Skoro sam pročitala u jednoj knjizi...ne bih sad znala reći kojoj...sledeću rečenicu:
Jedni bi hteli da razumeju ono u šta veruju, drugi da poveruju u ono što razumeju.
Da ne odemo predaleko u povezivanju ove teme sa religijom i verom u Boga,
da ne zalutamo stazama teizma, agnosticizma, ateizma...
da ostanemo samo na kursu našeg ličnog stava prema životu koji živimo
prema stvarnim događajima i ljudima..
Da li ste ikada zapitali sebe: Jesam li ja Neverni Toma?
Da li tek kada nešto razumem i shvatim u potpunosti
dobro..ne baš u potpunosti, ali u meri koja me zadovoljava
tek onda mogu to prihvatiti i u to verovati?
Priznajm da se pronalazim u toj, drugoj kategoriji.
Vidim to u svojoj svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima, u načinu na koji se odnosim prema stvarima koje mi se dešavaju
ukoliko nešto ne razumem, ne mogu to čak ni da prihvatim, a tek da verujem nema šanse...
Jeste li ikada sebe posmatrali sa te tačke? I? Kakvi ste?