Vladislav Petković Dis - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 32
  1. #16

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Vidjenje

    Nocas kada sam ja spavati hteo,
    Zeljan da telo umorno odmaram,
    Duh stare srece obuze me ceo,
    I ja sam poso srce da otvaram.

    Iz snova proslih, prijatnih ko duge
    Nisam video ovaj zivot grubi,
    Vec moje nebo, moj zavicaj tuge
    I tebe s vencem sto ti kosu ljubi.

    I tebe s vencem. A tuga se splela
    U tajnu zelju, punu nezne tame,
    Koja ti skriva lice sve do cela,
    Pod kojom mislis, nepomicna, na me.

    Pojava tvoja pricase mi kako
    Patis, zajedno s pogledom ti holim:
    Ja sam te gledo i zanesen tako
    Saptao da te ko smrt svoju volim.

    Noc je spavala pokrivena mirom,
    Mrak se sirio ko more duboko,
    A ja sam budan, s tobom i sa lirom,
    Doceko zoru, ne sklopivsi oko.

    Danas sam seto ulicama tuzan,
    Svaki mi korak bese prava beda:
    Znam da izgledah tada vrlo ruzan,
    I tebe spazih, ti si bila bleda.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  2. #17

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Uteha

    Misao se gubi, nestaje i tone
    u dolini plača, gde se nada kupa,
    gde stradanja žive, gde se suze rone
    i gde točak patnji klopara i lupa.

    I dok miso spava, klonula, u miru,
    izvija se ljubav na krilima noći,
    i sa sobom nosi razlupanu liru,
    i kreće se, čebdi po mojoj samoći.

    Kao eho sreće, bez šuma i glasa,
    preko tajnih snova visinama stremi,
    kao zora nebom zračno se talasa,
    kao veče u noć gubi se i nemi.

    I trag joj ostaje, i slika se stvara:
    Nebo plavo, vedro, kao njeno oko,
    pogled koji priča, teši, razgovara,
    pojima i voli i gleda duboko.

    Ja osećam dušu i svoju i njenu:
    Obe, večne, stoje na jednom osmehu,
    na jednom prostoru, u dalekom vremenu,
    koje katkad stupa i šapće utehu.

    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  3. #18

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Grobnica lepote

    Da li znate zemlju s granicom bez kraja
    Gde stanuje duga i zivot proleca?
    Noci gde ne bese vec tolko stoleca?
    To je zemlja njene lepote i maja.

    Zemlju gde dan, vazduh i cvece mirise,
    Cije vreme nema buducnost ni sate,
    Gde su venci, boje - da l' tu zemlju znate?
    Da li znate i to da nje nema vise?

    Kao uzdah bola, kao sreca ljudi,
    Kratka je i njena istorija smrti:
    Noc i jedan vetar... I njeni su vrti
    Umrli, da niko sad ih ne probudi.

    A vec u toj zemlji gde je bilo cvece,
    Zivela je ona, i mladost, i duga;
    A vec u toj zemlji ovladala tuga,
    I umesto maja svud se jesen krece.

    Jer jednoga dana, iz drugoga kraja,
    Noc i vetar bio, i duvao jako,
    Pa cvece i mladost umrli polako...
    Posle jesen dosla na sranu maja.

    Na sarani maja bila je i ona;
    Saranila dane cveca i mladosti
    I sa njima vence, i svoje radosti,
    I sve sto je bila njena vasiona.

    I u toj grobnici mladosti i cveca
    Disala je ona jos lepotom svojom
    U jesenjoj noci, u noci sa kojom
    Grlila je zivot svih mrtvih proleca.

    Ali jedne zore, prve zore potom,
    Zaspale su blago njene oci dana,
    Njene oci cveca, sred zivih obmana,
    U jeseni tuznoj, sa njenom lepotom.

    Zaspale su potom. Ona, bez zivota
    I mladosti, spava na krilima tuge;
    Mesto crvi - mrtvo cvece, mrtve duge
    Po njoj: ona spava, s njom njena lepota.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  4. #19

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Na očevom grobu
    Gospođici R.G.


    Oče, evo opet mene.
    Tvoja cura traži tebe;
    Sad je bolna, naglo vene;
    Ne poznaje danas sebe.
    Otkad nisam bila ovde!
    Svelo cvece vec mraz dene!
    Ja sam jedva dosla dovde.
    Tvoja cura naglo vene.
    Htela sam ti reći samo…
    Ah, al’ suza guši, davi!
    Kako ti je, oče, tamo?
    Tvoju curu što ostavi?
    A ona te tako voli;
    Ali mnogo, mnogo strada.
    Ni Bogu se sad ne moli.
    Nema čemu da se nada.
    Ah, vecno bih bila s tobom!
    Je l’ da I sad trazis mene?
    Sreca mi je s tvojim grobom;
    Tvoja cura naglo vene.


    Rob

    Knjigo moja sviju snova, evo roba!
    Oko duše, zoro dana, boje zraka,
    Ja sam tebe pronašao do svog groba
    Da te gledam, da te volim iz svog mraka.

    I dok stara ponoć nosi moje dane,
    I dok lanac muka steže i okiva,
    Bol, padanja i potresi da sarane -
    Moja glava na tvom krilu nek počiva.

    I dok dubi verna slutnja strah jezivi
    I jedna pesma dok je jos krik sova,
    Moje srce, jadno srce, neka živi,
    Nek još kuca, knjigo moja sviju snova.

    Čelom mojim i danas je splet od bora.
    Al' su oči ozarene uvek tobom;
    Ti si izvor i slobode i odmora,
    Izmirenje sa pustinjom i sa grobom.

    Knjigo moja sviju snova, evo roba!
    Oko duše, zoro dana, boje zraka,
    Ja sam tebe pronasao do svog groba
    Da te gledam, da te volim iz svog mraka.

    Ti nikada možda nisi znala da je
    Tvoja mladost meni život, moja snaga,
    Što obilno pruža meni zagrljaje,
    I zaborav i pijanstva tako draga.

    Da li ti je kadgod na um mis'o pala,
    Bujnu kosu kada prgavo sama splećeš,
    Kad u vrtu bereš ružu što je cvala,
    Ružu bereš i na grudi svoje mećeš,

    Kad haljinu svoju držiš s puno pošte,
    I ti prsti, i te ruke - da l' si znala,
    Kol'ku radost meni nose i milošte -
    Da li ti je kadgod na um mis'o pala?

    I dok imam ruke, grudi, usne tvoje,
    I te oči pune sreće i neznanja,
    Ja osećam kako diše leto moje
    I moj suton u kome se toplo sanja.

    Nebo mi je tvoja ljubav, tvoja soba,
    Bera mi je tvoje lice bez oblaka -
    Knjigo moja sviju snova, evo roba,
    Da te grli, da te voli iz svog mraka.



    Medju svojima

    U mom srcu ponoć. U njoj katkad tinja
    Misao da jos živiš, moj predele mladi.
    Moja lepa zvezda, majka i robinja,
    Bože! šta li danas u Srbiji radi?

    Kod vas je proleće. Došle su vam laste.
    Oživele vode, đurdjevak i ruže.
    I mirise zemlja, koja stalno raste
    U grob i tišinu, moj daleki druže.

    Jedno tvoje veče. Ideš kući sporo
    Ulicama straha, i duša ti jeca.
    Tvoje gladne oči, moja divna zoro,
    Hrani ljubav majke: "Neka žive deca."

    Ulaziš u sobu. Suze te vec guše.
    A dva naša cveta iz četiri rata
    U tvome su krilu, obraze ti suše:
    " Mama, zašto plačeš? Je l' pisao tata?"

    U velike patnje, nevino pitanje
    Dubi dublju ranu: plač ti trese grudi...
    Napolju je vidno, kao pred svitanje.
    Ko da će se dići grobovi i ljudi.

    Skupila si suze u kose detinje.
    Sve vas gledam sada kraj gozbe sirote.
    Lice ti se vedri: to duša svetinje
    Ljubi tvoje čelo, moj sjajni živote.

  5. #20

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Uzdah sa Dunava


    Na Kalemegdanu, posred starog grada,
    Gde Beograd grle i Dunav i Sava,
    Jedno Srpče gleda zemlje naših nada,
    Što ih tajno krije ta daljina plava.

    Ogromna ravnica pred njime se pruža
    Nesrećna i lepa, kao srpska tuga,
    U toj zemlji ima i polja i ruža,
    Al' sloboda samo toj se zemlji ruga.

    Stolećima Srbin u toj zemlji živi,
    Al' Nemac i Mađar večito ga gone,
    Jedino se Srbin toj zemlji ne divi,
    Jer njegova zvona samo na plač zvone.

    Tu je Banat, Bačka, tu je i Srem ravni,
    Dalmacija, Bosna - sve to zemlje Srba,
    Tu je i Hrvatska: svud spomeni slavni,
    Čuvaju se tajno mesto srpskog grba.

    I dok sunce greje Veliku Srbiju,
    Na Kalemegdanu dok cveće miriše,
    Srpče stoji tako, suze mu se liju,
    I njegovo srce ovako uzdiše:

    "O velike zemlje, o Srpski Narode,
    Kada će i za te doći život pravi?
    Što sudbina krije buktinju slobode?
    Veliko proleće kad će da se javi?

    S Dunava i Drine, Timoka, Vardara,
    Kad će u boj poći naše moćne čete,
    Da unište jednom ime gospodara,
    Koji kao tiran guši zemlje svete."

    ~

  6. #21

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Njeno Ime


    Kad sklopim oči - i to jednom biće -
    Nestaće svesti gde su moje bile
    Ideje, misli; i pokrov od svile,
    Poklopac, zemlja, telo moje skriće.

    Videti neću zoru kada sviće,
    Molitvu, suze onih koji cvile,
    Ni vlagu, crve što po meni mile,
    U oblik idu čas dublje, čas pliće.

    Sve mi se čini da pre nego veo
    Na misli, snove i ideje sidje,
    U svesti ona javiće se tada.

    Bojim se da će lica izraz ceo
    Odati lik joj svetu, kad mi pridje,
    i ime koje ne rekoh nikada.
    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 18:45

  7. #22

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Vladislav Petković Dis
    1880-1917


    Biografija

    Rodjen je u Zablacu kod Čačka. Posle gimnazije radio je kao učitelj u selu Prliti, a potom u Beogradu kao carinski činovnik. Godine 1915 bio je ratni dopisnik, a prilikom povlačenja srpske vojske kroz Albaniju dospeva na Krf odakle odlazi u izbegličku koloniju za Srbe u Francuskoj. Tragično je izgubio život u parobrodu kojeg je potopila nemačka podmornica 1917. godine. Dis je veliki pesnik s malim brojem pesama, a njegova poezija ima posebno mesto u evoluciji srpskog stiha i poezije. Veliki mag novog pesničkog jezika, najdubljeg i najneposrednijeg doživljaja pesničke reči služio se jezikom s nevidjenom lakoćom, neusiljeno i vidovito. Kao autentični predstavnik srpskog modernizma Dis je neposredno prethodio radjanju avangarde. Godine 1903. objavljuje svoje prve pesme u književnim časopisima Brankovo kolo, Nova iskra i Književna nedelja, a kasnije izlaze dve zbirke njegovih pesama.

    Pesnik pod senkom smrti

    Strašne 1915. godine, pesnik ostavlja porodicu u Čačku i s vojskom, preko Albanije stiže na Krf. A odatle, gde je opunomoćio jednog prijatelja da njegovoj porodici šalje novac, s grupom srpskih intelektualaca odlazi u Francusku, u normandijsko mesto Pti-Dal, već načet tuberkulozom, bolešcu mnogih srpskih pesnika.
    Kasnija svedočenja govore da je tamo, uglavnom, bio sam, ćutljiv i zamišljen, i da, ako je i govorio, govorio porodici, brinuo za njih, očajan, siromašan, bolestan. A kada je u jesen 1916. dobio pismo od svoje supruge u kojem ga ona izveštava da nije primala novac koji je on slao, Dis je bio više nego obeznadjen. Žena i deca mu gladuju, a on ne može da im pomogne. Naime, prijetelj sa Krfa je njegov novac trošio po ostrvskim kafanama, i pesnik, u teškoj depresiji odlučuje da krene na Krf. Pred samo ukrcavanje na brod u Marseju piše ženi: "Putujem danas. Da se oprostimo...Ja bih sebe kaznio smrću što sam u ovim prilikama poverovao drugima."
    Pesnik slutnji će jednom svom prijatelju, pred sam odlazak iz Francuske, napisati kako se "u snu borio sa velikim talasima vode".

    Bela raskošna ladja "Italija" sa tri palube mirno je sekla talase Tarantskog zaliva. Podigla je sidro u Galipolju i hitala prema Krfu. Pred zoru 17. maja 1917. medju retkima koji su na palubama iščekivali novi dan, bio je i vitak čovek sa naočarima, razbarušene kose i rastrešenih brkova. Najveci deo puta je i inače provodio na palubi, ćutljiv i zamišljen, zagledan u pučinu pred sobom.
    Tišinu praskozorja, koju nije narušavalo ni ujednačeno brujanje motora, iznenada je presekao jauk brodske sirene za uzbunu. Jedan, drugi, treći. Posada je primetila periskop nemačke podmornice kako se izokola, vrebajući najbolji položaj, približava ladji. I pre nego što je torpedo stigao svoj cilj, mornari su, u nemoćnom isčekivanju, posmatrali njegov beli trag ispod same površine vode kako se približava putničkom brodu.
    Udarac je bio strahovit. Ladja je poskočila poput ranjenog ždrepca. U njenoj utrobi nastao je haos. Bunovni putnici su istrčavali iz svojih kabina uz paničnu vrisku i jurnjavu. Mornari su dobacivali pojaseve za spasavanje i pokušavali da spuste čamce u more. Tamne siluete periskopa nemačke podmornice više nije bilo.
    Jedini čovek koji je u tom haosu ostao pribran, potvrdiće kasnije neki od malobrojnih preživelih, mirno je skinuo naočare i stavio ih u džep. Onda je pomagao mornarima da u čamce prvo strpaju decu i žene. Ladja je munjevito tonula. Ušao je medju posljednjima u posljednji čamac, prepun kao i prethodni. Bilo je, medjutim, kasno. Strašan vrtlog koji je parobrod stvorio u trenutku kada je potonuo, povukao je sa sobom i čamac.

    Dva dana posle potapanja "Italije", izvučeno je telo pesnika i u džepovima su mu samo nadjene sklopljene naočare i drahma i po.


    Sudbina Disove porodice



    Njegova žena Hristina-Tinka ostala je sama sa ćerkom i sinom. A kad se rat završio, smatrala je da deca srpskog pesnika i kurira ministarstva prosvete treba da dobiju neku vrstu porodične penzije i dotičnoj službi je uputila molbu. Uputili su je na Umetničko odeljenje koje nije imalo sredstava za ovakve svrhe, pa je Hristininu molbu prosedilo ministarstvu inostranih poslova. I, dok je čekala odluku ministarstva, njena i Disova kći Gordana umrla je nesrećnim slučajem od opekotina 1919. godine.


    Knjige

    Vladislav Petković Dis je živeo u maloj zemlji u kojoj su knjige čitali samo oni koji su ih i pisali. Za svoga života objavio je samo dve knjige poezije - zbog nedostatka novca, bespoštednosti kritike, zbog toga što je živeo samo 37 godina ili zbog svega navedenog, ali činjenica je da smo ostali uskraćeni za mnoge stihove koje je ovaj pjesnik slutnji još mogao da nam podari.
    Knjigu "Utopljene duše" Dis je objavio 1911. godine. Štampao ju je o svom trošku, jer nije bilo izdavača koji bi objavio poeziju pesnika za koju je Jovan Skerlić, tada najuticajnija ličnost srpske kritike, tvrdio da "jeste jedna neuka i gruba imitacija" . Poezija "Utopljenih duša" je negatorska, bolećiva, plačna i crna. Uvodi u nju bodlerovske motive što predstavlja novinu, ali tu je prisutan i motiv umrle drage, koga nalazimo i u narodnoj lirskoj poeziji. Njegova poezija ide u iracionalno, u njoj su Disovi snovi i njegove tišine.
    Zbirka poezije "Mi čekamo cara" napisana je 1913 godine. Njegovi kafanski prijatelji su govorili da bi bilo bolje da ju je naslovio "Mi čekamo para". U ovoj zbirci pesnik je nastojao da izrazi slavu svoje otadžbine. To, medjutim, nije radio klikćući u nacionalnom ponosu, kao drugi pesnici, nego je tužno lutao po zgarištima i truleži. Zbog toga su mnogi kritičari smatrali da je ova zbirka slaba u celini te da su stihovi zvečeći prazni i jeftino patetični.





    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 19:08 Razlog: sh ch zz & redosled

  8. #23

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Ogledalo


    Kroz svest i nerve čujem da korača
    Senka tišine i nejasna mira,
    I gusta magla lagano se zbira
    U pokrov bola, u zavesu plača.

    Osećam dodir trulog ogrtača,
    Sebe, da idem iz ovog okvira,
    I vlagu zemlje, da linije spira,
    Dok šapat crvi budi se i jača.

    Gledeći kako izumire vreme
    Slepome telu, što ga instinkt krepi,
    Za ogledalo se pogled naglo lepi:

    Da vidi usta što će da zaneme,
    Mada još žedna poljubaca, nege,
    A ne pokrova, ne mrtvačke pege.
    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 19:11 Razlog: sh ch zz

  9. #24

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Povratak


    Opet vam se vraćam, moje noći crne,
    K'o umorno dete krilu majke stare,
    Kao gustoj šumi izranjene srne,
    Dok daleke zvezde tišinu ne kvare.

    O, kako je drago tu, pod vašim plaštom,
    Velikim i dobrim k'o moje stradanje,
    Moje noći crne, negujte me maštom,
    Da razumem mrtve i njino nadanje.

    Da razumem mrtve i poglede zvezda.
    I dubinu mraka, dok popci pevuše;
    I dok dišu šume i spavaju gnezda,
    Da osećam krila moje stare duše.

    Da osećam krila zašlih pokolenja
    Uz snivanje ptica k'o s pesmom orlića.
    Moje noći crne, da l' se život menja,
    I šta znače misli i govor vetrića?

    Oh, zvezdano nebo kako miri snove!
    Oh, mrak kako gleda mirnim očima!
    Mrak kako me gleda, i gleda, i zove,
    I zove, osvaja i dušu otima.

    Mrak dušu otima iz doline krina,
    Da ostavi zemlju i grobove svoje,
    Skakanje potoka i oči jejina...
    Opet vam se vraćam, crne noći moje.
    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 19:16 Razlog: sh ch zz

  10. #25

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Sedmi dan


    Prošli su aprili
    i mi nismo više
    i nećemo biti ono što smo bili.

    Sve tiše i tiše
    podnosimo dane,
    ovaj vidik sunca i magle i kiše.

    Tu su ruže znane
    i promena ista,
    samo naše pesme već su poabane.

    Danas nam ne blista
    kao nekad, pređe,
    pobeda i ljubav i budućnost čista.

    Došli smo do međe.
    Još jedino java
    seća nas na doba sve bleđe i bleđe.

    Svetlost, boja plava
    sad su izraz neba
    u kome se tužno i umorno spava.

    Nama sad ne treba
    zagrljaj i cveće,
    da ukrasi mladost, sumnju pokoleba.

    Nama doći neće
    snovi, što se kriju,
    zabuna života koju krv pokreće.

    Ko haljinu čiju,
    meku i u svili
    nosili smo prošlost kao sreću sviju.

    Prošli su aprili,
    i suze se liju
    što mi nismo ono što smo nekad bili.
    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 19:17 Razlog: sh ch zz

  11. #26

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Noć ljubavi


    Jedne večeri, kao posle grada,
    Mirisala je koža telo moje:
    Miran, bez sreće i radosti koje,
    Bijah kao van tamnice jada.

    Video nisam sunce kako pada,
    Uzdah i cveće oko sna mog što je
    Očajem skrio njenih nada boje,
    Odveo dete u nesreću sada.

    Draga moja, ja ne umem više
    Nositi suze što ti radost krije,
    Al' u noć mesec kad siđe ubavi,

    Tišinom sreće kad bol zamiriše,
    Odmori oko: nek se duša slije
    U pozni šapat velike ljubavi.
    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 19:18

  12. #27

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Prvi poljubac


    Tako u doba kad se mrtvi dižu
    I kad časovnik, po fabuli, živim’
    Obznanu daje da aveti stižu,
    Da kolo vode po pločama sivim,

    Kad ponoć dodje, i on naglo skoči,
    Pod divljom strašću što ga namah skoli
    Tražaše ljubav i neznane oči,
    Boga, da kune i da Mu se moli.

    Prazna i strašna javi mu se soba.
    Samoća poče da ga peče, draži.
    On je ostavi. Kao duh iz groba
    Spusti se u mrak da melema traži.

    Pogled mu uma groznicu je sip’o
    Usne mu vatrom pokrivene gore.
    Rukama mrak je stezao i pip’o,
    Dok usta reči nerazumne zbore.

    Bolesna noć je oko njega bila,
    Velika, crna, s povetarcem mekim,
    Smrt po njoj svoja lupala je krila
    I lutala je snovima dalekim.

    Povorka doba izumrlih sada
    Za njom se kreće: nit’ ropće, nit’ cvili,
    Uvelo lišce šušti, tiho pada –
    Život nestaje, al’ trag za njim mili.

    „Tako mi noći i prirode ove!“...
    I krik zagušljiv zadavi mu reči,
    Krik, kojim čovek u ljubavi zove
    Sotonu, da ga svojim paklom leči.

    I besno podje sve dublje i dalje,
    Neznano kuda, za instinktom groznim.
    Dok su odjeci, što hod njegov šalje,
    Vukli se za njim po satima poznim.

    Kroz tamu, zemljom, ko tamnicom mrkom,
    Slomljenog daha, uzburkanih grudi,
    On je zastaj’o i jurio trkom
    Ko prva mladost, kao vetar ludi.

    I svoje srce ne ču kako bije,
    A noć ne vide pogled što mu gori,
    I žedj života pod kojim se vije
    S kojom se kao sa osvetom bori.

    Krv kao savest ne dade mu spati,
    A šta mu mogu pomrčina gusta
    I šume mraka – šta mu mogu dati?
    Da l’ večan pokoj, da l’ željena usta?

    Silni su boli što ih ljubav daje,
    Silniji nego onaj što ih nosi,
    Silni i moćni dok čoveka traje:
    Ona nas radja, al’ ona i kosi.

    Najednom zasta. Mesec beše tajno
    obiš’o tamu i stada daleka
    oblaka crnih; ko ropac očajno
    usklik se ote: „Ona mene čeka!“

    Još malo mesec gledao je njega
    kako je staj’o s jednim belim rupcem,
    sam u toj noći kako opet bega
    i kako juri za prvim poljupcem....
    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 19:25 Razlog: sh ch zz

  13. #28

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Poenta


    Jedva čekam veče da i meni svane
    jer ja nemam dana. Ko pustarom pesak
    misli, zraci pali u sjaj, ledni blesak.
    I vidi se život, zima ko dve rane.

    Mladost i sve cveće stvori se pred okom.
    Ja osećam iz njih kako bol se vije:
    zamirisa uzdah iz onog što nije,
    što ostaje, trune, u snu u dubokom.

    Al' zemlji će sunce veselo da grane,
    Maj će vedar ići, probudiće goru:
    Njoj promena nosi proleće i zoru;
    Jedva čekam veče da i meni svane ....
    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 19:28 Razlog: sh ch zz

  14. #29

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    I Tako ....


    Eto suza baš nikako !
    A rado bih ja oplako
    Svoj Vavilon - stare dane
    I sve nade - zatrpane
    Sa životom; ali tako
    Suza nema baš nikako.

    Mnogo suza, o da mi je
    Da ih oko plače, lije
    Da prelije misli, snove,
    Ljubav, mladost i bolove -
    I sve mrtve ... pa i želje!
    Čini mi se kad bih plako -
    To bi bilo tek veselje!
    Ali suza baš nikako.

    Katkad samo dušom pline
    Uspomena i magline
    Zasnivane moje sreće,
    I zadrhti biće celo:
    Iz daljine šum se kreće
    Razliva se u opelo.

    Ja ga slušam dugo tako,
    Ne misleći otkud dođe.
    Uspomena dušom pline,
    Drhti biće - pa sve mine,
    Ali suza baš nikako!
    Kako brzo sve nam prođe!
    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 19:30

  15. #30

    Odgovor: Vladislav Petković Dis

    Cvetovi slave


    Oni spavaju svi do jednog, redom,
    U plitkom grobu, neskrštenih ruku,
    Bez svog pokrova i pod teškom bedom,
    I trunu mirno kao u sanduku.

    Oni spavaju, nesebični, blagi,
    S ranama živim i mrtvim očima,
    Velike duše kao kamen dragi,
    Večita pesma koju im otima.

    Oni spavaju, ti naši sinovi,
    U svojoj krvi, bezbrižni k'o tići,
    Zaboravljeni k'o mrtvi krinovi,
    I ponositi k'o stari plemići.

    Oni spavaju po Balkanu celom,
    Za dobro tudje, za spas svog plemena:
    Nikad ne behu sa zastavom belom,
    Ti mladi momci velikog vremena!

    Oni spavaju prosti, bez ukrasa,
    I njine grudi gusti crvi plave;
    I dok se gube iz svog lepog stasa,
    Humke im rastu u cvetove slave.
    Poruku je izmenio Cecara, 23.04.2010 u 19:31 Razlog: sh ch zz

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Stevan Vladislav Kaćanski (1829-1890)
    Autor natasabog u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 07.02.2014, 22:37
  2. Vladislav Bronjevski (Wladyslav Broniewski)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 15.02.2012, 21:50

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •