U knjzi Gradovi i Himere Dučić pominje jedan stih od Petrarke koji glasi: "prođe brod pun mojih zaborava" kojeg smatra kao jedan od najboljih ikad napisanih. Pitam se samo da li ćemo i mi i naše vreme imati veličinu kalibra jednog Petrarke?
U knjzi Gradovi i Himere Dučić pominje jedan stih od Petrarke koji glasi: "prođe brod pun mojih zaborava" kojeg smatra kao jedan od najboljih ikad napisanih. Pitam se samo da li ćemo i mi i naše vreme imati veličinu kalibra jednog Petrarke?
Mladjahnu ženu pod svežim lovorom
(Giovene donna sotto un verde lauro)
Sveže slatke vode u bistrome toku,
Gde je udove lepe
Kupala ona što mi se jednina gospom čini
Sećam se toga uz uzdahe slepe
Stub svom lepom boku;
Trave i cveće koje suknjom širokom,
Ljupkom je pokrila,
I nedrom koje andjeoski svetli;
Vazduše vedri i sveti,
Gde Amor mi srce otvori lepim okom:
Svo slušajte, sluhom duše jedne,
Ove moje reči, bolne i poslednje.
Ako takvu sudbu svi za mene ištu,
I ako nebo s tom namerom dela,
Da mi Amor sklopi oči u suzama,
Nekakva milost nek mi ostatke tela
Sahrani medj vama,
A duša gola nek ide nebeskom boravištu;
Manje će surova biti smrti tama,
Ako tu nadu puku
Nosim u ovom opasnom koraku;
Jer duh na izmaku
Ne bi nikad mogo u mirniju luku
Niti u grobnicu mirniju
Pobeći od izmučenog tela i kostiju.
Možda će opet vreme da se otka
Kad će na mesta već znana
Vratiti zverka pitoma i krotka;
I tamo, ona gde me je videla
Blagoslovenog dana,
Pogledom punim radosti i želja
Tražeći mene; i, o, neveselja!
Ko zemlju da već me skriva kamen goli
Kad vidi, nek Ljubav nadahne jako,
Da uzdahne, tako
Nezno da milost za mene izmoli
I uzdhom nebo da savlada celo,
Brišući sebi oči lepšim velom.
Sa lepih grana je letela
(Slatka sred uspomena)
Kiša cveća na bedra njena;
A ona je sedela
Skromna u tihoj slavi, tu
Oblakom ljubavi već pokrivena;
Neki cvet joj pado na haljina rub,
Neki na letenice plave što je krase,
Što kao biser i ko zlatna vatra
Behu onog dana kada je posmatrah;
Neki je pado na zemlju, neki u talase,
Neki je nastavljao zrakom da krstari
Kao da kaže: Tu Ljubav gospodari!.
Ko zna po koji put, i tada
Uzviknuh prestravljeno
Ona se u raju rodila, verujem!
Zaboravom tako me ispuni i savlada
Ponašanje božansko njeno
I lice i osmeh i glas koji čujem,
Od stvarnog me sveta
Odvojiše tako
Da rekoh, s uzdahom koji me potresa:
Kada sam ovamo dospeo i kako?
Misleći da sam u nebu, a ne tamo gde jesam.
I tako volim, od onih vremena,
Livadu tu, da drugde mira nemam.
Da imaš pesmo, lepote koliko žudiš
Mogla bi hrabro
Izaći iz šume i živeti izmedju ljudi.
SONET 3
Život u toku zastajanja nema,
A smrt nam krupnim koracima ide;
Muči me sve što ja do sada vide`,
Još više ono što budućnost sprema.
Ka meni kao sen jedine sreće,
prilaze dani prošlosti sećanja -
i da njih nema, i s njima čekanja -
Ja bih van ovih misli bio veće.
Vraćaju mi se prijatnosti znane
Što jadnom srcu sladile su dane;
u luci vidim brod - lik sreće svoje.
Zamorene su ruke kormilara,
slomljeni jarbol oluja obara,
A svetiljke su ugašene moje!
Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.
OPOJNI GREH
Devojčica me grli i ljubi.
Osećam kako joj se usne tope na mojim,
i kako joj telo drhti
od straha i čežnje.
U tišini
još nedovršene planinske kuće
miriše rano proleće
i njene male jabučaste grudi.
Penušaju se večernje magle
i oseća vlažnost kiše
u erotičnom vazduhu.
Ona se propinje na prste,
pripija svoja stegna čvrsto uz mene,
namesta oble kukove,
svoj zaobljeni trbuh
utapa svoje nepomične oči
u mojim zenicama
i ljubi, ljubi
Stavljam svoj potpis
usnama
na njen vrat izvijen
dok opijena srsima bledi moja devojčica
i kao leptirica treperi na mestu
Pogrešili smo
kaza mi
u jednom trenu slasti i vatre
zaustavljajući naše disanje
koje odveja vetar.
Pogrešili smo,
kaza mi s još većim strahom
otrgnuvsi se iz zagrljaja,
bežeći niz proplanak i
odnoseći vlažne poljupce
na mladoj koži.
Moje je oči ne stižu.
Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.
SEDAMNAEST VEĆ LJETA NEBO RUDI
Sedamnaest već ljeta nebo rudi
što nikad zgašen od početka gorim,
al' kad se mišlju o svom stanju morim,
osjećam usred plama mrazne studi.
Izreka, da se dlaka prije ćudi
mijenja, je prava; i s čuvstvima sporim
nagnuća Ijudska ne popuste; gorim
čini ih teške koprene hlad hudi.
O jao, kad će onaj dan da svane,
da motreć kako bježe moja ljela
iz dugih muka i ognja se selim?
Hoću li ikad vidjet one dane
kad će se slatki izraz lica sveta
očima svidjet baš koliko želim?
Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.
ŠTO GOD SAM BLIŽI ZADNJEM DANU ...
Što god sam bliži zadnjem danu,
kada Ijudska se bijeda kratkotrajnom cini,
sve više vrijeme leti u brzini,
a s njime lažna i pusta mi nada
.
Mislima kažem: 0 Ijubavi sada
malo nam zborit osta, jer težini
zemaljskog bica, ko sniježnoj bjelini,
topi se trag, da s nama spokoj vlada:
jerbo i prazne nade s tijelom bježe
što covjek dugo nije gajit presto,
i smijeh, i plac, i strah, il srdžba Ijuta;
bit ce nam jasno kako Ijudi cesto
prema životu ispraznome teže
I uzdišu zaludu cesto puta.
Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.