Gwendolyn Brooks (Gvendolin Bruks)
Prikaz rezultata 1 do 4 od ukupno 4
  1. #1

    Gwendolyn Brooks (Gvendolin Bruks)

    Africko-americka pesnikinja , nagradjena Pulitzerovom nagradom



    KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU



    A kad zaboraviš šarene pokrivace srijedom i subotom,
    A narocito
    Kad zaboraviš nedjelju;
    Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu,
    Ili mene kako sjedim na radijatoru ulicne sobe u tromo popodne,
    I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi;
    Zagrljenu priprostim starim kucnim ogrtacem nenadanja;
    I ništa ne moram da radim, i sretna sam....
    I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doci!
    kad to zaboraviš, kažem....

    I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima,
    I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon,
    I kako smo konacno odlazili na nedjeljni rucak;
    To jest, kroz ulicnu sobu do stola zamrljanog tintom u
    jugozapadnom kutu, na
    Nedjeljnji rucak.
    A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata,
    pa raženi kruh i caj, i kolacici s cokoladnim mrvicama.
    Kažem, kad to zaboraviš.....
    Kad zaboraviš moj tihi predosjecaj
    Da ce rat završiti prije nego doe red na tebe;
    I kako smo se konacno svlacili,
    Gasili svjetlo, uranjali u krevet,
    Ležali nacas opušteni u nedjeljnoj svježoj posteljini,
    I nježno se slivali jedno u drugo...

    Kada kažem, zaboraviš sve to,
    Tada možeš reci, tada cu možda povjerovati
    Da si me dobro zaboravio.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Gwendolyn Brooks

    LUDA ŽENA

    Necu pjevati pjesmu Maju
    Ona treba biti vesela
    Cekati cu do Novembra
    I otpjevati pjesmu o sivilu

    Cekati cu do Novembra
    Jer to je moje vrijeme
    Izaci cu u smrznuti mrak
    I pjevati nalošije što znam

    I svi ti mali ljudi
    Zurit ce u mene i reci
    "Ovo je ona luda žena
    Što nije željela pjevati Maju."
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Gwendolyn Brooks

    Crnačka pjesnikinja Gwendolyn Brooks rodila se u Kansasu, ali je odrasla u Chicagu i tamo se osjeća kod kuće. Kako sama s humorom priča: "Vrlo sam rano zavoljela poeziju i počela slagati rime s jedno sedam godina, a moji su roditelji već tada izrazili ozbiljno uvjerenje da ću jednom postati pisac. Kad mi je bilo trinaest godina moja je prva pjesma U sumraku bila tiskana u tada vrlo poznatom dječjem listu..." Gwendolyn Brooks objavila je prvu knjigu pjesama, pod naslovom Ulica u Bakrogradu (A Street in Bronzeville) 1945. godine. Bronzeville - kako ona zove crnački geto - pozadina je na kojoj pjesnikinja slika žive, jednostavne, nesentimentalne portrete: dobru Moud i "pokvarenu" Sadie koja je "rodila dvije bebe / pod svojim djevojačkim imenom", svećenika koji vjeruje da je bogu pusto i samotno zato što ima vlast, debelu prostitutku u susjedstvu. I u kasnijim pjesmama Gwendolyn Brooks će pisati pjesme na slične teme, uvijek ljudski i rasno angažirana, premda bez militantnosti koja je tipična za crnačke pisce mlade generacije. Pisat će o (možda nehotičnoj) mržnji bijele majke za crnu služavku koja zna voljeti njeno dijete, i (u dugoj i vrlo potresnoj pjesmi Prijatelji sirotinje The Lovers of the Poor) o nesposobnosti bijelih žena iz dobrotvornog društva da prihvate crni geto: njegov smrad, otežale pelene, živu prljavštinu na podovima, sasušenu skorenu hranu u tanjurima. Formalno, Gwendolyn Brooks je
    kontroliran pjesnik koji vodi računa o metru i rimi, ali povremeno piše kolokvijalno ili u slangu.

    Ona je za svoju drugu zbirku pjesama, Annie Allen, dobila Pulitzerovu nagradu. Takoder su je nakon smrti Carla Sandburga izabrali za Pjesnika laureata države Illinois.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Odgovor: Gwendolyn Brooks

    Dom


    Ono sto su oduvek zelele bilo je da vecno potraje ovo neobavezno cavrljanje na tremu uz agavu u zardinjeri u uglu koji gleda na jugozapad i pored tetka Epine izdrzljive mladice, divne micigenske paprati s leve strane vrata. Mama, Mod Marta i Helena su se lagano ljuljale u svojim stolicama i gledale u kasno popodnevno svetlo na travnjaku, emfaticno gvozdje kapije i topolu. Mozda te stvari vise nece biti njihove. Ti snopovi svetlosti, drvo, elegantna ograda, mozda ce njih posesivno
    gledati neke druge oci.

    Tog podneva Tata je, tokom svoje pauze za rucak, trebalo da ode do kancelarije agencije ,,Zajam vlasnicima kuca". Ako ne uspe da dobije jos jednu ratu, napustice ovu kucu u kojoj su ziveli vise od cetrnaest godina. Nije bilo mnogo nade. Agencija ,,Zajam vlasnicima kuca" bila je surova. Sedele su i pravile planove.

    ,,Preselicemo se negde u neki lep stan", rece Mama. ,,Negde u Saut Parku, Micigenu ili Vasington Park Kortu."
    Ti stanovi su, kao sto je bilo dobro poznato devojkama i Mami, bili breme i za duplo vece plate od Tatine. Ovo sada nisu spomenule.

    ,,Mnogo su lepsi od ove stare kuce", rece Helena. ,,Imam prijatelje koje ne bih dovodila ovde. Imam i prijateqe koji nizasta ne bi dosli cak ovde, osim taksijem."

    Juce bi je Mod Marta udarila. Mozda ce sutra. Danas nije rekla nista. Jednostavno je posmatrala malog skakutavog crvendaca na drvetu, njenom drvetu, i pokusavala da ne zaplace.

    ,,Pa, ono sto zaista znam," rece Mama, ,,jeste da sam sve umornija od paljenja vatre. Od oktobra do aprila mi moramo da lozimo."

    ,,U zadnje vreme smo ja i Hari pomagali," rece Mod Marta. ,,Ponekad, u martu i aprilu, oktobru, pa cak i u novembru, mogli smo da upalimo malu vatru u kaminu. Ponekad je vreme bilo bas za to."

    Znala je, sudeci po nacinu na koji su je gledale, da je ovo bila greska. Nisu zelele da placu.
    Osecala je da taj mali red belog, ponegde prosaranog tamnoljubicastom bojom, kremastog safrana nekako nece pristajati nijednom drugom zapadnom nebu osim tom iza kuce. Kisa nigde nece tako lepo i tupo udarati kao ovde. Ptice u Saut Parku su mehanicke, nista bolje od jadnih zatocenih kanarinaca u tim suncanim gostinskim sobama 'bogatunica'.

    ,,Ovo ce ubiti Tatu!", zajeca Mod Marta. ,,On voli ovu kucu! Zivi za nju!"
    ,,On zivi za nas", rece Helena. ,,Mi smo te koje voli. Ne bi zeleo kucu da nije nas."
    ,,I mi smo njegove", dodade Mama, ,,zauvek".
    ,,Znate", uzdahnu Helena, ,,ako cemo iskreno, ovo je olaksanje. Da ovo nije iskrslo, nastavili bismo ovako, vukli bismo se ovde zauvek."
    ,,Mozda je ovo," dodade Mama, ,,Bozja volja. Mozda se Bog spustio i uzeo stvar u svoje ruke."
    ,,Da", viknu Mod Marta, ,,to je ono sto uvek kazes - da Bog zna najbolje."

    Majka je brzo pogleda, zakljuci da izjava nije bila optuzba i zagleda se u daljinu.
    Helena ugleda Tatu. ,,Eno Tate", rece.
    Nista nisu mogle da zakljuce iz nacina na koji je isao. Bio je to isti dragi stakato hod, prvo jedno rame dole, pa drugo, ponovo jedno, pa drugo. Posmatrale su njegovo kretanje. Prosao je pored Kenedijevih, zatim pored prazne parcele, i onda pored gospodje Blejkmor. Pozelele su da preskoce ogradu, na ulicu i da istresu istinu na videlo. Tata je otvorio svoju kapiju - kapiju - ali im njegov krupan korak i lice i dalje
    nisu nista govorili.

    ,,Zdravo", rece.
    Mama ustade i krenu za njim kroz ulazna vrata. Devojke su znale da ne treba da ih prate.

    Uskoro se pojavi Mamina glava. Oci su joj bile nalik upaljenim lampama.
    ,,U redu je", objasni ona. ,,Dobio je. Zavrseno je. Sve je u redu."
    Vrata se zalupise. Mamini koraci se udaljise.
    ,,Mislim", rece Helena, ljuljajuci se ubrzano, ,,mislim da cu prirediti zabavu. Nisam priredjivala zabave od svoje jedanaeste. Zelela bih da neki moji prijatelji prosto vide kako smo sada vlasnici."


    S engleskog prevela Mimica Petrovic - Radovanovic
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •