Strah se nemože totalno izbrisati. On je naša reakcija na neki dogadjaj. Mi možemo naučiti kako sa njim da se nosimo. Pustimo ga kao i svaki drugi osećaj da prodje. Saznanje da sam taj osećaj nije opasan i neizdrživ daće nam za to snagu...
Strah se nemože totalno izbrisati. On je naša reakcija na neki dogadjaj. Mi možemo naučiti kako sa njim da se nosimo. Pustimo ga kao i svaki drugi osećaj da prodje. Saznanje da sam taj osećaj nije opasan i neizdrživ daće nam za to snagu...
Suocavam se sa njima..one by one ...ranije bi me ili ubacivali, ili gulili sa obale da ja udjem u neku "baru" ...jezero...ono lezerno filmsko skidanje i skakanje/kupanje u nepoznatim jezercima...nooo way je to bilo za mene...jos ako vidim trsku, lokvanj sto automatski znaci zabu, ma nema sanse!!! :D E pa odemo mi na to prirodno jezerce...ne da sam se kupala, skakala, ronila...prosto ne mogu da razmisljam o dodacima koje ti strahovi donose. Nista mi nije falilo, jos sam i uzivala...dakle, to sam prekrizila sa liste, ici cemo dalje.
Pa čemu onda osmeh što sam ja ničija
kad je to, zapravo, najgore što može da ti se desi?
ne brinem o njima, znam da su tu, da me u stopu prate, kad posustanu ili, ne daj Bože, nestanu, nastaće problem....
Nikako/nekako...
Doduše imam samo jedan (i od skoro half) strah...ali što bi se reklo vredan...
Nisam se rodila s njim...nisam ga ni imala do pre oko 10 godina...
Stečen je...
Kada ti neko na očigled gubi bitku i kada shvatiš da, iako bi planinu pomerio, i dalje si nemoćan...mislim da je neminovno...
Jako se bojim bolesti...one najgore, čije ni ime ne želim da pomenem...
Ne...ne smrti kao čin...već og svesnog....
Mada ima prednosti i u tome....vreme da se podvede crta, daju poslenje upute...na koncu vreme za pokajanje...
Kako se nosim?
Kako kada....ne kupujem više Lepotu & Zdravlje...pre svega zbog zdravlja....
Na TV kada naiđem na emisiju oko toga...brzo prešaltam kanal...
I da...najglavnije...da mi je nešto bilo pre 3 godine kada mi je bilo isto ovako kao sada...ne bih bila ovde...
Odskora imam i ovaj polu strah...od noći...
Znam da nije oK...ali..."mene tJera neki vrag..."...
Budi pametan i pravi se lud
ima ko ih nema. strahovi koji traju u kontinuitetu su dijagnoza, fobije. strah kao situaciona reakcija je prirodan. podizanjem nivoa svesti covek se moze osloboditi strahova. istina je da ih neko nece priznati pred svetom ali... pred sobom sigurno da hoce, on ih je svestan. ako ih je vec svestan, zar je moguce pomiriti se s tim i nista ne preduzeti? kao sto negujemo svoje telo, tako je nuzno negovati svoje bice, odagnati strahove. onog casa kada covek postane svestan da zivi sada... da ovog momenta oseca, dise, gleda, razmislja... neminovno ce se osloboditi svih strahova zbog necegaa sto se nece ili hoce desiti. nije u covekovoj nadleznosti da razmislja o tome vec isljucivo o sada.
strahovi ce pasti kao pokoseni od tereta proslosti i neizvesne buducnosti. zivot je ovaj trenutak - zivot je sada
No comment
Mišljenja sam da je ovde reč o samoobmanjivanju, koje svako od nas ima u manjoj ili većoj meri. Uglavnom o tome, na taj način ,mislimo kad je potrebno iskoračiti iz navika koje su nas zarobile ili skliznemo i praveći neku glupost. Naravno da je život sada, ali to sada ne treba iskoristiti za izbor rutine u nama, već za iskorak!
Svi imamo strahove i na razne načine se borimo sa njima. Ja sam se izjasnila kako se nosim sa istim. Po prirodi sam hrabra i ne dopuštam da me strahovi kontrolišu. U koštac se hvatam, jurišam kad je to potrebno, povučem (mada vrlo retko) kad se zahteva...Ako treba i za vrelo gvožđe ću se uhvatiti, preplivati reku, skakati sa visine, zaštititi nečiji život...Ne znam, mislim da mi je život tako servirao. Kako bilo, igram najbolje što umem i znam.
I sad se setih Folknera koji je rekao da strahovati znači znati da si živ i kad učiniš ono pred čim strahuješ onda zapravo živiš.
Ja ne želim da se predam. Ja sam vernik optimizma. Ja u bolje sutra gledam, tu sa ivice ludizma.
mene kad je stra` ,ja drhtim
ja ne spavam ili ,u najboljem slucaju,spavam kao zec
mene kad je stra`,ja ne mogu ni film da odgledam,nemam kad od straha
i onda ti mene taj strah prignjeci uz zid ,pa pocne da me davi i da mi dize donji pritisak
ja onda trpim junacki,sto je paradoks,dabome
e onda poludim,jer nemam kud da uzmicem
da sam u treningu,popila bih tri cetiri pet sest dunja pa se podavatila s njim
ovako,jok
napadnem stra` goloruka,jer nemam sta da izgubim
posle sedimo moj stra` i ja u sobi i gledamo se
i jesi mi neka mustra,kazem ja njemu pakosno
on posramljeno cuti i gleda u stranu...
Ploviti se mora i bez broda ..
Postoje dve vrste strahova, psihicke i instinktivne.
Psihicke strahove kao neizvesnost, trema, neprijatno iskustvo prebacim u nervozu i nicega se ne plasim, ako treba borim se.
Instinktivne strahove sam potamanio sve, osim straha od pauka. To ne mogu pa ne mogu. Intenzitet strahova zavisi od stepena stresa i trauma, pa sam se u stresnim etapama zivota manje plasio pauka, one velicine dinara sam tada maltene milovao. Verovatno stres otupljuje podsvesne misaone funkcije.
U mirnim i lepim vremenima dobijam napad od svakog pauka koji ugledam na rastojanju manjem od 5 metara. Ne daj boze da mi pri spavanju padne jedna sa plafona na glavu, jer cu da umrem trenutno. Umrecu i onda ako u mraku nagazim na komsijinu odbeglu tarantulu! Ako mi to uradi, pobit cu ga, majke mi!
Ova vrsta straha mi se ipak smanjuje vremenom, jer vise ne skacem kada primetim maleckog pauka kako mi trci duz trenerke. Ako je manja od zrna bibera, vise ga ne tresnem svom snagom, nekad samo dunem ili rukama gurnem da padne u travu.
Naravno ima i drugo objasnjenje. Mozda moj strah se ne smanjuje, ali humanizam prema paucima raste.
Gospodine, vase dete se plazi na mene!
Strah je neprirodan i tihi ubica.
Osim staha koji osetim kada pas pojuri ka meni i straha od teske bolesti nemam ni jedan.