
    I odnosi bez otpora i lagano.

    Nemam snage da se borim sa vremenom
    Da odbranim, da sačuvam, ne dam svoje,
    Nego gledam čega imam, šta je bilo:
    I sve više, ništa više nije moje.

    Kao miris, kao zraci, kao tama,
    Kao vetar, kao oblak, kao pena,
    Odvojeni dani, noći, lebde, kruže
    I prilaze u obliku uspomena.

    Al' kad mis'o i sećanje budu stali,
    Onda kud će i kome oni poći?
    Onda kud će da iščeznu i da odu
    Uspomene, moji dani, bivše noći?

    Pa kud idem, da li idem, je l' opsena?
    Ko me goni, koga nosim, pre i sada?
    Za mnom stoji čega nemam, a preda mnom:
    Mrtva prošlost sa životom pokrivena.
    Dok budućnost polagano pokrov skida,
    Nje nestaje i u prošlu prošlost pada.


    Noc ljubavi

    Jedne veceri, kao posle grada,
    Mirisala je koza telo moje:
    Miran, bez srece i radosti koje,
    Bijah kao van tamnice jada.

    Video nisam sunce kako pada,
    Uzdah i cvece oko sna mog sto je
    Ocajem skrio njenih nada boje,
    Odveo dete u nesrecu sada.

    Draga moja, ja ne umem vise
    Nositi suze sto ti radost krije,
    Al` u noc mesec kad sidje ubavi,

    Tisinom srece kad bol zamirise,
    Odmori oko: nek se dusa slije
    U pozni sapat velike ljubavi.
    tvoj poslednji umski patuljak...

Strana 1 od 3 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Stevan Vladislav Kaćanski (1829-1890)
    Autor natasabog u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 07.02.2014, 22:37
  2. Vladislav Bronjevski (Wladyslav Broniewski)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 15.02.2012, 21:50

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •