Poezija raspoloženja...

[jovuk]

Pesma ženi - Jovan Dučić

Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

[zrNce]

Tochka Izvan Kruga Se Ruga

Od jedan se uvijek broji
Od jedan sve drugo postoji
I prije pochetka
Jedan bi
Jedan ce doci i poslije svih
Jedan shto sve drugo sadrzzi
Kako da se tog jednog
Rijeshimo
Mnozzine je dug
Uhvatimo pochetak i beskraj
I vezzimo
Dobili smo krug
I evo metaforosfera:
Vasiona je bezbroj krugova
U rukama nevidljivog zzonglera
Koji hita i hvata
Svaki od nas
Osim kruga u kojem se okrece
Ima i krug u kojem se krece
I svaki vapi
Ishte
Kruga sredishte
A samo poneko od nas sanja
Iskochiti iz kruga
I ostati na nogama
S navikom kretanja
Jedan je protiv sviju
Svi protiv jednog se biju
A ne smiju
A ne smiju
Ni jedan
Da budu svi
Ko jedan
Vaseljena pod svodom
Na jedan svedena
Smije se jedinstvena
Tochka izvan kruga se ruga.

*

Mi smo se ipak negdje sreli
Izvan zzivota izvan kruga
Iako sami josh nas vezze
Od misli most od suza duga.

Enes Kishevic

[streethorn]

LAKU NOĆ!

Tiho mila nojca pada.
Naokolo svečan mir.
Sa listića cvijeća mlada
Razlijeva se miomir.
Grudi diže rajska moć -
Laku noć!

Kroz dolinu milocvjetnu
Ves� stiže potok drag;
Otpozdravlja nojcu sretnu
I lahora šumor blag.
Dušu njiha milja moć -
Laku noć!

Kao milo oko tvoje,
Sitnih zvijezda gori plam.
U gradini tiho poje
Pod ružicom slavuj sam;
On ljubavi pjeva moć -
Laku noć!

Već se iza gora javlja
Na obzorju mjesev plav.
Tihi sanak mrežu stavlja,
Zemlju poji zaborav.
Tog je pića slatka moć -
Laku noć!

Spavaj i ti, čedo milo,
Ružičasti snivaj san.
Dok ti sanak stere krilo,
Ja ću čekat svijetli dan,
Pjesmom slavit tvoju moć -
Laku noć!

Aleksa Šantić

[zrNce]

Ostade mi zabava jedina:
prst u usta - i zvizzdanje orno.
Glas me bije ko bludnoga sina
shto skandale pravi neumorno.

Ah! Smeshnog li ovog jada moga!
Smeshni jadi zzivot ispunishe.
Stid me shto sam verovo u Boga,
boli me shto ne verujem vishe.

Zlatne moje daleke daljine!
Svakodnevje mrtvilom me tache.
Svi skandali moji i sve psine
behu zato da izgaram jache.

Maziti i podrivati znaju
pesnici , shto kobni nose pechat.
Ja sam hteo da u zemnom kraju
belu ruzzu s crnom zzabom vencham.

Nek' se nisu ni obistinili
svi naumi mojih svetnih dana,
dusha gde su djavli gnezdo svili
andjelima ,znachi beshe dana.

U radosti koju nemir muti,
chas kad stigne da se otud krene,
u svojoj cu poslednjoj minuti
da zatrazzim od ljudi kraj mene

da za grehe moje nebrojene
i neveru u milost za nas
u rubaski ruskoj stave mene
pod ikonom na samrtni chas.

Jesenjin

[zrNce]

Chega Bi Mi Bilo Zzao

Osmeha Wieslawe
kad kazze dobar dan
i laku noc
i kad nishta ne kazze
kad za mnom vrata zatvara
i otvara

posle dugog putovanja
i na povratku
iz njoj daleke zemlje
gde sam gradio stih

chega bi mi bilo zzao

tishine izmedju nashih lica
i rechi koje ne behu
izgovorene
jer ono shto je bozzansko
medju ljudskim bicima
stalno trazzi
svoj izraz

chega bi mi bilo zzao

�chitavog zzivota�
i josh ponecheg
ogromnog velichanstvenog
s one strane rechi
s one strane tela

Tadeusz Rozewicz

[DrinChe]

Sva u zelenom

Sva u zelenom je moja ljubav odjahala
na velikom konju od zlata u srebrnu zoru.
Četiri vitka psa se šuljaju sa smiješkom
veseli je jelen bježao pred njima.

Okretniji su od šarenih snova brzi dragi jelenovi,
rijetki crveni jelenovi
Četiri crvena srndaća kraj bijele vode
okrutni rog je pjevao sprijeda

S rogom o boku je odjahala moja ljubav,
odjahala niz rijeku u srebrnu zoru.
Četiri vitka psa se šuljaju sa smiješkom
livade su ravne bježale pred njima.

Mekši su neg' san u papučama vitki gipki jelenovi
okretni nestali jelenovi.
Četiri okrutne košute u zlatnoj dolini
izgladnjela je strijela pjevala pred njima.

S lukom o pasu odjahala je moja ljubav
odjahala niz planinu i srebrnu zoru
Četiri vitka psa se šuljahu sa smiješkom
oštri su šiljci bježali pred njima.

Bljeđi su od strašne smrti glatki tanki jelenovi
visoki,napeti jelenovi
Četiri visoka jelena na zelenoj planini
sretan lovac pjevao je pred njima.

Sva u zelenom je moja ljubav dojahala
na velikom konju od zlata u srebrnu zoru.
Četiri vitka psa se šuljahu sa smiješkom
Moje srce palo je mrtvo pred njima.

~



All in green went my love riding
on a great horse of gold
into the silver dawn.

Four lean hounds crouched low and smiling
the merry deer ran before.

Fleeter be they than dappled dreams
the swift red deer
the red rare deer.

Four red roebuck at a white water
the cruel bugle sang before.

Horn at hip went my love riding
riding the echo down
into the silver dawn.

Four lean hounds crouched low and smiling
the level meadows ran before.

Softer be they than slippered sleep
the lean lithe deer
the fleet flown deer.

Four fleet does at a gold valley
the famished arrow sang before.

Bow at belt went my love riding
riding the mountain down
into the silver dawn.

Four lean hounds crouched low and smiling
the sheer peaks ran before.

Paler be they than daunting death
the sleek slim deer
the tall tense deer.

Four tall stags at the green mountain
the lucky hunter sang before.

All in green went my love riding
on a great horse of gold
into the silver dawn.

Four lean hounds crouched low and smiling
my heart fell dead before.


E.E.Cummings

[zrNce]

Gost

Govorio je beskrajnom Kosmosu
I o tome da su dogadjaji i rechi povezani,
O nepoznatom, vechnom, kontrolisanom Haosu,
I o tome da postoje svetovi neznani,

Govorio je da nikad ne vredja i ne lazze,
Jer svima je prijatelj i sve voli,
Govorio je da ume zbivanja da predskazze
I da dodirom ruke izlechi kad boli.

Ugrejao se, jeo, i dok je upadao
Polumrak s buchne ulice,
Tesni okovratnik je otkopchao
I obesio kaput na naslon stolice

I opet, i opet, bez prestanka,
Kao da ne govori meni,
Vec nekom drugom ko sve odmah shvata
I krije se negde u seni -

O tome kako je teshko s parama,
Da je ushao u neku surovu igru,
I da ga tri meseca nije videla mama
U septembru, oktobru, novembru....

I o tome kako je talentu ovde teshko,
I o tome da ce svima da se osveti,
I o tome da su mu greshkom
Slepo crevo isekli sami praktikanti.

A pred ponoc, pijan, u naletima placha
Ponavljao je da je ljubav - hram,
I pesmama iz prvog braka
Cepao mi srce napola.

Katarina Gorbovska

[zrNce]

***

Danas morash biti daleko
morash biti tuzzna,
obavezno zaspati sama,
zgrchena kao fetus.
Morash piti viski, lomiti CD-e,
gola morash paliti knjige,
kao u dobro opremljenoj ludnici.

Sutra morash biti njezzna,
morash biti lijepa,
svakako zadovoljiti
prijatelja koji te obozzava.
Morash pozdraviti poshtara,
na nebu gledati pustinju,
u beskrajnoj chistoci shutjeti,
kao da si nestala.

Preksutra morash u grad,
morash malo lutati,
smijati se i baciti opushak
u kiosk s novinama.
Morash sjesti nasred trga,
morash rashiriti noge,
pred zbunjenim shetachima
pojesti narandzu,
za djecu oblizati prste.

Za tjedan dana morash se
skijati u bolesnim Alpama,
kuci sretna dovuci yetija,
na ledjima crveni iglu.
Morash pustiti, pristati da
maltretiraju te prvi susjedi,
uhvate i izlozze pred zgradom,
kao chudo, vjeshticu s Biblijom,
trudnicu sa staklenim trbuhom.

Za mjesec dana morash se
ponovo roditi na dnu oceana,
u mrachni mjehur kliznuti
kao nož, krvavi andjeo.
Morash ostati zarobljena u pijesku
barem jednu riblju noc,
dok ti otac i majka
ne navuku ronilachka odijela,
dodju po tebe i odvedu te kuci.

Za godinu dana morash se
konachno odjenuti i izici kroz zidove,
prstima po sjecanju nacrtati autoakt
i obozzavati ga kao fetish.
Morash zaboraviti, sakriti dijete u sebi,
zaplakati svaki put
kad netko te poljubi u pupak.
Netko tko vidi stvari izmedju zvijezda
i zna koji je sutra dan.

Za deset godina morash
posjetiti astrologe i charobnjake,
umorno sama, u letecoj stolici,
sa skorenim mlijekom pod koshuljom.
Morash im priznati sve :
kako more nam je nocu
lizalo nozzne prste, a joint bio
od stakla, razmrvljene shminke
i pramenova Gunduliceve kose.

Za sto godina Bog ce
rastopiti tvoju chokoladnu dushu
i njome premazati nevidljivi svemir.
Morat cesh se rastati
sa svakim svojim atomom,
i opet biti daleko, i lutati,
iznad tijela koja trazze lica,
iznad snijega shto pada u more,
iznad mene koji chuvam
ravnotezzu tishine i svih demona.

Ivan Herceg

[zrNce]

Sa Rodom Sam Raschistio

Sa rodom sam raschistio
saznao sam tajne stvari
tata me je izmislio
al ne mari al ne mari

Krio sam se u stomaku
kad sam bio sasvim mali
lepo beshe u stomaku
dok me nisu prepoznali

Otad vishe mira nemam
strine ujne ah te zzene
taman htedoh da odremam
da vek mine iznad mene

Rađdjj se vec vichu na me
bash ih briga shto sam mali
pristao sam sve zbog mame
da je ne bi rasplakali

Sa rodom sam raskrstio
razumem se u te stvari
znam ja dobro gde sam bio
al ne mari al ne mari.

Rajko Petrov Nogo

[TVO.JA_]

ŽMURKE

Postoji nešto brže i od same mogućnosti da se
čovek sporazume sa svojom mišlju. Nekakva
groznica uobrazilje. Čarolija.
Trag koji se već dogodio unapred.
Sećam se svoje prve školske torbe. Nisam
žurio da je otvorim. Dugo sam je posmatrao,
obilazio oko nje i zamišljao u njoj
obilje neobičnih stvari.
I danas, evo, ako dobijem poklon, ne otvaram
ga danima. Lepše mi je da zamišljam šta
može biti unutra. Uvek je tako sa zatvorenim
stvarima.
I tek kad oljuštiš omot, prestaje svaka čarolija,
jer više nema smisla nijedna igra pogađanja.
Jer sve je u nama kad žmurimo, a strano kad
otvorimo oči. I sve je naše dok želimo, a
tuđe kad se ostvari.
Mi smo nalik na cvetove: rastemo u sebi,
unutra, u skladištima tajni i korenju energije.
Samo smo spolja dopadljivi, puni
boja i mirisa. A unutra, u nama, kipe
orijaška sunca.
Sve se to događa zato sto nismo skinuli omot
sa svog još uvek pitomog i detinjastog
srca.
Dobivši sebe na poklon od ovog ovde jedinog
i nepovratnog života, mi u tom srcu
nosimo sve ono što postoji i što će tek
postojati u našim drugim životima.
I ne kvarimo ga kao igračku, da otkrijemo
čime voli. I ne kvarimo ga da vidimo čime
se boji i čime sanja.
Kad zvezde padaju avgusta, ne trči da ih
potražiš u travi. Ne sakupljaj ih po šumama i
ne vijaj za bregovima.
Samo zatvori oči. Bar ti znaš da se igraš
žmurke.
Uhvati ih u letu i sve će u tebe duboko
otkotrljati.
Zaželiš li se mora ili severnih snegova, zaželiš
li se planina, jezera ili pustinja, samo zažmuri
u svet, ne odmotavaj omot vida,
i sve će se u tebe zauvek naseliti i tu nastaniti.

M.Antić

[zrNce]

Jutro

Svi ludaci ne mogu u
ludnicu.
Ni sve suze nijesu tuga.

Na trenutak si nechija tema
prebolish zanos
i probudish se u jutro
a jutra
vishe nema.

Rajko Shoc

[zrNce]

San O Veshanju

Moj brat mi
U snu zvonio,
Telefonom me zvao.
Bio je obeshen
Toga jutra,
Nevin,
A ja sam spavala
Dok je sat
Otkucavao
Osam,
Dovoljno vremena
Da bi se to zbilo.
Toga popodneva
Govorio mi je
Preko telefona
Ponovo da me uteshi
Dragi moj brat
Shto nikoga nije ubio,
A ja sam ga pitala,
S velike daljine,
Shta je osetio
Kad su ga veshali.
"O, ne brini, dusho, reche,
Kada bude red na tebe,
Oseticesh to vishe kao golicanje."

Patrisha Bir

[maksimilijan]

LJUDI SJENKE

Ima na svijetu mirnih, dobrih ljudi
sto kroz život nečujno i tiho gaze
kao da nogom stupaju po pamuku,
a nase oči nikad ne opaze
ni njih ni njinu tihu radost ili muku.

Ima ćutljivih patnika na svijetu
sto se samo umorno i gorko nasmiješe
na ljude kad se o njih tesko ogriješe
i suminu ih nevini, nalik cvijetu.

I ima ljudi usamljenih i bonih,
sa obrazima upalim i žutim
što ne čuje im se ni smijeha ni plača,
sto žive kao samotna i divlja drača,

ali s bodljama unutra okrenutim,
da nijedna nikoga ne ogrebe
i da nijednom nikoga ne ubodu
do samo svoje rodjeno srce, i sebe.
Njih ne vidi nase oko kad ih srijeta,
kad tiho prodju u mimogredu mirnu,
jer nikog oni ni laktom ne dodirnu
u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta.

I žive oni tako, nečujni i neveseli,
i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati,
i tek kad umru, slomljeni i uveli,
objave crni posmrtni plakati
da su i oni sa nama živjeli.

Aleksandar Leso Ivanovic

[maksimilijan]

Poznajem neke kapetanchine
- sve same surove vuchine.
Nose bradurine.
Pustaju brcine.
Pustaju obrve.

Sto cuda nacine.
Na sve bi nacine da su muskarcine.
Sve bi da ucine da su mangupcine,
da su mornarcine,
da su junacine.

Al sve su ove kapetancine
za mene obicne trice i kucine.

Osim tih kapetanskih kapetana
ima na svetu i precih stvari.
Prvo da vidimo sta je to more.
Prvo da vidimo sta su mornari.

Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio
i kao da je upola ziveo.

I moze od te polovine
komotno jos malo da se skine.

Ti mislis: more je samo voda.
More je ogromna muska sloboda.

Mornari znaju: more se plavi
samo u secanju,
samo u glavi,
samo na slici – na razglednici.

Ti mislis: more su samo ladje
i samo daleka putovanja.

More je kad covek u sebi nadje
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.

Mudrost kako se sasvim zivi.

Mornari se, u stvari, ne radjaju.
Postaju od svoje mashte najzlatnije.
Sami se od sebe sebi dogadjaju,
svaki put cudnije…neverovatnije…

Zazmure i pogode kad da se dogode
i na kom mestu da se dogode.

Ima tu i nekih drugih nemira:
more je najmilije dete svemira.

Zvezde ga kao klinca paze
i ljube u bistro oko,
i maze,
i miluju mu kovrdze zelene
i u svetlost ga umotavaju,
i menjaju mu od vetra pelene
kad krenu u zoru da spavaju.

Sunce mu od svog najlepseg sjaja
uz svaku obalu,
uz tvrde stene
napravi bezbroj shlingeraja
od algi zelenih i bele pene.

Oblaci sto se nad njim roje
nad kolevkom mu kroz vecnost stoje,

Mlekom ga od munja i groma doje
i oko usta ga izbrljaju
shlagom od jutarnje rose svoje,
pa ga ljuljaju,
ljuljaju,
ljuljaju…

Sve su to znaci da su rodjeni
more i mnogo miliona
nebeskih tornjeva,
nebeskih zvona…

Sve su to znaci da su rodjaci
more i ogromna visina.

Mozda i ne znas:
svi na svet dodju
sa nekom zvezdom sto je pala.
More je opna kroz koju prodju
na drugu stranu ogledala.

I zivotu se sasvim predaju
i nebo zaborave dok ovde borave,
a u stvari se samo ogledaju
u svojoj vecnosti,
u cudu nekom
blistavom,
ogromnom,
i dalekom.

I misle da su na zemlji samo,
a jednako su i tu i tamo.

Sta cekas?
Sta gnjavis?
Sta metiljavis?

Prodaj sta imas i kupi vrecu.
Natrpaj u nju svu svoju srceu.
Baci na rame u cik zore
i put pod noge:
- pravo na more!

Isprazni dzepove.
Sve zivo prodaj.
Pa tome otkucaj srca dodaj.
I malo krilatih snova dodaj.
I malo promukle pesme dodaj.

Rasprodaj stvari nove i stare.
Sta cekas?
Idi u mornare.

Idi i vidi sto su mornari
divna decurlija i drugari.

Pojedi s njima zalogaj hleba.
Progutaj gutljaj vode i neba.
Posrchi poneku psovku slanu.
Istusiraj se u orkanu.

Postaces ludji od svake bure.
Postaces mladji od svakog proleca.
Doziveces za deset godina
sto neko ne moze za tri stoleca.

Mornari i zvezde cudesno znaju
da vecno namiguju
i vecno traju.

Kad ljudi ostare – odu u penziju,
a mornar – u neku drugu dimenziju.

I kad je deda, jos se ne da.
Jos u daljinu ceznjivo gleda.

Do smrti, on samo sa suncem druguje.
Tone u neku meku caroliju.
Ne vredi za njim da se tuguje.
Ne vredi suze da se proliju.

Mornar ne umire.
On mirno ode
na onu stranu neba i vode
u nesto slobodnije od slobode.

Njemu ne objasne,
njega ne uce
kako kroz svetlost da se provuce.

I niko ne moze da razume
i da se seti da primeti
kako on sve to cudesno ume,
kako to cini u tisini.

Dusa mu pitomo zamirise
kao maslinjaci posle kise.

I mislis: gotovo!
Nema ga vise.

A on i dalje u vetru dise.

Sad su ti jasnije mnoge stvari.
Znas sta je more.
I mornari.

Mozda bih njihove tajne precutao
da i sam nisam svetom lutao.
Bio sam shashav od putovanja,
ogrnut daljinom kao plashtom.
Naucio sam kako se sanja
i druguje sa sopstvenom mashtom.

Kad vidis mornara,
- ne pitaj sta mu je.
Pusti ga.
On mnogo voli da samuje.

On samo trepne i – kad god hoce
stvori parcence divne samoce.

O, more surovo!
O, nebo plavo!
O, moja cvornovata mornarska glavo!
Mnogo me puta vetar shljapio,
mnogo sam gorkih bura iskapio,
ali bar sam se i sunca napio!

Sad i sam svatam kako se hoce,
kako se zeli,
kako se moze
i u samocu i van samoce:
dalje od svoje tesne kozhe.

Sad i sam umem da se pruzim.
Da sebe ucinim za osmeh duzim.
Da sebe ucinim za pamet duzim.
Da srce svoje van sebe drzim.

Srce se nema da se ima.
Srce se ima da ga das svima.

mika antić

[bellissima]

Otkako te ne volim

Vraca li se okus,
kao poslije bolesti
strah me kad se setim,
kuda me to moglo odvesti.
Osmeh mi se vraca,
neces me prepoznati,
kao na slobodi opet ucim jesti, hodati ...

Otkako te ne volim,
opet nocu kisilo je,
izgubljeni zvuci boje
ni sa kim ih ne delim ...

Otkako te ne volim,
neko mi iz vlaka mase
prazno mi je, ali lakse,
otkako te ne zelim ...

Pitao sam ljude,
koliko ce to trajati,
moze li se umreti,
hocu li se posle kajati?

Gnjavio sam ljude,
pravio sam paniku,
prejako je svetlo
samo da se oci naviknu ...

Otkako te ne volim,
opet nocu kisilo je,
izgubljeni zvuci boje
ni sa kim ih ne delim,
otkako te ne volim ...

A.Dedic