Francesco Petrarca
(1304-1374)
Najveći i najutjecajniji autor Ijubavne psihološke lirike, začetnik humanizma, vjesnik romantičkog indivldualizma, prauzor intelektualca goleme obrazovanosti, preteča modeme osjećajnosti, Petrarca je u osvit renesanse otvorio put evropskoj književnoj kulturi, i klasičnom savršenošću stihova i Ijudski iskonskom tematikom.
Rođen je u Arezzu pošto mu je iz Firence bio prognan otac, koji će, kao bilježnik, nakon nekoliko godina odseliti u provansalski Avignon, sjedište papinske kurije. Nakon studija prava s bratom Gherardom u Bologni i studentskog života punog razuzdanostl, zabave, Ijubavi, u Avignonu se ubrzo pročuo kao istančan pjesnik, miljenik moćnika. Blagosiljanog i opjevanog dana 6. travnja 1327. u Crkvi sv. Klare zauvijek ga je obuzela liubavna strast prema lijepoj gospi, koju je ovjekovječio kao Lauru, nadahniteljicu, mit, simbol pjesničke slave (laurus, lovor),neispunjivu žudnju i uzrok unutrašnjeg razdora tijekom više od 30 godina. Introvertirani pjesnik, bez danteovske volje, jednako snažno usmjeren k nebu koliko i vezan, za zemlju, ljubeći stvorenje zaboravljao je stvoritelja, još okovan kršćanskom stegom a već humanist slobodnih vidika. Utočište je tražio u samoći Vaucluse pokraj vrutka Sorge, u putovanjima Evropom, u otkrivanju antičkih spisa, u knjigama i radu na latinskim djelima. Taština i evropski ugled zrcale se u lovorovu vijencu slave kojim ga je 1341. u Napulju okrunio Robert Anžujski. Zaređenje Gherardovo 1343. povećava pjesnikovu duboku moralnu krizu, naglašava protuslovlja i nemire. Udaljivši se od moćnih rimskih prijatelja obitelji Colonna, podržava pobunu pučkog tribuna Cole di Rienza, potaknut .nadom u demokratski, veliki Rim, središte ujedinjene Italije. Unatoč tome, na povratku iz Provanse, ostavlja zatečenim svoje prijatelje, medu njima velikog Boccaccia, izabravši kao mjesto boravka dvor najvećeg tiranina i gibelinskog vođe Viscontija u Milanu. Bio je i političkim izaslanikom u Mlecima, Pragu, Parizu. uvijek s osjećajem da je ravan moćnima, iznad stranačkih probitaka. Zadnje dane uz kćerku Francesku (Giovainni, također nezakonito dijete, umro je dječakom) proveo je u radnoj tisini svoje vile u Arquapokraj Padove; tu je i umro, za stolom glave klonule na knjigu.
Stoljetni stilski, frazeološki, motivski, psihološki obrazac lirskog Ijuvenog pjesništva, koji nije mimoišao ni najveće evropske spjevaoce, ukratko petrarkizam, osobito je plodonosno djelovao u hrvalakoj književnosti, pri čemu bi trebalo nabrojiti gotovo sve pjesnike od Menčetića i Dzore Drzića do novijih Ujevića i Krleže. Dosta je spomenuti da su Marulićevil hrvatski prijevodi prvi u Evropi, da imamo dvojezično izdanje Kanconijera, da je svijetom odjeknuo i jedan naš simpozij o pjesniku.
Osim Kanconijera (Rerum vulgarium fragmenta) i alegorijskih trijumfa u tercinama,sva su Petrarcina djela na latinskom , od njih i jest očekivao slavu. Prijateljima, ali i antičkim piscima, upućivao je velik broj Prijateljskih pisama (Familiares), gdje svoja stanja uzdiže do uzora i nastoji dati idealnu sliku o sebi.Izdvajaju se Nenaslovljena (Sine nomine), s političkim sadržajem, pa Staračka (Seniles) a osobito je zanimljivo pismo Potomstvu (Posteritati), pjesnikov životopis. Najvažnija su mu latinska djela spjev u heksametrima Africa, za koji je dobio lovor ali je bez epske žice u opisu drugog punskog rata. Najboje je zacijelo ostvarenje proza Secretum, iskrena ispovijed uzoru, Sv. Augustinu, u tri knjige. pokušaj opravdanja i priznanja slabostil složene duše i dotad neviđene osjećajnosti, meditacija o vjeri i smrti, o grijehu i kazni o krizama u koje ga, pred vječnošću, zakivaju zemaljske strasti prema Lauri i prema slavi.