Sve pocinje i sve nestaje i san da postoji... prestaje... al' o ljubavi snovi uvek dolaze novi, jer srce sniva, da srce drugo kraj njega biva i dzaba vam sva naucna stiva, snovi su magicni... cak i kada su tragicni.
Sve pocinje i sve nestaje i san da postoji... prestaje... al' o ljubavi snovi uvek dolaze novi, jer srce sniva, da srce drugo kraj njega biva i dzaba vam sva naucna stiva, snovi su magicni... cak i kada su tragicni.
Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.
Opet su boje
U sliku sklopljene
Kroz mutne dane
Slepilo me vuklo
Daleko si ostajala
Sreca je nad zeljama
Sipala konfete
U jednoj zarkoj zelji
Stadoh pored tebe.
nomen est omen
POTEZ
I svako svoj potez na uzici drži
Zarobljen u uglu podsvesti svoje
I pogledom se traži izlaz ko glad
Vreme od mramora ko kula od zaborava
Nesvetan pokret poguban bi bio
Staze su ovde od mulja i peska
Pogrešan korak vodi u agoniju
Nek mutno nebo sakrije reč tiho izrečenu
Na potez čekaju i Dama i Kralj
Nesigurna ruka grči se u strahu
Mahovina plete po njihovim licima mrežu
Dok vreme curi ko peščani sat
I pravi potez svako bi hteo
Za mesečare noćas staze ne postoje
Al ruka ćuti..ćuti i noć
Mnogo je toga u igri
I strah i strast i očaj i moć
neunistiva zlojebaba!
LJUBAV
Sjaj u ocima
Tuge nema
Bol mine
Zelja davanja
Sunce posle kise
Duga
Zivim ljubav
U plimi osecaja.
nomen est omen
Sve sto mi ostaje to je moje srce
Veliko kao nebo
i duboko kao more
Zamisli...
To je sve što ostaje
a ja sam mislila da ce
mnogo toga više biti
Cak ni svoju zvezdu nemam
reka mi je davno protekla
Ali ipak imam jedno veliko srce
i u njemu beskrajno mnogo tuge
belu zoru predivnu na dlanu
Imam zaista mnogo
i zato ne žali
za mnom sjaj i beda
nikada ne bledi...
neunistiva zlojebaba!
Kada mi nedostajes
Mislim tudje misli
Kradem svoje vreme
Provlacim ga
Izmedju oblaka, snova,
Daljine i snega...
Kada pozelim
Da ti nedostajem
Odsanjam pesmu
Zatvorim oci
I na kaldrmi zamislim
Cvet beli.
Kada te nema
Jer tako hocu
Zaledim osmeh
U sebi kazem ime
Udahnem duboko
I pomislim
Tako mi nedostajes...
Mika Antic
Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.
Skriveni Bol
Neko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom; svi neka vide.
Drugi ga cvrsto u sebi zgnjeci
I ne da mu prijeci u suze i rijeci.
Radje ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadrsce, zadrsce u njoj kadikad,
Ali u rijeci se ne javi nikad.
Dusa ga u se povuce i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen.
U njega bacen. More ga prima.
Dnom. Da ga nikad ne izbaci plima.
Dobriša Cesarić
Ćuti i prenesi dalje....
Kriv je saksofon sto tuzno svira
Mozda ce me vetar odneti daleko.
Mozda se razlijem u milijarde boja.
Mozda me zaborav pojede brzo.
Kriv je saksofon sto tuzno svira
Mozda ne stignem voleti, darivati;
potomke rodjenih videti.
Mozda se u zvezdu
na tamnom svodu pretvorim.
Mozda mi se malo place
u drustvu gospodje,
Prolaznost Stize.
Kriv je saksofon sto tuzno svira
Mozda previse tudjih rana bolujem,
mozda mi se osmeh ne vrati.
Mozda se u beli oblak pretvorim.
Kriv je saksofon sto tuzno svira
Mozda ne stignem
tihim vatrometom izbaciti iz sebe
taloge lepog
i ne oprostim sebi neoslikane slike,
nenapisane pesme
I ne oprostim sebi neizgovorene reci.
Mozda ne stignem sve plesove otplesati,
uz jake note ludovati i pevati,
dovoljno se naradovati;
svo drvece poljubiti.
Kriv je saksofon sto tuzno svira
Mozda se plasim,
necu stici
svim voljenima,
dragima
reci koliko ih volim,
koliko su mi dragi
i kakva sve cudesa u srcu za njih nosim.
Kriv je saksofon sto tuzno svira
Mozda nikada snegove
necu opet videti,
pahulje dodirivati.
Mozda ovoj zimi bez snega
to, ne oprostim.
Mozda prestanem sanjati
i u snovima i na javi.
Kriv je saksofon sto tuzno svira
Mozda ne stignem,
u vremenu izgubljenim licima
ponovo se javiti;
dovoljno se smejati.
Mozda stazama zeljenim;
gradovima, dragim, voljenim,
nikada necu hoditi.
Mozda se u list kestena pretvorim.
Kriv je saksofon sto tuzno svira
Mozda ne stignem
nauciti belog konja jahati;
opet se blesavo i prvi put klizati,
padovima smejati,
piruete nespretne izvoditi,
u drustvu moje dve zvezdice sjajne.
kao prosle zime.
Kriv je saksofon sto tuzno svira
n.n
Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.
Sve je do mene
Osećam, u dnu svoga bića,
Drhtaje, sećanja, dodire,
Kao u nekom tesnacu,
Iz kojeg bi izašla na cestu,
Prohodnu i dugu,
Samo da se oslobodim te teskobe,
Misleći da ih više neću sobom nositi!
Ali sva ta sećanja, drhtaji, dodiri,
Uvek će uz mene biti,
Moju nutrinu će uvek ispunjavati,
Sa svakom novom nevoljom ću ista biti!
Možda će tesnaca nestati,
Možda će i teskoba prestati,
Ako most do druge obale pređem!?
Ali ipak, pre toga moram naći,
Moram u samu sebe zaći,
Sebe pronaći, put i most
Do same sebe,
Svega se osloboditi,
Kako bih dalje mogla slobodno hoditi...
N.N
Ćuti i prenesi dalje....
Pada u suton i bjezi
ta divna suncana misao
i kome si dao
i kome si pisao
sve to na kraju srce zbroji
ovo su moji
a ovo tvoji komadici duse
kao krijesnice lete i lete
i reci mi da nisi
bas jako odrasla
da zivi u tebi jos neko dijete
usne namazane medom
i prvo skolsko zvono
pa tako redom
godine neka se pletu
i ako ostanemo sami na svijetu
tako sami
da zvijezde redom gasimo
da osmjehom nekog spasimo
pa ako ti dodjem ranom zorom
i miris jabuka ti stavim na usne
znat ces da je smrt neozbiljna
i samo se sali
znat ces da nas ima i po tome
koliko smo ljubavi dali
Zeljko Krznaric
Poruku je izmenio Kathy, 06.04.2008 u 02:02 Razlog: slova
Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.
Капут
Стојим...
Шамарам себе сопственом хладноћом.
Промрзао нос још се бори,
и прострујала крв у образима.
Ушушкани осећај сигурности у капуту
полако се губи.
Тежак је то капут.
Саткан од снова.
Прекривен дистанцом.
Осећам га - притиска крхка рамена.
Отежава кретање.
А пут - дугачак.
Јер...
Предалеко је... Живот.
Коначна дестинација.
Кидам и задње дугме.
Тромим, уморним покретима
скидам га са себе.
Гледам у Небо... Празно је.
Дрхтим...
Али корачам...
H.H
Ćuti i prenesi dalje....
TAMA
Ja ne znam kud ovo idu dani moji,
ni kuda vode ove noći moje.
Ne znam.
Ni otkud magla ružna
na sve što se čekalo,
ni otkud nemar jadni
na sve što se radilo,
ni zaborav otkuda,
žalosni na sve što se ljubilo.
Magla.
Ko će da mi kaže noćas, šta meni znače
lica i stvari i spomeni minulih dana?
I kuda idu ovi dani moji
I zašto bije tamno srce moje?
Kuda? Zašto?
Ivo Andric
Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.
Boje
Ti si mi rekao
kako da dohvatim nebo
dok ljudi hodaju i gledaju
ja ponavljam Tvoje reči:
Pogledaj u nebo i videćeš
boje moje ljubavi
gotov je osmeh,
nema više sećanja
osećam da misle da sam luda
ali ja znam da ću gledajući nebo videti
boje Tvoje ljubavi
možda ću uzeti ludost
da me štiti
jer ove boje su toliko jake
da skoro ne verujem u njih.
Čudiš se strahu u mojim očima
kako da Ti obljasnim
da onaj ko dugo nije imao
boje ljubavi
ne može tako lako
da veruje u njihovo postojanje
i zato me drži čvrsto
i uli u mene veru da
su boje na nebu Tvoje
i da ih daješ meni u večnosti.
nep. autor
Mudrome čoveku otvorena je svaka zemlja, jer je domovina plemenite duše čitav svet.
MIR
Miran sam
U lotosovoj skoljci
Nemam drhtaj
Ka dalekoj pucini
Razapinjem senku
Ne prkoseci.
nomen est omen
POTPIS
Potpisujem se
Stihom ovog vremena
I nije mi lako
Kad
Zatraze inicijale
Kao dva stuba
Da pridrze nebo.
nomen est omen