Dante Alighieri
Prikaz rezultata 1 do 7 od ukupno 7
  1. #1

    Dante Alighieri

    Prvo Danteovo pjesničko djelo Mladenački život (La vita nuova) (pisano 1292-93) nadahnuto je Ijubavlju prema Beatrici Portinari koju je upoznao u najranijoj mladosti i koja je odigrala presudnu ulogu u njegovu životu i stvaranju. Po idealiziranoj koncepciji Ijubavi, u duhu firentinske pjesničke škole "dolce stil nuovo", Beatrice je uzdignuta do nadzemaljskog simbola: blažen je onaj koji može posvjedočiti o njezinoj Ijepoti ("Beato,
    o anima bella, chi te vede); ona čak postaje mistični voda ljudske duše i bogu. Djelo La vita nuova obuhvaća rane Danteove stihove koji su povezani duljim proznim odlomcima i komentarima; po svojoj moralnoo -filoz. koncepciji i originalno) konstrukciji, obilju alegorija i mladenačkoj svježini to je bio "prvi jaki akord" koji nagovještava autora Božanske komedije. Ostali pjesnički sastavci obuhvaćeni su zbornikom Rime. Filoz. , djelo Gosba (Convivio), pisano u izgnanstvu, bilo je zamišljeno kao cjelina od 14 kancona i 15 traktata.

    ************************************************** *********************************

    Guidu Cavalcantiju

    Guido, htio bih da ti se, Lapo i ja
    ko začarani nađemo u lakom
    brodiću, da po vjetru plovi ma kom
    i po našoj nas volji morem njija;

    i da oluja nikad ne zavija
    i nemirnim ne zapriječi nas zrakom,
    već jedna želja da raste u svakom:
    da zajedno nam uvijek biti prija.

    I gospe Vannu i Lagiu i s njima
    onu što trideseta je po redu
    da taj čarobnjak dobri kraj nas stvori,
    i samo da se o ljubavi zbori,
    da im je lijepo u svakom pogledu,
    kao što mislim bilo bi nam svima.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Dante Alighieri

    Otmjenom srcu


    Otmjenom srcu i ljuvena žara
    prepunoj duši, kojim riječi ove
    a na odgovor svaka od njih zove
    Amora pozdrav, njima gospodara.

    Trećinu bjehu skoro prošli sati
    vremena kad sja svod zvjezdani cio;
    javi se Amor, a takav je bio
    da na sam spomen užas mi se vrati.

    Nasmijan Amor držao sred dlana
    srce je moje, a spavala žena
    u naručju mu, svilom omotana.

    Budi je. Srce goruće joj dade;
    čedna ga ona jela zaplašena,
    a njega vidjeh tad da plakat stade.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Dante Alighieri

    SONET


    Tolike draži i sklad se u moje
    Gospoje vide, kad pozdravlja koga,
    Da svaki jezik nijem protrne s toga,
    A oči u nju gledati se boje.

    Dok joj, kad ide, svatko hvalu poje,
    Nju resi krotkost i dobrota mnoga,
    Pa misliš: stvor je taj zemlji od Boga
    Poslan, da čudo on pomaže svoje.

    Tko god je gleda, tako mu se mili,
    Da kroz oči mu slast u srce lije,
    Koju ne pojmi, tko je kušo nije.

    I s njene usne regbi duh se krili
    Ljubavi slatke pun, što dušu zove
    Neprestano na uzdisaje nove.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Odgovor: Dante Alighieri

    SONET O PRAVDI

    Ako li vidiš da me u plač vodi
    nevolja nova što mi dušu bije,
    rad pravde koja vazda pri tebi je,
    Gospode, tih me suza oslobodi:

    onoga kazni svojom rukom svetom
    koji ubija pravdu, dok ga brani
    tiranin, čijim otrovom se hrani,
    otrovom što ga rasu cijelim svijetom.

    I takav leden strah on eto zada
    vjernima tvojim te ni riječ ne zbore,
    a ti, iz kojeg sjaj i ljubav sije,

    tu krepost, koja gola leži sada,
    ovitu svojim velom digni gore,
    jer bez nje mira na zemlji nam nije.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Dante Alighieri

    Vi što idete...

    Vi što idete tako tužnog lika,
    bol pokazujuć, svrnuv oči, niče,
    otkud idete da vam blijedo lice
    ko da je same samilosti slika?

    Dičnu nam gospu vidjeste li, žene,
    kako od plača oči joj se vlaže?
    Recite ono što mi srce kaže
    kada vas vidi tako rastužene.

    Idete l' s mjesta koje izaziva
    toliku tugu, stante sa mnom malo,
    što god s njom bilo, nek mi se ne skriva.

    Na oku vidim da je suzom sjalo, od
    plača lik vam zgrčen tako biva da već
    od tog mi srce drhtat stalo.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Dante Alighieri

    Bozanstvena komedija

    Pakao

    Prvo pjevanje

    Napola našeg životnoga puta
    U mračnoj mi se šumi noga stvori,
    jer s ravne staze skrenuvši zaluta.

    Ah, kakva bješe, mučno li se zbori,
    ta divlja šuma, gdje drač staze krije!
    Kad je se sjetim, još me strava mori.

    Čemernija ni samrt mnogo nije;
    al' da bih kazo, što tu dobro nađoh,
    ispričat mi je druge zgode prije.

    Ja ne znam pravo, kako tamo zađoh
    tako sam bio snom omamljen, kadno,
    zalutavši, sa prave staze sađoh.

    Al' kad sam stigo jednom brijegu na dno,
    tamo, gdje kraj je onoj bio draži,
    što nagna stravu u srce mi jadno,

    pogledah uvis te mu leđa spazih
    već odjevena zrakama planeta,
    što pravo vodi svijet po svakoj stazi.

    Tada presta malo strava da mi smeta
    što svu noć nije srcu mira dala,
    noć provedenu u toliko sjeta.

    I kao čovjek, koji je iz vala
    bez daha na kraj isplivo, pa gleda
    natrag na vodu opasnu sa žala,

    tako i duh moj, jošte sklon da preda,
    na ono se je osvrtao ždrijelo,
    što živu proći nikome još ne da.

    Odmoriv malo utruđeno tijelo,
    uz obronak se pusti dadoh, gdjeno
    na donjoj nozi težište je cijelo.

    Al' istom da ću uzbrdo, kad eno
    odnekud panter brz i gibak pao,
    s krznom, što bješe od pjega šareno;

    i nije mi se više s oka dao,
    vec me u hodu priječio sve jače,
    pa sam se vraćat više puta stao.

    Bijaše jutrom, te se sunce zače
    da diže s istim zvjezdama ko tada,
    Kad božja ljubav po prvi put mače

    te stvari divne; pa mi tako sada
    to nježno doba i taj čas o zori
    probude nadu, da je dobru rada

    i ona zvjerka u svijetloj odori,
    al' tol'ko ne, da ne bih premro cio,
    kad vidjeh gdje se lav preda mnom stvori.

    Taj kao da je na me doći htio
    od gladi bijesan, podigavši šiju,
    reko bi: i zrak uplašen je bio;

    i vučica, što izgledaše sviju
    požuda sita u svojoj suhoci,
    i zbog koje već mnogi suze liju.

    Strah s njena lika s toliko mi moći
    na dušu pade, te mi nadu ubi,
    da ću vrhunca ikad se domaći.

    Ko što su onom, što dobitak ljubi,
    na misli samo plač i jadi ljuti,
    kad dođe vrijeme gdje mora da gubi,

    tako i mene zvijer nemirna smuti,
    što prilazeci stade da me ganja
    polako tamo, gdjeno sunce šuti.

    Za vrijeme ovog nizbrdnog lutanja
    iskrsne netko ispred očiju mojih,
    na oko slab od preduga ćutanja.

    U pustoši kad vidjeh kako stoji:
    Smiluj se viknuh na nevolje moje,
    tko bio, sjena il živ čovjek koji!

    Već nisam čovjek; bjeh u dane svoje,
    a roditelji, lombardajsko pleme,
    iz Mantove mi bjehu obadvoje.

    Sub Julio, al' kasno, rodiše me;
    Rim me za dobrog Augusta znade,
    kad bogova je lažnih bilo vrijeme.

    Bio sam pjesnik; stih moj slavu dade
    Eneji, što iz trojskog dođe grada,
    Ilion gordi pošto spaljen pade.

    Al' kud ćeš natrag ti do onih jada?
    I zašto me ceš uz brijeg ljupki smjelo,
    što svih je izvor i uzrok naslada?

    Ta ti li si Vergilij; ono vrelo,
    gdje rječitosti ključa rijeka prava?
    odvratih prignuv zastiđeno čelo.

    Ti, što si svjetlost pjesnika i glava,
    nagradi ljubav, koju za te gojih,
    i koja tvoj mi spjev u ruke dava!

    Ja poklonik sam remek-djela tvojih,
    i lijep stil, što na me pažnju svrnu,
    samo iz djela tvojega usvojih.

    Pogledaj skota, što me natrag vrnu!
    Mudrace slavni, ne daj mi podleći;
    sve žile mi i bila pred njim trnu!

    Vidjev gdje plačem, on će nato reći:
    Stazama drugim poci ti je sada,
    s tog divljeg mjesta želiš li uteći;

    jer zvijer, što daje toliko ti jada,
    tim putem ne da da se kreću ljudi,
    već dotle smeta, dok im smrt ne zada;

    a tako zle i divljačne je čudi,
    da uvijek žudnjom nezasitnom diše
    i jelo u njoj glad još veći budi.

    S mnogo se zvijeri pari, i s još više
    njih će se parit, dok Hrt ne pohiti
    i dok joj bolnom smrću ne kidiše.

    Taj ne će zemljom, novcem da se siti,
    već mudrost, ljubav, krepost su mu hrana;
    međ Feltrom će mu dom i Feltrom biti.

    Italiju će spasti od zlih dana,
    za koju pade djevica Kamila,
    Evrijal, Niz i Turn od smrtnih rana.

    Tu zvijer će svuda gonit njegova sila,
    dokle je opet ne vrati u pako,
    otkle je zavist prvi vođ joj bila.

    Stog držim, da je dobro za te, ako
    za mnome pođeš, a ja vođom ću ti
    biti, i proći ćeš vječnim mjestom tako,

    gdje uzvike ćeš očajanja čuti
    duhova drevnih, što se bolom guše,
    kličući drugoj smrti, da ih sputi.

    Vidjet ćeš: neki u ognju se skruše
    zadovoljni, jer nadaju se stići,
    ma kada bilo, međ blažene duše;

    a k potonjima htjedneš li se dići
    dostojnija će duša doci tada,
    s njom ću te pustit, kad mi bude ići,

    jer onaj car, što tamo gore vlada,
    zato, što njegove nisam znao vjere,
    ne pušta sa mnom do svojega grada.

    Njegovo se carstvo na sve strane stere,
    al' ondje su mu prijesto, vlast i dvori;
    o sretan li je, koga odabere!

    Pjesniče, rekoh, čuj, što glas moj zbori:
    tako ti boga, kojeg nisi znao,
    da bi me jad taj minuo, i gori,

    vodi me, kud si maločas me zvao,
    pa da pred vrata svetog Petra dođem
    i gdje je, veliš, jad na duše pao.

    I on se krene, a za njim pođem.

    DRUGO PJEVANJE

    Veče umiraše dan, i mrak je sinji
    veče svemu živom trude ublaživo,
    što god se gdje na našoj zemlji kinji,

    a ja sam sam tegobe iščekivo
    putovanja i učešća u jadu,
    što sve će pričat pamćenje mi živo.

    Nek muze mi i genij pomoć dadu!
    Pamet, što pisa, kud mi noga gazi,
    nek ovdje vrijednost pokaže na radu!

    Pjesniče!, rekoh, što me vodiš, pazi,
    da li je snaga dosta jaka moja,
    prije no strmoj povjeriš me stazi

    Silvijev otac, prica knjiga tvoja,
    u besmrtni je svijet za živućega
    još tijela pošo i uz čula svoja,

    pa ako mu je protivnik zla svega
    sklon bio, slavno misleći na djelo
    i tko će izić i kakav od njega,

    to bješe pravo, kad se sudi zrelo,
    jer od njeg je, po višnjoj zapovijedi,
    poteko Rim i rimsko carstvo cijelo,


    koji i koje, pravo reći vrijedi,
    za sveto mjesto bjehu odabrati,
    velikog Petra nasljednik gdje sjedi.

    Na putu, kad ga tvoja hvala prati,
    on o svom slavlju štošta doznat smjede,
    što će i temelj papskom plaštu dati.

    Kasnije tamo Sud Izbrani grede,
    da jača vjeru, koja cilj imade,
    da na put spasa svakoga dovede.

    Al' ja da idem? Tko da vlast mi dade?
    Eneja nisam, nisam ni Pavao;
    da nisam vrijedan, znam, i svak to znade.

    Jer strah me, kad bih na taj put se dao,
    da ludo pođem; mudar si i bolje
    shvaćaš no što bih ja to reći znao.

    Ko kad tko ne će, čemu se privolje,
    pa s novih misli stari naum mijenja
    i počinjati nema više volje,

    i meni tako, dok razmišljah, jenja
    na onom mračnom visu snaga živa
    onoga prvog odlučnoga htjenja.

    Ako li shvatih, što u tebi biva,
    veledušnoga čuh gdje progovara,
    to ti se plahost sad u duši skriva,

    što cesto takve zapreke nam stvara,
    da stajemo pred časnim djelom kao
    plašljiva zvjerka, kad je oko vara.

    Da bi tog straha riješiti se znao,
    čuj zašto dođoh i što slušah tamo
    u prvi čas, kad bi mi tebe žao.

    S onima bijah, što im nema kamo,
    kad blažene čuh glas i lijepe žene,
    takve, da željah služiti joj samo.

    Od zvijezde jace sjale su joj zjene;
    anđelskim glasom, nježna sva i draga,
    u svom govoru prozbori spram mene:

    O mantovanska dušo svakom blaga,
    što glas ti svuda traje još i neće
    potamniti, dok svijetu bude traga,

    moj prijatelj, al' ne prijatelj sreće,
    do zapreka u pustu stiže kraju,
    tako da natrag od straha već kreće,

    i, strah me, tako luta u očaju,
    da kasno stiže moja pomoć spora,
    po onome, što o njem čuh u raju.

    Sad pođi, pa mu snagom svoga zbora
    i svim pomozi, da ne trpi štete,
    da utjehe i meni dođe hora.

    Ja sam Beatrice, što ti dajem svjete;
    sa mjesta dođoh, kud težim ponovo;
    iz mene zbori ljubav, što me krete.

    Pred lice kad se vratim gospodovo,
    hvalit ću često pred njim čine tvoje.
    I tad zašuti, a ja rekoh ovo:

    Kreposna ženo, jedina zbog koje
    od svih stvorenja ljudski rod je veći,
    pod najmanjim što krugom neba stoje,

    za nalog tvoj sam tako haran sreći, da
    najbrži bi posluh došo kasno,
    i što god želiš, dosta ti je reći.

    Al' kaži, kako bez straha i lasno,
    siđe u ovo središte s visina
    rajskih, kud opet natrag želiš strasno?

    Kad želiš, reče, znati do tančina,
    kazat ću kratko, zašto se ja amo
    ne bojim zaći, sve do tih dubina.

    Bojati se je one stvari samo,
    što ima moc, da zlom nas kakvim mori,
    od drugih zašto da se plašit damo?

    A mene takvom bog milostiv stvori,
    da nit sam vašoj na dohvatu bijedi,
    nit za me plamen toga ognja gori.

    U nebu žena plemenita sjedi,
    što žali smetnju, koju ti spomenuh,
    i blaži stroge božje zapovijedi.

    Do Lucije sa molbom ova krenu
    i rece: Vjernog spomeni se svoga,
    koji te treba baš u ovom trenu.

    Ko protivnica svega okrutnoga
    došavši k mjestu, sjedjeti gdje svikoh
    s Rahelom drevnom, Lucija ce stoga:

    O Beatrice, prava božja diko,
    pomozi onom, koji se istačče
    nad mnoštvom, jer te ljubljaše toliko!

    Ne čuješ li ga, gdje u jadu plače?
    Zar ne vidiš, gdje sa smrću se bori
    na riječi, od koje more nije jače?

    Nema ga, tko se tako brzim stvori,
    da steče sreću il' da zlu uteče,
    ko ja što siđoh, kada čuh što zbori,

    sa mjesta, koje svatko blažen steče,
    u skladne riječi uzdajuć se tvoje,
    za tebe dične i svijet gdje ih reče.

    Kad svrši ovo objašnjenje svoje,
    na stranu plačuć sjajne oči svede
    i tim ubrza dolaženje moje.

    I dođoh, evo, kako ona htjede:
    zvijeri te oteh, što ti na put pade,
    kojim se pravce uz brijeg divni grede.

    Al' što je? Zašto, zašto sada stade?
    Što srce misli kukavne ti plijene?
    Kud muževnost i smjelost ti se dade,

    kad tri se za te preblažene žene
    u nebu brinu, a riječ moja gleda
    k budućem dobru da ti pogled skrene?

    Kao što cvijeće klone s noćnog leda
    i zatvori se, a kad sunce grane,
    otvoriv čaške cvjetanju se preda,

    tako se meni snaga vraćat stane,
    a srce smjelost osjeti sve jaču,
    pa ću ko covjek, kada dušom dane:

    O milosna, što pomože mom plaču,
    a i ti, dobri, što se odmah trže,
    kad njene riječi istinite začu,

    toliku želju u srce mi vrže
    riječima svojim, da mi poci godi
    i naumu se prvom vratih brže.

    Sad hajd, jer sad nas isto htjenje vodi:
    ti učitelj si, vođ i moj gospodar!
    Tako mu rekoh; i kad sta da hodi,
    strmim i divljim putem pođoh bodar.

  7. #7

    Odgovor: Dante Alighieri

    Trece pevanje


    Kroz nas se ide u grad sviju muka,
    kroz nas se ide, gdje se vjecno place,
    kroz nas se ide do propala puka.


    Pravda nam tvorca višnjega potace;
    božanska svemoc, mudrost, što sve znade,
    i prva ljubav graditi nas zace.


    Što god stvorenja prije nas imade,
    vjecno je, pa smo i mi vjecna vijeka;
    tko ue, nek se kani svake nade.


    Ovakva vidjeh mrka slova prijeka
    vrh jednih vrata, pa cu tad ovako:
    Tvrd mi je, voo, smiso tih izreka.


    A on, što svemu domišlja se lako,
    ree: Sad ne daj, da te sumnja svlada,
    malodušje nek ovdje umre svako.


    Sad stigosmo do mjesta teških jada,
    ko što ti rekoh, gdje se svijet jati,
    što blagodati uma lišen strada.

    I nato rukom moju ruku hvati
    i vedrim licem, što me osokoli,
    u tajno carstvo poe da me prati.


    Tu uzdisanje, plac i jauk boli
    sa sviju strana zrak bez zvijezda para,
    te sprve suza obraze mi poli.


    Raznolik govor, rijeci boli, kara,
    uzvici gnjeva, oštra mukla glasa,
    uz pljesak ruku sve to buku stvara,

    što svuda kruži ne stajuci casa
    u zraku, gdje je bezvremena sjena,
    ko pijesak, kad ga vjetar ustalasa.


    A ja, kom glava bijaše smetena,
    rekoh: Moj meštre, što cujem otale?
    Tko je ta celjad bolom utucena?


    A on ce: Na taj bijedni nacin žale
    žalosne duše svih, što svoje dane
    proživješe bez pogrde i hvale.


    S anela zlim su zborom pomiješane,
    što nit su bogu vjerni ostat htjeli
    nit bunit se, vec stajahu sa strane.

    Progna ih raj, jer lijep ostat želi,
    al' niti dublje ne prima ih pako,
    da ne bi grešne na obijest zaveli.


    A ja cu: Voo, što ih tišti tako,
    da takvim placem nadimlje im grudi?
    Odgovori mi: Kazat cu ti lako.





    Bez nade u smrt svi su ovi ljudi;
    slijepa im žica svak se tako stidi,
    da svac'ji udes u njih zavist budi.


    Svijet ne ce da se spomen na njih vidi;
    Milost i Pravda od njih lice krije.
    O njima dosta: pogledaj i idi.


    I motrec vidjeh barjak gdje se vije
    i juri krugom tako brza leta,
    kao da nikad sklon pocinku nije.


    A za njim tol'ko natislo se ceta,
    da ne bih nikad vjerovo ni znao,
    da smrt toliko pokosi vec svijeta.


    I kad sam neke prepoznavat stao,
    sjen onog vidjeh, što ko slabic znani
    iz svojih ruku visok cin je dao.

    Razabrah odmah, da se u toj strani
    rod onih sinjih kukavica krio,
    što bog ih mrzi i njegvi dušmani.


    Taj jad, što nikad ni živ nije bio,
    sav gol od mnoštva osa, što tu vrvi,
    i obada je ljute suze lio.


    Ovi im lice šarahu do krvi,
    a krv i suze kaplju im do nogu,
    gdje sve to beru neki gadni crvi.

    I motrec dalje, vidjeh celjad mnogu
    gdje se na brijegu silne rijeke sliva,
    pa rekoh: Voo, daj da znati mogu,


    tko su i po kom obicaju biva,
    da svi su tako željni prijeci vodu,
    koliko vidim kraj tog svijetla siva.


    Razumjet rece, tu ceš cijelu zgodu,
    kad Aherontu vrh obala pustih
    u našemu se ustavimo hodu.


    Tad, pošto oci zastiene spustih,
    da dodijo mu ne bih besjedama,
    do rijeke više rijeci ne izustih.

    Kad eno gdje ce laom prema nama
    zbog stare kose bijel starac poci,
    vicuci: Jao, grešne duše, vama!


    Nikad se u raj ne nadajte doci!
    Na drugi brijeg ce svatko sa mnom sade,
    u oganj i led i do vjecne noci.


    A ti, što amo, živa dušo, pade,
    dalje od ovih pokojnih se smjesti!
    A kada ostah, dalje zborit stade:


    Kroz druge luke i po drugoj cesti
    prijeko ceš ti, tu nisu za te puti;
    laganija te ima splav prenesti!


    A vo ce: Ti se, Haronte, ne ljuti,
    jer tako hoce ondje, gdje se može
    što god se hoce; zato odsad šuti!


    Obrasla tad se lica mirno slože
    brodaru sive bare, cije zjene
    u obrucima plamnim još su strože.


    A one gole, izmorene sjene,
    kad osjetiše krutih rijeci breme,
    poblijede zubma cvokocuc strvene,

    i proklinjahu boga, ljudsko pleme,
    i kraj i cas i roditelje svoje,
    i roda svog i svog zaceca sjeme.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •