NE GASNE COVEK
Ne gasne covek u bolnicama
u bolnom grcu nestajanja,
na mestima obelezenim
nevidljivim crnim tackama.
Ne gasne se
samo u poslednjem izdisaju,
gasne se u rastegnutim
trulim kopcama vremena.
Gasne se
na temelju,
pragu,
krovu zaborava.
Na nepojmljivim,
nenadanim,
najneocekivanijim
mestima.
Prekrije nas ostri prah,
pauk jos ne stigne
nit isplesti,
a mi vec na zidu zaborava
tek ponekad iskoracimo…
Drugacija su vremena!?
Gasne se
u necijem oku
mislima.
Kad pojmih to
izbecih se k’o zaba
i zabole me
tanana dusina opna
i zadrhta nemocna u grudima.
Gasne se
i pre doktorovog pecata.
Ne radja se covek
samo u porodilistima,
ne pronalaze ih samo zecevi u kupusu
niti ih samo rode donose.
Ne radja se covek
kao u davninama
izmedju dva reda
okopanja kukuruza
bez doktora.
I ne zivi se
samo na odredjenim mestima.
Radja se covek
u ocima,
u mislima,
u venama,
u hlorofilu,
u obavijenosti blagim vetrom,
u pahuljama,
u zraku sunca,
u kapi kise,
u mirisu tople kafe,
u odsjajima.
Radja se i zivi
i bez pogleda
i bez dodira
u ljudima.
Radja se covek
pod magijom nota.
Radja se covek
u par neznih reci nekoga.
I ko ce znati
koliko smo se puta
rodili i umrli.
I ko ce znati
koliko smo puta
druge
cistim srcem
rodili
ziveli.
Ne gasne se,
ne zivi se,
ne radja se,
ne osmehuje se
samo na utvrdjenim
normama mestima.
Velika je to obmana.
Gasnuh…
Zabole me tanana dusina opna
i zadrhta nemocno u grudima,
al’ stade boleti,
al’ stade drhtati,
setih se Sunca radjanja,
osmeha,
zivljenja,
u grudima,
u bicima…
na nedodirljivim,
nepojmljivim,
nevidljivim
mestima.