Ona
Znam jednu zzenu, cutnja njena,
umor od rechi, josh me pleni,
kroz teperenja tajanstvena
zenica njenih rashirenih.
Nezasito u dushi gosti
bronzu, tek, pesme shto je sniva.
Za zzivot srece i radosti
ohola, gluva ona biva.
Nechujno hoda kao slepa,
na spokoj njen me korak seca,
ne mozzesh reci da je lepa,
al bez nje - ne znam shta je sreca.
Slobodu jako kad pozzelim,
tad, gord i smeo, ka njoj hrlim,
da uchinim mudri bol njen vreli,
bunilo njeno da prigrlim.
Posmatra mirno chas sudjeni,
u svakoj ruci munju drzzi.
Sni su joj chitki, kao seni
na rajskom pesku koji przzi.
Nikolaj Gumiljov