Francesco Petrarca (Frančesko Petrarka)
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 21
  1. #1

    Francesco Petrarca (Frančesko Petrarka)

    Francesco Petrarca
    (1304-1374)




    Najveći i najutjecajniji autor Ijubavne psihološke lirike, začetnik humanizma, vjesnik romantičkog indivldualizma, prauzor intelektualca goleme obrazovanosti, preteča modeme osjećajnosti, Petrarca je u osvit renesanse otvorio put evropskoj književnoj kulturi, i klasičnom savršenošću stihova i Ijudski iskonskom tematikom.
    Rođen je u Arezzu pošto mu je iz Firence bio prognan otac, koji će, kao bilježnik, nakon nekoliko godina odseliti u provansalski Avignon, sjedište papinske kurije. Nakon studija prava s bratom Gherardom u Bologni i studentskog života punog razuzdanostl, zabave, Ijubavi, u Avignonu se ubrzo pročuo kao istančan pjesnik, miljenik moćnika. Blagosiljanog i opjevanog dana 6. travnja 1327. u Crkvi sv. Klare zauvijek ga je obuzela liubavna strast prema lijepoj gospi, koju je ovjekovječio kao Lauru, nadahniteljicu, mit, simbol pjesničke slave (laurus, lovor),neispunjivu žudnju i uzrok unutrašnjeg razdora tijekom više od 30 godina. Introvertirani pjesnik, bez danteovske volje, jednako snažno usmjeren k nebu koliko i vezan, za zemlju, ljubeći stvorenje zaboravljao je stvoritelja, još okovan kršćanskom stegom a već humanist slobodnih vidika. Utočište je tražio u samoći Vaucluse pokraj vrutka Sorge, u putovanjima Evropom, u otkrivanju antičkih spisa, u knjigama i radu na latinskim djelima. Taština i evropski ugled zrcale se u lovorovu vijencu slave kojim ga je 1341. u Napulju okrunio Robert Anžujski. Zaređenje Gherardovo 1343. povećava pjesnikovu duboku moralnu krizu, naglašava protuslovlja i nemire. Udaljivši se od moćnih rimskih prijatelja obitelji Colonna, podržava pobunu pučkog tribuna Cole di Rienza, potaknut .nadom u demokratski, veliki Rim, središte ujedinjene Italije. Unatoč tome, na povratku iz Provanse, ostavlja zatečenim svoje prijatelje, medu njima velikog Boccaccia, izabravši kao mjesto boravka dvor najvećeg tiranina i gibelinskog vođe Viscontija u Milanu. Bio je i političkim izaslanikom u Mlecima, Pragu, Parizu. uvijek s osjećajem da je ravan moćnima, iznad stranačkih probitaka. Zadnje dane uz kćerku Francesku (Giovainni, također nezakonito dijete, umro je dječakom) proveo je u radnoj tisini svoje vile u Arquapokraj Padove; tu je i umro, za stolom glave klonule na knjigu.
    Stoljetni stilski, frazeološki, motivski, psihološki obrazac lirskog Ijuvenog pjesništva, koji nije mimoišao ni najveće evropske spjevaoce, ukratko petrarkizam, osobito je plodonosno djelovao u hrvalakoj književnosti, pri čemu bi trebalo nabrojiti gotovo sve pjesnike od Menčetića i Dzore Drzića do novijih Ujevića i Krleže. Dosta je spomenuti da su Marulićevil hrvatski prijevodi prvi u Evropi, da imamo dvojezično izdanje Kanconijera, da je svijetom odjeknuo i jedan naš simpozij o pjesniku.
    Osim Kanconijera (Rerum vulgarium fragmenta) i alegorijskih trijumfa u tercinama,sva su Petrarcina djela na latinskom , od njih i jest očekivao slavu. Prijateljima, ali i antičkim piscima, upućivao je velik broj Prijateljskih pisama (Familiares), gdje svoja stanja uzdiže do uzora i nastoji dati idealnu sliku o sebi.Izdvajaju se Nenaslovljena (Sine nomine), s političkim sadržajem, pa Staračka (Seniles) a osobito je zanimljivo pismo Potomstvu (Posteritati), pjesnikov životopis. Najvažnija su mu latinska djela spjev u heksametrima Africa, za koji je dobio lovor ali je bez epske žice u opisu drugog punskog rata. Najboje je zacijelo ostvarenje proza Secretum, iskrena ispovijed uzoru, Sv. Augustinu, u tri knjige. pokušaj opravdanja i priznanja slabostil složene duše i dotad neviđene osjećajnosti, meditacija o vjeri i smrti, o grijehu i kazni o krizama u koje ga, pred vječnošću, zakivaju zemaljske strasti prema Lauri i prema slavi.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Odgovor: Francesco Petrarca

    Hajdete bolne rime


    Haj dete bolne rime tvrdom kamu
    što mi u zemlji milo blago skriva,
    odzvat će vam se s neba, premda sniva
    tijelo joj skrito u samrtnu jamu.

    Recite da mi teško živjet samu
    i plovit ovim strašnim morem biva,
    pa plod joj slave skupljam sa svih njiva
    i za njom idem krok po krok u tamu.

    O njoj živoj i mrtvoj samo zborim,
    dapače samo živoj, sad besmrtnoj,
    neka je svatko voli i upozna.

    Molim je kada za smrt moju dozna,

    koja je biku, nek upravi put moj

    k sebi, da kraj nje u nebu se stvorim.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Odgovor: Francesco Petrarca

    Iz kojeg dijela neba


    Iz kojeg dijela neba i iz koje
    zamisli Narav uzor je uzela
    za milo lice, u kojem je htjela
    da tu pokaže rajske moći svoje?

    Takove zlatne kose zar postoje
    u šumskih vila i nimfa iz vrela?
    Još mnoga (krepost u njoj se je srela,
    a najviša je uzrok smrti moje.

    Božanstvenu ljepotu zalud ište
    tko njene oči još vidio nije,
    kad blagi pogled okreće i njiše.

    A kako ljubav i liječi i bije,

    zna tko nju vidje kad milo uzdiše

    i milo zbori i milo se smije.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Odgovor: Francesco Petrarca

    JA NEMAM MIRA

    Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
    Leden a gorim, plašim se i nadam;
    Po nebu letim, a na zemlju padam;
    Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.

    Amor me kazni da sred uza stojim,
    Nit omču driješi, nit okove steže,
    Nit da me smakne, nit da odveže,
    Neće me živa, ne smatra me svojim.

    Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
    Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
    Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

    Nit mi se mrije nit mi se živi,
    Smijem se plačući, žalošću se snažim.
    Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Francesco Petrarca

    Ljubav


    Što ćutim, što je, ako ljubav nije?
    Ako je ljubav, Bože, što je ona?
    Ako je dobra, zašto je zlu sklona?
    Ako je zla, zbog čega slatka mi je?

    Gorim li od sebe, čemu plač i tužba?
    Kriv li sam' tome, malo jauk vrijedi.
    O živa smrti, slatkoćo u bijedi,
    ako vas neću, čemu ste mi družba?

    Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava.
    Suprotni me vjetri, kroz šum i bjesnoću,
    tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.

    Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,
    tako da ne znam sam stvarno što hoću,
    te se znojim zimi, a cvokoćem ljeti.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Francesco Petrarca

    Zefir se vraća


    Zefir se vraća noseć vrijeme krasno,
    cvijeće i zelen, milo društvo svoje,
    Filomen plače, Prokna pjeva glasno,
    svud snježne, rujne pramaljeća boje.

    Nebo se vedri, livada se smije,
    svojoj se kćerci Jupiter veseli;
    zrakom se, vodom, zemljom ljubav lije,
    sve što je živo sad ljubiti želi.

    A meni, jao vraćaju se suze
    što iz dna srca rose one radi
    koja mu ključe sobom u raj uze;

    a pjesme ptica i obale cvjetne,
    gizdave kretnje gospa dičnih, mladih,
    pustoš su za me, zvijeri divlje, štetne.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Odgovor: Francesco Petrarca

    O rijeko



    O rijeko, što brzaš od planinske žile,
    a glodanja radi nosiš ime svoje,
    te danju i noću pratiš stope moje,
    na što tebe snage prirodine sile,

    a mene Amor; samo teci dalje,
    ni san ni umor tok ti ne remeti,
    prije neg moru siđeš, daj se sjeti
    predjela što svem ljepši odsjev šalje.

    Tu je naše Sunce i slatko i živo,

    što ti lijevo žalo i krasi i kiti,

    zbog sporosti moje možda joj je krivo.

    Reci joj ljubeć nogu i ruku bijelu,

    (poljupci mogu mjesto riječi biti):

    Spreman je duh, al umor je u tijelu!
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Odgovor: Francesco Petrarca

    SONET 2

    Ja zamišljen duh koji se trudi,

    Da i korake svoje usporava:

    pazeć da ona mesta izbegava

    Kud peskom stope ostavljaju ljudi.



    No, ko drukčiju zaštitu da stvori:

    Onu što svet je primetiti neće?

    jer u pokretu ugašene sreće -

    Spolja se čita što unutra gori.



    I uveren sam: brda i šume

    obale, reke sve zna i razume

    Moj život koji tajna je za druge.



    Puteve divlje nije tražit lako

    Al' dođe Amor i počnemo tako:

    On i ja o tom razgovore duge.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  9. #9

    Odgovor: Francesco Petrarca

    Kanconijer (CCXCII)

    Oci o kojim tako toplo zborih,
    i ruke, lice, stopala i dlani,
    zbog kojih svetu ostadoh po strani
    i samom sebi strancem sebe stvorih.

    Uvojci kose cista sjajna zlata
    i blesak smeska andjeoskog,
    sto je na zemlji nebo satvarao moje,
    sad sve je samo pregrst gluvog blata.

    No ipak zivim, sto mi zalost stvara
    bez onog svetla, milog mi toliko u
    buri kad je brod bez kormilara..

    Nek ljubavna mi pesma svrsi tu se,
    presahnu zica uma svakolikog,
    a citra moja u plac obrnu se

  10. #10

    Odgovor: Francesco Petrarca

    ŠTO ZAVIDIM TI, ZEMLJO ŠKRTA, TAKO ...

    Što zavidim ti, zemljo škrta, tako
    jer grliš nju što pogled mi je želi,
    i kriješ lijepog lica sjaj joj bijeli,
    gdje sebi nađoh mir od boja svakog!

    Koliko svodu nebeskom što, lakom,
    htjede za vječnost da se k njemu seli
    duh, te od lijepa tijela ga odijeli,
    a otvara se rijetko kome lako!

    Dušama kolko, koje po sudbini
    sad s njome slatkom i svetom se druže,
    za kojom žuđah uvijek u vrelini!

    Kollko krutoj, nesmiljenoj Smrti,
    što s njom me zgasiv stanom htje da služe
    lijepe joj oči, a ne htje me strti!
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  11. #11

    Odgovor: Francesco Petrarca

    TA BLAGA DUŠA ŠTO PUTOVAT TREBA..


    Ta blaga duša što putovat treba
    u drugi život, prije hore zvana,
    bude li tamo dužna čast joj dana,
    u najdičnijem bit će dijelu neba.

    Između Marsa stane li i treće
    svjetlosti, Sunce pasti će u sjenu,
    jer da bi mogle motrit lijepost njenu
    blažene duše njojzi hrlit sve će.

    Pod četvrtim li svodom bude stala,
    tri ostale će manje lijepe biti,
    a samo njoj će pripast čast i hvala;

    u petom krugu neće boraviti;
    znam, bude li se dalje uspinjati,
    Jupitra sjaj će i svih zvijezda skriti.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  12. #12

    Odgovor: Francesco Petrarca

    U KRHKO STAKLO

    U krhko staklo svoje nade kujem
    a mislim slikam na zrak i na sjene,
    kad hoću naprijed onda nazadujem:
    sudba je moja uvijek protiv mene.
    Mir tražim a rat strašni priželjkujem,
    jer što da čekam od varljive žene?
    K'o list na vjetru ona je lagana
    i stoput mijenja želje tokom dana.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  13. #13

    Odgovor: Francesco Petrarca

    Sonet I

    Onaj slavuj koji celu noc je plak'o
    za decom - il' mozda za draganom vene -
    do nebesa cvili. On lici na mene,
    jer i moja tuga bezmerna je tako.

    Svirepa nam sudba slican udes sprema;
    on, usamljen s bolom kao i ja poje.
    Ni ja nikog nemam, samo srce svoje,
    misljah za boginju da samrti nema.

    Jer ko bi verov'o - ah ta vera vajna! -
    Da dva oka sto su kao sunce sjajna,
    zemljom pretvore se, zemlja da i skrije!

    Sad znam sta u knjizi sudbine mi pise:
    u jadima svojim uvidjam sve vise -
    Da na ovom svetu nista trajno nije!

  14. #14

    Odgovor: Francesco Petrarca

    Vi koji zvukom razasutih rima

    slušate uzdah što bje srcu hrana

    u prvoj tlapnji mladenačkih dana,

    kad dijelom drugi čovjek bijah svima,



    različit stil što plače i misao ima

    zbog pustih nada i zbog pustih rana,

    nadam se da će shvatit kom je znana

    iskustvom Ijubav: oprost molim njima.



    No svak je dugo, sada dobro vidim,

    o meni brbljo i tiho i glasno,

    pa sam se sebe često sramim jako;



    l plod je mojih tlapnja da se stidim,

    i da se kajem, i da spoznam jasno:

    kratak je san na svijetu htijenje svako.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  15. #15

    Odgovor: Francesco Petrarca

    LXXXVIII


    Smrt ne moze slatko lice gorkim cinit,
    al od slatka lica smrt slatka bit moze,
    ona koja dobrom sve mi misli proze
    vodjom moze biti, mrtvim me ucinit.

    A onoj sto znase svojom nogom strti
    tartarska vrata, koja krivi svoje
    na stedjase, jaca smrcu hitije moje;
    drag mi tvoj dolazak, dakle dodji, smrti!

    I ne kasni jer je tvoje vreme doslo,
    a da i nije, smrcu nje bi bilo,
    jer bavljenje njeno na zemlji je proslo.

    Otkad ona podje ja ne zivim vise,
    gde je ona bila meni bese milo,
    koraci se moji sa njenim ustavise.
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •