Cudna je ovo stvarnost. U njoj, najteze od svega je upravo ono najlakse – biti covek. A to se ne moze postici, ne moze se uhvatiti i ne moze se uzeti.
Dozivljavati sebe isto je sto i dozivljavati druge.
Ljude prestajemo dozivljavati ljudima videvsi ih kao kupce, kao titule, kao poslodavce, kao zaposlene, kao (po)slugu, kao nadredjene, kao podredjene - kao objekte.
Oni su odela, make-up, gomila procitanih knjiga, dobro osmisljen slogan. Tu su, ali nisu stvarni, jer smo ih negde, na nekom mestu u sebi poceli tretirati kao stvari.
Kategorizirajuci, etiketirajuci, mnozeci, deleci, sabirajuci i oduzimajuci - nakon sto smo nekoga sveli na nesto, time smo sebi zivot naizgled olaksali, jer s “tobom” treba komunicirati, a s “tim” se moze baratati.
Tako “ti” postaje “to”.
Ponekad je zaista tesko uociti razliku. Spadamo li medju one koji druge svode na “to” ili medju one koji u drugima vide “ti”?
Razlika je uistinu ogromna - prvi imaju tendenciju srozavanja, a drugi tendenciju oplemenjivanja medjuljudskih odnosa.
Prvi odabiru ziveti formu, a drugi sadrzaj zivota.
Nakon sto forma istisne sadrzaj i okvir zivota ostane prazan, coveku ne preostaje nista drugo nego i druge dozivljavati kao forme.
Jer, to je sve sto vidi. To znaci da mora na neki nacin umreti, jer ne osecajuci druge ni samoga sebe ne uspeva osetiti.
Zivot se ne moze konzumirati, ne moze se “formalizovati”, moze se jedino ziveti, a to znaci osecati i time preuzeti rizik ranjivosti.
Iskljucivanje emocija jednako je pogubno kao i iskljucivanje razuma. Iskljucivanje razuma raznosi unutarnji svet u vetar,
a iskljucivanje emocija zakopava ga u zemlju. Covek bez osecaja postaje mehanizam. Trokira. Zapinje. Stavlja tacke tamo gde im nije. mesto.
Vrlo cesto se dogadja da, negirajuci i opiruci se emocijama, supljine svog unutrasnjeg sveta kompenziramo mentalnim slikama.
Neki od modernih sociologa, takozvani teoreticari simulacije, odnose medju ljudima u danasnjem drustvu (takozvanom drustvu spektakla)
vide preobrazenima u odnose izmedju slika i stvari. Predmeti prestaju biti predmeti: automobil nije automobil, nego iskrivljena slika - slika slobode;
odeca nije odeca nego iskrivljena slika - slika lepote.
Tako stvari postaju sve stvarnije, a stvarnost pati od gubitka sebe same. Unutrasnja lepota i unutrasnja sloboda su izokrenute prema vani poput
rukavice koju umesto topline ljudske ruke ispunjava praznina forme. Zato je ponekad potrebno celu stvarnost preokrenuti da bi se pocelo osecati.
Gde pripadamo? Medju one koji druge svode na “to” ili medju one koji u drugima vide “ti”? Jesu li ljudi stvari ili su stvarni? Ponekad je zaista tesko uočcti razliku.
Rec je o detalju, sitnici. Jednom slovu.