Osecam, dakle jesam - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 24 od ukupno 24
  1. #16

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Citat kohili kaže: Pogledaj poruku
    Kada naše emocije bivaju pokrenute željom da se poseduje,onda je svakako naš bližnji tek jedan predmet.Naravno,posedovanje se ne ograničava samo na bukvalno ''imanje'' određene stvari-njegovo značenje se proširuje na sve ono što smo,koliko juče,nazivali ''duhovnim'',na sve ono što smo smatrali ljudskim,duševnim,neuhvatljivim.Tako,mi želimo da ''posedujemo'',''imamo'' nekoga,da ugradimo u svoj svet imanja čitavo jedno postojanje na način koji se poklapa sa načinom na koji ''stičemo stvari''.Takav odnos prema postojanju uslovljava i ophođenje prema sebi i ljudima oko sebe.Što više žudimo za ljudima,sve manje smo zapravo zainteresovani za njih.Zamenjujući ljudske vrednosti egoizmom koji se hrani ''podčinjavanjem'' drugih,posedovanjem drugih,iskorišćavanjem njihovih osećanja u svrhu popunjavanja praznine koju osećamo,sve više se zapravo udaljujemo od postojanja.Sve više i više osećamo pakao samoće.Vrtimo se u krug.Više nismo,nema nas.Ne postojimo.Ne osećamo ništa...ništa nam se ne nudi.Više i nismo ljudi,tek ljušture,A zaista,činilo se tako jednostavnim biti čovek,kad smo već rođeni u jednom od njegovih,mogućih oblika....
    Ovo je prilicno tezak opis kako i zasto osecamo potrebu za drugim bicem i kako taj proces funkcionise. Verovatno da se sve nase potrebe, pa i potreba za necijom bliskoscu, mogu definisati kao egocentricne, ali spoznavanje samog sebe, ljubav prema sebi, uocavanje svojih potreba nije nista zlo. Ja coveka ipak ne bih nazvala ljusturom koja se puni i prazni, nekako mi ta metafora ne ide u ovom kontekstu. Osecanja stvarno mogu biti pojedinacna ili jednostrana, ali ona svoj maksimum dostizu upravo u interakciji, a ne isisavanjem drugih ljudi zarad popunjavanja svojih licnih rupa i praznina. To s rupama je lako , ali praznine ostaju neispunjene bez obzira koliko nekog nazivali nasim, koliko nam on prema nekom drustvenom pravu "pripada", ukoliko to nije uzajamna potreba. Nemam utisak da sam osobe koje volim na bilo koji nacin "potcinila", niti da njihovu naklonost, ljubav ili prisutnost u mom zivotu koristim sebicno ugadjajuci sebi... Nasuprot, izuzetno mi je vazno da je nekom lepo sa mnom, da mu pruzim utisak o dobrovoljnosti svakog odnosa, o iskrenosti i dubini mojih emocija, unutrasnjoj slobodi, mogucnosti da se zajedno menjamo na bolje... Za takav odnos ne stedim emocije, niti sam skromna kad ih primam.

  2. #17

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Citat izabelitta kaže: Pogledaj poruku
    Paznju velikog intenziteta pracenu najboljom voljom za razumevanjem zasluzuje nekoliko najblizih osoba, mada je najpre svako sam sebi u prvom planu, i ne mislim da je to greh. Spoznati sebe je jedan od najtezih zadataka koji nam je dat, i mnogi od nas padaju prvo na tom ispitu. Odvazno je za sebe reci da smo emocionalno inteligentne i zrele osobe u bilo kom dobu zivota. Validnost ovakve izjave varirala bi u odnosu na nivo subjektivnosti i bolecivosti kojom veoma uspesno umemo da doterujemo sliku o sebi i onima koje volimo. U ovakvim slucajevima imamo Ja i nekoliko Ti kojima smo posveceni, a to udubljivanje zahteva mnogo energije, i naravno vremena. Prosto je nemoguce zamisliti da takav unutrasnji angazman trosimo na sve ljude koje srecemo i upoznajemo. Mozda se razlikujemo po tome koliko ostajemo otvoreni da u krug naseg zanimanja primimo nekog drugog kome bi se opet svesrdno posvetili.
    Mozda prejako zvuci reci da su nam neki ljudi "to", ali ceo svet funkcionise tako da pojedinci imaju funkciju u njemu koja cini da sistem radi. Kako bi izgledalo da nam dan zapocinje tako da poniremo u upoznavanje svakog koga sretnemo? Imamo li vremena i energije da se zapitamo nad sudbinom trgovca hlebom, vozaca tramvaja, bankarskog sluzbenika...? Mozda je "to" ipak preterano, jer se radi o ljudima, pa bih ja radije rekla "neko". Vlasnik ruke koja nam iz otvora na trafici vraca kusur za novine je "neko" u sluzbi nasih potreba. Mi sami smo takodje "neko" ko nesto radi i u skladu sa tim deo sistema. Nivo emocija koje se pri tom razmenjuju je razlicit, a mislim da je humano vidjenje ove realnosti u empatiji koja obezbedjuje odredjen nivo postovanja, zahvalnosti, uvidjajnosti, kulture...
    Slažem se sa tobom Izabelitta,da je spoznati sebe veoma teško i da to traje celi život,tako da smo u određenom "trenutku" i određene "zrelosti,duhovnog postignuća.
    To što smo veoma posvećeni nekim ljudima, po meni ne ide po zasluzi,već po tome da baš mi moramo proći zajedno neki deo ili ceo život, jer imamo puno toga u čemu možemo da se povežemo ,naučimo,podržimo i uvećamo snagu "naše unutrašnje ljubavi",jer to je naše jedino istinsko bogatstvo.
    Srećemo neke ljude u životu sa kojima imamo puno toga i normalno je da tu više dajemo ali sve ljude koje srećemo, sa svakim imamo nešto da razmenimo,makar to bio i samo osmeh,prijateljski dobronameran pogled,nikako ne bih bilo koje ljudsko biće doživljavala kao stvar ili "neko".Svi smo mi u jednom duhovnom jedinstvu,povezani i prožeti samo sa nekima ljudima imamo više ,a sa nekima manje u ovom životu.Pozz.

  3. #18

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Citat kohili kaže: Pogledaj poruku
    Kada naše emocije bivaju pokrenute željom da se poseduje,onda je svakako naš bližnji tek jedan predmet.Naravno,posedovanje se ne ograničava samo na bukvalno ''imanje'' određene stvari-njegovo značenje se proširuje na sve ono što smo,koliko juče,nazivali ''duhovnim'',na sve ono što smo smatrali ljudskim,duševnim,neuhvatljivim.Tako,mi želimo da ''posedujemo'',''imamo'' nekoga,da ugradimo u svoj svet imanja čitavo jedno postojanje na način koji se poklapa sa načinom na koji ''stičemo stvari''.Takav odnos prema postojanju uslovljava i ophođenje prema sebi i ljudima oko sebe.Što više žudimo za ljudima,sve manje smo zapravo zainteresovani za njih.Zamenjujući ljudske vrednosti egoizmom koji se hrani ''podčinjavanjem'' drugih,posedovanjem drugih,iskorišćavanjem njihovih osećanja u svrhu popunjavanja praznine koju osećamo,sve više se zapravo udaljujemo od postojanja.Sve više i više osećamo pakao samoće.Vrtimo se u krug.Više nismo,nema nas.Ne postojimo.Ne osećamo ništa...ništa nam se ne nudi.Više i nismo ljudi,tek ljušture,A zaista,činilo se tako jednostavnim biti čovek,kad smo već rođeni u jednom od njegovih,mogućih oblika....
    Volela bih da čujem tvoje razmišljanje,šta je izlaz iz takvog kruga!!!Slažem se da tako funcioniše naša ljudska priroda,sebična u svojoj osnovi,egocentrična, sa dubokom potrebom da poseduje,jer tako misli da će se osigurati i više dobiti Samo svojom svesnošću,svojim samoposmatrajem, možemo preobratiti svoje biće i postati bolji ljudi.U svemu moramo krenuti od sebe,niko nije kriv što danas tako živimo,jer mi sami smo kreatori svoga života,kako i koliko budemo radili na njemu,suočavali se bez ostatka,toliko će nam život i biti srećan i ispunjen.Pozz tebi Kohili.

  4. #19

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Citat Leci kaže: Pogledaj poruku
    Slažem se sa tobom Izabelitta,da je spoznati sebe veoma teško i da to traje celi život,tako da smo u određenom "trenutku" i određene "zrelosti,duhovnog postignuća.
    To što smo veoma posvećeni nekim ljudima, po meni ne ide po zasluzi,već po tome da baš mi moramo proći zajedno neki deo ili ceo život, jer imamo puno toga u čemu možemo da se povežemo ,naučimo,podržimo i uvećamo snagu "naše unutrašnje ljubavi",jer to je naše jedino istinsko bogatstvo.
    Srećemo neke ljude u životu sa kojima imamo puno toga i normalno je da tu više dajemo ali sve ljude koje srećemo, sa svakim imamo nešto da razmenimo,makar to bio i samo osmeh,prijateljski dobronameran pogled,nikako ne bih bilo koje ljudsko biće doživljavala kao stvar ili "neko".Svi smo mi u jednom duhovnom jedinstvu,povezani i prožeti samo sa nekima ljudima imamo više ,a sa nekima manje u ovom životu.Pozz.
    Uvek se odusevim kad upoznam altruistu.
    Leci, upravo sam zato sto ne mislim da imamo pravo da ljude registrujemo kao stvari, termin "to", zamenila sa "neko". Neko bi u ovom slucaju bio licnost koju ne znamo, koju ne stizemo iz raznoraznih razloga da svrstamo u fajl svih onih "ti" koji podrazumevaju neki nas osoban kontakt sa njima. Jednostavno, mislim da je to nemoguce. Zaista ne mislim da je moguce svim slucajnim prolaznicima recimo uputiti dobronameran pogled, niti vidim razlog za to. Ispit je mislim, onaj trenutak kada se kontakt uspostavlja. Tu dobre namere dolaze do izrazaja i kroz najmanje gestove ili reci. Pozdrav uzvracen.

  5. #20

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Citat izabelitta kaže: Pogledaj poruku
    Uvek se odusevim kad upoznam altruistu.
    Leci, upravo sam zato sto ne mislim da imamo pravo da ljude registrujemo kao stvari, termin "to", zamenila sa "neko". Neko bi u ovom slucaju bio licnost koju ne znamo, koju ne stizemo iz raznoraznih razloga da svrstamo u fajl svih onih "ti" koji podrazumevaju neki nas osoban kontakt sa njima. Jednostavno, mislim da je to nemoguce. Zaista ne mislim da je moguce svim slucajnim prolaznicima recimo uputiti dobronameran pogled, niti vidim razlog za to. Ispit je mislim, onaj trenutak kada se kontakt uspostavlja. Tu dobre namere dolaze do izrazaja i kroz najmanje gestove ili reci. Pozdrav uzvracen.
    Hvala ti Izabelitta ako si me takvu osetila,to samo znači da i sama imaš toga u sebi,jer čovek u drugome vidi ono što je i sam!!!
    U redu razumela sam zamenu za "neko".
    Naravno da se slažem sa tobom da je nemoguće obraćati se svim ljudima i nepotrebno, ali rekla si jednu reč,slučajnim prolaznicima,to je u redu ako veruješ da postoje slučajnosti,ja lično ne verujem.Mislim da "sobom" onim što je u nama privlačimo ljude ,događaje,situacije, da bi naučili jedno od drugih i bili bolji,slobodniji,više svoji,zato sam i rekla da postoje ljudi sa kojima imamo više toga "proći" od drugih,zato se susrećemo baš sa njima i naravno tu nastaju vrlo duboke povezanosti,davanja i primanja.
    Da ljudski odnosi su koliko potrebni,toliko i osetljivi,zato je veliki" ispit" uvek naša otvorenost,iskrenost i razumevanje.Lepo je sa tobom razgovarati.

  6. #21

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    U danasnjem drustvu, rec predanost uglavnom se koristi kao sinonim za pozrtvovnost.

    Ako smo predani poslu, to ce znaciti da tesko radimo. Ako smo predani porodici, to ce znaciti da ispunjavajuci potrebe drugih zaboravljamo na sebe. U tom kontekstu, ono vredno u nama, nas put i nase samoostvarenje zrtvovano je za nesto ili nekog.

    Ali, predanost moze imati i jedan sasvim drugi smisao. Ako smo predani putu, ako smo predani ostvarenju sebe koje je u sluzbi univerzalnih vrednosti i opsteg dobra, predanost prestaje biti zrtva i postaje poklon. Mada zvuci paradoksalno, to je poklon koji dobijemo jedino ako ga sami odaberemo.

    Kada na takav dublji, celovitiji nacin delujemo u predanosti, imamo osecaj da nam je stvarnost krenula u susret. Otvaraju nam se nove mogucnosti, vidimo siri spektar vlastitih delovanja, a greske i neuspesi prestaju znaciti poraz i postaju vredne povratne informacije i putokazi za bolje korake u buducnosti.

    S takvom predanoscu dozvoljavamo zblizavanje svog unutrasnjeg sveta sa vanjskim svetom i na taj nacin pokrecemo jedan zajednicki tok. U tom toku, osecamo se prisutnim u konverzaciji koja je veca od nas samih.

    To je istovremeno i stvaranje svog licnog, jedinstvenog jezika koji se radja iz same zelje za razgovorom, iz zelje za dijalogom unutrasnje i vanjske stvarnosti. Sama rec "dijalog" potice od reci "dia" i "logos", sto u doslovnom prevodu znaci tok znacenja ili tok smisla.

    Tok koji se pokrece ovom drugom vrstom predanosti koja je oslobodjena zrtvovanja, tezine i osecaja zakinutosti, unosi u zivot osecaj lakoce i ispunjenosti.
    nomen est omen

  7. #22

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Ono sto ljudi cesto zaborave uljuljkujuci se u svakodnevnu rutinu jeste upravo to - sticati nove vestine, ulaziti u nove dozivljaje. Svako novo iskustvo je prilika za otkrivanje nepoznatog (ili poznatog, ali zatamnjenog) sloja svog bica. To je ono zbog cega neki ljudi u osamdesetoj pocinju uciti francuski ili sakupljati postanske marke.
    Pri tom se ne pitaju da li ce ikada videti Francusku niti koliko ce markica sakupiti. Ne pitaju se cemu to, jer je svrha vec tu - dobar osecaj, osecaj napretka u jednom sasvim novom mediju.

    Zivotno zadovoljstvo se multiplikuje kroz sticanje novih iskustava. Naravno, pri tom se misli na iskustva koja pozelimo i odaberemo, a ne ona koja nas sokiraju ili nam se obiju o glavu. Ova druga je malo teze uklopiti u postojecu sliku sveta, pa za to redovno i treba vise vremena. Svako novo iskustvo, bilo ono ugodno ili neugodno, treba na neki novi nacin integrisati, odnosno uklopiti i povezati s prijasnjim iskustvima. Nacini na koje to radimo, interpretacije koje koristimo, osecaji koji se pri tom javljaju i telesne reakcije koje sve to prate cine nasu unutrasnju psihicku strukturu.

    Ta struktura je ujedno i unutrasnji kompas pomocu kojeg odredjujemo smer kretanja, procenjujemo vremenske prilike, dinamiku svog unutrasnjeg jedra i karakteristike vetrova koji vanjsku stvarnost cine burnom, mirnom, opijajucom, otreznjujucom etc. Zelimo li dinamican zivot, stvarnost ce prostreti pred nas mnostvo izazova. Rec izazov govori mnogo sama za sebe. To su iskustva koja nas zovu iza, negde gde jos nismo bili.

    Prihvatanje izazova uvek predstavlja svojevrstan rizik. To je logicno i jasno. Ono sto se cesto zanemaruje jeste da i neprihvatanje izazova, takodjer, predstavlja rizik. I to je izbor koji za sobom povlaci posledice bas kao i prihvatanje. Nova iskustva, nove interakcije s ljudima koje su sasvim razlicite od interakcija koje smo imali do tada zivot cine bogatijim. Na sicusnoj planeti Zemlja, u neizmernom svemiru, mi - bica zvana ljudi imamo siroku paletu za sticanje novih iskustava. Dok smo tu, izmedju trenutka rodjenja i trenutka smrti - vazno je ziveti.
    nomen est omen

  8. #23

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Sve moze postati imidz. Profesija, hobi, deca, licni razvoj, ljubavna veza. Covek "postaje imidz onda kada mu nedostaje vanjskih pogleda, kada mu nedostaje tudjeg divljenja.

    Snaznom identifikacijom s otiskom sebe koji prezentuje prema spoljasnjem, gubi na svojoj unutrasnjoj prisutnosti. Ako se trazeni pogledi suvise priblize, tlo postaje nestabilno i slika pocinje da se trese. Jer - dublje upoznavanje je nepozeljno. Ono razoruzava i razgolicuje. Blizina ometa imaginaciju koja se temelji na imidzu.

    Ljudi koji se gube u vlastitom imidzu cesto zele da se s pristojne udaljenosti posmatra prezentovana slika koja je, zapravo, tek okvir licnosti. Pomno uglancan, sjajan okvir odaje utisak da je prazan prostor u sredini pun skrivenih dragocenosti. Na taj nacin cesto privlace ljude (narocito suprotnog pola) skloni idealizaciji. Ko ce im se inace uporno diviti, ako ne oni koji i tako trebaju samo okvir koji bi dovoljno cvrsto okupljao idealnu sliku kakvu su sami pozeleli videti.

    Nista cudno - ono sto iz celokupnog drustva najvise strsi napolje upravo su okviri.

    Sve je puno velicanja imidza: dzinovski billbordi, mediji, svakodnevni usputni komentari Trenutni blesak, fascinacija formom sadrzaj cini nevaznim, tankim - sve dok ne postane proziran i lak, krhak kao da ni ne postoji.

    A tada se stvari pocinju komplikovati Okviri postaju supljikavi, a pogledi sve vise gube na svom sjaju. Tanjir je prazan, ali jos uvek asocira na hranu. Cudno. Ono sto je nekada davalo izvrsne rezultate, vise ne funkcionise. Potrosilo se. Ispralo.

    Idealizujuci sadrzaji i prazne forme. Dvije komplementarne, a neretko i kompatibilne supstance - sve dok se (ponesto promenjene) ne vrate u sebe. Jer forma ne treba tudji sadrzaj, kao sto ni sadrzaj ne treba tudje okvire.

    U stvari, dogadja se posudjivanje. Svako dobija nesto sto mu trenutno nedostaje - nesto sto ga popunjava ili nesto sto ga oformljuje.

    Proces pocinje rezultirati stabilnom unutrasnjom strukturom onda kada posudjivanje prestaje. Malo po malo, idealizujuci sadrzaji preneseni u okvire necije forme se kristalizuju u vlastite okvire, a ispraznjeni okviri iznedre vlastite sadrzaje. Zvuci kao neka vrsta alkemije.

    U nekoj meri, mi jedni od drugih uvek nesto posudjujemo. Iskustva, znanja, ideje, motivacije
    Uostalom, i ove napisane recenice koje citate mogu se shvatiti samo kao trenutno prezentovane forme - vasa razmisljanja uvek mogu stati medju redove.
    nomen est omen

  9. #24

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Slične teme

  1. Jesam li "freak" il' je to samo vrsta poroka?
    Autor vladapera u forumu Chit-Chat
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 10.08.2012, 20:01
  2. Osecam se malo bezveze...
    Autor Nena u forumu Treba mi pomoć
    Odgovora: 18
    Poslednja poruka: 20.12.2007, 20:48

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •