Vladislav Petković Dis
1880-1917
Biografija
Rodjen je u Zablacu kod Čačka. Posle gimnazije radio je kao učitelj u selu Prliti, a potom u Beogradu kao carinski činovnik. Godine 1915 bio je ratni dopisnik, a prilikom povlačenja srpske vojske kroz Albaniju dospeva na Krf odakle odlazi u izbegličku koloniju za Srbe u Francuskoj. Tragično je izgubio život u parobrodu kojeg je potopila nemačka podmornica 1917. godine. Dis je veliki pesnik s malim brojem pesama, a njegova poezija ima posebno mesto u evoluciji srpskog stiha i poezije. Veliki mag novog pesničkog jezika, najdubljeg i najneposrednijeg doživljaja pesničke reči služio se jezikom s nevidjenom lakoćom, neusiljeno i vidovito. Kao autentični predstavnik srpskog modernizma Dis je neposredno prethodio radjanju avangarde. Godine 1903. objavljuje svoje prve pesme u književnim časopisima
Brankovo kolo, Nova iskra i Književna nedelja, a kasnije izlaze dve zbirke njegovih pesama.
Pesnik pod senkom smrti
Strašne 1915. godine, pesnik ostavlja porodicu u Čačku i s vojskom, preko Albanije stiže na Krf. A odatle, gde je opunomoćio jednog prijatelja da njegovoj porodici šalje novac, s grupom srpskih intelektualaca odlazi u Francusku, u normandijsko mesto Pti-Dal, već načet tuberkulozom, bolešcu mnogih srpskih pesnika.
Kasnija svedočenja govore da je tamo, uglavnom, bio sam, ćutljiv i zamišljen, i da, ako je i govorio, govorio porodici, brinuo za njih, očajan, siromašan, bolestan. A kada je u jesen 1916. dobio pismo od svoje supruge u kojem ga ona izveštava da nije primala novac koji je on slao, Dis je bio više nego obeznadjen. Žena i deca mu gladuju, a on ne može da im pomogne. Naime, prijetelj sa Krfa je njegov novac trošio po ostrvskim kafanama, i pesnik, u teškoj depresiji odlučuje da krene na Krf. Pred samo ukrcavanje na brod u Marseju piše ženi: "Putujem danas. Da se oprostimo...Ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama poverovao drugima."
Pesnik slutnji će jednom svom prijatelju, pred sam odlazak iz Francuske, napisati kako se "u snu borio sa velikim talasima vode".
Bela raskošna ladja "Italija" sa tri palube mirno je sekla talase Tarantskog zaliva. Podigla je sidro u Galipolju i hitala prema Krfu. Pred zoru 17. maja 1917. medju retkima koji su na palubama iščekivali novi dan, bio je i vitak čovek sa naočarima, razbarušene kose i rastrešenih brkova. Najveci deo puta je i inače provodio na palubi, ćutljiv i zamišljen, zagledan u pučinu pred sobom.
Tišinu praskozorja, koju nije narušavalo ni ujednačeno brujanje motora, iznenada je presekao jauk brodske sirene za uzbunu. Jedan, drugi, treći. Posada je primetila periskop nemačke podmornice kako se izokola, vrebajući najbolji položaj, približava ladji. I pre nego što je torpedo stigao svoj cilj, mornari su, u nemoćnom isčekivanju, posmatrali njegov beli trag ispod same površine vode kako se približava putničkom brodu.
Udarac je bio strahovit. Ladja je poskočila poput ranjenog ždrepca. U njenoj utrobi nastao je haos. Bunovni putnici su istrčavali iz svojih kabina uz paničnu vrisku i jurnjavu. Mornari su dobacivali pojaseve za spasavanje i pokušavali da spuste čamce u more. Tamne siluete periskopa nemačke podmornice više nije bilo.
Jedini čovek koji je u tom haosu ostao pribran, potvrdiće kasnije neki od malobrojnih preživelih, mirno je skinuo naočare i stavio ih u džep. Onda je pomagao mornarima da u čamce prvo strpaju decu i žene. Ladja je munjevito tonula. Ušao je medju posljednjima u posljednji čamac, prepun kao i prethodni. Bilo je, medjutim, kasno. Strašan vrtlog koji je parobrod stvorio u trenutku kada je potonuo, povukao je sa sobom i čamac.
Dva dana posle potapanja "Italije", izvučeno je telo pesnika i u džepovima su mu samo nadjene sklopljene naočare i drahma i po.
Sudbina Disove porodice
Njegova žena Hristina-Tinka ostala je sama sa ćerkom i sinom. A kad se rat završio, smatrala je da deca srpskog pesnika i kurira ministarstva prosvete treba da dobiju neku vrstu porodične penzije i dotičnoj službi je uputila molbu. Uputili su je na Umetničko odeljenje koje nije imalo sredstava za ovakve svrhe, pa je Hristininu molbu prosedilo ministarstvu inostranih poslova. I, dok je čekala odluku ministarstva, njena i Disova kći Gordana umrla je nesrećnim slučajem od opekotina 1919. godine.
Knjige
Vladislav Petković Dis je živeo u maloj zemlji u kojoj su knjige čitali samo oni koji su ih i pisali. Za svoga života objavio je samo dve knjige poezije - zbog nedostatka novca, bespoštednosti kritike, zbog toga što je živeo samo 37 godina ili zbog svega navedenog, ali činjenica je da smo ostali uskraćeni za mnoge stihove koje je ovaj pjesnik slutnji još mogao da nam podari.
Knjigu "Utopljene duše" Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija" . Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.
Zbirka poezije "Mi čekamo cara" napisana je 1913 godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, medjutim, nije radio klikćući u nacionalnom ponosu, kao drugi pesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je ova zbirka slaba u celini te da su stihovi zvečeći prazni i jeftino patetični.