I bje u ono doba ... dodje poezija da me potrazhi
Ne znam, ne znam odakle je banula, iz zime ili iz rijeke.
Ne znam ni kako ni kada.
Ne, ne bjehu to glasovi, ne bjehu rijechi ni tishina,
ali zvala me iz jedne ulice,
iz kroshnje noci,
iznenada, medju ostalima,
medju zhestokim ognjevima,
ili dok se vracah sam,
tamo je stajala bez lica
i dodirivala me.
Nisam znao shta da kazhem,
usta mi nisu znala nishta odrediti,
ochi mi bijahu slijepe,
a neshto je udaralo u mojoj dushi,
groznica ili izgubljena krila,
i ostadoh sam odgonetajuci tu opeklinu,
i napisah prvi nejasan redak, nejasan,
bez tijela, chistu glupost, chistu mudrost
onoga koji nishta ne zna,
i odjednom vidjeh ochishceno i otvoreno nebo,
planete, treptave plantazhe, sjenu probushenu
izbodenu strijelama, vatru i cvijece,
noc koja uspavljuje, svemir.
I ja najsitnije bice,
pijan od goleme ozvjezdane praznine,
na sliku i priliku tajne,
osjetih se kao chisti dio bezdana,
otkotrljah se sa zvijezdama,
srce mi se otisnu s vjetrom.
Pablo Neruda