Johann Wolfgang Goethe - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 18 od ukupno 18
  1. #16

    Odgovor: Johann Wolfgang Goethe

    MAJSKA PESMA

    O, al' mi blista
    priroda sva!
    Al' kliče polje!
    Al' sunce sja!

    Iz svake grane
    pupi po cvet,
    a iz žbunova
    glasova svet;

    iz svakih grudi
    radost i raj.
    O, zemljo! sunce!
    O, srećo, traj!

    Ljubavi, lepša
    no oblak taj
    što zlatni zorin
    upija sjaj,

    ti polju daješ
    blagoslov nem,
    a cveća dahom
    i svetu svem.

    Devojko! draža
    no život sam!
    Pogledaj! taj pogled!
    Voliš me, znam.

    Ne voli ševa
    pesmu ni let,
    nit dah nebesa
    jutarnji cvet

    ko što te voli
    plahi mi dah,
    tebe što mladost,
    radost i mah

    zvucima daješ
    pevanja mog.
    Ljubav ti ovu
    platio Bog!
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #17

    Odgovor: Johann Wolfgang Goethe

    RUŽA NA POLJANI

    Spazi mladić ružicu,
    ružu na poljani;
    kada bliže priđe tu
    da prelepu gleda nju,
    sav se obeznani.
    Ružo, ružo rumena,
    ružo na poljani.

    Daj da uzberem te, o,
    ružo na poljani!
    Ona reče: Ne dam to,
    pamtićeš me večito
    kad te trn moj rani.
    Ružo, ružo rumena,
    ružo na poljani.

    Besomučnik uzabra
    ružu na poljani;
    ona mu se opre sva,
    ubode ga, kumi, zva,
    al' se ne odbrani.
    Ružo, ružo rumena,
    ružo na poljani.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  3. #18

    Odgovor: Johann Wolfgang Goethe

    Divna neka vedrina oduzela mi je dušu


    Divna neka vedrina obuzela mi je dušu, nalik na blago prolećno jutro, a ja je celim srcem uživam. Sam sam i osećam radost života u ovome kraju što je stvoren za dušu poput moje. Tako sam sretan, dragi moj, i tako utonuo u osećaj mirnog postojanja da od toga trpi moja umetnost. Ne bih sada mogao crtati ni jedan jedini potez, a ipak, nikada nisam bio veći slikar nego u ovim trenucima. Kada na drugu dolinu oko mene padne magla, visoko sunce zastane povrh neprobojne tmine moje šume, a samo se poneke zrake prokradu unutra u svetilište, dok ležim u visokoj travi kraj potoka sto se ruši s kamena na kamen, i bliže zemlji zapažam da su značajne hiljade raznovrsih travki, a bezbrojne, nedokučive oblike crvića i mušica, gmizanje malenog sveta između vlati osećam bliže srcu, i kad osećam prisutnost svemogućega , koji nas stvori, po slici svojoj, dah sveljubećega, koji nas, lebdeći u večitoj milini, nosi i održava – prijatelju moj, kada mi onda pred očima sviće, a nebo i svet oko mene miruju mi u duši kao lik ljubljene, tad me često obuzme čežnja, pa mislim: ah, kad bi ti to mogao izraziti, kada bi mogao da papiru udahneš ono što u tebi živi, tako puno i toplo – i da to bude ogledalo tvoje duše, kao što je tvoja duša ogledalo beskonačnog boga! – Prijatelju moj! Ali zbog toga propadam , podležem sili veličanstvenoga što je u tim pojavama.
    Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Wolfgang Amadeus Mozart
    Autor Leonard Peltier u forumu Muzika
    Odgovora: 8
    Poslednja poruka: 18.12.2008, 02:32

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •