Stefan Malarme (Stphane Mallarm)
Prikaz rezultata 1 do 13 od ukupno 13
  1. #1

    Stefan Malarme (Stphane Mallarm)



    Stefan Malarme je tragao za novom poezijom i duhovni je otac niza avangardnih pravaca u poeziji XIX vijeka.Za razliku od Remboa,koji je tragao za dubljom podsvjesnom i artisticki napor da dosegne ideje,koje se slute iza stvarno-sti."Slikati ne stvar,nego ucinak sto ga ona proizvodi",to je jedan od njegovih opstih principa.On nastoji da zamraci smisao,italac tek sluti i domislja znacenje pjesme, koja lici na vracanje.Malarme je pisao uglavnom duze pjesnicke tvorevine, poeme- ( Popodne jednog fauna ) i sonete,od kojih je najpoznatiji Sonet o labudu koji pocinje stihom: "zar ovaj neduzni,zivi i prekrasni dan",a govori o"poletima uzaludnim" i "labudu nekadasnjosti".

    To je himna uzaludnosti i otmjenoj ljepoti privida.Tek 4 godine prije pjesnikove smrti izasao je prvi izbor njegovih pjesama i proze, - Stihovi i proza(1895).Ovaj skromni profesor engleske knjizevnosti radio je dugo , tiho i uporno,kasno je stekao priznanje,ali se i danas smatra vaznim u razvoju moderne evropske poezije.

    "Negdasnji se Labud sjeca,ali kasno: divan je , no zaludu slobodu on htjede, jer ovo nije kraj gdje da provede vek , kad mraz jalov sinu camom strasno."

    Zivot Stefana Malarmea je protekao uporedo sa burnim Verlenovim i Remboovim zivotima, pa cak i Bodlerovim, iako je u knjizevnoj istoriji Malarmeovo ime ostalo nerazdvojivo za ova tri prethodna imena, u njemu necemo pronaci nista sto iskace iz kolotecine svakidasnjice i sto moze ugroziti savrsenu jednostavnost te egzistencije. Verlenova poezija bi bila neshvatljiva da nije potpuni odraz neobuzdanog zivota, zivota koji je prepun suprotnosti, nemira, kajanja; pijanog zivota i nastranog. Njegov ogromni opus nije nista drugo do tragicni dnevnik kojije vodjen rukom coveka koji je bio u ratu sa vremenom i koji je u nestrpljenju napisao na hiljade pesnickih banalnosti kojima se samo on moze ponositi, a koje bi, neprirodno prepisane drugom pesniku, predstavljale zbirku neshvatljivih pesnickih opstosti.

    Malarme je hteo da prozivi zivot (pismo Verlenu) koji jelisen svih anegdota, zudeci istovremeno za poezijom u kojoj nece biti nista svakidasnje i nista banalno. U tom cuvenom pismu Verlenu, koji je u stvari pesnikova autobiografija, Malarme istice kako je sklonost da se sluzi perom u druge svrhe, a ne zbog popunjavanja cinovnickih spisa, nasledio od nekolicine svojih predaka. On je vrlo rano ispoljio pesnicki dar i u njegovim prvim stihovima se uveliko oseca lamartinovski uticaj. Medjutim, prvi znacajniji dogadjaji koji su imali velikog uticaja na razvoj mladog pisca bili su otkrice poezije Teofila Gotjea, kome ce se par godina kasnije oduziti velicanstvenom ''Posmrtnom zdravicom''.

    Objavljivanje drugog izdanja Cveca zla 1862 godine na Malarmea ostavlja neizbrisiv trag , jer sve ono sto ce mladi Malarme napisati u narednim godinama obelezeno je velikanom pesnistva - Bodlerom, cija je poezija Malarmeu otkrila nistavilo i na taj nacin ubrzala stvaranje rascepa izmedju mladog pesnika i drustva. Zahvaljujuci Bodleru, Malarme je jako brzo pokopao sve nade u mogucnost poezije kao posrednika izmedju pojedinaca i gomile. Medjutim, ono sto je karakteristicno za Malarmea je cinjenica da on nije poput drugih Bodlerovih sledbenika osecao mrznju prema okolini, mrznju koja je kod Bodlera razumljiva. Malarme zato pada u ocaj iz koga se rodilo saznanje o nemoci, a nemoc je predstavila misao o samoubistvu kao jednom od resenja. No, Bodlerova poezija je Malarmeu otkrila i drugu stranu i to onu pozitivnu a to je - lepota i dostojanstvo.

    Taj period njegovog stvaranja predstavlja parnasovski period u poeziji Malarmea. Medjutim, to je samo donekle tacno, jer se vec i u tim stihovima osetila sustinska razlika izmenju njega i cistih parnasovaca.

    Ubica mekog srca.

  2. #2

    Odgovor: Stefan Malarme

    DVORAC NADE

    Tvoja se bleda kosa talasa
    Izmedju mirisa tvog tela
    Ko zastava nestasna i bela
    Cija svila na suncu belasa.

    Umorno bijuci kroz krike
    Napev bubnja kog voda osvaja,
    Od proslosti srce se odvaja
    I, sireci vale tvoje kike,

    Jurisa, penje se - pijani borac
    Kroz mocvare krvi, - da zabije
    Tu zastavu zlatnu najhrabrije
    Na taj nacin i bakreni dvorac

    Gde, kad nehaj celu je ogrne,
    Placna Nada gladi se i svija
    Dok ni jedna zvezda ne izbija
    Kroz noc crnu poput macke crne.

    Ubica mekog srca.

  3. #3

    Odgovor: Stefan Malarme

    ZDRAVICA

    Nista, stih cedni, ova pena
    Da naznace tek sjaj pehara:
    Tako daljinom kao para
    Nauznak tone roj sirena.


    Mi plovimo, o nebrojena
    Druzbo, za mene krma stara
    Vi slavni pramac koji para
    Val gromova i nevremena.

    Pjanost mi krasna daje daha
    Ljuljanjem njenim da bez straha
    Zdravicu drzim tu uspravno

    Samoco, hridi, zvezdo vedra
    U ime svega sto je ravno
    Briznosti beloj naseg jedra.

    Ubica mekog srca.

  4. #4

    Odgovor: Stefan Malarme

    MORSKI LAHOR


    Put je tužna, jao! Knjige pročitane.
    Pobjeć, tamo, dolje! Znam, ptice/su pjane
    od želje med nebom i pjenom da lete.
    Ni vrtovi stari što u oku svijetle
    neće suzbit srce što za morem žudi,
    o noći, ni pusti sjaj lampe što rudi
    nad praznim papirom kog bjelina brani,
    ni ta mlada žena koja čedo hrani.
    Idem! Brode, na kom jarbolje se valja,
    diži sidro, hajdmo put divnih zemalja!

    Ta čama, nadama grubim prevarena,
    u pozdrav rupčića još je uvjerena.
    Jarbole što čeznu za olujom kobnom
    možda će ih vjetar svit nad brodolomom
    pustim, bez križevlja, bez otoka plodnih...
    Čuj, srce, mornari poju pjev ugodni!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Stefan Malarme

    Strepnja

    O zveri, ja neću večeras u tami
    Da ti svladam telo, večno greha žudno,
    Niti poljupcima u beskrajnoj čami
    Da ti mrsim tužno masne kose bludno.

    Teški san bez snova moje srce traži,
    San koji će svako kajanje da zbriše,
    San drag tebi posle tvojih crnih laži,
    Tebi, što o smrti znaš od mrtvih više.

    Jer, Blud rijuć ispod otmenosti moje,
    Jalavošću svojom žigosa nas dvoje;
    Al' dok ti u grudma surovim ko kam

    Srce je kog zločin ne vredja ni jedan,
    Ja bežim, bled, videć les mrtvački ledan:
    Bojim se umreću ako legnem sam.

    Ubica mekog srca.

  6. #6

    Odgovor: Stefan Malarme

    DA L' ĆE LIJEPOG DANAS...

    Da l' će lijepog danas čista živost ova
    pjanim krilom razbit to zaboravljeno
    i kruto jezero, pod mrazom mučeno
    prozirnim glečerom propalih lijetova!

    Negdašnji se labud sjeti sebe sama:
    divan je, al stremi slobodi bez nade,
    jer nije kraj pjevo gdje se živjet dade
    kad jalove zime bljesnula je čama.

    Cijelim vratom strest će bijelu agoniju
    koju da mu prostor što ga on negira,
    al ne i tla užas gdje mu krila sniju.

    Avet koju ondje njen čist sjaj privlači,
    on smiren biva u hladnu snu prezira
    kojim, zalud prognan, Labud se oblači.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Odgovor: Stefan Malarme


    Franc. pjesnik; r. 18. III 1842. u Parizu, u. 9. IX 1898. u Valvinsu. Uz Rimbauda i Verlainea jedan od glavnih predstavnika franc. simbolizma. Pristaša tzv. "čistog pjesništva", intelektualni esteta opčinjen mističnom povezanošću stvari, piše poeziju koju karakterizira strogost forme i bogatstvo asocijacija. Lirik je velike kulture i profinjena ukusa, teži univerzalnoj sintezi koja bi objedinila sve umjetnosti, a njegovo se djelo nadovezuje na najbolje tradicije franc. pjesničkog izraza. U početku je pod utjecajem Gautiera, Baudelairea i Poea (vrstan je prevoditelj Poeovih pjesama), a vremenom stječe reputaciju nejasnog teškog i neprotumačivog pjesnika, velikog majstora koji se obraća "elitnim dušama" i stvara za uzak krug odabranih. Na vrijednost Mallarmeove poezije skreće pozornost čitateljskoj publici J. Huvsmans u svom poznatom romanu Nasuprot. Slavljen od literarnih sladokusaca kao vizionar i veliki izmiritelj snova i jave, željenog i mogućeg, viđenog i nedokučivog, M. je ostao trajno opsjednut himerom tzv. čistog poetskog umijeća. Profesor engleskog jezika u provinciji pa u Parizu, on se teško mirio sa svojim školničkim zvanjem. Smatrajući da pristup poetskom djelu ne može biti ni jednostavan ni lak M. drži da zadatak poezije nije u tome da izmišlja već da otkriva da nas rafiniranom igrom i alkemijom riječi oslobađa od vulgarnosti, da ukazuje na isprepletenost pojava, te ukidajući "stvari" otkriva vječne Ideje. God. 1871. M. je objavio svoju poemu Herndijadu, 1S76. svoju najsugestivniju pjesmu Faunovo poslijepodne. Estetske poglede iznio je u knjizi eseja Tumaranja, a sabrane pjesme (Poesies completes) objavljene su mu 1897. Svojim djelom ostavio je ne samo neizbrisiv trag o franc. pjesništvu već je djelovao i na glazbenike (Debussy), a svojim likom inspirirao je nekoliko glasovitih slikara poput Renoirea^,Gauguina i Maneta koji su ga portretirali.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Odgovor: Stefan Malarme

    Labud

    Devicansko Danas, zivahno i krasno
    zanesenim krilom da l' razbiti smede
    jezero sledjeno, s injem, kud se dede
    letova zastalih lednik blistav jasno.

    Negdasnji se Labud seca, sli kasno:
    divan je,no zalud slobodu on htede,
    jer opevo nije kraj gde da provede
    vek, kad mraz jalov sinu camom strasno.

    Vratom stresce belu tu smrt sto je stece
    prostorom kaznjena ptica kog porece,
    al' na uzas tla sto perje joj sputava.

    Sablast koja na tom mestu sjaji, prisno,
    ukocen u hladnom snu prezira spava
    zaodenut Labud,izgnan beskorisno....

    Ubica mekog srca.

  9. #9

    Odgovor: Stefan Malarme

    GROB EDGARA POEA

    U njeg samog najzad vječnost ga okrenu
    i sad eto pjesnik golim mačem bije
    svoj vijek pun užasa što spoznao nije
    slavlje smrti u tom glasu nečuvenu.

    Skokom hidre, kad ču da anđel donese
    nov i čišći smiso pučkoj riječi, cio
    svijet razglasi da je sve te čari pio
    u nečasnu valu neke crne smjese.

    Zemlje i oblaka dušmanskih, o jadi!
    Ako duh naš od tog reljef ne izradi
    da sjajni grob Poeov njim ukrašen svane,

    ta hrid mirna, pala iz tamna sudara
    nek bar granit ovaj vječnu branu stvara
    crnom letu kletvi u buduće dane.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Odgovor: Stefan Malarme

    Plavet


    Vedra ironija vječite plaveti,
    hladno lijepa ko cvijet, satire i troši
    nemoćna pjesnika što počinje kleti
    dar svoj u Bolova neplodnoj pustoši.

    Zatvorenih oči, bježeć, znam da prijeti
    strašnom grižnjom motreć moju dušu praznu.
    Kud pobjeć? I koju noć divlju prostrijeti,
    ko dronjke, po tome preziru poraznu?

    Gore, magle! Duge krpe monotone
    svog pepela s tmušom lijte po vedrini
    koja u jesenskoj bari nek potone
    i tako sazdajte prostrani svod mirni!

    A ti, draga Čamo, iz Letine vode
    izađi i skupi blijedih trski, blata,
    te rukama čilim zalij rupe modre
    što ih posvud buše kobnih ptica jata.

    I još! nek dimnjaci tužni dime vazda
    i nek čađom ona tamnica što luta
    pogasi u jezi svojih crnih brazda
    sunce koje gine sred obzorja žuta.

    Nebo umrije! Tvoj sam, o tvari! udijeli
    da Cilj strašni i Grijeh zaboravi sada
    taj mučenik koji ležaj dijelit želi
    na kom sretno stado ljudi u san pada.

    Jer tu ću - kad mozak moj ispražnjen eto,
    ko sud za bjelilo pored zida bačen,
    ne zna ukras dati misli razapetoj -
    zijevati zloslutno sve do smrti mračne.

    Zalud! Plavet blista. Čuj, u zvonu lakom
    pjeva. Dušo moja, to se glasom javi
    da nas straši svojom pobjedom opakom
    leteć s bronce žive u angelus plavi.

    Valjajuć se tmušom, drevna, bode tvoju
    stalnu smrtnu muku kao mača nalet.
    Gdje pobjeć u ružnu i jalovu boju?
    Opsjednut sam. Plavet! Plavet! Plavet! Plavet!
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  11. #11

    Odgovor: Stefan Malarme


    Donosim ti dijete jedne Edomske noći!
    Crna, s golim krilom koje krvlju toči,
    Kroz stakla žgana od mirisa i zlata,
    Kroz okna ledna, o jao, s rana sata
    Zora se na lampu anđeosku baci.
    Palme! I kad svetih moći ti ostaci
    Otmu pogled oca što u smiješku tinja,
    Zadrhta samoća, sterilna i sinja.
    Ženo, što kraj zipke nijetiš sanak plašan
    Djevojčice primi i taj porod strašan;
    Glas ti je nalik glasu clavecina i viola-
    Hoćeš li uvelim prstom stisnut grud da kola
    Sok taj, sibilske ženstvene bjeline,
    Usni izgladnjeloj azurne daljine.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  12. #12

    Odgovor: Stefan Malarme

    BALADA

    Ja volim cigansku curu
    što ima hod ljupki:
    videh je uz stenu suru
    dok beše u kupki:
    ispod ebonosnih krila,
    sjajno je oko skrila
    ko luna velika!

    Voda tekla joj sa grudi,
    ruža sva u rosi!
    Pred koleno što rudi
    alga nežnost nosi...
    Tu, zanemela i vedra,
    ti spazi na odi sneno
    svoj lik sveži, rujna ženo
    u kolevci vetra!

    To mi u srce žar prospe!
    U mom srcu s večeri
    ja vidim - grud moje gospe
    kroz crn zrak treperi!
    I duž zraka lune riđe
    što mi s čela sneno zrca,
    kao vampir do mog srca
    moja crnka siđe!

    Al' ispod krila istkana
    od plavila vedra
    ja vidim gde kurtizana
    otkriva mi bedra!
    Na usni anđela draga
    Poigrava zlo sabrani
    poput tvoga, o Satano...
    -A šta ako voleh vraga!


    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  13. #13

    Odgovor: Stefan Malarme (Stphane Mallarm)

    Bludni sin

    Kod njih čija ljubav naranđza je suva
    Što bez rujnog nektra drevni miris da,
    Tražih Beskraj koji čoveku greh čuva,
    A nađoh tek Bezdan dušmanina sna.

    Beskraj ;san ponosni što svom snagom ljulja
    Krošnje i sva srca slično pesku finom!
    Bezdan,pun otrovnih šibljika,gde kulja
    Smradni tok belila izmešanog s vinom!


    O ti zaljubljena,o rujna,o tajna,
    zaneta kroz sveće i kad,nisi znala
    koji Duh te povi tu noć kad si,vajna.
    Sliku Svetog-Srca Hrista celivala.

    Kolena otvrdla pod molbama pustim
    Ljubim ti ,i stope što smiriće more,
    Da na mršava ti bedra glavu spustim
    I pod gorkom haljom da ridam do zore:

    Tu,svetice moja,pun pijanosti dimne,
    Dalek crnom Bezdnu i Beskraju dragom,
    Kad otpevam tiho svoje duge himne
    Uspavaću svoju bol na tvom telu blagom.
    Ako ne znaš pametno govoriti, pametno ćuti !

Slične teme

  1. Neotvorena pisma svetu - Stefan Lančuški
    Autor Stefan Lančuški u forumu Književnost
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 21.03.2012, 02:00
  2. Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 21.05.2011, 22:07

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •