STID ZBOG REČI
Branko V. Radičević
Počeo sam da mrzim reči.
Bežim u ćutnju. Krijem se od zvuka.
Uskoro ću sa nemima da se družim.
Reč opet da postane ruka.
Jer usne se samo pokrenu. Noge idu.
I ruke mašu odvojeno, leno.
A treba reći: smrt, ili: rodjenje sina.
Uzbudjenja drhtaj ramena nije pokreno.
Radjati reč svaku kao porodilja.
S krikom i da usna zakrvavi.
Od stida zbog reči odlazim na pojila
gde govor bika savija kičmu kravi.
Prilazim ženi. Telom zove: hodi!
Da reče glasom, ne bih se osvrno.
Upalio sam prste.
Jezik svoj utrno.