Osecam, dakle jesam
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 24
  1. #1

    Osecam, dakle jesam

    Cudna je ovo stvarnost. U njoj, najteze od svega je upravo ono najlakse – biti covek. A to se ne moze postici, ne moze se uhvatiti i ne moze se uzeti.
    Dozivljavati sebe isto je sto i dozivljavati druge.
    Ljude prestajemo dozivljavati ljudima videvsi ih kao kupce, kao titule, kao poslodavce, kao zaposlene, kao (po)slugu, kao nadredjene, kao podredjene - kao objekte.
    Oni su odela, make-up, gomila procitanih knjiga, dobro osmisljen slogan. Tu su, ali nisu stvarni, jer smo ih negde, na nekom mestu u sebi poceli tretirati kao stvari.
    Kategorizirajuci, etiketirajuci, mnozeci, deleci, sabirajuci i oduzimajuci - nakon sto smo nekoga sveli na nesto, time smo sebi zivot naizgled olaksali, jer s “tobom” treba komunicirati, a s “tim” se moze baratati.

    Tako “ti” postaje “to”.

    Ponekad je zaista tesko uociti razliku. Spadamo li medju one koji druge svode na “to” ili medju one koji u drugima vide “ti”?
    Razlika je uistinu ogromna - prvi imaju tendenciju srozavanja, a drugi tendenciju oplemenjivanja medjuljudskih odnosa.
    Prvi odabiru ziveti formu, a drugi sadrzaj zivota.
    Nakon sto forma istisne sadrzaj i okvir zivota ostane prazan, coveku ne preostaje nista drugo nego i druge dozivljavati kao forme.
    Jer, to je sve sto vidi. To znaci da mora na neki nacin umreti, jer ne osecajuci druge ni samoga sebe ne uspeva osetiti.
    Zivot se ne moze konzumirati, ne moze se “formalizovati”, moze se jedino ziveti, a to znaci osecati i time preuzeti rizik ranjivosti.
    Iskljucivanje emocija jednako je pogubno kao i iskljucivanje razuma. Iskljucivanje razuma raznosi unutarnji svet u vetar,
    a iskljucivanje emocija zakopava ga u zemlju. Covek bez osecaja postaje mehanizam. Trokira. Zapinje. Stavlja tacke tamo gde im nije. mesto.
    Vrlo cesto se dogadja da, negirajuci i opiruci se emocijama, supljine svog unutrasnjeg sveta kompenziramo mentalnim slikama.
    Neki od modernih sociologa, takozvani teoreticari simulacije, odnose medju ljudima u danasnjem drustvu (takozvanom drustvu spektakla)
    vide preobrazenima u odnose izmedju slika i stvari. Predmeti prestaju biti predmeti: automobil nije automobil, nego iskrivljena slika - slika slobode;
    odeca nije odeca nego iskrivljena slika - slika lepote.
    Tako stvari postaju sve stvarnije, a stvarnost pati od gubitka sebe same. Unutrasnja lepota i unutrasnja sloboda su izokrenute prema vani poput
    rukavice koju umesto topline ljudske ruke ispunjava praznina forme. Zato je ponekad potrebno celu stvarnost preokrenuti da bi se pocelo osecati.

    Gde pripadamo? Medju one koji druge svode na “to” ili medju one koji u drugima vide “ti”? Jesu li ljudi stvari ili su stvarni? Ponekad je zaista tesko uočcti razliku.
    Rec je o detalju, sitnici. Jednom slovu.
    Poruku je izmenio A6quattro, 03.01.2007 u 14:48
    nomen est omen

  2. #2

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Citat A6quattro kaže: Pogledaj poruku
    Cudna je ovo stvarnost...
    ....
    Vrlo cesto se dogadja da, negirajuci i opiruci se emocijama, supljine svog unutrasnjeg sveta kompenziramo mentalnim slikama.
    Neki od modernih sociologa, takozvani teoreticari simulacije, odnose medju ljudima u danasnjem drustvu (takozvanom drustvu spektakla)
    vide preobrazenima u odnose izmedju slika i stvari. Predmeti prestaju biti predmeti: automobil nije automobil, nego iskrivljena slika - slika slobode;
    odeca nije odeca nego iskrivljena slika - slika lepote...
    ...
    Ponekad je zaista tesko uočcti razliku.
    Rec je o detalju, sitnici. Jednom slovu.
    -"Ljudi nisu isti"
    Najmanje sto mi treba, je da meni bude lose! A upravo mi je lose kad kod sebe primetim da na ljude gledam kroz "lenjir", a lenjir bazdarim po sebi. A (opet a), opet, tako nesto je cesto korisno, em, potrebno. I sta sad, bula i dilema. "Trokiram", tilt, tako ni stvari nisu iste...
    "Doci ce dan, kada ces sam
    krenuti putem beznadja
    zeleci da kao nikad do sad
    pobedis sam"
    A sta je to referentna tacka ( )? Koji je to lenjir, prosto, skim si - snjim si
    "Volim kada neko kaze da je ovaj drugi SUPER, a drugi za njega isto, znaci da drustvo po meri imam i da mogu da budem srecan sa njima"

  3. #3

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Zato je ponekad potrebno celu stvarnost preokrenuti da bi se pocelo osecati.

    Biti ...JA ... prihvatali te ili ne biti stvaran .

  4. #4

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    U odnosima s ljudima, vrlo cesto smo, iako izvana u dijalogu, iznutra u monologu. Tu sam ja i moj utisk o tebi. Drugim recima, nismo u stanju doziveti coveka kakav je, jer smo zauzeti licnim razmisljanjima, iskustvima, interpretacijama, zeljama i ocekivanjima koja on budi u nama. Stvarni dijalog zapocinje kada se probudi iskrena radoznalost za jedinstvenost osobe koja nije moj utisak o tebi, vec zaista - ti.
    Kada si ti stvarno ti, to znaci da te prihvatam takvog kakav jesi. Zvuci jednostavno, ali ponekad se cini gotovo neizvedljivo. Ono sto dodatno komplikuje stvar je odbrambeni mehanizam zvan projekcija.
    Do projekcije dolazi kada zbog nemogucnosti prihvatanja nekih svojih osobina te osobine pripisujemo drugima. Ponekad se cini da umesto ociju imamo projektore pomocu kojih ljude uvlacimo u svoje filmove.
    U nesvesnoj ulozi rezisera, projektujemo scene i delimo uloge. Govorimo ljudima kakvi bi trebali biti i na taj nacin ih propustamo upoznati.

    Nisu samo drugi ti za koje imamo osecaj da bi se neprestano trebali menjati. I za same sebe cesto imamo pregrst ideja o tome kakvi bismo trebali biti. Po gestaltistickoj paradoksalnoj teoriji promene, menjamo se postajuci svesni kakvi smo, a ne nastojeci postati kakvi nismo.
    Prihvatajuci sebe i druge onakvima kakvi jesmo, sve smo vise u stanju odustajati od takozvanih odnosa medjuzavisnosti kako bi se okrenuli izgradnji odnosa celovitosti.
    Odnose medjuzavisnosti karakterise unutrasnji stav koji bismo najlakse mogli opisati recima: da cu da bih mogao dobiti, dok kod odnosa celovitosti ne postoji strah od manjka koristi ili gubitka naklonosti, a umesto na vezivanju, naglasak je na oslobadjanju. Ovakva promena u dozivljavanju sebe i drugih nema za rezultat izolaciju i raspadanje odnosa (mada neki odnosi pri tom jednostavno skliznu s trake), vec upravo suprotno pronalazenjem novog smisla, lakoce i radosti u njima.
    Tu gluma prestaje. Uloga otpada i pocinje improvizacija.
    nomen est omen

  5. #5

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    E ako sam te dobro razumela ja volim da budem "ja"i a ti te gledam kao "ti"
    No me toques

  6. #6

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Malo mi konfuzno sve ovo i ne znam kako da tekst povežem sa temom. Osećamo najrazličitije stvari izazvane spoljašnjim nadražajima, to mogu da budu ljudi, njihovi stavovi, rakcije, rečenice, ali isto tako to mogu da budu i jesu mirisi, zvuci, boje... Što se ljudi tiče osećam ih na svoj način, naravno da unosim lično u sve to, ali isto tako uživam u čaroliji otkrivanja sveta oko sebe, i svake jedinke za koju mi se ukaže čast da je upoznam. Često se vodim prvim utiskom koji jeste subjektivan, ali je iniciran nekom spoljašnjom situacijom, načinom na koji je drugi pojedinac, koji je u mom slučaju uvek "ti" (jedna ja sam sebi više nego dovoljna) uradio nešto, nešto što iz moje lične perspektive ima određenu važnost, donosim procene, ali ne u skladu sa onim što očekujem od drugih. Emocije ili osećanja trebaju da budu vodilje kada se radi o ljubavi koja se razvija izmeđun dvoje ljudi, ali razum se ne isključuje, baš zato da nebismo isprojektovali svoje slike i ostali slepi i izigrani u jednom momentu, razum treba da bude vodilja kada se radi o poslovnoj komunikaciji, ali se ne treba isključivati emotivni deo da se nebismo doveli u situaciju da najveći deo svoga života provodimo kao mašine, dragoceni su svi ljudi koji nas okružuju i svakom treba ukazati dužnu pažnju. Osećanja koja se bude u proleće, kada sve procveta, kada hoćemo da poludimo od lepota boja i mirisa, u jesen kada žuto lišće i kapi kiše sviraju svoje najtužnije simfonije, u noćima kada se mesec spusti toliko da nam se čini da možemo da ga uberemo i ukrademo samo za nas ili kada padne zvezda, su takođe jaka i čine nas onim što jesmo, svesnim ljudskim bićima. Ja osećam, dakle jesam, ali jesam i kada razmišljam, jesam samo kada spojim sve te nevidljive elemente, između kojih je nekada jako teško napraviti jasnu razliku, u jednu neraskidivu celinu.
    "...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."

  7. #7

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Osecam bol, srecu, tugu... dakle ziv sam, postojim! Jer to su stvari koje nas podsecaju da zivimo, da bea tuge nema prave srece, i da svaku srcu prati tuga... I tako u krug... Treba nauciti ziveti sa tim, "uštositi se" i funkcionisati, biti...
    Evo, promenila sam potpis

  8. #8

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Citat euridika kaže: Pogledaj poruku
    Emocije ili osećanja trebaju da budu vodilje kada se radi o ljubavi koja se razvija izmeđun dvoje ljudi, ali razum se ne isključuje, baš zato da nebismo isprojektovali svoje slike i ostali slepi i izigrani u jednom momentu, razum treba da bude vodilja kada se radi o poslovnoj komunikaciji, ali se ne treba isključivati emotivni deo da se nebismo doveli u situaciju da najveći deo svoga života provodimo kao mašine, dragoceni su svi ljudi koji nas okružuju i svakom treba ukazati dužnu pažnju.
    Osećam. Osećanja se tek naziru, ili osećam jako, snažno, nekad uzvišeno, nekad bolno.
    I sumnjam u to da me osećaj vara.
    I vara me ako osećanja slabe dok ne nestanu. A ako me ne vara onda samo jačaju, i dobijaju neke nove dimenzije, neka druga, neka dublja značenja u koje opet sumnjam dok se ne dokažu i ne prerastu u nešto više.
    Volim da znam. I uvek sumnjam u to da znam dovoljno. I zato nisam lenja da mislim, i opet mislim, da učim još više predmet koji se zove život. I što više saznajem, uviđam koliko zapravo malo znam i koliko još treba da znam.
    Osećam, mislim, sumnjam, živim...
    Da, to jesam ja.
    ... Ko nije drvo razumeo prvo, pa tek onda sadio, taj nije ništa uradio... I, shvatiće, kad-tad, da ne zna šta je hlad....

  9. #9

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    "...U odnosima s ljudima, vrlo cesto smo, iako izvana u dijalogu, iznutra u monologu. Tu sam ja i moj utisak o tebi..."



  10. #10

    13 Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Citat A6quattro kaže:
    .............
    Gde pripadamo? Medju one koji druge svode na to ili medju one koji u drugima vide ti? Jesu li ljudi stvari ili su stvarni? Ponekad je zaista tesko uočcti razliku.
    Rec je o detalju, sitnici. Jednom slovu.
    Ja sam uvek ja a i druge tretiram kao ti a i nedozvoljavam da mene neko tretira kao to
    Svaki covek je posebna licnost i kao takav zasluzuje da bude ti nikako ne to jer to je mrtvo ne dise ne zivi.
    Moram reci da se neslazem da je razlika u detalju, sitnici, jednom slovu
    ...razlika je ogromna ...postoji li neko kraj mene ili ne to je velika razlika...pricam li s nekim ili se samo obracam nekoj mrtvoj stvari ....neee to nemogu ni zamisliti jer se tako ne obracam ni zivotinjama...pa cak i stvari to imaju znacaja u mom zivotu...najdraza stolica, fotelja, jastuk itd osecam radost, bol, srecu, tugu dakle zivim ...
    ...Koliko god život od tebe traži ozbiljnost, svako treba prijatelja s kojim se može glupirati. ...

  11. #11

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Citat A6quattro kaže: Pogledaj poruku
    Cudna je ovo stvarnost. U njoj, najteze od svega je upravo ono najlakse biti covek.
    (...)
    Spadamo li medju one koji druge svode na to ili medju one koji u drugima vide ti? Razlika je uistinu ogromna - prvi imaju tendenciju srozavanja, a drugi tendenciju oplemenjivanja medjuljudskih odnosa.
    U preokupiranosti sa "ti&ja", odredjeni deo od "ti&ja" postane "to".
    Reflex, odbrambeni mehanizam, gen ili nazovi ga kako hoces.
    Ne mogu i ne zelim u svakoj situaciji da komuniciram sa svakim, ne mogu da osecam svakoga, ne mogu da se udubljujem u svakoga, ne mogu da dozivljavam svakoga i sasvim sigurno ne zeli svako u svakoj situaciji iz raznoraznih razloga da ga dozivljavam kao "ti". Jednostavno ne mogu i jednostavno neko ne zeli/ne zahteva "ti" nego upravo "to"- zbog toga postoje raznovrsni odnosi sa ljudima i raznorazni prioriteti u odnosima sa ljudima doduse vezano istinski za prefinjeno istreniran sluh of "sitcom", ali ipak Taj ukljucuju u krajnjem slucaju i tretiranje nekoga kao "to" koliko i sopstveno dozivljavanje tretmana "toga". Zivot zahteva da klasificiramo, moje unutrasnje "ja" zahteva da klasificiram, jer bi se u suprotnom verovatno raspala granica izmedju introvertiranog dozivljavanja sebe kao individualne jedinke i spoljnog sveta kao impulsa koliko za dozivljavanje sebe toliko i drugih. A nakon toga i svrha interakcije

    Postoji zivot koji odzivim samo sa sobom i za sebe.
    Postoji zivot koji odzivim sa drugima i za druge.
    I postoji granica izmedju ta dva zivota.
    A sve sam to ja
    I tako je svakome


    Dozivljavati sebe isto je sto i dozivljavati druge.
    Ne, mislim da to nije uvek tako.
    Dozivljavati sebe separatizovano kao entitet nije vezano za ocekivanja bilo koje vrste.
    Dozivljavanje nekoga drugoga je nasuprot tome uvek vezano upravo za odredjeno ocekivanje.

    Neko me je zainteresovao/pecnuo/ dodirnuo/zakacio/raznezio/naljutio/isprovocirao/owe toliko da sam ga konstatovala. A cim sam ga konstatovala, "to" je postalo "ti" sa odredjenim ocekivanjem. Znaci otpilike da su se paralelni svetovi sudarili u nekoj tangirajucoj tackiZnaci takodaje da postoji bezbroj paralelnih svetova koji se nikada nece sudariti. Ne zato sto su manje vredni, ne zato sto su manje bitni i ne zato sto su manje "ti" sustinski, nego zato sto su moji (a i svaciji) "receptori" ograniceni u kapacitetu primanja impulsa, pa sortiraju po jacini. Svaki externi impuls destabilizuje mene kao entiet, svako ocekivanje s moje strane producira jos par impulsa i u lancanoj reakciji, mozda cak fisiji, nastaje haos "dozivljavanja" u interakciji izmedju "intro" i "extro". I u tom haosu uspevam da prezivim upravo kroz novu izolaciju sopstvenog entiteta

    Auuu, al ga zamutih, a zelela sam naglasiti da je nemoguce preziveti bez odredjene doze ravnodusnosti. Postoje ljudi koji me ne pomeraju, ne dodiruju i ne tangiraju. Ljudi koji nit smrde nit mirisu. Ljudi koji ne pokrecu molekularne spojeve mene i cije spojeve ja ne umem da pokrenem. A ipak jesu ljudi koliko i ja jesam covek. I nije niko za to kriv ni oni, ni ja. To je jednostavno neki podsvesni nacin funkcionisanja mene, a i njih, u kome nema dodirnih tacki- ni u minusu ni u plusu, pa se lepo asimptoticno "sHunjamo" oko ose "to" u beskonacnost...

    Jesu li ljudi stvari ili su stvarni? Ponekad je zaista tesko uočcti razliku.
    Rec je o detalju, sitnici. Jednom slovu.
    Niko nije samo ono na sta lici.
    Ni stvarni ljudi, ni ljudske stvari.
    Stvar je u dometuuglavnom ( a i sporednom)
    I slovu...koje zivot znaci...

    Poruku je izmenio triViALna, 05.05.2008 u 01:28 Razlog: layout...
    Never confuse movement with action.

  12. #12

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    osecam dakle postojim. emocije su mi jako jako vazne al nisu presudne.
    Najveca vlast je vladati sobom.

  13. #13

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Svaki čovek ima svoje "naočare", kroz koje gleda svet oko sebe,a to često nije prava slika stvarnosti,jer postoje "smetnje" kroz koje putuje naše poimanje a to su naši stavovi,uverenja,ono sve u čega verujemo i ne verujemo, povezana sa svime što osećamo i što smo usvojili odrastajući i upijajući svet oko nas.
    Oko mnogo čeka imamo ne realnu naopaku sliku o stvarnosti,jer smo uhvaćeni i uslovljeni našim željama,navikama idejama.Mnogi od nas,često imaju "sliku" o npr. ljubavi,porodici,uspehu,koju su usvojili kao svoju sliku stvarnosti,(koja nema uvek istinske veze sa njima samima) i samo tako nešto ih "može" usrećiti sve ostalo je ne zadovoljstvo,tuga,neuspeh a puno neuspeha rađa ozlojeđenost,depresiju.
    Sve to nečemu služi,ništa na ovome svetu nije tek tako,jer upravo svako naše krajnje nezadovoljsto nas dovede do toga da se menjamo,preobražavamo u viši stepen svesnosti a to je viši stepen povezanosti naše sveti naše unutrašnjosti i realne slike sveta.Naravno to nije lako,jer čovek je sebičan u svojoj osnovi ,dakle "zatvoren" i ne voli da se menja,najradije bi samo malo da skloni svoje teško kompenzujući nešto drugo,želi samo da se olakša,međutim kad je nezadovoljstvo životom dozlogrdilo,dolaze stvarne promene,zato je sve na ovome sve tu baš tako da nam pomogne,da osetimo sebe,svoje unutrašnje biće,svest da smo živi i da iz toga gledamo ,poimamo,činimo,menjamo se.Pozz svima.
    Poruku je izmenio Leci, 28.08.2008 u 10:53 Razlog: Nije pregledno

  14. #14

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Paznju velikog intenziteta pracenu najboljom voljom za razumevanjem zasluzuje nekoliko najblizih osoba, mada je najpre svako sam sebi u prvom planu, i ne mislim da je to greh. Spoznati sebe je jedan od najtezih zadataka koji nam je dat, i mnogi od nas padaju prvo na tom ispitu. Odvazno je za sebe reci da smo emocionalno inteligentne i zrele osobe u bilo kom dobu zivota. Validnost ovakve izjave varirala bi u odnosu na nivo subjektivnosti i bolecivosti kojom veoma uspesno umemo da doterujemo sliku o sebi i onima koje volimo. U ovakvim slucajevima imamo Ja i nekoliko Ti kojima smo posveceni, a to udubljivanje zahteva mnogo energije, i naravno vremena. Prosto je nemoguce zamisliti da takav unutrasnji angazman trosimo na sve ljude koje srecemo i upoznajemo. Mozda se razlikujemo po tome koliko ostajemo otvoreni da u krug naseg zanimanja primimo nekog drugog kome bi se opet svesrdno posvetili.
    Mozda prejako zvuci reci da su nam neki ljudi "to", ali ceo svet funkcionise tako da pojedinci imaju funkciju u njemu koja cini da sistem radi. Kako bi izgledalo da nam dan zapocinje tako da poniremo u upoznavanje svakog koga sretnemo? Imamo li vremena i energije da se zapitamo nad sudbinom trgovca hlebom, vozaca tramvaja, bankarskog sluzbenika...? Mozda je "to" ipak preterano, jer se radi o ljudima, pa bih ja radije rekla "neko". Vlasnik ruke koja nam iz otvora na trafici vraca kusur za novine je "neko" u sluzbi nasih potreba. Mi sami smo takodje "neko" ko nesto radi i u skladu sa tim deo sistema. Nivo emocija koje se pri tom razmenjuju je razlicit, a mislim da je humano vidjenje ove realnosti u empatiji koja obezbedjuje odredjen nivo postovanja, zahvalnosti, uvidjajnosti, kulture...

  15. #15

    Odgovor: Osecam, dakle jesam

    Kada naše emocije bivaju pokrenute željom da se poseduje,onda je svakako naš bližnji tek jedan predmet.Naravno,posedovanje se ne ograničava samo na bukvalno ''imanje'' određene stvari-njegovo značenje se proširuje na sve ono što smo,koliko juče,nazivali ''duhovnim'',na sve ono što smo smatrali ljudskim,duševnim,neuhvatljivim.Tako,mi želimo da ''posedujemo'',''imamo'' nekoga,da ugradimo u svoj svet imanja čitavo jedno postojanje na način koji se poklapa sa načinom na koji ''stičemo stvari''.Takav odnos prema postojanju uslovljava i ophođenje prema sebi i ljudima oko sebe.Što više žudimo za ljudima,sve manje smo zapravo zainteresovani za njih.Zamenjujući ljudske vrednosti egoizmom koji se hrani ''podčinjavanjem'' drugih,posedovanjem drugih,iskorišćavanjem njihovih osećanja u svrhu popunjavanja praznine koju osećamo,sve više se zapravo udaljujemo od postojanja.Sve više i više osećamo pakao samoće.Vrtimo se u krug.Više nismo,nema nas.Ne postojimo.Ne osećamo ništa...ništa nam se ne nudi.Više i nismo ljudi,tek ljušture,A zaista,činilo se tako jednostavnim biti čovek,kad smo već rođeni u jednom od njegovih,mogućih oblika....

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Jesam li "freak" il' je to samo vrsta poroka?
    Autor vladapera u forumu Chit-Chat
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 10.08.2012, 20:01
  2. Osecam se malo bezveze...
    Autor Nena u forumu Treba mi pomoć
    Odgovora: 18
    Poslednja poruka: 20.12.2007, 20:48

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •