Amelia Earhart


Amelija Erhart , Rodjena je 24.07.1898.god i zivela je u pionirsko doba avijacije .
Pustolovnog duha, sklona takmicenju, posvetila se letenju.
Za vreme I Svetskog rata ona je bila vojna bolnicarka, a nekoliko godina bila je socijalni radnik u Bostonu.


Amelija je postala poznata sirom Sveta kada je, juna 1928.god postala prva zena koja je preletela Atlanski okean.
Dodeljena joj je pocasna titula "Komandant leta" iako je ustvari pilotirao Vilmer Stulc.
Letenje je izvrseno hidroavionom Foker F VII/3M, a Stulca i Ameliju pratio je i mehanicar Luis Gordon.
Foker je svoj let preko Atlantika zapoceo 17.06.1928. a sleteo je nakon 20 h i 40 min blizu Svensa. Iako Amelija nije zelela da propusti priliku da preleti okean, ipak nije htela da je javnost zbog toga slavi i hvali. U telegramu naslovljenom na predsednika SAD Kulidza, ona je posteno iznela cinjenice:
"Uspeh je u potpunosti zasluga gospodina Stulca koji je kod Valentije samo za milju skrenuo sa pravca, iako je slepo leteo medju oblacima 2246 milja, prosecnom brzinom od 113 milja na cas."
Ovako stecena slava i nadimak "Ledi Lindi", kojim su je uporedjivali sa Carlsom Lindbergom, tako su je pogodili da je po svaku cenu zelela da preleti Atlanski okean kao pilot.
Naucila je da pilotira bez znanja svojih roditelja, i krisom je obavila, tokom sledece cetiri godine, preko 1000 casova leta, a izucavala je i letenje po instrumentima i navigaciju.

1932. ona je bila spremna da pokusa da izvede taj let jednokrilnim avionom Lokid Vega koji je kupila 1929.god. To je bio jedan od najbrzih aviona onog vremena.

Amelija Erhart je poletela 20.maja 1932. sa aerodroma Harbor Grejs na Njufaundlendu. Nedaleko od obale vec je naisla na sloj guste magle i jaku kisu. Kako se vreme naglo pogorsalo, Amelija je shvatila da avion moze da joj se zaledi, a i komande je nisu slusale, pa se spustila nize. Tako se nasla iznad samih zapenusanih talasa koji su iskakali pred nju u gustoj magli. Zato se popela na vecu visinu i ispravila avion u tom bezbednijem polozaju. Probijajuci se kroz debele slojeve oblaka, Amelija se pouzdavala u svoj ziro-kompas koji je sravnjivala svakih 15 minuta. Avion se dobro ponasao, osim kada se u jednom trenutku pojavio plamen u prigusivacima izduvne cevi. Kada je osvanuo 21.maj izduvna cev se tako tresla da je mogla svakog trenutka da otpane. Srecom, uskoro su se na horizontu pojavila Donegalska brda, ali obavijena u preteci olujni oblak. Da bi ih izbegla, Amelija je skrenula severnije, prateci zeleznicu ka Londonderiju. Uzalud se nadala da ce naici na neki aerodrom, a onda je sletela na jednu livadu, posle neprekidnog leta od 15 casova i 8 minuta.
Amelija Erhart je sada zaista postala prva zena koja je preletela Atllanski okean i stekla slavu tako kako je i zelela.
Uz slavu , stekla je i odlikovanje Avijaticarski krst za zasluge od americke vlade.

Medjutim, Amelija nije bila naviknuta da se odmara na lovorikama. Svega tri meseca nakon preletanja Atlantika, ona je postala prva zena koja je neprekidno letela preko Amerike. Posla je 25. avgusta od Los Andjelesa do Njujorka gde je stigla za 19 casova i 5 minuta, a izmedju 7. i 8. jula 1933. oborila je sopstveni rekord stigavsi na istoj marsruti za 17 casova i 7 minuta.
Amelija je onda odlucila da izvrsi let koji su vec mnogi bezuspesno pokusavali da obave - let dug 3860 km preko Tihog okeana , od Havaja do Kalifornije .
Kupila je novi avion Lokid Vega - a stari je prodala Frenklinom institutu u Filadelfiji za 8.000 dolara.
Za vreme bozicnih praznika 1934. ona je otisla u Honolulu i tamo cekala na povoljne vremenske uslove.

Postavljalo se pitanje da li ce uopste moci da poleti sa piste duge 1800 metara koja je bila prekrivena blatom, ali u 16:30 casova, 11. januara 1935. Amelija je uspela da poleti nakon dugotrajnog poskakivanja i klizanja aviona. Penjala se do visine od 1500 metara, preletela Dajmond Hed, podigla se za jos 600 metara i usmerila se u pravcu severoistoka.

U poredjenju sa teskocama sa kojima se borila pri letu preko Atlanskog okeana, let na relaciji Havaji - Kalifornija protekao je mirno. Amelija je zvala Havaje svakih pola sata i motrila na brodove duz svoje marsrute. Posade tih brodova su upozorene da upale sva svoja svetla, kada cuju Vegin motor. Avion je do ponoci prevalio vec 1450 km i ubrzo nakon svitanja 12.januara, Amelija je proverila svoju poziciju: preletela je putnicki brod Prezident Pirs koji je plovio na svojoj redovnoj marsruti iz Honolulua za San Francisko. Njen navigacijski proracun je bio potpuno tacan. Posle dobrih osam casova, oko podne, Vega je stigla nad zaliv San Franciska i planina na zapadnoj americkoj obali. Uskoro je sletela na aerodrom blizu Ouklenda. U vazduhu je provela 18 casova i 16 minuta. Bio je to Amelijin najduzi let.

Jos dvaput u toku 1935. Amelija je Vegom obavila pionirske letove. Aprila je prva letea iz Los Andjelesa do grada Meksika. Let je trajao nesto duze od 13 casova i 30 minuta.
Osmog maja ona je pak izvrsila prvi samostalni let od Meksika do Njuarka u Nju Dzersiju, za 14 casova i 19 minuta.
Oba leta su se zavrsila sa u ono vreme vec uobicajenim slavljima i tek je 1936. Amelija osvojila Harmonov trofej, visoko priznanje Medjunarodne lige avijaticara - delila ga je sa u ono vreme isto tako poznatom avijaticarkom Dzin Baten.

Tokom leta preko Meksickog zaliva ka Nju Dzersiju, Amelija je pocela da razmislja o vecem dvomotornom avionu. Razmatrala je i mogucnost da krene u najambiciozniji pionirski let - let oko sveta po ekvatoru.
Amelija je bila svesna toga da ne krci samo puteve za vazduhoplovstvo vec i za mesto zene u njemu, za pravo zene da leti i upravlja najnovijim avionima sa najmodernijom opremom. To su tada bile karakteristike aviona Lokid 10E elektra sa dva motora Vasp od po 420 KS koji je leteo prosecnom brzinom od 326 km/h . Ovaj avion sa deset sedista , bio je najmoderniji civilni avion onog vremena a 1937 uvela ga je u saobracaj i jugoslovenska kompanija Aeroput.

Put oko sveta :
Za planirani Amelijin let, Elektra, nabavljena u tu svrhu opremljena je sa dvanaest dopunskih rezervoara za gorivo po tri u svakom krilu i jos sest u kabini , snabdevena sistemom za unakrsno praznjenje preko prikljucka za upravljanje na podu pilotske kabine . Tako je elektra nosila dodatnih 5450 litara goriva , povecavajuci svoj dolet na 7200 km.

Zahvaljujuci koriscenju automatskog pilota na njenom letu oko sveta Amelija je nameravala da na tom putu od 43000 km u svojoj "Letecoj laboratoriji" ispita uticaj umora na ljudski metabolizam. Tokom takvog putovanja pilot se umori i od stalnog kontrolisanja mnostva instrumenata - u Elektri ih je bilo vise od sto. Ovaj poslednji i najopasniji Amelijin let zapoceo je, u stvari dva puta. Elektra, teska pet tona, sa Amelijom i jos dva clana posade, poletela je iz Oklenda 17.marta 1937. da bi uspesno sletela na aerodorm blizu Honolulua. Medjutim, tri dana kasnije, kada je pripremano poletanje na drugu etapu do ostrva Houlend, polomila se desna noga stajnog trapa. Desni kraj krila se vukao po terenu da su sevale varnice i ozbiljno se ostetio, tako da su bile potrebne obimne popravke.

Proslo je deset nedelja pre nego sto je Amelija bila u stanju da ponovo krene. Ovoga puta sa njom je krenuo jedino navigator Fred Nunan.
Elektra je poetea iz Majamija u 05:56 casova 1.juna, nastavljajuci preko Karipskog mora do Portorika. Bez problema su sleteli u San Huan, a iduceg dana nastavili prema Holandskoj Gijani. Odatle su produzili oko zemaljske lopte do Brazila, zatim preko juznog Atlantika do Dakara i dalje preko Kartuma, Karacija, Kalkute, Bangkoka, Singapura i Jave do Australije. Stampa je ceo let pomno pratila do etape od Darvina do Leja na Novoj Gvineji preleteli su duzinu od 45.000 km, za vreme od cetrdeset dana. Glavne probleme im je stvaralo vreme, pre svega u Idiji i Burmi, gde je Elektra stigla u vreme monsunskih kisa.

Kada su sleteli na aerodrom u Leju 30.juna 1937. Nunan nije mogao da podesi hronometre jer je Elektrina radio stanica od 500 vati slabo funkcionisala. Problem je bio dosta ozbiljan pa cak i opasan, jer greska od jedne minute na hronometru izaziva gresku od sest kilometara odstupanja sa kursa. Kako su nameravai da slete na ostrvo Houlend, maloj tacki usred Tihog okeana , udaljenoj citavih 4113 km, Nunana je cekao izuzetno tezak navigacijski zadatak, cak i u najoptimalnijim uslovima sa najispravnijom opremom. I pored svega toga, Amelija nije htela da se vrati u Australiju radi popravke radio-stanice. Niko ne zna sta se tacno dogodilo, tek Elektra nikada nije stigla na ostrvo Houlend.

Poleteli su sa aerodroma u Leju 02.jula u 10:30 casova, sa gorivom za let od 6400 km a radio-stanica na Novoj Gvineji je u 17:20 casova uhvatila poruku da su preleteli vec 1230 km. Nakon toga veza je jako oslabila, isprekidana velikim smetnjama. Vreme je bilo oblacno i Amelija je javila da je potrosnja goriva visoka i da se bore protiv ceonog vetra. Amelijina poslenja poruka uhvacena je na ostrvu Houlend na brodu obalne straze Itaska. Ona je javila da su na 320 km od ostrva, ali veza je bila izuzetno slaba. U to vreme im je sigurno vec nedostajalo gorivo, i kako nakon vise casova nije bilo traga od avijaticara, americka ratna mornarica je krenula u potragu. Potraga je bila temeljita, ali uzaludna. Sa nosaca aviona Leksington poletelo je sezdeset aviona u detaljno pretrazivanje 390.000 kvadratnih kilometara okena.
Nakon sesnaest dana intenzivnog traganja nisu nista pronasli. Prosirile su se price da su Amelija i Nunan kasnije, 1938. vidjeni na japanskom ostrvu i da su pogubljeni kao spijuni.
Medjutim , ovo nikada nije potvrdjeno i nestanak Elektre je i dan danas obavijen tajnom .