Zene koje su obelezile istoriju - Strana 4
Strana 4 od 8 PrvaPrva ... 23456 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 46 do 60 od ukupno 115
  1. #46

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Amelia Earhart


    Amelija Erhart , Rodjena je 24.07.1898.god i zivela je u pionirsko doba avijacije .
    Pustolovnog duha, sklona takmicenju, posvetila se letenju.
    Za vreme I Svetskog rata ona je bila vojna bolnicarka, a nekoliko godina bila je socijalni radnik u Bostonu.


    Amelija je postala poznata sirom Sveta kada je, juna 1928.god postala prva zena koja je preletela Atlanski okean.
    Dodeljena joj je pocasna titula "Komandant leta" iako je ustvari pilotirao Vilmer Stulc.
    Letenje je izvrseno hidroavionom Foker F VII/3M, a Stulca i Ameliju pratio je i mehanicar Luis Gordon.
    Foker je svoj let preko Atlantika zapoceo 17.06.1928. a sleteo je nakon 20 h i 40 min blizu Svensa. Iako Amelija nije zelela da propusti priliku da preleti okean, ipak nije htela da je javnost zbog toga slavi i hvali. U telegramu naslovljenom na predsednika SAD Kulidza, ona je posteno iznela cinjenice:
    "Uspeh je u potpunosti zasluga gospodina Stulca koji je kod Valentije samo za milju skrenuo sa pravca, iako je slepo leteo medju oblacima 2246 milja, prosecnom brzinom od 113 milja na cas."
    Ovako stecena slava i nadimak "Ledi Lindi", kojim su je uporedjivali sa Carlsom Lindbergom, tako su je pogodili da je po svaku cenu zelela da preleti Atlanski okean kao pilot.
    Naucila je da pilotira bez znanja svojih roditelja, i krisom je obavila, tokom sledece cetiri godine, preko 1000 casova leta, a izucavala je i letenje po instrumentima i navigaciju.

    1932. ona je bila spremna da pokusa da izvede taj let jednokrilnim avionom Lokid Vega koji je kupila 1929.god. To je bio jedan od najbrzih aviona onog vremena.

    Amelija Erhart je poletela 20.maja 1932. sa aerodroma Harbor Grejs na Njufaundlendu. Nedaleko od obale vec je naisla na sloj guste magle i jaku kisu. Kako se vreme naglo pogorsalo, Amelija je shvatila da avion moze da joj se zaledi, a i komande je nisu slusale, pa se spustila nize. Tako se nasla iznad samih zapenusanih talasa koji su iskakali pred nju u gustoj magli. Zato se popela na vecu visinu i ispravila avion u tom bezbednijem polozaju. Probijajuci se kroz debele slojeve oblaka, Amelija se pouzdavala u svoj ziro-kompas koji je sravnjivala svakih 15 minuta. Avion se dobro ponasao, osim kada se u jednom trenutku pojavio plamen u prigusivacima izduvne cevi. Kada je osvanuo 21.maj izduvna cev se tako tresla da je mogla svakog trenutka da otpane. Srecom, uskoro su se na horizontu pojavila Donegalska brda, ali obavijena u preteci olujni oblak. Da bi ih izbegla, Amelija je skrenula severnije, prateci zeleznicu ka Londonderiju. Uzalud se nadala da ce naici na neki aerodrom, a onda je sletela na jednu livadu, posle neprekidnog leta od 15 casova i 8 minuta.
    Amelija Erhart je sada zaista postala prva zena koja je preletela Atllanski okean i stekla slavu tako kako je i zelela.
    Uz slavu , stekla je i odlikovanje Avijaticarski krst za zasluge od americke vlade.

    Medjutim, Amelija nije bila naviknuta da se odmara na lovorikama. Svega tri meseca nakon preletanja Atlantika, ona je postala prva zena koja je neprekidno letela preko Amerike. Posla je 25. avgusta od Los Andjelesa do Njujorka gde je stigla za 19 casova i 5 minuta, a izmedju 7. i 8. jula 1933. oborila je sopstveni rekord stigavsi na istoj marsruti za 17 casova i 7 minuta.
    Amelija je onda odlucila da izvrsi let koji su vec mnogi bezuspesno pokusavali da obave - let dug 3860 km preko Tihog okeana , od Havaja do Kalifornije .
    Kupila je novi avion Lokid Vega - a stari je prodala Frenklinom institutu u Filadelfiji za 8.000 dolara.
    Za vreme bozicnih praznika 1934. ona je otisla u Honolulu i tamo cekala na povoljne vremenske uslove.

    Postavljalo se pitanje da li ce uopste moci da poleti sa piste duge 1800 metara koja je bila prekrivena blatom, ali u 16:30 casova, 11. januara 1935. Amelija je uspela da poleti nakon dugotrajnog poskakivanja i klizanja aviona. Penjala se do visine od 1500 metara, preletela Dajmond Hed, podigla se za jos 600 metara i usmerila se u pravcu severoistoka.

    U poredjenju sa teskocama sa kojima se borila pri letu preko Atlanskog okeana, let na relaciji Havaji - Kalifornija protekao je mirno. Amelija je zvala Havaje svakih pola sata i motrila na brodove duz svoje marsrute. Posade tih brodova su upozorene da upale sva svoja svetla, kada cuju Vegin motor. Avion je do ponoci prevalio vec 1450 km i ubrzo nakon svitanja 12.januara, Amelija je proverila svoju poziciju: preletela je putnicki brod Prezident Pirs koji je plovio na svojoj redovnoj marsruti iz Honolulua za San Francisko. Njen navigacijski proracun je bio potpuno tacan. Posle dobrih osam casova, oko podne, Vega je stigla nad zaliv San Franciska i planina na zapadnoj americkoj obali. Uskoro je sletela na aerodrom blizu Ouklenda. U vazduhu je provela 18 casova i 16 minuta. Bio je to Amelijin najduzi let.

    Jos dvaput u toku 1935. Amelija je Vegom obavila pionirske letove. Aprila je prva letea iz Los Andjelesa do grada Meksika. Let je trajao nesto duze od 13 casova i 30 minuta.
    Osmog maja ona je pak izvrsila prvi samostalni let od Meksika do Njuarka u Nju Dzersiju, za 14 casova i 19 minuta.
    Oba leta su se zavrsila sa u ono vreme vec uobicajenim slavljima i tek je 1936. Amelija osvojila Harmonov trofej, visoko priznanje Medjunarodne lige avijaticara - delila ga je sa u ono vreme isto tako poznatom avijaticarkom Dzin Baten.

    Tokom leta preko Meksickog zaliva ka Nju Dzersiju, Amelija je pocela da razmislja o vecem dvomotornom avionu. Razmatrala je i mogucnost da krene u najambiciozniji pionirski let - let oko sveta po ekvatoru.
    Amelija je bila svesna toga da ne krci samo puteve za vazduhoplovstvo vec i za mesto zene u njemu, za pravo zene da leti i upravlja najnovijim avionima sa najmodernijom opremom. To su tada bile karakteristike aviona Lokid 10E elektra sa dva motora Vasp od po 420 KS koji je leteo prosecnom brzinom od 326 km/h . Ovaj avion sa deset sedista , bio je najmoderniji civilni avion onog vremena a 1937 uvela ga je u saobracaj i jugoslovenska kompanija Aeroput.

    Put oko sveta :
    Za planirani Amelijin let, Elektra, nabavljena u tu svrhu opremljena je sa dvanaest dopunskih rezervoara za gorivo po tri u svakom krilu i jos sest u kabini , snabdevena sistemom za unakrsno praznjenje preko prikljucka za upravljanje na podu pilotske kabine . Tako je elektra nosila dodatnih 5450 litara goriva , povecavajuci svoj dolet na 7200 km.

    Zahvaljujuci koriscenju automatskog pilota na njenom letu oko sveta Amelija je nameravala da na tom putu od 43000 km u svojoj "Letecoj laboratoriji" ispita uticaj umora na ljudski metabolizam. Tokom takvog putovanja pilot se umori i od stalnog kontrolisanja mnostva instrumenata - u Elektri ih je bilo vise od sto. Ovaj poslednji i najopasniji Amelijin let zapoceo je, u stvari dva puta. Elektra, teska pet tona, sa Amelijom i jos dva clana posade, poletela je iz Oklenda 17.marta 1937. da bi uspesno sletela na aerodorm blizu Honolulua. Medjutim, tri dana kasnije, kada je pripremano poletanje na drugu etapu do ostrva Houlend, polomila se desna noga stajnog trapa. Desni kraj krila se vukao po terenu da su sevale varnice i ozbiljno se ostetio, tako da su bile potrebne obimne popravke.

    Proslo je deset nedelja pre nego sto je Amelija bila u stanju da ponovo krene. Ovoga puta sa njom je krenuo jedino navigator Fred Nunan.
    Elektra je poetea iz Majamija u 05:56 casova 1.juna, nastavljajuci preko Karipskog mora do Portorika. Bez problema su sleteli u San Huan, a iduceg dana nastavili prema Holandskoj Gijani. Odatle su produzili oko zemaljske lopte do Brazila, zatim preko juznog Atlantika do Dakara i dalje preko Kartuma, Karacija, Kalkute, Bangkoka, Singapura i Jave do Australije. Stampa je ceo let pomno pratila do etape od Darvina do Leja na Novoj Gvineji preleteli su duzinu od 45.000 km, za vreme od cetrdeset dana. Glavne probleme im je stvaralo vreme, pre svega u Idiji i Burmi, gde je Elektra stigla u vreme monsunskih kisa.

    Kada su sleteli na aerodrom u Leju 30.juna 1937. Nunan nije mogao da podesi hronometre jer je Elektrina radio stanica od 500 vati slabo funkcionisala. Problem je bio dosta ozbiljan pa cak i opasan, jer greska od jedne minute na hronometru izaziva gresku od sest kilometara odstupanja sa kursa. Kako su nameravai da slete na ostrvo Houlend, maloj tacki usred Tihog okeana , udaljenoj citavih 4113 km, Nunana je cekao izuzetno tezak navigacijski zadatak, cak i u najoptimalnijim uslovima sa najispravnijom opremom. I pored svega toga, Amelija nije htela da se vrati u Australiju radi popravke radio-stanice. Niko ne zna sta se tacno dogodilo, tek Elektra nikada nije stigla na ostrvo Houlend.

    Poleteli su sa aerodroma u Leju 02.jula u 10:30 casova, sa gorivom za let od 6400 km a radio-stanica na Novoj Gvineji je u 17:20 casova uhvatila poruku da su preleteli vec 1230 km. Nakon toga veza je jako oslabila, isprekidana velikim smetnjama. Vreme je bilo oblacno i Amelija je javila da je potrosnja goriva visoka i da se bore protiv ceonog vetra. Amelijina poslenja poruka uhvacena je na ostrvu Houlend na brodu obalne straze Itaska. Ona je javila da su na 320 km od ostrva, ali veza je bila izuzetno slaba. U to vreme im je sigurno vec nedostajalo gorivo, i kako nakon vise casova nije bilo traga od avijaticara, americka ratna mornarica je krenula u potragu. Potraga je bila temeljita, ali uzaludna. Sa nosaca aviona Leksington poletelo je sezdeset aviona u detaljno pretrazivanje 390.000 kvadratnih kilometara okena.
    Nakon sesnaest dana intenzivnog traganja nisu nista pronasli. Prosirile su se price da su Amelija i Nunan kasnije, 1938. vidjeni na japanskom ostrvu i da su pogubljeni kao spijuni.
    Medjutim , ovo nikada nije potvrdjeno i nestanak Elektre je i dan danas obavijen tajnom .
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  2. #47

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Katarina Velika


    Jekaterina II Aleksejevna, (21.4. 1729 6.11. 1796), rođena kao Sofija Augusta Frederika, poznata kao Katarina Velika, vladala je kao carica Rusije od 28.6. 1762. do svoje smrti 6.11. 1796. U srodstvu sa Gustavom III od Švedske i Čarlsom III od Švedske, ona je primer prosvećenog vladara.

    Život pre nego što je došla na vlast

    Sofija Augusta Frederika, po nadimku Fighen (Smokvica), rođena je u Čečnu (Szczecin) u Poljskoj, koji je u to vreme bio poznat po svom nemačkom imenu Štetin (Stettin), od oca Kristijana Augusta i majke Johane Elizabete od Šlezvig-Holštajn-Gotorpa (Elizabete od Holštajna). Rođena je kao nemačka kneginja. 1744, carica Elizabeta od Rusije odabrala je Sofiju za ženu svom nećaku Petru III od Rusije, svom izabranom nasledniku. Sofija je promenila ime u Katarina kada je preobraćena u rusku pravoslavnu veru. Brak je okarakterisan kao promašaj usled njenih neverstava. Brzo je postala popularna kod nekoliko političkih grupa koje su bile protiv njenog supruga. Vrlo obrazovana, Katarina je bila ukorak sa novostima iz Rusije i ostatka Evrope. Dopisivala se sa mnogo velikih umova svog vremena, uključujući Voltera i Didroa. 1762, nakon preseljenja u novi Zimski Dvorac u Sankt Petersburgu, Petar je došao na tron kao Petar III od Rusije, ali njegova ekscentrična politika je otuđila grupe koje je Katarina pridobila. Grigorij Orlov, Katarinin tadašnji ljubavnik, bio je vođa zaverenika koji su proklamovali Katarinu kao vladara, a Petar je ubijen manje od šest meseci po dolasku na tron, 17.7. 1762. Postojala je sumnja da je Katarina umešana u Petrovo ubistvo ali nikada nije dokazana.

    Lični život

    U rujnu 1773. Katarina je prekinula ljubavnu vezu s Orlovim i poslala ga na pregovore s Osmanlijama te započela vezu s mladim 28-godišnjim oficirom Aleksandrom Vasilčikovim. Ova je veza trajala oko godinu dana da bi se Katarina potom bacila u zagrljaj novom ljubavniku, takođe oficiru ruske vojske Grigoriju Potemkinu. Veza je pukla jer je Potemkin Katarini sve češće nametao svoje političke stavove, a carica nije dopuštala da njen ljubavni život utiče na vladanje zemljom. Stoga je poslala Potemkina na ratište u Poljsku, a potom na crnomorske obale. Potemkin je ubrzo shvatio da je izgubio caričinu naklonost, ali je odlučio da od sada on Katarini 'namješta' ljubavnike. Prvi u nizu tih ljubavnika bio je Petar Zavadovski, ali ta je romansa trajala tek nekoliko meseci. Posle njega sledio je Simon Zorić, oficir u husarskim redovima, ali ni ta veza nije bila dugog veka, svega 11 meseci. Okončana je kada je izazvao na dvoboj Potemkina i bio ranjen te je time izgubio caričinu naklonost. Nakon njega sledio je Ivan Rimski-Korsakov kojeg je carica zatekla u strasnom zagrljaju jedne grofice što je označilo kraj i ove veze. Naredni ljubavnik Aleksandar Lanskoj bio je najmlađi Katarinin ljubavnik i za njega je Katarina gajila gotovo majčinske osećanja, što je i otvoreno pokazivala u svojim pismima baronu von Grimmu. Veza je trajala oko pet godina i prekinuta je 1784. kada je Lanskoj pao s konja i od posledica toga pada nešto kasnije preminuo. Na njegovom je grobu dala sagraditi crkvu. Tek osam meseci nakon njegove smrti Potemkin je smeo Katarini predložiti novog ljubavnika - Aleksandra Ermolova. Poslije Ermolova novi ljubavnik bio je Aleksandar Dimitrijev-Mamanov koji je nakon četiri godine veze s Katarinom zatražio od nje da se oženi Darijom Šerbatovom. Carica je to odobrila i darovala bračnom paru posed. Posljednji Katarinin ljubavnik bio je Plato Zubov koji je s njom ostao sve do njezine smrti.
    Pratio ju je glas žene koja je često menjala muškarce, ali samo su dva muškarca imala ključan značaj u njezinu životu - Grigorij Orlov koji joj je pomogao doći na vlast i Grigorij Potemkin koji joj je osigurao značajne vojne pobjede i nove ljubavnike.
    Imala je sina, Pavla, koga nije mnogo volela. Moguće je da mu je otac bio Petar, ali i neki od Katarininih ljubavnika. Sergej Saltikov smatra se za verovatnog kandidata. Pavle je nasledio na tronu kao Pavle I od Rusije. Sahranjena je u Petropavlovskoj tvrđavi u Sankt Petersburgu.

    Umetnost i kultura

    Katarina je pripadala eri prosvetiteljstva i smatrala je sebe filozofom na tronu. Postala je poznata kao zaštitnik umetnosti, književnosti i obrazovanja. Pisala je komedije, fantastiku i memoare, i proučavala Voltera, Didroa i d'Alembera koji su kasnije potvrdili njenu reputaciju u svojim radovima. Bila je u stanju da dovede matematičara Leonarda Ojlera iz Berlina čak do Sankt Petersburga. Kada je Aleksandar Nikolajevič Radiščev objavio svoje Putovanje od Sankt Petersburga do Moskve 1790, i upozorenja na ustanak zbog nepodnošljivih socijalnih uslova među seljacima koji su držani kao roblje, Katarina ga je proterala u Sibir.

    Spoljna politika

    Katarinin ministar spoljnih poslova, Nikita Ivanovič Panin, imao je značajan uticaj od početka njene vladavine. Iako bistar državnik, Panin je posvetio mnogo pažnje i milione rubalja kreiranju Severnog Saveza između Rusije, Prusije, Poljske, Švedske i moguće, Velike Britanije, da se suprotstavi moći Habsburške lige. Kada je postalo jasno da ovaj plan nije uspeo, Panin je izgubio poverenje i 1781. razrešen je dužnosti. 1764. Katarina je postavila Stanislava II od Poljske, bivšeg ljubavnika, na poljski presto. Rusija je dobila najveći deo Poljske kroz deobu između Rusije, Austrije i Pruske (1772,1793. i 1795).
    Katarina je od Rusije napravila dominantnu silu na Bliskom istoku, nakon Prvog rusko-turskog rata (1768 -1774). Pokušala je da napravi podelu evropskog dela Otomanske imperije po poljskom modelu, ali je postigla znatno manji uspeh. Anektirala je Krim 1783, manje od devet godina pošto je postao samostalan kao rezultat prvog rata Rusije i Turske. Otomanska imperija je započela Drugi rusko - turski rat (1787-1792) za vreme Katarinine vladavine. Ovaj rat se završio Mirovnim sporazumom iz Jašija (Rumunija), koji je legitimisao rusko pravo na Krim.
    Na evropskoj političkoj sceni Katarina je igrala značajnu ulogu, kao posrednik u Ratu za bavarsku sukcesiju (1778 -1779) između Pruske i Austrije. 1780. postavila je grupu predviđenu da brani neutralne dostave protiv Velike Britanije tokom Američke revolucije.
    Od 1788. do 1790. Rusija je bila u ratu sa Švedskom, koji je vodio Katarinin rođak, švedski kralj.Gustav III je započeo rat da bi preuzeo baltičke teritorije koje je izgubio od Rusije 1720. Očekujući da lako savladaju Ruse, Šveđani su se suočili sa velikim ljudskim i teritorijalnim gubicima. Pošto je Danska objavila rat 1789, stvari na Švedskoj strani su izgledale loše. Ipak, 1790 Šveđani su organizovali kontraofanzivu. Ovo je kulminiralo Bitkom kod Svensksuda (današnji Ruotsinsalmi u Finskoj), 9. i 10. jula 1790. Ruska mornarica predvođena knezom Nasaom, imala je 32 veća i 200 manjih borbenih brodova, 1200 topova i 14 000 ljudi. Šveđani, kojima su komadovali Gustav i pukovnik Karl Olaf Kronsted, su imali 200 manjih i većih brodova, 1000 topova i 12 500 ljudi. Ruski brodovi su imali problem sa navođenjem topova u teškim vodama, koji ukotvljeni Šveđani nisu imali. Na kraju bitke, Rusija je izgubila 50 do 60 brodova i 9 500 ljudi. Šveđani su izgubili 6 brodova i između 6 i 7 hiljada ljudi. Mir je potpisan 14. avgusta, vraćajući sve osvojene teritorije odgovarajućim nacijama, i trajao je 20 godina.
    Katarina je preuzela vodeću ulogu u deobi Poljske, koristeći činjenicu da je zemlja bila vođena decentralizovanom i nemoćnom vladom, da je podeli između Pruske i Austrije. Ova deoba Poljske pomogla je da se održi ravnoteža moći u Istočnoj Evropi XVIII veka. Na kraju, dodala je oko 518000 km ruskoj teritoriji.

    Unutrašnja politika

    Na početku svoje vladavine Katarina je krenula u sprovođenje opšte političke reforme, rukovodeći se idejama Prosvetiteljsva. Sprovedene su reforme Senata (1763), sekularizacija crkvenih dobara (1764) i pripremljena je promena zakona. Oformljen je saziv zakonodavne komisije u kojoj su bili zastupljeni svi slojevi društva, osim zavisnog seljaštva, ali je komisija raspuštena pre nego što je počela da radi, na šta je verovatno imao uticaj ustanak pod vođstvom Jemeljana Ivanoviča Pugačova (1773-1774).
    Katarina je reorganizovala rusku provincijalnu administraciju, dajući vladi veću kontrolu nad seoskim područjima usled seoskih buna. Ovaj proces je završen 1775. Reforma je oformila provincije i distrikte koji su bili lakši za upravljanje od strane vlade. 1785 Katarina je izdala proglas kojim je dozvoljeno narodu da koristi presto kao zakonsko telo, oslobađa gospodstvo od državne službe i poreza, gospodske titule čini naslednim, i daje gospodstvu punu kontrolu nad njihovim kmetovima i zemljom. Dodatno, Katarina je dala zemlju u Ukrajini omiljenoj gospodi i dodelila im kmetove. Ohrabrivala je kolonijalizaciju Aljaske i drugih pokorenih teritorija.
    Katarina je nastavila da provodi uticaj zapada na Rusiju. Ipak, za raliku od Petra Velikog, obuzdala je silu i usredsredila se na sprovođenje individualnih akcija. Njene reforme su stigle i dalje nakon što je neuspešni ustanak Jemeljana Pugačeva potresao Istočnu Rusiju. Kao rezultat, Katarina je ostvarila nekoliko drastičnih reformi unutar ruskog društva. Prvo, uspostavila je Slobodno ekonomsko društvo, 1765, da bi ohrabrila modernizaciju poljoprivrede i industrije. Drugo, ohrabrivala je strane investicije namenjene nerazvijenim područjima. Treće, oslabila je cenzorski zakon i podržala obrazovanje gospodstva i srednje klase.

    Izvor: Wikipedia i još ponešto
    Moja omiljena

  3. #48

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Marija Antoaneta

    Marija Antoaneta (fr. Marie Antoinette; rođena 2. novembra 1755. godine u Beču, a pogubljena na giljotini 16. oktobra 1793. u Parizu) je bila ćerka carice Marije Terezije, žena Luja XVI.
    Brak 14-godišnje Marije Antoanete i 16-godišnjeg Luja XVI, unuka francuskog kralja je sklopljen 16. maja 1770. godine. To je bilo spajanje dve najveće evropske porodice Habzburga i Burbona. Po dolasku u Pariz 1773. godine Marija Antoaneta je primljena sa velikim simpatijama od građana prestonice. Ipak posle nekog vremena postala je sinonim za rasipništvo što je izazvalo veliko nezadovoljstvo u narodu koji ju je optuživao za finansijsku krizu države. Prvih godina Francuske revolucije tražila je pomoć Austrije za njeno gušenje. Uhapšena je 1792. godine posle neuspešnog bekstva sa kraljem u Belgiju i optužena za izdaju, pa joj je odrubljena glava.

    Detinjstvo i mladost


    Marija Antoaneta rođena je u Beču u palati Hofburg, kao petnaesto dete i jedanaesta ćerka Franca I Stefana i carice Marije Terezije. Dvorski službenik je opisao bebu Antoanetu kao malu, ali potpuno zdravu nadvojvotkinju. Sestre Marije Antoanete udale su se za razne kraljeve po Evropi. Marija Amalija se udala za princa od Parme, njena sestra Marija Karolina za kralja Ferdinanda od Napulja, Marija Kristina je zajedno sa svojim suprugom knezom Albertom od Saksonije bila regent austrijske Holandije. Ahenski sporazum potpisan je 1748. značio je da su Austrija i Francuska privele kraju oko 150 godina neprekidnih sukoba. Dve zemlje su postale saveznici za vreme Sedmogodišnjeg rata (17561763). Da bi se očuvao savez Austrije i Francuske, francuskom kralju Luju XV su predložili da se njegov unuk oženi jednom od kćerki Marije Terezije. Prvo su starije sestre Marije Antoanete bile određene za to venčanje, ali su umrle od velikih boginja (Johana Gabrijela je umrla 1762, a Marija Jozefa 1767), tako da je došao red na Mariju Antoanetu. Nakon dugih pregovora francuski kralj je 1769. zaprosio Mariju Antoanetu za svog unuka. Kada je potpisan ugovor o venčanju Marija Terezija je shvatila da njena ćerka slabo zna francuski jezik i francuske običaje. Zbog toga je mnogo tutora dobilo zadatak da mladu Mariju Antoanetu pripreme za ulogu buduće kraljice Francuske.

    Put i dolazak u Francusku


    Marija Antoaneta je otputovala sa četrnaest kočija i pratnjom u Francusku. Na granici Francuske i Nemačke 7. maja 1770. od nje je zatraženo da u simboličnom gestu odricanja austrijske nacionalnosti, ostavi svu svoju odeću, sve što poseduje, sluge i prijatelje. Posle dugih pregovora dopušteno joj je da zadrži psa. Obukli su je u francusku odeću i odvezli u Strazbur, gde se održavala velika svečanost u njenu čast. Nekoliko dana kasnije krenuli su prema Versaju. Mariju je u Versaju dočekao francuski kralj Luj XV i ostali članovi kraljevske porodice. Njen budući suprug, prestolonaslednik francuskog prestola (dofen Luj Avgust)i budući kralj Francuske Luj XVI, bio je mlad, stidljiv momak, godinu dana stariji od nje.
    Venčanje je održano nekoliko dana nakon dolaska Marije Antoanete, 16. maja 1770. Pred venčanje Marija Antoaneta je dobila veliku kolekciju dijamanata koji su tradicionalno pripadali francuskoj kruni i koja je bila procenjena na oko 2 miliona livri. U toj kolekciji je bila dijamantska ogrlica koja je ranije pripadala Ani Austrijskoj, kao i nešto od nakita koji je pripadao kraljici Mariji Škotskoj i Katarini Mediči. Svečanom prijemu prisustvovalo je oko 1.000 zvanica. Dvor je nakon toga ispratio mlade u bračnu postelju, koju je blagoslovio nadbiskup od Remsa. Međutim mladi nisu konzumirali brak ni te večeri ni mnogo godina nakon toga.

    Život na dvoru

    Mladi prestolonaslednik Luj Avgust ( Luj XVI) suočavao se i sa mržnjom madam di Bari, ljubavnicom kralja Luja XV. Di Bari je bila kurtizana, koja se uzdigla do statusa plemkinje. Pošto je Marija Antoaneta prezirala takve žene, Di Bari je okrenula je kralja Luja XV protiv Marije Antoanete kojekavim spletkama i intrigama, međutim, nakon kraljeve smrti izbačena je sa dvora.
    Dnevni život Marije Antoanete nije bio mnogo zanimljiv. Svakog jutra su joj pomagale sobarice i služavke da ustane iz kreveta i da se obuče. Hijerarhija je postojala i među poslugom, tako da su samo služavke najvišeg ranga mogle sređivati kosu Marije Antoanete. Za razliku od austrijskog dvora ručkovi na francuskom dvoru su bili javni i mogao je prisustvovati svako ko je bio pristojno obučen. Marija Antoaneta se žalila svojoj majci u pismima da mora da pere ruke i uređuje se pred celim svetom.
    Bila je melanholična i osećala je veliku nostalgiju za kućom - austrijskim dvorom. Posebno joj je nedostajalo društvo njene sestre Marije Karoline. Na francuskom dvoru jedina prijateljica joj je bila princeza Tereza de Lambal. Politika je nije zanimala, što se odrazilo velikim nezadovoljstvom na austrijskom dvoru, jer se od nje očekivalo da na francuskom dvoru ojača austrijski uticaj, a ona nije ništa činila po tom pitanju.
    Kralj Luj XV je umro od velikih boginja 10. maja 1774, te su Luj XVI i njegova supruga Marija Antoaneta, koja je tada imala 19 godina, stupili su na francuski presto.

    Krunisanje i vladavina


    Krunisanje je obavljeno 1774. u Remsu za vreme velike nestašice hleba u Parizu. U tome kontekstu se Marija Antoaneta nepravilno citira da je rekla ako nemaju hleba, neka jedu kolače (francuski "S'ils n'ont plus de pain, qu'ils mangent de la brioche."). Nema nikakvoga dokaza da je Marija Antoaneta to ikada rekla. Kada je čula za nestašicu hleba ona je napisala Izvesno je da su se ljudi prema nama lepo odnosili usprkos vlastite nesreće. Mi smo sada još više obavezni da jače radimo za njihovu sreću.
    Bili su dočekani sa velikim izlivom narodnog oduševljenja, a mlada kraljica je bila specijalno ukrašena. Nakon krunisanja pokazalo se da nema politički uticaj na supruga. Pokušala je da vrati na dvor vojvodu od Šoasela, koga je proterala madam di Bari zbog njegove lojalnosti Mariji Antoaneti i savezu sa Austrijom. Iako se novi kralj sastao sa vojvodom nije mu dopustio stalan povratak na dvor. Kada je postala kraljica pojačala su se i pitanja o tome zašto nema dece, što je nju dovodilo do plača. Marija Antoaneta je bežala od dosade, a razgovor u njenom krugu morao je biti daleko od svetskih ili intelektualnih tema. Razgovor o ozbiljnim temama nije bio poželjan u tome krugu, a ostali dvorani su se osećali isključenima iz toga ekskluzivnoga kruga oko kraljice.

    Ubrzo je počela prerušena posećivati pariske operne balove. Pričalo se da ona tako posećuje tajne ljubavnike. Počela je da troši mnogo više novca jer nije imala predstavu o njegovoj pravoj vrednosti. Uglavnom je trošila na odeću, dijamante i kockanje. Za svoj dvadeset i prvi rođendan učestvovala je u velikom kockanju, koje je trajalo tri dana i gde su ogromne količine novca promenile vlasnika.

    Sve manje vremena je provodila na dvoru, a sve više u malom dvorcu Malom Trijanonu. Taj dvorac je dala da se renoviše, a troškovi su se potpuno otrgli kontroli, posebno kad su vrovi nekoliko puta renovirani po kraljičinim hirovima. Počele su se širii i glasine da spava sa Šarlom X, bratom od Luja XVI. Pojavili su se ilegalni pamfleti u Parizu, koji su pokazivali kraljicu i Šarla X kao ljubavnike. Pojavili su se i drugi pamfleti, koji su smanjivali kraljičinu popularnost.
    U to vreme Francuska se nalazila u velikim finansijskim problemima. Stajala je na ivici bankrota. Duga serija ratova, koji su vodili Luja XIV i Luja XV dovela je do ogromnoga državnog duga, najvećega državnog duga u Evropi toga vremena. Francuska je tada imala niske poreze, pa je malo novca na taj način prikupljano da bi se spasila ekonomija. Pjer Augustin Karon de Bomarše je uspeo da nagovori novoga francuskoga kralja Luja XVI da potpomaže američku revoluciju i borbu za nezavisnpst od Velike Britanije. Ta odluka je bila katastrofalna za Francusku, jer su troškovi uprkos pobedi bili ogromni.
    Brat Marije Antoanete, austrijski car Jozef II posetio ju je u aprilu 1777. Došao je da se raspita o stanju njenoga braka, zato jer je Austrija bila zabrinuta zbog toga što se još nije rodilo dete u tom braku. Tokom duge šetnje po Malom Trijanonu brat ju je kritikovao zbog kockanja i odabira prijatelja. Car je imao i dug razgovor sa francuskim kraljem, a diskusija se vodila oko seksualnih problema francuskog kraljevskog para. Iako se ne zna šta je car Josip II rekao francuskom kralju, postalo je očito da je pomogao, jer je brak bio ubrzo konzumiran. U aprilu 1778. kraljica je objavila da je trudna.

    Majčinstvo

    Marija Antoaneta nije začela sve do sedme godine braka. Počele su kolati glasine da je Luj-Avgust ( Luj XVI) impotentan ili da ima genitalnu anomaliju (navodno fimozu).
    Prvo dete, ćerka Marija Tereza Šarlota, rodila se 19. decembra 1778. u Versaju. Prema francuskom običaju, porađala se pred stotinama članova dvora.
    U skladu sa dvorskom etiketom, bebu su zvali Madam Rojal, kako se uvek zvalo najstarija ćerka francuskih kraljeva. Marija Antoaneta je bila posebno vezana za svoju kćerku, jer kako je govorila, "sin pripada državi, a ćerka pripada njoj". Posle madam Rojal rodilo se još troje dece:
    Luj Žozef, prestolonaslednik , rođen 1781.
    Luj Šarl , vojvoda od Normandije (Luj XVII) , rođen 1785.
    Sofi Beatriz, rođena 1786.
    Ekstravagancija Marije Antoanete nestajala je sa godinama. Posvetila se deci i uključila se u dobrotvorni rad. Kada je napunila trideset godina, počela je da se prikladnije i odmerenije oblači i prestala je da kupuje drago kamenje. Postala je skromnija i odmerenija osoba.

    Afera ogrlica


    Kardinal Luj od Roana, izaslanik francuskog dvora u Austriji, bio je član jedne od najistaknutijih aristokratskih kuća, ali pao je u nemilost, zbog širenja neistina o Mariji Antoaneti, kao i o njenoj majci, Mariji Tereziji. Kardinal je međutim, imao ambiciju da sledi staze slavnog kardinala Rišeljea i da postane predsednik francuske vlade. Da bi to ostvario bilo je potrebno da povrati ugled kod kraljice. Za to je uskoro dobio priliku, kada mu je njegova ljubavnica, grofica de la Mot, osiromašena aristokratkinja, predložila da kupi za kraljicu Mariju Antoanetu ogrlicu čiju je kupovinu kraljica upravo odbila, pod izgovorom da kraljevska porodica štedi. Kraljica je draguljaru rekla da je odlučila da više ne kupuje dijamante, a kad je kralj hteo da joj kupi ogrlicu kao poklon, ona je i tada odbila.
    Kardinal je sakupio novac i dao ga grofici, koja je otišla kod draguljara i odnela ogrlicu ne plativši. Pošto je draguljar znao da je ogrlica namenjena kraljici, obratio se njoj kad je trebalo da se plati, na šta je Marija Antoaneta rekla da ona nije ni uzela niti naručila ogrlicu. Izbio je veliki skandal, a kardinal i grofica su uhapšeni i ivedeni na sud, koji je 31. maja 1786. kardinala oslobodio optužbi, a grofica je osuđena na bičevanje i zatvor za prostitutke.
    Afera dijamantske ogrlice bitno je narušila ugled kraljice među Francuzima. Deo njene nepopularnosti je mogla da zahvali svom austrijskom poreklu kao i svojoj ekstravagantnosti i neobuzdanom trošenju, međutim, ovaj skandal je učvrstio stav javnosti protiv kraljice. Verovalo se da je izvela višemilionsku prevaru da bi uklonila političkog protivnika kardinala od Roana.

    Uoči revolucije

    Pored političke katastrofe izazvane aferom ogrlice, kraljevska porodica je pretrpela i lične tragedije. Najmlađa ćerka kraljevskog para, Sofi Botris, umrla je nešto pre prvoga rođendana, a uskoro se i najstariji sin, prestolonaslednik Luj Jozef, smrtno razboleo od tuberkoloze i umro.
    Francuska vlada je bila u dugovima zbog skupih ratova i neefikasnog oporezivanja. Kralj je sazvao skupštinu plemića da bi se diskutovalo o situaciji i mogućem rešenju. Međutim skupština plemića nije mogla da nađe rešenje. Kralju je onda sazvao skupštinu staleža u maju 1789. Skupština staleža je bila glavno predstavničko telo francuskog stanovništva, a nije bilo sazivano od 1614., tj. od vladavine Luja XIII .
    Ultramonarhistički krugovi Versaja bojali su se skupštine staleža. Kraljica je sumnjala da reformisti u skupštini staleža tajno rade na zbacivanju monarhije, te su ona i kraljev brat, grof d'Artoa, nagovorili kralja da 11. jula 1789. smeni reformističkog ministra Žaka Nekera i da rekonstruiše vladu. Novi predsednik vlade postao je kraljičin saveznik baron de Bretej. Baron de Bretej je bio ubeđeni rojalista i katolik. Mnogo Parižana, shvativši ovo kao početak kraljevog prevrata, je krenulo u otvorenu pobunu. Deo vojske se pridružio rulji; drugi su ostali neutralni.
    Velika rulja je krenula na simbol kraljevskog autoriteta u Parizu, na zatvor Bastilja. Zauzeli su zatvor 14. jula 1789. Linčovali su upravnika zatvora i dva kralju lojalna političara. Bio je to početak Francuske revolucije.
    Panika je zavladala na kraljevskom dvoru, a mnogi dvorani su pobegli. Međutim, Luj XVI je odlučio da ostane u Versaju. Sa njim je ostala i Marija Antoaneta sa decom.

    Pad Versaja

    Parizom su se 5. oktobra 1789. raširile vesti da kralj nagomilava sve žito. Gladna i besna rulja je krenula na Versaj. Sazvan je na brzinu sastanak na kome je kraljica ponovo molila kralja da pobegnu iz Versaja. Kralj je ponovo odbio.
    U ranim jutarnjim časovima rulja se probila u dvor masakrirajući kraljevu gardu koju su činili švajcarski plaćenici. Kraljica je jedva pobegla kada je rulja upala u njene odaje. Velika gomila se skupila u dvorištu dvorca i zahtevala da kraljica izađe na balkon. Pojavila se u spavaćici sa dvoje dece. Rulja je zahtevala da deca odu, što je i učinjeno, a kraljica se 10 minuta nalazila sama na balkonu pred ruljom. Posle toga se poklonila i vratila se. Rulja je bila impresionirana hrabrošću kraljice, da su uzviknuli "Živela kraljica".
    Kraljevska porodica je bila premeštena u Pariz, u dvorac Tiljerije, koji se nije koristio od doba Luja XIV. Za vođu kraljeve bezbednosti postavljen je Markiz de Lafajet, liberalni aristokrata koji je podržavao mnoge američke ideje i takođe se borio u Ratu za američku nezavisnost.

    Ustavna monarhija

    Marija Antoaneta je otpočela tajne pregovore sa grofom Miraboom, istaknutim članom ustavotvorne skupštine, koji se nadao ponovom uspostavljanju pune kraljevske moći. Međutim, pošto kraljica nije verovala Mirabou kralj je odbio Miraboove savete.
    Nada u kompromis između kralja i revolucionara nestala je donošenjem odluke o ukidanju privilegija katoličke crkve 1790.
    Do 1791. i kralj i kraljica došli su do zaključka da će republika uništiti Francusku. Doneli su odluku da pobegnu u Montmedije, rojalističko uporište na istoku Francuske, gde su planirali da okupe pristalice. Vojnu pomoć su im već obećali kraljičin brat car Leopold II, Katarina Velika, Gustav III od Švedske i kralj Prusije.
    Međutim, kralj je uhvaćen u Varenu, gde je trebalo da zameni konje. Lokalni revolucionari su kralja vratili u Pariz u dvorac Tiljerije. Ovime je bilo jasno da su kralj i kraljevska porodica neprijatelji Republike.
    Marija Antoaneta je tada pokušala da sačuva poziciju krune tajnim pregovorima sa Antoanom Barnavom, vođom skuštinske frakcije ustavnih monarhista. Barnav je nagovorio kralja da prihvati novi ustav septembra 1791.
    Francuska je 3. septembra 1791. postala građansko-demokratska ustavna monarhija. Na čelu države i dalje je bio kralj, ali sada ograničen u vladavini. Zakone je donosila ustavotvorna skupština preimenovana u Zakonodavnu skupštinu, dok je kralj imao pravo veta i izvršnu vlast. Francuska je podeljena u 83 departmana, cehovi su ukinuti i time je omogućen slobodan razvoj obrta, industrije i trgovine. Seljaci su postali zakupnici zemlje na kojoj su radili, a biračko pravo je dato je punoletnim muškarcima s imovinom određene vrednosti.
    Politka tog perioda je neizbežno vukla Francusku u rat sa Austrijom i njenim saveznicama. Kralj, desnica i Žirondinci su želeli rat sa Pruskom i Austrijom, a protiv rata su bili Jakobinci na čelu sa Robespjerom. Kralj se nadao da će rat sa Austrijom povećati njegovu popularnost, a u isto vreme se nadao da će Francuska biti brzo poražena, pa će Austrijanci ponovo uspostaviti monarhiju u Francuskoj. Komandant austrijsko-pruske vojske Karl Vilhelm Ferdinand, vojvoda od Brinsvika izdao je manifest preteći uništenjem Pariza, ako se kraljevskoj porodici naudi. Reakcija u Parizu je bila suprotna od onoga što je vojvoda očekivao. Taj manifest je razljutio revolucionare, pa su oni napali dvorac Tiljerije 10. avgusta 1792.
    Republikanci su 13. avgusta 1792. uhapsili kralja, a 21. septembra 1792. Nacionalni konvent je ukinuo monarhiju. Kraljevska porodica je onda preseljena u dobro branjenu tvrđavu, da bi sprečili eventualno kraljevo oslobađanje. Posle toga Pariz je utonuo u nasilje.
    Kralju Luj XVI je suđeno za izdaju 11. decembra 1792. i 17. januara 1793. osuđen je na smrt. Pogubljen je na giljotini 21. septembra 1793.

    Zatvor

    Marija Antoaneta se nije nikad povratila od kraljeve smrti. Proterani monarhisti su proglasili maloletnog Luja XVII za kralja Francuske. Luj XVII je imao tada osam godina, a republikanska vlast je odlučila da ga zatvori u samicu. U noći 3. jula 1793. godine, maloletni prestolonaslednik je odveden u samicu. Luj XVII je umro u zatočeništvu 1795.
    Mariju Antoanetu je 2. avgusta 1793. probudila garda u 2 sata posle ponoći i zahtevali su da se obuče. Odvojili su je od ćerke i prebacili u zatvor Konsjeržeri. Nazvana je "udovica Kapet" prema Igou Kapetu, osnivaču dinastije Kapet. Otada je nisu nazivali Marija Antoaneta, nego Antoaneta Kapet ili zatvorenik br. 280. Nakon neuspelog bega, Marija Antoaneta je stvaljena pod veoma oštru stražu.
    Suđenje se održalo 14. oktobra 1793. Optužba je pozvala 40 svedoka. Ključna pitanja postavljena pred porotu su bila:
    Da li je ustanovljeno da su postojale akcije i komunikacija sa stranim silama i spoljnim neprijateljima republike? Akcije se odnose na pomoć u novcu, pomoć pri ulasku u Francusku i pomoć pri napredovanju strane vojske.
    Da li je Marija Antoaneta sarađivala pri tim akcijama i održavala te komunikacije?
    Da li je ustanovljeno da je postojala zavera da se potpiri građanski rat naoružavajući građane jedne protiv drugih?
    Da li je Marija Antoaneta učestvovala u toj zaveri?
    Porota je jednoglasno potvrdno odgovorila na sva 4 pitanja, a Marija Antoaneta je zbog izdaje osuđena na smrt 15. oktobra 1793. Sledećeg dana, 16. oktobra, bila je pogubljena na giljotini.

    Pogubljenje i sahrana

    Ujutro 16. oktobra 1793. straža je došla u ćeliju, odsekla joj kosu i vezala joj ruke na leđa. Sprovodili su je čitav sat ulicama Pariza sve do Trga Revolucije, gde se nalazila giljotina. Tu je sišla s kola i dok je posmatrala giljotinu, sveštenik, koji je bio u njenoj pratnji, joj je šapnuo "Sad je trenutak madam, da se naoružate hrabrošću". Marija Antoaneta se okrenula prema njemu i nasmijala se "Hrabrost? Trenutak kada će se okončati moji problemi nije trenutak kada će me izdati hrabrost." Po priči njene poslednje reči su bile "Izvinite gospodine", kada se spotakla na nogu dželata.
    Marija Antoaneta je pogubljena na giljotini u 12:15 časova. Tela Marije Antoanete, Luja XVI i Lujeve sestre Elizabete pokopana su u masovnu grobnicu blizu današnje crkve La Madlen, i posuta krečom. Nakon restauracije Burbona, ekshumirani su 21. januara 1815. i njihovi posmrtni ostaci preneti u kriptu Bazilike svetog Denisa, gde su se inače sahranjivali francuski kraljevi.

    U istoriji i popularnoj kulturi

    Istoričari su tradicionalno prikazivali Mariju Antoanetu kao površnu, slabu i odanu hedonizmu. U savremenoj istoriografiji ovo mišeljenje je uglavnom promenjeno. Godine 1933. Štefan Cvajg je napisao njenu biografiju Marija Antoaneta: Portret obične žene u kojoj zaključuje da je kraljica mnogo postigla u poslednjim godinama svoga života zahvaljujući neobočnoj hrabrosti. Ova knjiga je pretočena u poznati film u kojem je igrala Norma Širer.
    Francuski istoričari, kao što su Andre Kastelot i Evelin Lever, su bili mnogo kritičniji biografi iako je nikada nisu napadali istom žestinom kojom je bila napadana tokom života.
    Poslednjih godina veća pažnja se poklanja dobrim nego lošim stranama njene ličnosti. Debora Kedbjuri (engleski Deborah Cadbury) u svojoj biografiji Luja XVI veličala je privrženost Marije Antoanete porodici a Munro Prajs (engleski Munro Price) u studiji o padu francuske monarhije piše: Luj XVI i Marija Antoaneta su često prikazivani kao slabi i kolebljivi. Daleko od toga; njihova politika između 1789. i 1792. bila je potpuno postojana i veoma konzervativna. Oni su bili spremni da umru za svoja ubeđenja i to su uradili.
    Najdetaljniju biografiju Marije Antoanete napisala je britanski istoričar ledi Antonia Frejzer (engleski Antonia Fraser): Marie Antoinette: The Journey koja je prvi put objavljena 2001. i postala je bestseler. Knjiga je adaptirana u filmski scenario 2006. godine. Nakon što je pročitao ovu knjigu istoričar (engleski Simon Sebag Montefiore) je zaključio da je Marija Antoaneta bila žena prema kojoj je više grešeno nego što je grešila.

  4. #49

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Olimpe de Goge (1748.-1793.)




    "I pored svake intrige, i pored svih stranaka čije su strastvene borbe podelile Francusku, odabrala sam za sebe sasvim novi put, oslanjajući se samo na moje sopstvene oči, slušajući samo moj unutrašnji glas, usprotivila sam se tlačiteljima i svoj život žrtvovala Revoluciji."

    Olimpe de Goge rođena je 1748. u Montaubanu u blizini Tuluza u južnoj Francuskoj kao Mari Goz. Njeno poreklo bilo je malograđansko. Iako je bila jednako pametna, kao i lepa, njenu inteligenciju nisu poštovali i unapređivali: gotovo da nije znala čitati i pisati, a kao neko poreklom iz južne Francuske nije znala govoriti ni čisti francuski jezik. Svoja dela kasnije je diktirala sekretarici.

    Uprkos njenim mnogobrojnim manama: "pogrešan" pol, "pogrešno" poreklo loš odgoj, bez imetka i još pored toga udovica Mari Goz nije se želela prepustiti životu kakav ju je očekivao. Ona se sa jednim veoma skupim transportnim preduzećem preselila u revolucionarni Pariz, gde je sama sebi dala lepo aristokratsko ime "Olimpe de Goge", te stupila u kontakt sa obrazovnim krugovima i kulturnim društvima. Živela je od darova koje su joj davali njeni ljubavnici, koji su istovremeno plaćali i njene troškove, a klevetu da je kurva prihvatila je kako bi ostvarila svoj san: Želela je postati pisac.
    Olimpe de Goge pokušala je zaraditi za život kao autor pozorišnih komada. Godinama se borila za postavku svojih komada u konzervativnom i kralju podređenom teatru Comedi France. Već jedan od njenih prvih komada u Parizu je postao političko pitanje. U komadu "LEsclavage des Ngres" obradila je ropstvo u kolonijama Francuske. Već nakon tri izvedbe gradonačelnik Pariza zabranio je predstavu. U novinama je de Goge bila ismejana.

    Ogorčena napisala je: "Čemu ova predrasuda usmerena prema mom polu? Zašto se kaže, što sam više puta čula, da Comedi France ne bi trebala da postavlja komade žena na scenu? Ja sam žena, ne tako bogata ... zar ženama nikada neće biti dozvoljeno da na strahote sitomaštva odgovore nekim drugim sredstvom?"

    Potaknuta revolucionarnim događanjima 1789. sve više se okretala prema politici. De Goge je bila redovan posetitelj sednica Nacionalne skupštine. Svoje ideje pretočila je u predloge socijalpolitičkih mera, koje je štampala o svom trošku i lepila kao plakate po Parizu. Na taj način je o njoj diskutovao celi Pariz.

    Svojom "Poveljom o pravima žene i građanke" Olimpe de Goge bila je prva osoba koja je formulisala zaista opširna ljudska i građanska prava. Ova deklaracija je postigla veliki ugled u celoj Francuskoj, ali i u inostranstvu. Njen spis "Tri urneka ili dobrobit domovine" doveo je do njenog hapšenja. Ovo je dalo povoda da se u Olimpe de Guge prepozna pripadnica partije Žirondista, koja je istovremeno (maj/juni 1793) bila izbačena iz Konventa. De Goge je u svom spisu predložila referendum na kojem bi narod glasao o tri predložena oblika vladavine: "Republikanska vlada: jedna jedina i posredna, federativna vlada ili monarhija". Pored toga u decembru 1792. godine ona je javno, pre svega iz humanih razloga, stala u odbranu kralja. On je želela promenu društva, ali ne putem besmislenog nasilja, već putem reči, objavljivanjem spisa i apelima na zdrav razum. Time je ona - uprkos razlici između nje i Rusoa - ostala prava zastupnica prosvetiteljstva.

    De Goge je došla pred tribunal Revolucije. Obe akcije, njen spis, te njen istup u odbranu kralja protumačeni su kao zalaganje za monarhiju. 3. novembra 1793. godine Olimpe de Goge je ubijena.

    Olimpe nije osuđena samo kao pripadnica partije Girodionista, već i kao borac za prava žena. Dve sedmice nakon njene smrti u govoru vođe Šaumet drugim ženama njen primer je naveden kao primer upozorenja: "Setite se besramne Olimpe de Goge, ... koja je zanemarila obaveze u svom domaćinstvu, koja je želela politizovati i koja je počinila zločin. Sva ovakva nemoralna bića biće kažnjena paklenskom vatrom zakona... Želite li slediti njen primer? Ne, vi dobro osećate da ste interesantne i vredne poštovanja samo onda kada ste ono što je priroda želela da budete."
    [objavljeno u Curier Republikan, 19. november 1793.]

  5. #50

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Sappho
    Sappho, Safo, Σαπφω, Ψαπφα, Sapph





    Najpoznatija grčka pesnikinja je živela na velikom ostrvu Lezbosu, u Egejskom moru, krajem sedmog i početkom šestog veka pre nove ere. Tu je provela ceo svoj život i osnovala na daleko poznatu žensku pesničku školu, gde su dolazile mlade devojke iz cele Grčke da bi učile pesničku veštinu i stekle široko kulturno obrazovanje. Sve što se danas zna o Sapfinom životu potiče iz ogromnog broja legendi, koje postoje o njoj, a koje su počele da se stvaraju još dok je ona sama bila živa.

    Do nas su njena dela stigla u fragmentarnoj formi - na komadićima papirusa, kao i kroz citate drugih antičkih pisaca, koji su je citirali vekovima posle njene smrti.
    Ono što se zna o njenom životu i kontekstu u kojem su nastajale njene pesme, kao i o okolnostima u kojima su one izvođene i širene, iskonstruisano je iz klasičnih komedija i ondašnjih glasina o njoj. Zanimljivo je da, ipak, većim delom sve te priče potiču od pretpostavki klasičnih i savremenijih naučnika.

    Poznate su sledeće priče: Sapfo kao osnivačica ženske privatne škole; Sapfo kao preterano zaljubljiva žena u oba pola; Sapfo kao prostitutka; Sapfo, ružna i neprivlačna i zato odbačena od strane muškaraca; Sapfo kao centralna ličnost thiasosa (grupa žena koje su pripadale religioznom kultu) ili neke druge sapfičke ženske zajednice. Razlozi za ove oprečne predstave njenog života su različiti. Neke od ovih priča su plod homofobone malicioznosti i netrpeljivosti. Neke su nastale iz potreba da se najznačajnija grčka pesnikinja predstavi kao obična i "normalna" žena. Neke pretpostavke su rezultat čiste mizoginije, a neke - vizuelizacija ženske utopije. Fragmentarnost njenih pesama nije od velike pomoći u otkrivanju istine, čak i ukoliko bi se verovalo da je pesnikinja ostavila autobiografski trag u njima. Jedina pesma koja je, čini se, u celosti sačuvana jeste "Himna Afroditi", a koja je do savremenih čitalaca je stigla zahvaljujući Dionisiju iz Halikarnasa, govorniku i istoričaru iz prvog veka stare ere, koji ju je citirao kao primer uglađenog stila.

    Sapfo je bila lirska pesnikinja, koja je uživala veliko poštovanje u književnoj kulturi (muškaraca) klasičnog perioda - petog i četvrtog veka pre nove ere. Stvarala je solo i pesme za horsko izvođenje na venčanjma, kao i pohvale pojedinim ženama. Sapfo je, kao i mnogi drugi lirski pesnici njenog doba, pisala himne, svadbene pesme, pohvale i tužbalice. Ali, ono što se sačuvalo od njenih dela, izdvaja se po svojoj jedinstvenoj "centralizaciji žene" koja se u njima jasno izražava. Najupečatljivije, u njenom stvaralaštvu, jesu njene ljubavne pesme, koje je pisala inspirisana ljubavlju prema drugim ženama. U mnogim pesmama se podrazumeva uzajamnost tog snažnog ljubavnog osećanja. Sapfo je prva, medju grčkim pesnicima, otvoreno i slikovito pisala o ljubavnom osećanju i njegovoj telesnoj emanaciji.

    Značaj Sapfine poezije o ženama, i za žene, dao je pojam "lezbejka", koji je u početku predstavljao samo prisvojni pridev izveden iz imena njenog rodnog ostrva Lezbosa, a koji danas označava žene koje vole žene. Reč nije dobila današnje značenje sve do drugog veka nove ere, otprilike devet vekova nakon Sapfinog vremena. Ovu tvrdnju osporavaju pojedini filolozi, koji tumače jedan Anakreontov (pesnik iz šestog veka pre nove ere) fragment kao opis ženske homoseksualnosti stanovnica Lezbosa.
    Kako god da se tumači njena poezija i šta god da se o njenom životu nagađa, Sapfo, sasvim sigurno, jeste najznačajnija pesnikinja celokupne civilizacije i, za mnoge, najpoznatija lezbejka.



    Himna Afroditi

    Šarotrona, besmrtna Afrodito,
    vešta kćeri Divova, molim ti se,
    ne daj da od tuge i jada, gospo,
    srce mi puca!

    Nego dođi ako si kada i pre
    izdaleka molitve moje čula,
    ostavila očeve dvore, sela
    na kola zlatna,

    pa mi došla, eterom vozili te
    krasni vrapci, zaprega tvoja brza,
    bili hitrim krilima, s neba crnoj
    vukli te zemlji,

    dok su stigli. Onda me ti, o blaga,
    s osmejkom na besmrtnom licu pita,
    šta me opet muči, i zašto opet
    prizivam tebe,

    i šta želim najviše da mi ima
    srce ludo? "Koju to opet žudiš
    da ti Pita na srce vine? Ko te,
    rastuži, Sapfo?

    Ako beži, brzo će da te traži,
    odbija li poklone, daću ti ih,
    ne ljubi li, moraće odmah da te
    na silu ljubi."

    Dođji i sad! Iz ljutog jada spasi
    dušu moju! Za čim mi srce čezne
    daj mi da se ispuni! Ti mi sama
    zaštita budi!

  6. #51

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Ana Komnina




    From Wikipedia

    Ana Komnina (grč. Άννα Κομνηνή, 10831153) bila je članica vizantijske carske porodice Komnina, kćerka vizantijskog cara Aleksija I Komnina i jedna od prvih poznatih vizantijskih književnica.

    Odmah po rođenju Ana je bila verena sa Konstantinom Dukom, sinom ranije zbačenog cara Mihaila VII Duke ( 10711078 ). Na taj način nova dinastija Komnina vezana je sa ranijom dinastijom Duka, čime je učvršćen njen položaj. Međutim, Konstantin Duka je umro mlad, pa se Ana 1097. godine udala za istaknutog člana vizantijske aristokratije Nikifora Vrijenija. Taj brak trajao je sve do 1138. Poznato je da je Ana 1118, prilikom smrti svog oca, cara Aleksija, pokušala da osigura carsku krunu za svog muža i da nije prezala ni od pokušaja atentata na svog brata Jovana da bi to postigla.

    Neuspeh ovog pokušaja doveo je do povlačenja Ane i Vrijenija iz političkog života, a posle smrti muža Ana se potpuno posvetila književnom radu pisanju Aleksijade (Άλεξιάδα). Ana je bila i dovoljno talentovana i dovoljno obrazovana da ovakvo delo napiše. Već u mladosti počela je sa velikim žarom da proučava antičku mitologiju i filozofiju, zatim književnost, poeziju, teologiju i istoriju, a bavljenje retorikom obogatilo je njen literarni stil i udarilo mu poseban pečat. Ana je bila dobar poznavalac klasične književnosti, pa su u njenom delu vidljivi uticaji Homera, Herodota, Tukidida, Aristofana i Polibija. Bila je, uz to, upućena u matematiku, medicinu, geografiju i druge prirodne nauke.

    Aleksijada je završena 1148. godine. Ana je u to doba bila starija žena, koja je već dugo živela usamljena u manastiru. Ona piše kao svedok jednog sasvim drugačijeg, prošlog vremena i sredine. Ako joj to, s jedne strane, daje mogućnost da se donekle superiorno, pomalo i ironično, odnosi prema mnogim ambicijama i ličnostima prošloga doba, od kojih nije ostalo ni traga, vremenska distanca je, s druge strane, ponekad navodi na hronološke i faktičke greške, koje otežavaju korišćenje njenog dela kao istorijskog izvora. I pored toga, ovo delo nesumnjivo predstavlja jedan od najznačajnijih književnih spomenika vizantijske epohe i jedan od najvažnijih izvora vizantijske istorije.

    Naravno, Aleksijada je pisana pristrasno: ona teži da cara Aleksija uvek prikaže u što boljem svetlu. Sama Ana, doduše, na više mesta izjavljuje da će pisati objektivno, kako i treba da se piše istorija, zaboravljajući ljubav i mržnju. I jedno i drugo, međutim, dolaze do izražaja u njenom delu na mnogo mesta. Razumljivo je, pa čak i dobro, što je tako, jer na taj način dolazimo do malo bližeg saznanja o piscu kao ličnosti, i o shvatanjima njenog vremena. Ana je, inače, u Aleksijadi velikim delom sakrivena iza komplikovanog stila koji pati od pokazivanja učenosti, od neobičnih rečeničnih obrta i od pseudoklasicizma. To sve otežava čitanje i razumevanje dela.

    Sve se to, međutim, nadoknađuje drugim vrlinama Aleksijade. Anino široko znanje, lično poznavanje ljudi i događaja o kojima govori, a ponekad i direktno učešće u tim zbivanjima, činjenica da se ona nalazila u centru zbivanja, na dvoru, u doba o kojem piše, i da je imala pristupa važnim dokumentima sve to čini od ovog dela neobično interesantan i koristan materijal za istorijska proučavanja. Ana pruža mnoge žive opise ličnosti i događaja. Posebno su zanimljivi njeni prikazi Normana, novih neprijatelja carstva na zapadu.

  7. #52

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    MARIJA I TJUDOR
    "Krvava Meri"





    Rođena 1516, umrla 1558. bila engleska kraljica od 1553. do 1558.

    Ćerka Henrija VIII i Katarine Aragonske.

    Zaustavila je tok reformacije u Engleskoj u nastojanju da zemlju vrati u krilo Katoličke crkve, opozvala je zakone Henrija VIII i Edvarda VI.

    Posle udaje za Filipa Španskog 1554. još je više pala pod katolički uticaj i preko kardinala Pola pripremala je izmirenje Anglikanske crkve s Rimom.

    Protestante je počela da progoni i spaljuje, zbog čega su mnogi našli spas bežanjem u Evropu. Zbog toga je i zaradila nadimak Krvava Marija.
    Uprkos svim naporima, nije uspela da osnaži katoličanstvo i povrati izgubljena crkvena imanja jer je njena svirepost, upravo, podsticala na otpor.

    Kada je njen muž postao španski kralj, uvučena je u rat protiv Francuske, u kojem je izgubila Kale 1558.

    Njenu smrt i stupanje na presto mladje polusestre Elizabete I Englezi su oduševljeno pozdravili.

  8. #53

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Irina Branković Prokleta Jerina



    Iz Wikipedie

    Jerina (Irina) Branković (Kantakuzin) - Prokleta Jerina, bila je srpska despotica, poreklom Grkinja iz porodice Kantakuzina, žena despota Đurđa Brankovića (vl. 1427-1456), za koga se udala 26. decembra 1414.
    Ne zna se tačno godina njenog rođenja, uzima se približno da je to 1400, moguće je da je rođena i nekoliko godina ranije. Njen otac bio je Dimitrije I Kantakuzin, koji je imao titulu sevastokratora od decembra 1357. i despota Moreje 1383. Rođen je bio oko 1343. a umro između 1384. i 1420. Dimitrije je bio unuk vizantijskog cara Jovana VI Kantakuzina (car 1347-1354). Od njene familije u Srbiji je naročito bio poznat Jerinin brat Toma Kantakuzin (1463).
    Bila je nepopularna u narodnom predanju i nazvana Prokleta Jerina, najviše zbog izgradnje grada Smedereva, tadašnje nove srpske prestonice. Po narodnom predanju njena vladavina je bila surova. Umrla je kao monahinja u Rudniku 2. ili 3. maja 1457, pretpostavlja se da je otrovao njen sin Lazar. Njena ćerka Mara je postala sultanica. Stari gradovi širom prostora naseljenih Srbima su po njoj dobili imena Jerinin grad.

    Sa despotom Đurđem imala je šestoro dece:
    Todor Branković (1415 - 1428 )
    Grgur Branković (1416/17 - 1459 )
    Stefan Branković (1425 - 1476), srpski despot 1458-1459
    Lazar Branković (1421/27 - 1458 ), srpski despot 1456-1458
    Mara Branković (1412 - 1487), udata 04.09. 1433. (u harem) za turskog sultana Murata II (1404-1451)
    Katarina Branković (1418/19 - 1492), udata 20.04. 1434. za grofa Ulriha II Celjskog (1406-1456)

    Turci su 1441. zarobili Grgura i Stefana Brankovića i 8. maja te godine ih oslepeli po naredbi sultana Murata II.

    Prema istorijskim izvorima, Jerina je bila druga žena despota Đurđa Brankovića. Ne zna se ko je bila njegova prva žena sa kojom je imao ćerku Jelenu. Za ćerku Maru ne zna se pouzdano da li je bila Jerinina ćerka, a istoričari skoro sigurno tvrde da je ona bila Đurđeva ćerka iz prvog braka.
    Za Jerinu se može reći da je bila tragičan lik, kome je narodno predanje učinilo veliku nepravdu.

    Lik Jerine u usmenoj poeziji

    U bugaštici Kad je Đurađ Branković stavio Janka vojevodu u tamnicu Jerina je prikazana kao prava majka koja tuguje za sinom i traži od muža da ga osveti. Nema ni traga od njene zlobe i želje za uništenjem sopstvene dece, koja je opisana u drugim pesmama. Ovo je jedna od retkih pesama koja Jerinu prikazuje kao osećajnu majku. U bugaštici Jerina žena Đurđa despota, njezina bratanica i Damjan Šajnović , Jerina se sveti Damjanu jer on odbija njenu bratanicu Maru i zatvara ga u tamnicu iz koje ga pušta tek kada je despot Đurađ saznao za to. U pesmi Đurđeva Jerina , u poslednjim stihovima krivica za propast Srbije pada na Jerinu i kletva ju je zaista stigla. U svakoj varijanti ove pesme Jerina je prikazana kao bezosećajna majka, koja udaje ćerku za Turčina, nevernika kako bi sačuvala zemlju i u njoj vladala. U narodnoj pesmi Dva Despotovića Jerina svoju ćerku Maru nagovara da oslepi svoja dva brata kada joj dođu u posetu. Ovaj pakleni plan je ostvaren i Jerinu nesreća njenih sinova ni malo ne pogađa. U pesmama Ženidba Đurđa Smederevca i Kad je Janko vojvoda udarao Đurđa despota buzdohanom Jerina je prikazana kao verna žena, koja iako ne mari za živote drugih, svome mužu nikada ništa nažao nije učinila. Ona rešava važne državne probleme i donosi najteže odluke umesto svog muža. U narodnoj pesmi Oblak Radosav pevač Jerinu prikazuje kao oholu, surovu vladarku. Svesna je svoje moći i pokazuje da njeno zlo nema granice. U pesmi Starina Novak i knez Bogosav narodni pevač je kroz govor hajduka Starine Novaka iskazao Jerininu samovolju.

    Lik Jerine u pesmama iz "Erlangenskog rukopisa starih srpskohrvatskih narodnih pesama"

    U deseteračkim pesmama zabeleženim u XIX veku, Jerina je prikazana kao samovoljna, okrutna žena, koja povređuje, muči, pa čak i želi smrt svoje dece, da bi sačuvala vlast i bogatstvo. U Pesmi broj 21 iz Erlangenskog rukopisa Jerini je važniji opstanak turskog carstva nego život unuka. Postoje i dve pesme u kojima je Jerina prikazana kao neverna žena. One se nalaze u Erlangenskom rukopisu pod brojem 18 i 186. U jednoj ona zavodi Damjana Šainovića, a u drugoj mladog Milkina.

  9. #54

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Катарина Медичи (итал. Caterina Maria Romula de Medici, фр. Catherine de Mdicis, 13. април 1519, Фиренца5. јануар 1589, Блоа) била је утицајна француска краљица у доба верских ратова у Француској (16. век).

    Катарина је била кћи војводе Лоренца II Медичија (1492-1519), војводе Урбина, и Мадлене де ла Тур од Оверње (1495-1519). Оба родитеља су јој умрла неколико недеља после њеног рођења. Од њих је наследила титуле контесе Оверње и војвоткиње Урбина. Одрасла је у Италији.

    Венчала се са будућим краљем Француске Анријем II 1533. када је имала 14 година. Од 1547. постала је краљица Француске. Са мужем је имала десеторо деце, од којих су троје умрли као новорођенчад. Три последња француска краља из династије Валоа, краљеви Франсоа II 15591560, Шарл IX 15601575, Анри III 15751589, били су синови Катарине Медичи.

    Њена најстарија кћи, Елизабета, постала је жена шпанског краља Филипа II, а најмлађа преживела кћи, Маргарета (позната као краљица Марго), удала се за протестанта Анрија од Наваре, који ће касније постати француски краљ Анри IV по линији овог брака.

    Сва њена деца, осим Маргарете, била су болешљива, тако да је она у дугом периоду, после смрти супруга 1559. када је постала регент, била де факто владар Француске.

    После читања Нострадамусовог алманаха за 1555, који је помињао опасности за краљевску породицу, постала је његов велики поштовалац. Позвала га је у Париз да изради хороскопе за њу и њену децу. Дала му је функцију краљевог саветника и лекара.

    За време владавине Катарине Медичи, августа 1572, у Паризу и широм Француске се одиграо масакр протестантских племића, у историји познат као Вартоломејска ноћ. У то време се сматрало да је краљица директно одговорна за масакр. Она се јавно трудила да се дистанцира од овог масакра и од верског рата који је уследио. Све време је настојала да одржи ауторитет краљевске власти у условима хаоса грађанског рата католика и протестаната.

    Поред владарске и политичке улоге, Катарина Медичи је била велики мецена ренесансне уметности

  10. #55

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju




    Gospa Godiva
    Lady Godiva

    (oko 1040 1080)
    Anglosaksonska plemkinja poznata po tome što je jahala kroz Koventri. Bila je supruga leofrika, grofa od Mersije (umro 1057), s kojim je osnovala samostan u Koventriju. Ne postoje dokazi koji bi jahačicu povezali sa istorijskom Godivom. Prema legendi, Leofrik, očajan zbog Godivinog neprestanog moljakanja da smanji teške poreze, izjavio je da će to učiniti ako ona projaše gola preko pijace pune ljudi. Ona je to i učinila, a duga kosa joj je pokrivala celo telo izuzev nogu. Posle toga Leofrik je ukinuo sve poreze osim poreze na konje. Jedan kasniji hroničar tvrdi da je Godiva tražila od varošana da ostanu u kućama u vreme predviđeno za jahanje. Gvireći Toma, građanin koji je pogledao kroz prozor, postao je deo legende u 17. veku, a u većini opisa on je oslepeo i umro.

  11. #56

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju




    Agripina Mlađa (15 59)


    Neronova majka, imala je veliki uticaj na njega tokom prvih godina njegove vladavine. Bila je ćerka Agripine Starije i Kaligulina sestra. Bila je proterana (39 41) zbog kovanja zavere protiv Kaligule. Njen prvi muž, Gnej Domicije Ahenobarb, bio je Neronov otac. Optužena da je otrovala svog drugog muža, udala se za Klaudija, svog strica, i nagovorila ga da usvoji Nerona kao naslednika umesto njegovog sina. Otrovala je sinovljeve suparnike, a kada je Klaudije 54.god. umro, sumnjalo se da je otrovala i njega. Postala je regentkinja kada je Neron sa 16 godina zauzeo presto, ali je postepeno gubila vlast. On je pokušao da je ubije kada se suprotstavila jednoj od njegovih veza, a na kraju ju je ubio u njenom letnjikovcu.

  12. #57

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju






    Vojvotkinja od Vindzora



    (Vindsor, Duchess of, pravo ime Volis Volfrid, Wallis Warfield, 1896 - 1986 )

    Amerikanka koja se udala za britanskog vojvodu od Vindzora (ranije Edvarda VIII). Da bi se oženio njome, morao je da abdicira. Ona je pre toga bila udata za Erla Spensera 1916. Posle razvoda 1927. udala se za Ernesta Simpsona i s njim se doselila u London. Pošto je bila pripadnica visokog britanskog društva, upoznala je Edvarda, princa od Velsa, i između njih dvoje se postepeno rodila ljubav. Podnela je zahtev za razvod 1936. s namerom da se uda za Edvarda (koji je tada već bio kralj ), ali je bilo neprihvatljivo da zena koja se dva puta razvodila postane kraljica Engleske. Edvard se odrekao prestola i njih dvoje su se venčali 1937, čim je dobila razvod. Posle toga vodili su veoma aktivan međunarodni društveni život, uglavnom boraveći u Francuskoj.

  13. #58

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    DESANKA MAKSIMOVIC

    (1898-1993)

    Desanka Maksimovic je rodjena u selu Rabrovici kod valjeva 1898.godine.Gimnaziju je zavrsila u Valjevu, a Filozofski fakultet u Beogradu.Svijet je dozivljavala na poseban i topao nacin.Desankinu ljubav prema zivotu prati eticki stav i filozofija morala.Znacajne zbirke pjesama su:"Vrt detinjstva", "Zeleni vitez", "Gozba na livadi", "Nove pesme", "Pesnik i zavicaj" i "Zarobljenik snova".Vrhunac njenog pjesnickog stvaralastva je zbirka "Trazim pomilovanje".

    Pjesma "Krvava bajka",u kojoj je opevana tragedija djaka kragujevacke gimnazije,spada u jedno od najpotresnijih svjedocenja o okupatorskim zlocinima nad nasim narodom u Drugom svjetskom ratu.

    Proza i pjesme za djecu napisane su toplo i iskreno,neposredno i osjecajno. Omiljene zbirke pjesama najmladjih citalaca su:"Zlatni leptir", "Reka pomocnica", "Vetrova uspavanka", "Prolecni sastanak", "Cudo u polju", "Suncevi podanici", "Pisma iz sume", "Patuljkova tajna" i "Ako je verovati mojoj baki".

    Desanka Maksimovic je bila i vrstan prevodilac pjesnika koji su po izboru motiva, pjesnickog senzibiliteta i lirske melodicnosti bili bliski njoj.O prevodjenju je govorila na ovaj nacin:"Ja sam zaljubljena u jezik,u rec.U rec i nepovezanu,onu iz recnika.A covek nikad dublje ne ulazi u to blago nego prevodeci i nikad dublje ne udje u sustinu neke pjesme nego kad mora da je prevede".

    Godine 1983.vratila se u rodnu Brankovinu ali ovoga puta zauvijek.Sahranjena je kraj svoga supruga Sergeja Slastikova Kaluzanina.

    Ono sta je najbolje moze opisati je upravo slikovitost izraza i visok zamah maste.

    Bila je pjesnikinja koja se mogla smatrati drugom majkom po ucescu u odgoju djece.Njene pjesme su sastavni dio svacijeg djetinjstva.

    Stevana Raickovica,zato je i napisao kritiku "Djelo Desanke Maksimovic.

    Njena pjesma, "Krvava bajka", predstavlja najbolje svjedocanstvo o teroru nad narodom u Drugom svjetskom ratu.



    PJESME:

    BLIZI SE BLIZI LJETO

    CEZNJA U TUDJINI

    KRVAVA BAJKA

    NA BURI

    OPOMENA

    POKOSENA LIVADA

    PROLJETNE PJESME

    STREPNJA

    VOZNJA

    KOMENTAR STEVANA RAICKOVICA

    KVIZ

    Jedna Velika zena koja zasluzuje biti navedena kao jedna od zena koje su obelezile istoriju.

  14. #59

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Jefimija


    Svetovno ime Jelena (oko 1349 posle 1404)
    Vezilja, prva srpska književnica. Kći ćesara Vojihne, bratanica cara Dušana i žena srpskog despota Uglješe koji je poginuo na Marici 1371. Kada je ostala bez despotovine, Jefimija se zamonašila i presla na dvor kneza Lazara kome je posvetila jedan od svojih književnoumetničkih radova "Pohvala knezu Lazaru" (1402) izvezen zlatom na crvenoj svili kao pokrov za knežev ćivot. Drugi njen značajan rad predstavlja napis na ikonici, poklon manastiru Hilandaru, "Tuga za mladencem Uglješom". Oba teksta odlikuju se toplinom, neposrednošću, ličnim I ispovednim tonom.

  15. #60

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Dajana, princeza od Velsa





    Pravo ime ledi Dajana Fransis Spenser (1961-1997), supruga Čarlsa, princa od Velsa os 1981. do 1996. Ćerka vikonta Altorpa (kasnije grofa Spensera); bila je vaspitačica kada se verila sa Čarlsom, za koga se udala 29.jula 1981, a venčanje je posredstvom televizije gledao ceo svet. Rodila je dva sina, princa Vilijama 1982. i Henrija 1984. Njena lepota i nevrovatna popularnost privukle su ogromnu pažnju stampe, tako da je postala najvise fotografisana žena na svetu. Brak je polako propadao; Čarls i Dajana su se razišli 1992. a razveli 1996. Ona je ostala u žiži interesovanja i nastavila je brojne humanitarne aktivnosti. Poginula je 1997. u saobraćajnoj nesreći u Parizu, zajedno sa svojim pratiocem Imadom Muhamedom (Dodijem) al-Fajedom i njihovim vozačem. Njena smrt izazvala je veliku žalost u javnosti.

Strana 4 od 8 PrvaPrva ... 23456 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ko voli sex vise, muskarci ili zene?
    Autor veljko yaric u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 79
    Poslednja poruka: 11.12.2014, 19:59
  2. Zene u kuhinji
    Autor yige_gui u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 19.11.2011, 14:57
  3. Zene i fudbal
    Autor Captain Jack u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 25.01.2010, 22:16
  4. Zene i ples
    Autor Vamp73 u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 20.11.2009, 20:58
  5. Zene fudbalera
    Autor astrica u forumu Spomenar
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 04.10.2006, 06:46

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •