NA KRAJU BIĆE OPET JEDNO ISTO
Kad pomislim da će kao pene nestati
I hridi ove, gde se jutros moja tuga
Meša sa gorkim mirisom pelena,
Kuda ću minuti ja kao svila zračna
Samo, ispod plavih maslina i lovora zelena.
Kad pomislim da je sve ovo što me boli
I večno tako se čini, samo senka nestalna
I da će i more ovo, i zvezdu, i planinu snežnu
Odneti vreme kao i čoveka,
I suzu njegovu zemaljsku i radost nežnu:
Mirna bih i gorka na pesak ovaj legla
I večito na njemu ostala,
Ne tražeći ničemu na ovoj zemlji lek.
Na kraju biće opet jedno isto
Sve, ma čime se ispunio vek.
I što bih onda činila ma šta
Da mi radost dođe ili tuga prestane,
Kada sam proleća jednog u maju postala
Samo zato da me opet nestane.
D.Maksimović