Simonida
Vizantijska princeza i četvrta žena kralja Milutina. 1299. kao deo dogovora, prilikom sklapanja mira sa Vizantijom, iako maloletna, postala je žena kralja Milutina. Poznata freska s njenim likom nalazi se u manastiru Gračanica. Jedna od najlepših pesama Milana Rakića, Simonida, posvećena je njoj, kao i drama Milutina Bojića Kraljeva jesen.
Poreklo
Simonida se rodila 1294. godine kao jedina ćerka vizantijskog cara Andronika i njegove druge supruge Irine (Jolande) od Monferata. Irina je Androniku rodila tri sina: Jovana, Teodora i Dimitrija, ali je takođe i nekoliko puta pobacila. Kada je došlo vreme da se carica ponovo porodi, po rečima istoričara Georgija Pahimera, jedna od dvorskih dama je predložila da se u toku porođaja istovremeno pred ikonama dvanaest apostola održavaju molitve i zapali po jedna sveća iste veličine. Po ovom vizantijskom običaju, novorođenče je trebalo nazvati po apostolu ispred čije ikone bi sveća poslednja dogorela. Pošto se najduže održala sveća pred ikonom sv. Petra, čije je prvobitno ime bilo Simon, Andronikova ćerkica je dobila ime Simonida, apsolutno unikatno u vizantijskoj istoriji.
Udaja
Vizantijsko carstvo iz doba vlade Andronika II bilo je pod stalnim pritiskom mnogobrojnih neprijatelja. Evropskim provincijama carstva, pre svega Makedoniji, stalno je pretio srpski kralj Stefan Uroš II Milutin koji je još početak svoje vlade 1282. obeležio osvajanjem Skoplja. Nakon toga, ratoborni srpski kralj je zauzeo čitavu vardarsku Makedoniju, a njegovi ratnici su nastavili da upadaju u vizantijske oblasti. Na kraju, Andronik je 1297. pokušao da preokrene ratnu sreću i protiv Srba je uputio slavnog vojskovođu Mihaila Glavasa Tarhoniota, nekadašnjeg pobednika nad Bugarima. Glavas je pak pretrpeo poraz i po povratku u Konstantinopolj predložio je caru da pokuša da sklopi trajan mir sa srpskim kraljem putem dinastičkog braka. Andronik je prihvatio predlog i uputio je Milutinu učenog diplomatu Teodora Metohita koji je već uspešno ugovorio brak između prestolonaslednika Mihaila IX i Rite-Marije, ćerke jermenskog kralja Kilikije Lava III.
Pregovori sa srpskim dvorom bili su dugi i neodlučni i Metohit je morao putovati pet puta kako bi uspešno okončao diplomatske igre. I sam Andronik II je u toku pregovora doživeo nekoliko teških preokreta. Car je u početku planirao da Milutinu ponudi brak sa svojom sestrom Evdokijom, udovicom trapezuntskog cara Jovana II Velikog Komnina (1280.-1297.). Međutim, Evdokija je odbila da se po drugi put udaje i vratila se u daleki Trapezunt. Androniku je tada, od neudatih ženskih članova dinastije, preostala jedino petogodišnja ćerka Simonida. Zahvaljujući Metohitovom Poslaničkom slovu mesazonu (carevom prvom ministru) Nićiforu Humnu znamo da je na nemanjićkom dvoru postojala jaka opozicija braku sa vizantijskom princezom. Srpsko plemstvo, ali i vizantijski prebezi, su želeli nastavak rata protiv carstva zarad novih osvajanja i sticanja plena. Pored toga, krajem 1298. umro je bugarski car Smilec i njegova udovica , Andronikova sestra od strica, ponudila je brak Milutinu čime se otvorila mogućnost personalne unije, ili čak i ujedinjenja Kraljevine Srbije i Drugog Bugarskog carstva.
Posle svih diplomatskih preokreta, carski par je rešio da zarad mira ipak žrtvuje svoju jedinu ćerku. Nakon toga car se suočio sa protivljenjem crkvenih krugova, pre svih strogog carigradskog patrijarha Jovana XII Kozme. Milutin je naime već bio u trećem braku sa Anom, ćerkom bugarskog cara Georgija Tertera. Pored toga i druga supruga, ugarska princeza Jelisaveta (Eržebet) još je bila u životu, tako da je po crkvenom pravu srpski kralj važio za bigamistu. Najzad, kralj je bio ne samo četrdesetak godina stariji od male neveste, već i četiri godine od svog budućeg tasta. Car se 4. marta 1299. sastao sa patrijarhom u Silivriji ali nije dozvolio prvosvešteniku otvaranje spornih pitanja. Uvređeni patrijarh je odbio da se vrati u carigradsku patrijaršiju pre nego što ga car udostoji prijema. I pored toga, Andronik i njegova brojna svita su krenuli u Solun gde su stigli u vreme Uskrsa i gde je proslavljeno venčanje koje je obavio ohridski arhiepiskop Makarije. Prethodno je nepoverljivi Milutin organizovao razmenu talaca i predaju njegove dotadašnje supruge Ane Vizantincima na sredini Vardara. Nakon toga, srpski kralj i njegovi plemići su bili ugošćeni u Solunu gde su obe strane razmenile skupocene darove. Vizantijski car je Milutinu zvanično prepustio teritorije koje je kralj dotada osvojio kao miraz za njegovu ćerku. Time je na ideološkom planu veličina i čast Vizantije i njenog cara sačuvana, a u stvarnosti vardarska Makedonija i severna Albanija su zauvek izgubljeni. U aprilu 1299. godine malena Simonida je otputovala u Srbiju sa svojim vremešnim suprugom.
O Simonidinom bračnom životu sa Milutinom nije sačuvano je tek nekoliko sporadičnih pomena. Po sporazumu, kojim je srpsko-vizantijska granica povučena linijom Ohrid-Štip-Veles, pri čemu su pomenuti gradovi ostali u rukama cara, Simonida je trebalo da bude vaspitana na srpskom dvoru sve dok ne bude bila dovoljno stara da preuzme sve bračne obaveze. Po srednjevekovnim merilima mlade plemkinje su postajale punoletne obično u 12. godini i tada su i udavane. Po Pahimerovim rečima, prilikom prvog susreta Milutin je, suprotno običajima, sišao sa konja i Simonidu dočekao pre kao gospodaricu, nego kao suprugu. Sam detalj otkriva koliko je Milutin, već iskusni političar i ratnik, pridavao ovom braku, prvom, a pokazaće se i jedinom koji je jedan srpski vladar uspeo da sklopi sa ćerkom vizantijskog cara, formalno prvog među vladarima hrišćanske Vaseljene.
Sam car se po povratku u Carigrad krajem 1300. godine, nakon podugačkog boravka u Solunu, morao suočiti sa ogorčenim patrijarhom Jovanom XII. Andronik, koji se odlično razumeo u retoriku, teologiju i filozofiju, je posetio patrijarha u manastiru i pridobio ga dirljivim govorom u kome je istakao da je nepovoljni brak sklopljen iz državnih interesa: "Jer car nema drugih roditelja osim zakona i nema druge dece osim svih Romeja." Patrijarha je najviše brinulo pitanje Simonidinog pravnog položaja pošto je Milutin sa Andronikovom ćerkom sklopio četvrti brak koji pravoslavna crkva nije smatrala kanonskim. Opravdanje je nađeno u činjenici da je Milutin sklopio brak sa Bugarkom Anom dok mu je prva žena Jelena, ćerka tesalskog despota Jovana I Duke, još uvek bila u životu. Samim tim, Milutinov treći brak sa Anom bio je pravno i kanonski ništavan, dok je time Simonida sada, kada je tesalska despina bila mrtva, imala sva prava na položaj zakonite Milutinove supruge i srpske kraljice.
Simonidin brak sa Milutinom izgleda da je najviše bio od koristi njenoj majci. Irina Monferatska bila je, po rečima istoričara Nićifora Grigore, odlučna da obezbedi vizantijski presto jednom od svojih sinova. Međutim, Andronik je imao potomstvo iz prvog braka koje je uživalo prednost u odnosu na njegovu decu sa monferatskom markizom. Kada je propao caričin pokušaj da obezbedi teritorijalne apanaže svojim sinovima, oko Uskrsa 1303. napustila je Carigrad i preselila se u Solun na koji je njena porodica polagala pravo još od Četvrtog krstaškog pohoda 1204. godine. Odatle je redovno pisala zetu Milutinu i Andronik II se u Carigradu počeo bojati da Irina podstiče srpskog kralja na novi rat. Pored toga, Milutin i Simonida su po Grigori, svake godine dobijali sve raskošnije i bogatije poklone od carice-majke. Irina je navodno sve nade polagala u Simonidino potomstvo. Grigora je zabeležio kako je Milutin konzumirao brak sa Simonidom u vreme kada je ona imala samo osam godina (1302) čime je povredio devojčicinu matericu i onemogućio je da rađa [1]. U svakom slučaju, neko vreme posle 1306, kada je Simonida po ondašnjim merilima postala punoletna, postalo je jasno da je mlada kraljica nerotkinja.
Brak
Sada se carica Irina okrenula svojim preostalim sinovima, još uvek mladom Dimitriju, i Teodoru koji je od 130 nasledio ujaka Jovana kao markiz od Monferata. Nakon što su srpsko-vizantijski odnosi zahladili u periodu 1308.-1310. godine, Irina je pokušavala da nagovori zeta da srpski presto ostavi jednom od njenih sinova. U tome je carica previdela da je Milutin u skladu sa Deževskim sporazumom iz 1282. imao obaveze da presto ostavi u nasledstvo potomcima svog brata Stefana Dragutina. Pored toga, Milutin je 1309. proizveo svog vanbračnog sina Stefana, budućeg Stefana Uroša III Dečanskog, u mladog kralja i poverio mu Zetu na upravu. Međutim, Milutin je iz građanskog rata (1301-1312) sa bratom Dragutinom, sremskim kraljem, izašao kao pobednik i mladi Dimitrije je verovatno u proleće 1314. godine posetio sestru na srpskom dvoru. Pravi cilj ove posete nije ostao tajna za prestolonaslednika Stefana koji se uz podršku jednog dela vlastele pobunio protiv oca. Stari Milutin pak bio je daleko od bespomoćnog pa je Stefan potučen, zarobljen i na kraju oslepljen. U Žitiju Svetog Stefana Dečanskog iz 15. veka, dečanski iguman Grigorije Camblak je zabeležio kako je Milutin oslepeo sina po želji svoje mlade supruge. Ova priča ipak potiče iz poznijeg hagiografskog izvora i ne smatra se u nauci verodostojnom. Oslepljeni Stefan i njegova porodica su poslati u Carigrad gde su stavljeni pod nadzor cara Andronika. Što se Dimitrijeve posete Srbiji tiče, surovost i neprijatnost zemlje odbijali su ga svom silinom i sprečavali da tamo ostane i živi duže vreme. Nakon Dimitrija i Teodor Monferatski je, verovatno krajem 1316. posetio Milutina i Simonidu ali se pokazalo da ni on ne može da se održi u Srbiji duže. U stvari, među srpskim plemstvom i sveštenstvom se već utvrdilo shvatanje po kome je samo Nemanjin potomak, potomak svetorodnog korena dinastije, mogao biti legitimni vladar, tako da vizantijski prinčevi najverovatnije i nisu imali prave izglede za srpsku krunu. Pitanje naslednika prestola Milutin je rešio u korist svog sina Konstantina koji se uz kralja i kraljicu-maćehu spominje u natpisu na ikoni koju je srpski kralj poklonio 1319. katedrali sv. Nikole u Bariju u južnoj Italiji.
Monahinja
Carica-majka Irina Monferatska umrla je najposle u Drami u Trakiji najverovatnije 1317. godine. Simonida je došla na majčinu sahranu i uredila je prenos caričinog tela u Carigrad. Pokojnica je sahranjena u manastiru Hrista Pantokratora, a njeno bogatstvo su razdelila njena deca. Nakon majčine sahrane Simonida se duže zadržala u rodnom Konstantinopolju sve dok nije stiglo srpsko poslanstvo koje je caru zapretilo ratom ukoliko ćerku odmah ne pošalje nazad. Simonida, koja se navodno uplašila za svoj život zbog Milutinovog gneva, odlučila je da pokuša da pobegne od zajedničkog života sa njim tako što će obući monašku odoru. Pošto nije želela da krivica padne na njenog oca sačekala je sa izvršenjem svog nauma dok nije stigla u Ser. Posle noćenja u gradu pojavila se ujutru u monaškoj rizi pred Milutinovim ljudima. Njihovo zaprepašćenje i zbunjenost presekao je Simonidin polubrat, despot Konstantin Paleolog koji joj je strgao monašku odeću, naterao je da obuče svetovnu odeždu i brže-bolje je predao srpskom poslanstvu i pored Simonidinog opiranja i suza.
Simonidina želja da obuče monašku rizu ispunila se nakon Milutinove smrti 29. oktobra 1321. godine. Već krajem te godine vratila se svome ocu u vizantijsku prestonicu i izvestila ga o novim prilikama u Srbiji. U Milutinovoj biografiji koju je sastavio Danilov nastavljač spominje se da je Simonida kada je 1324. Milutin kanonizovan poslala iz Carigrada skupoceno kandilo i zlatotkani pokrov za njegovu grobnicu. Nakon toga zamonašila se u carigradskom manastiru sv. Andrije. Vizantijski izvori nisu sačuvali ovu vest poznatu Danilovom nastavljaču niti su zabeležili Simonidino monaško ime.
Iako se zamonašila Simonida je izgleda nastavila da živi na carskom dvoru. Grigora je spominje da je u toku građanskog rata Andronika i njegovog unuka Andronika III Simonida spadala u najuži krug poverenika starog cara. Simonida je oko sebe okupljala lažne proroke i trbuhozborce koji su joj, kao i njenom ocu, ulivali lažne nade u konačan uspeh. Ipak, stariji Andronik je svrgnut i nateran da se povuče u monaški život. Umro je u zoru 13. februara 1332. godine. Na samrti su uz njega bili i monahinja Simonida i Nićifor Grigora koga je bivša srpska kraljica zadužila da održi posmrtni govor.
U narativnim izvorima Simonida se poslednji put pominje kod njenog poznanika Grigore u vezi sa događajima iz 1336. godine. Kada je Andronik III Paleolog razotkrio zaveru jednog broja mladih carigradskih plemića da pobiju carsku porodicu među osumnjičenima se našao i despot Dimitrije Paleolog, nesuđeni Milutinov prestolonaslednik. Car je suočio optužene pred sinklitom, porotom koju su činili svi episkopi prisutni u tom trenutku u Carigradu, kao i prestavnici stanovništva Carigrada. Simonida, obučena u monašku odoru, prisustvovala je suđenju sedeći u loži sa ostalim gospama iz carske porodice. Andronik je čitavu priliku iskoristio da demonstrira svoje carsko milosrđe prema optuženicima, a preko optužbi protiv Dimitrija je prešao ćutke iz poštovanja prema svojoj tetki Simonidi. Jedan kasniji izvor, spisak znamenitih antipalamita, otkriva da je Simonida bila u životu i tokom 40tih godina 14. veka i da se živo interesovala za teološka pitanja. Moguće da je Nićifor Grigora imao udela u njenom prihvatanju antipalamitskog stava. Zbog ovog pomenika u današnjoj istorijskoj nauci se smatra da je Simonida umrla posle 1345. godine.
Milan Rakić
Simonida
Iskopaše ti oči, lepa sliko!
Večeri jedne na kamenoj ploči,
Znajući da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nožem izbo oči.
Ali dirnuti rukom nije hteo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,
Pod kojim leži kosa tvoja gusta.
I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskićenom mozaik-odelu,
Dok mirno snosiš sudbu svoju grubu,
Gledam te tužnu, svečanu, i belu;
I kao zvezde ugašene, koje
čoveku ipak šalju svetlost svoju,
Te čovek vidi sjaj, oblik, i boju
Dalekih zvezda što već ne postoje,
Tako na mene, sa mračnoga zida,
Na počadjaloj i starinskoj ploči,
Sijaju sada, tužna Simonida,
Tvoje već davno iskopane oči!