Karol Wojtyl
Prikaz rezultata 1 do 11 od ukupno 11

Tema: Karol Wojtyl

  1. #1

    Karol Wojtyl

    OBALA PUNA TIŠINE

    1.

    Daleke obale tišine počinju tik iza praga.
    Nećeš preleteti onamo ko ptica.
    Moraš se zaustaviti i gledati sve dublje i dublje,
    sve dok ne uspeš dušu podići s dna.

    Tamo nikakva zelen vidik ti neće nasitit više,
    a oči uhićene neće se vratiti.
    Mislio si-život će te pred onim tamo Životom sakriti,
    nadnetim nad dubine.

    Iz tog ti toka-to znaj-povratka nema.
    Zahvaćen tajnom lepotom večnosti!
    Trajati i trajati.Odletanje sena
    ne prekidati,tek trajati
    sve jasnije u priprostosti.

    U međuvremenu se neprestano povlačiš pred Nekim što odande ide
    i,iduć korak ublažava
    zatvarajući tiho za sobom vrata malene izbe
    -i ta tišina najdublje seže.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Karol Wojtyl

    2.

    To je prijatelj.Neprestano se u sećanje vraća
    ta rana zora zimskog jutra.
    Toliko si već godina verovao,pouzdano znao,
    a divljenje te ipak ne napušta.

    Nagnut nad svetiljkom,u snopu svetla vezanom visoko,
    ne podižuć svoje lice,jer čemu-
    i već ne znaš da li onde,onde daleko vide ga oko,
    ili ovdje,u dubini vida zasenjenog-

    Tamo je.A ovde ničeg osim drhtaja
    i reči nađenih sred ništavnosti-
    ah,ostaje ti još delić toga čudesnoga sjaja
    što bit će sadržajem čitave večnosti.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Karol Wojtyl

    3.

    Sve dok primiš more u otvorene svoje zenice,
    te krugove valovite,
    čini ti se,utonut će u tebi sve dubine i sve granice-
    al već ti stopalo dotiče val,
    a tebi se činilo:
    to se More u meni nastanilo
    takvu razlevajuć tišinu uokolo,takav hlad.

    Tonut,tonut! Nagnut se,potom polako padat,
    ne osećajuć odlazeći tako,stube
    niz koje prikuplja se drhteć-
    tek duša,čovekova duša u malenu uronjenu kap,
    duša strujom ponesena.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Karol Wojtyl

    4.

    Drugaciji je elemnat svetla.
    Dok more te zurec se skriva
    i u cutljivoj rastapa dubini
    -svetlo s valova tromih okomite sjajeve skida
    i polako zavrsava more,a svetlo se zbiva.

    I tad,odasvud vidljiv,u ogledalima dalekim i onima što su bliska
    senu svoju vidis.
    Kako se u tom sakritom Svetlu?
    Premalo je prozirna,
    a svetlost odasvud zraci.

    Tad gledaj u se. To Prijatelj je
    koji je jednom iskrom,no i citavom Glavnjom.
    Sobom obuhvacajuc ti iskru,
    vise ne zapazas nista
    i ne osecas kakvom si zahvacen Ljubavlju.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Karol Wojtyl

    5.

    Ljubav mi je sve objasnila,
    ljubav sve resila-
    stoga obožavam tu Ljubav,
    ma gde da prebiva.

    A postah ravnicom sto tihu je otvorena protecanju
    u kojem nema niceg od onog hucnog vala sto zivi od
    duginih ogledalca,
    ali je mnogo od vala sto smiruje i u dubinama svetlo stvara
    i tu svetlost na lisce neposrebreno baca.

    U takvoj dakle tisini ja-list,
    oslobodjen vetra,
    ne brinemo se vise ni o jednom danu sto pada,
    jer znam da sve ih to ceka.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Karol Wojtyl

    6.

    Neko se dugo nadnosio nada me,
    ali mi rubove obrva ne pritisnu sena.
    Nešto kao svetlo puno zelenila,
    nešto kao zelen ali bez inačica,
    zelen neizraziva,o kapi krvi naslonjena.

    To dobro nadnošenje,puno hlada i ujedno žara,
    što urušava se u me ostajuć nada mnom,
    iako se nešto dalje već gasi-postajuć puninom verovanja.

    To dobro nadnošenje,puno hlada i ujedno žara,
    ta šutljiva uzajamnost.

    Zatvoren u zagrljaj što lice mi blago dodiruje
    i nakon kojeg zapadaju čuđenje i tišina,tišina olovna,
    koja ništa ne razume,ništa ne uravnotežuje-
    podižem,u njoj,nada se,nadnošenje Boga.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Odgovor: Karol Wojtyl

    7.

    Gospod,u srcu kad zaživi,poput cveta je
    topline sunca željan.
    Naiđi,dakle,o svetlo,iz dubine nepojmljiva dana
    i o moju se osloni obalu.

    Plamti,ne preblizu neba
    ali ni predaleko.
    Zapamti,srce,taj pogled
    u kojem čitava te večnost čeka.

    Sagni se srce,sagni,sunce priobalno,
    u dubinama očiju zamagljeno,
    nad jednom od ruža,
    nad nedohvatnim cvetom.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Odgovor: Karol Wojtyl

    8.

    Šta to znači da te toliko zamećujem kad ne vidim ništa,
    kad je već za horizont poslednja ptica zamakla,
    kad je val u dalji sakri-pao sam još niže,
    zaranjajuć zajedno s pticom smerom hladnoga stakla.

    Vidim to manje što više naprežem vid,
    a nad sunce nagnuta voda donosi odraz to bliže
    što je udaljeniji od sunca odeljuje senozid
    što dalje sena od sunca odeljuje moje biće.

    U mraku je dakle toliko svetla
    koliko života u otvorenoj ruži,
    koliko Boga što silazi
    na obale duši.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Odgovor: Karol Wojtyl

    9.

    Polako rečima oduzimam sjaj,
    otklanjam misli ko gomile sena
    -polako sve ispunjavajuć ništavnošću
    što na dan stvaranja čeka.

    Sve to zato da bih otvorio prostor
    za ruke Tvoje ispružene,
    i kako bih približio večnost
    da sobom prožmeš je.

    Jer mi tek dan stvaranja malo znači
    za sve većom žudim ništavnošću
    kako bih srce naklonio da zrači
    Tvojom Milošću.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Odgovor: Karol Wojtyl

    10.

    Za taj tren pun smrti čudne
    što u večnost neizmernu pline,
    za dodir daleke jare
    u kojoj vrt duboki gubi svest.

    Pomešahu se večnost i tren dana
    a more kap obuhvatila-
    tišina sunčana pada
    u dubine tog jezera.

    Je li život valom udivljenja,val od smrti viši?
    Samotne ljudske grudi-zaliv povodnja,dnom najtišim.
    Kad nagneš se s palube
    u nebo dok jedriš odonud,
    žamor se začuje
    dečji i ushit tronut.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Karol Wojtyl

    11.

    Obožavam te,seno puna vonji,jer još ne znaš
    za ponos zrelih klasova.
    Obožavam te,seno puna vonji,što bila si ležaj
    Dečaćiću bosu.

    Obožavam te,izdržljivo ti drvo,jer nije ti tuga veća
    s opaloga lišća.
    Obožavam te,izdržljivo ti drvo,jer si krilo njegova pleća
    nakon biča.

    Obožavam te,bledo svjetlo pšeničnoga hleba
    u kojem se večnost na tren smesti,
    do našeg doprevši kuta
    po potajnoj cesti.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •