Vrba
(salix)
Vrba je rod dvodomog listopadnog drveća, ili žbunova, iz istoimene porodice. Neke vrste koje nastanjuju polarne i visokoplaninske predele severne hemisfere spadaju u najniže vrste žbunova u prirodi, jer, verovali ili ne, njihova visina se kreće 1 – 8 cm. Listovi vrbe su naspramni sa pripercima, prosti, nedeljeni, lancetasti, linearni ili eliptični, s kratkom lisnom drškom, goli ili dlakavi. Cvetovi su jednopolni, dvodomi, sakupljeni u klasastu cvast – macu. Vrbova kora sadrži tanine i glikozid salicin, pa se koristi u medicini. Interesantno je znati da zahvaljujući upravo ovom svojstvu vrbe dugujem i postojanje jednog od najpopularnijih i najrasprostranjenijih lekova na svetu – aspirina. Naime, francuski hemičar i profesor Šarl Frederik Žerar je sredinom pretprošlog veka upravo iz kore vrbovog drveta izdvojio supstancu čija su svojstva takva da snižava povišenu telesnu temperauru i ublažava bolove u čovečijem organizmu. Sam naziv pomenute supstance je acetilosalicil što je u stvari složenica dve reči i to acetat (so sirćetne kiseline) i salicil (lat. salix gen. salicis - vrba). Njegovi komercijalni nazivi su još i acetisal, acisal, aspirin, andol....
Rod obuhvata oko 300 vrsta, rasprostranjenih u umerenim i hladnim predelima severne hemisfere. Vrbe vole lagana, sveža i vlažna tla pa najčešće rastu pored rečnih tokova, bara, močvara i jezera. U našoj flori se može naći oko 25 vrsta vrba, od kojih se najčešće sreću:
- bela vrba (salix alba) – do 25 m visne, raste pored reka,
- košarasta vrba ili bekva (salix viminalis) – žbun 2 – 4 m, ređe drvo do 10 m,
- barska iva (salix caprea) – žbun ili drvo 2 – 6 m raste po barama i močvarama,
- rakita (salix purpurea) – žbun visok do 5 m i predstavlja pionirsku vrstu u obrastanju obala.
I pored izreke „Siguran k’o vrbov klin“ i ne baš nekog kvaliteta, drvo vrbe je našlo svoju primenu u građevinarstvu, industriji nameštaja i igračka, a od grana košaraste vrbe i rakite pletu se korpe, ukrasni predmeti i laki baštenski nameštaj.
Vrbovina se koristi i u stolarstvu, a vrbova kora za štavljenje kože jer sadrži tanin. Još u davna vremena, daleko pre pronalaska aspirina, stanovnici močvarnih krajeva, gde je vladala groznica, borili su se protiv bolesti čajevima od vrbove kore i napitkom koji su spravljali potapanjem kore u vino ili jabukovaču...
Žalosna vrba je najdekorativnija vrsta ovog roda. Mada je njen naziv salix babylonica, poreklo joj je iz daleke Kine, a ne iz Vavilona. Svoj latinski naziv ova vrsta duguje legendi po kojoj su Jevreji, pošto su pali u vavilonsko ropstvo, zbog velikog bola i tuge za svojom izgubljenom domovinom, o ovo drvo obesili svoje harfe u znak žalosti.
Žalosna vrba je kao čista vrsta retka, a primerci koje viđamo su uglavnom ukršteni..Žalosna vrba je drvo jednopolnih cvetova, a gaje se samo ženske jedinke koje se razmnožavaju reznicama...
I na samom kraju priče o vrbi, stihovi pesme Vrbe koju izvodi Mišo Kovač:
Vrbe
Dvije su vrbe
pokraj rijeke tiho plakale
dok su se vlati ovim poljem
tužno svijale
Sjećam se Nina
one jeseni kad si otišla
bio je vjetar, zar ne pamtiš
Tvoja je kosa
poput grana bila nemirna
posljednje zbogom
kad si rekla sva u suzama
Sjeti se Nina
one jeseni kad si otišla
sjeti se vrba pokraj rijeke
pokraj rijeke...
Dvije su vrbe
pokraj rijeke tiho plakale
dok su se vlati ovim poljem
tužno svijale
Sjećam se Nina
one jeseni kad si otišla
bio je vjetar, zar ne pamtiš
zar ne pamtiš
.....
(Ovaj post je poklon jednoj osobi sa ovog foruma.)