Zene koje su obelezile istoriju - Strana 5
Strana 5 od 8 PrvaPrva ... 34567 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 61 do 75 od ukupno 115
  1. #61

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Gertruda Karolina Ederli




    (Ederle, Gertrude Caroline, 1906-2003), američka plivačica, prva žena koja je preplivala Lamanš. Početkom 20-ih godina XX veka postavila je svetske rekorde slobodnim stilom, a 1924. osvojila je zlatnu medalju (u stafeti na 400m slobodnim stilom) i dve bronzane medalje (100 i 400m slobodnim stilom) na Olimpijskim igrama. 1926. preplivala je Lamanš (56km) za 14 sati I 31 minut, oborivši muški rekord za 1 sat I 59 minuta.

  2. #62

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Margareta od Angulema ili Margaret od Navare




    (Marguerite d`Angouleme ili Margaret of Navarre, rodjena 11. aprila 1492. u Angulemu, Francuska umrla 21. decembra 1549. u Odo-Bizoreu), kraljica, supruga Anrija II od Navare i izuzetna figura francuske renesanse, kći grofa d`Angulema. Kada je njen brat Fransoa I nasledio krunu 1515. postala je veoma uticajna na njegovom dvoru. Posto joj je prvi muž umro, udala se za Anrija 1525. Bila je poznata kao zaštitnica humanista, reformatora i pisaca poput Fransoa Rablea. I sama je bila pisac i pesnik, a njeno najvažnije delo je "Heptameron", 72 price napisane po uzoru na Bokačov Dekameron, objavljena posthumno 1558/59.

  3. #63

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Meri Kvont
    (Quant, Mary, 1934 - )






    Engleska modna kreatorka. Specijalizovala se za kolekcije namenjene mladima, bila je odgovorna za čelsijevski izgled Engleske 60-ih godina 20. veka i globalnu popularnost mini suknje I vrućih pantalona. Kada je 1957. otvorila uspešan butik poi menu Bazar, prešla je na masovnu proizvodnju svojih kreacija, što joj je donosilo milione dolara godišnje.

  4. #64

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Murasaki Šikibu
    Murasaki Shikibu





    Rođena oko 978. u Kjotu, japanska književnica. Ne zna se njeno pravo ime, a glavni izvor podataka o njenom životu jeste dnevnik koji je vodila od 1007. do 1010. godine. Njeno Delo Genđijeve priče (dovršene oko 1010.) dugačka je i kompleksna pripovest koja se najvećim delom bavi ljubavima princa Genđija i ženama koje je voleo. Izrazito osetljiva na ljudska osećanja i prirodne lepote, ova proza na čudesan način prikazuje život na dvoru carice Jotomonin, čija je Murasaki bila podanica. Smatra se najvećimdelom japanske književnosti i možda prvim romanom u istoriji svetske literature.

    P.S. ovaj tekst posvecujem mojoj sugradjanki...prepoznace se

  5. #65

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Ogasta Ada King Lavlejs





    (Lovelace, Augusta Ada King, rodjena u Londonu 10. decembra 1815 umrla 29. novembra 1852. u Londonu), engleska matematicarka. Bila je cerka pesnika lorda Bajrona. 1835. udala se za Vilijama Kinga, koji je 1838. dobio titulu grofa, cime je ona postala grofica. Jos 1833. kod nje se probudilo zanimanje za analiticke masine Carlsa Bebidza, a 1843. prevela je I komentarisala clanak o ovim masinama Luidjija Federika Menabrea. Zbog pripremanja programa za prototip digitalnog Bebidzovog racunara smatra se prvim racunarskim programerom. Programski jezik Ada nazvan je po njoj.

  6. #66

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Žaklina Onazis Kenedi





    Pravo ime Žaklina Buvije, rođena 28.jula 1929. u Sautemptonu, SAD umrla 19. maja 1994. u Njujorku. Američka prva dama, član visokog društva i izdavač. Kad je diplomorala na Univerzitetu Džordž Vašington 1951. prihvatila je posao izveštača fotografa za Vašington tajms herald. 1953. se udala za senatora Džona Kenedija, koji je postao predsednik 1961. Kao prva dama, preuredila je Belu kuću u originalni federalni stil i organizovala televizijski obilazak rezidencije. Zbog svoje gracioznosti, elegancije i lepote bila je omiljena u američkoj javnosti, a njena široka kultura i lakoća u obraćanju na španskom i francuskom impresionirala je strane državnike. Posle atentata na Kenedija 1963. preselila se u Njujork sa decom, Karolinom ( rodjena 1957) i Džonom Mlađim (1960-1999). 1968. godine udala se za Aristotela Onazisa. Posle njegove smrti 1975. vratila se u Njujork i postala urednik u izdavačkoj kući.

  7. #67

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Izabela I






    Poznata kao Izabela Katolkinja i kao Isabela I (Isabel la Catolica, 1451 1504), kraljica Kastilje i Aragona. Rođena u Madrigal de las Altas Toresu, a umrla u Medini del Kampo, Španija. Ćerka Huana II od Kastilje i Leona, a 1469. udala se za Ferdinanda V. Njena vladavina počela je građanskim ratom koji je izbio zbog njenog stupanja na tron (1474-1479), ali su 1479. kraljevstva Kastilja i Aragon došla u zajednički posed spomenutih vladara iako su oni vladali odvojeno. U desetogodišnjem ratu (1482-1492), Izabela i Ferdinand su uspeli da osvoje Granadu, poslednje muslimansko uporište u Španiji. Godine 1492. Izabela je pružila podršku Kristiforu Kolumbu za putovanje u Novi Svet. Te iste godine pridružila se progonu Jevreja koji je započela Inkvizicija. Zajedno sa svojim verskim savetnicima, reformisala je špansku crkvu.

  8. #68

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Eleanora Akvitanijska

    Eleanor of Aquitanie, 1112 - 1204




    Žena Luja VII Francuskog (1137-1180) i žena Henrija II Engleskog (1152-1180), najmoćnija žena Evrope XII veka. Nasledila je Akvitanijsko vojvodstvo i udala se za naslednika francuskog prestola. Lepa, kapriciozna, odlučna, pratila je Luja u Drugom krstaškom ratu (1147-1149). njeno ponašanje podsticalo je Lujevu ljubomoru. Brak je poništen 1152, pa se udala za Henrija Plantageneta koji je postao kralj Henri II; brak je ujedinio Englesku, Normandiju i zapadnu Francusku. Izrodila je pet sinova, među kojima i buduće kraljeve, Ričarda I Lavlje Srce i Jovana Bez Zemlje, i tri kćeri koje su se udale u druge kraljevske kuće. Njen dvor u Poatjeu postao je kulturno stecište, a posebno je na njemu negovana poezija trubadura. Verovatno je podstakla sinove na pobunu protiv Henrija (1173); kada je pobuna propala bila je zatvorena sve do njegove smrti 1189. Aktivno je učestvovala u vladavini Ričarda I, vladala je zemljom dok je bio u krstaškom pohodu u Svetoj zemlji i za njega je platila otkup Austrijancima. Posle Ričardove smrti 1199. Jovan je postao kralj. Sačuvala je Anžuj i Akvitaniju za Jovana odolevši francuskim pretnjama, a onda se povukla u manastir Fontenvro.

  9. #69

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Cvijeta Zuzorić





    Cvijeta Zuzorić Pešoni ( oko 1552 oko 1648 ), plemkinja, najlepša Dubrovkinja svog vremena. Opevali su je i posvetili joj svoja dela dubrovački pesnici Dinko Zlatarić, Miho Bunić i Nikola Gučetić, kao i Torkvato Taso koji joj je posvetio tri soneta i pet madrigala. Pretpostavlja se da je i sama pisala pesme. Njena kuća u Ankoni bila je stecište najznačajnijih dubrovačkih i italijanskih pesnika.

    Izmedju dva rata u Beogradu je osnovano društvo za pomaganje umetnosti pod njenim imenom. Ovo društvo podiglo je paviljon na Kalemegdanu za umetničke izložbe i danas se koristi u iste svrhe. Udruženje je takođe dodeljivalo i nagrade književnicima i umetnicima.



  10. #70

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Kraljica Natalija Obrenović




    Kraljica Natalija Obrenović (1859 - 5. maj 1941) je bila supruga kralja Milana Obrenovića, kneginja 1875-1882. i kraljica Srbije 1882-1888.
    Rođena je kao Natalija Keško 1859. u Firenci. Otac joj je bio ruski pukovnik Petar Keško, a majka princeza Pulherija od Moldavije. Za kralja Milana se udala 1875. i sa njim je imala sina Aleksandra rođenog sledeće godine. I ljudske i političke razlike dosta brzo su dovele do sukoba između supružnika. Dok je Milan tražio oslonac u Austro-ugarskoj, dotle je Natalija bila rusofil. Natalijina hladnoća i Milanov temperament odvele su ga u brojne ljubavne avanture, koje su vređale Nataliju. Postala je vrlo popularna zbog brige i truda oko ranjenika za vreme rata sa Bugarskom 1885. godine. Otvoren i javan sukob sa Milanom nastao je 1886. godine, povodom njegove veze sa gospođom Nasos.



    Razlaz Natalije i Milana potrajao je više godina, povremeno imao znatne političke implikacije i punio skandalozne hronike. Brak je razveden 1888, pokazalo se na neregularan način, što je kasnije poništeno. Milan je abdicirao 1889. godine, a, kao deo njegovog poravnanja sa vladajućim radikalima i namesništvom, kraljica Natalija je proterana iz Srbije 1. juna 1891. godine. Do formalnog, ali ne i suštinskog pomirenja došlo je 1893, kada joj se Milan obratio za novac, pa su 1894. godine ponovo primljeni u kraljevski dom.
    Za vreme vladavine sina Aleksandra Natalija je pokušala da mu bude glavni savetnik. Zalagala se za orijentaciju na Rusiju i radikale, verujući da bez njih neće biti političke stabilnosti u Srbiji. Uglavnom je živela u Bijaricu u Francuskoj, u vili zvanoj Sašino. U Beograd je došla na duže 1895, pa 1897. godine, kada se opet sukobila sa kraljem Milanom. U njenom društvu se kao dvorska dama nalazila Draga Mašin, u koju se Aleksandar definitivno zaljubio.
    Teško razočarenje Nataliji je donelo venčanje sina Aleksandra sa Dragom Mašin 1900. godine. Najveći udarac doživela je 29. maja 1903, kada je grupa oficira ubila Aleksandra. Posle 1903. izvesnu utehu našla je u društvu jedne španske katoličke porodice, pa je prešla u katoličku veru i zamonašila se. Umrla je petog maja 1941. godine u manastiru Sen Deni kraj Pariza i sahranjena na groblju Lardi kraj Pariza. Njeni memoari se čuvaju u Vatikanu i nisu još uvek objavljeni.





    Testament kraljice Natalije

    Posle majskog prevrata 1903. godine sva imovina porodice Obrenović pripala je Nataliji Obrenović. Postala je veliki dobrotvor. Svojim testamentom velika imanja u Srbiji zaveštala je Beogradskom univerzitetu i manastirima i crkvama koji su zadužbine Obrenovića. A jedan deo u novcu i umetničkim slikama odredila je živim potomcima Jakova Obrenovića, brata kneza Miloša Obrenovića. Kraljica Natalija je 1903. godine želela da imovinu u Srbiji pokloni porodici Jakovljević, ali oni nisu smeli da to prihvate iz straha od tadašnje dinastije Karađorđević, pa je tako više od 7.700 hektara šume dato Beogradskom univerzitetu. Sadržina testamenta nije poznata i o tome postoje samo nagađanja. Ono što se sa sigurnošću može reći je da je sačuvan lični dnevnik kraljice Natalije. Umetnine se nalaze po muzejima i privatnim kolekcijama.



  11. #71

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Angelina Branković

    Prepodobna mati Angelina, svetovno ime Angelina Branković, (umrla 30. jula 1520) je bila kći Đorđa Arijanita Komnina, albanskog gospodara Konjuha u oblasti Škumbe i supruga Stefana Brankovića, sina srpskog despota Đurađa Brankovića.

    Angelina je kćerka albanskog velikaša Đorđa Arijanita Komnina. U roditeljskom domu stekla odlično obrazovanje i vaspitanje. Ljubav prema knjizi ispoljila je još u ranoj mladosti, o čemu svedoče i tragovi njene biblioteke u manastiru Krušedolu. Na poslednjim stranicama Lestvice, koju je napisao u Smederevu 1434. godine inok David, po narudžbini njenog svekra srpskog despota Đurđa Brankovića, sačuvan je zapis: Sija knjiga despotice Angeline monahinje".

    Za slepog Stefana, izgnanog srpskog despota, se udala novembra 1460. U Albaniji su ostali kratko vreme, dok im se nije rodio prvi sin Đorđe. Godinu dana docnije (1461) su napustili Albaniju i po preporuci Skenderbega, Angelininog zeta, otišli u Italiju i u Furlaniji kupuju stari zamak Beograd na reci Taljamentu. Tu je u siromaštvu Angelina provela šesnaest godina, sve do smrti despota Stefana 1476. godine. Tu je rodila još jednog sina, Jovana, i kćer Mariju, koju je udala za monferatskog markiza Bonifacija, dalekog potomka Paleologa.

    Na poziv mađarskog kralja Matije Korvina, Angelina je krenula sa dvojicom sinova preko Beča i Budima za Srem. Sa moštima svoga muža je u Srem stigla februara 1486. godine. Prvo stanište bilo joj je Kupinovo, gde je ubrzo podigla crkvu Svetog apostola Luke i položila u nju mošti svoga muža. Despot Đorđe, koji je od kralja Matije dobio na upravu deo zemlje kojom je upravljao Vuk Branković (Zmaj Ognjeni Vuk"), ubrzo se povukao sa despotskog položaja i oko 1497. godine primio monaški čin dobivši ime Makaš. Nasledio ga je 1493. godine drugi Angelinin sin Jovan, koji je umro 1502. godine.

    Ne zna se pouzdano kada se Angelina zamonašila - možda još ranije, odmah po dolasku u Srem. Podigla je ženski manastir posvećen Sretenju Gospodnjem, nedaleko od budućeg manastira Krušedola, gde provodi ostatak života u molitvi, bdijući nad moštima supruga i sinova. Preminula je 30. jula 1520. godine i sahranjena je najpre u svom manastiru Sretenju, a potom su njene mošti prenete u manastir Krušedol i položene u kovčeg zajedno sa moštima njenog sina Jovana. Turci su 1716. zapalili manstir Krušedol zajedno sa moštima svih Brankovića.

    Žitije prepodobne Angeline napisano je vrlo rano; jedno je sačuvano u Mineju za juli - rukopisu iz 16. veka. To Žitije preveo je na savremeni srpski jezik episkop Mitrofan Šević. Isto Žitije prepodobne Angeline nalazi se u Rimničkom i Moskovskom Srbljaku, dok je u Beogradskom njeno prološko Žitije nešto drugačije.

    Služba prepodobnoj Angelini takođe je rano sastavljena i nalazi se u sva tri Srbljaka pod 30. julom, datumom njene smrti. Kroz celu Službu Angelina se oslovljava kao mati, prepodobna, preblažena, prisnoblažena, dostoblažena i blažena. Himograf joj nije sastavio poseban tropar, već je, s obzirom na njen težak i mučenički život, pozajmio tropar od Teodore, hrišćanske podvižnice iz 5. veka. U Službi se ističe da je muški, u smislu izdržljivosti, provela svoj život iako je bila žena. Naglašeno je da poklonici stoje oko njenih moštiju kao nekada oko kovčega Starog zaveta i da njene mošti isceljuju. Himnograf poziva: Priđite u novi Izrailj, i sve okolne zemlje i gradovi zajedno zbor sastavivši na spomen prepodobne matere naše Angeline, radosnom dušom i srcem božanstvenu grobnicu njenu obgrlimo, blagodat isceljenja primajući. Kroz Službu prepodobne Angeline, iskazane su i njene hrišćanske vrline: čistota podvižničkog života, bezgranično milosrđe, strpljivost i mudrost, odanost supruge i požrtvovanost majke, jer svu sebe predala jesi Bogu". Prepodobna Angelina pominje se i u Službi njenog sina - svetog Jovana - i u Zajedničkoj službi svim svetim Brankovićima od nepoznatog krušedolskog monaha iz 16. veka.

    Kult prepodobne majke Angeline rano je izgrađen. Povod tome je njen težak život; nadživela je muža, oba sina i kćer Maru. Tri puta je prenosila mošti svoga muža - svetog Stefana Slepog - i dva puta sina, i to u velikoj oskudici. Za njihove kivote vezla je zlatnim i srebrnim nitima prekrivače.

    U Kupinovu, blizu crkve Svetoga Luke, sve do 1930. godine postojala je crkva posvećena Prepodobnoj Angelini. Toma Vučić Perišić podigao je 1858. godine u selu Zakuti (Gruža) crkvu posvećenu Majci Angelini.

    Lik prepodobne Angeline nalazi se na svim ikonama svetih Brankovića. Prikazana je u crnoj shimničkoj rizi kao monahinja, sa krstom u desnoj ruci. Na zidnim slikama mati Angelina prikazana je u Rivcu, na južnom zidu, zatim Neredinu, Bokovcu, Golubincima, Jasenovu, Uljmi, Rumenki, Kaću, Sabornoj crkvi u Beogradu, priprati Pećke patrijaršije, u glavnoj crkvi manastira Hilandara, priprati Saborne crkve u Šapcu. U manastiru Klisuri njen lik naslikan je u južnoj pevnici. Na ikonama prepodobna Angelina prikazana je u Maradiku, rad J. Orfelina 1776. godine; Srpskoj Crnji, rad Đure Jakšića 1853. godine; Sabornoj crkvi u Vršcu, rad P. Jovanovića; Ostojićevu, rad D. Aleksića 1871/72. godine. U Parti i Radojevu predstavljena je na pevnicama zajedno sa ostalim Srbima. Ikona Majke Angeline nalazi se još u Kulpinu, Čurugu, Starom Bečeju, crkvi Svetitelja Nikolaja na Novom Groblju u Beogradu, zatim u Malom Bečkereku (Rumunija) i Aradu. Grafička predstava sa njenim likom nalazi se u Rimničkom Srbljaku ispred njene Službe. Po ovom predlošku urađena je jedna ikona za manastir Pakru, koja se sada nalazi u Muzeju Srpske pravoslavne crkve u Beogradu.

    Srpska pravoslavna crkva je proslavlja 12. avgusta/30. jula, i 23/10. decembra.
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

  12. #72

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Eva Peron




    Poznata kao Evita, pravo ime Marija Eva Duarte (Peron, Eva Duarte de, rođena 7. maja 1919. u Los Toldosu, Argentina umrla 26. jula 1952. u Buenos ajresu), druga žena argetinskog predsednika Huana Perona, i, premda bez funkcije, moćan politički lider. Rođena u siromaštvu, bila je glumica kada se udala za Perona. U velikoj meri zaslužna je za uspeh njegove prve kampanje tokom koje je postala miljenica narodnih masa. Radila je kao de facto ministar za zdravstvo i za rad, dajući radnicima velikodušne povišice plate. Uz pomoć dobrotvornih priloga različitih kompanija, radničkih sindikata i elite, osnovala je hiljade bolnica, škola i sirotišta. Umrla je od raka u 33. godini, a njeni sledbenici iz redova radničke klase, pogođeni njenom smrću, uputili su zahtev da se ona kanonizuje.


  13. #73

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Sakagavea





    Žena vodič iz indijanskog plemena Šošona koja je predvodila čuvenu ekspediciju Luisa i Klarka (1804-1806). Pošto su je zarobili Indijanci iz plemena Hidatsa, gotovo čitavu deceniju provela je odvojena od svog naroda pre nego što će početi ekspedicija. Noseći odojče na leđima, prešla je hiljade i hiljade kilometara kroz netaknutu divljinu, predvodeći istraživače belce. U jednom trenutku, Sakagavea je odigrala ključnu ulogu kada je valjalo pribaviti konje i vodiče iz plemena Šošona koje je predvodio njen brat Kameavajt; bez njih ekspedicija bi zacelo propala. Sakagavea je simbol žene koja istrajava uprkos svim opasnostima i oskudici.

  14. #74

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Madam Pompadur





    Markiza Žana Antonaeta de Poason, , rođena 29. decembra 1721. u Parizu, umrla 15. aprila 1764. u Versaju. Poznata kao ljubavnica Luja XV. Kao vrstan poznavalac književnosti i umetnosti, ona se 1741. udaje za Šarl Gijoma le Norman d Etoala i tako stiče poštovanje pariskog društva i samog kralja, koji je 1754. dovodi u Versaj kao svoju ljubavnicu. Ona se u međuvremenu razvodi od svog muža i postaje markiza De Pompadur. Ona, kralj i njen brat, u međuvremenu postavljen za kraljevskog arhitektu, zajedno su isplanirali i izgradili vojnu akademiju i trg Konkord u Parizu, zatim palatu Mali Tijanon u Versaju i mnoga druga zdanja. Ona i Luj XV su takođe privukli veliki broj slikara, vajara i zanatlija svih vrsta koji su tih dvadeset godina koliko je ona održala svoju moć, ounačili pravi procvat umetnosti. Njen politički angažman, međutim, ni izbliza nije bio toliko oštrouman. Vojni savez u koji je Francuska po njenom zalaganju ušla sa Austrijom i protiv protestanata u Nemačkoj doveo je do katastrofalnog Sedmogodišnjeg rata.

  15. #75

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Simonida






    Vizantijska princeza i četvrta žena kralja Milutina. 1299. kao deo dogovora, prilikom sklapanja mira sa Vizantijom, iako maloletna, postala je žena kralja Milutina. Poznata freska s njenim likom nalazi se u manastiru Gračanica. Jedna od najlepših pesama Milana Rakića, Simonida, posvećena je njoj, kao i drama Milutina Bojića Kraljeva jesen.

    Poreklo

    Simonida se rodila 1294. godine kao jedina ćerka vizantijskog cara Andronika i njegove druge supruge Irine (Jolande) od Monferata. Irina je Androniku rodila tri sina: Jovana, Teodora i Dimitrija, ali je takođe i nekoliko puta pobacila. Kada je došlo vreme da se carica ponovo porodi, po rečima istoričara Georgija Pahimera, jedna od dvorskih dama je predložila da se u toku porođaja istovremeno pred ikonama dvanaest apostola održavaju molitve i zapali po jedna sveća iste veličine. Po ovom vizantijskom običaju, novorođenče je trebalo nazvati po apostolu ispred čije ikone bi sveća poslednja dogorela. Pošto se najduže održala sveća pred ikonom sv. Petra, čije je prvobitno ime bilo Simon, Andronikova ćerkica je dobila ime Simonida, apsolutno unikatno u vizantijskoj istoriji.

    Udaja

    Vizantijsko carstvo iz doba vlade Andronika II bilo je pod stalnim pritiskom mnogobrojnih neprijatelja. Evropskim provincijama carstva, pre svega Makedoniji, stalno je pretio srpski kralj Stefan Uroš II Milutin koji je još početak svoje vlade 1282. obeležio osvajanjem Skoplja. Nakon toga, ratoborni srpski kralj je zauzeo čitavu vardarsku Makedoniju, a njegovi ratnici su nastavili da upadaju u vizantijske oblasti. Na kraju, Andronik je 1297. pokušao da preokrene ratnu sreću i protiv Srba je uputio slavnog vojskovođu Mihaila Glavasa Tarhoniota, nekadašnjeg pobednika nad Bugarima. Glavas je pak pretrpeo poraz i po povratku u Konstantinopolj predložio je caru da pokuša da sklopi trajan mir sa srpskim kraljem putem dinastičkog braka. Andronik je prihvatio predlog i uputio je Milutinu učenog diplomatu Teodora Metohita koji je već uspešno ugovorio brak između prestolonaslednika Mihaila IX i Rite-Marije, ćerke jermenskog kralja Kilikije Lava III.

    Pregovori sa srpskim dvorom bili su dugi i neodlučni i Metohit je morao putovati pet puta kako bi uspešno okončao diplomatske igre. I sam Andronik II je u toku pregovora doživeo nekoliko teških preokreta. Car je u početku planirao da Milutinu ponudi brak sa svojom sestrom Evdokijom, udovicom trapezuntskog cara Jovana II Velikog Komnina (1280.-1297.). Međutim, Evdokija je odbila da se po drugi put udaje i vratila se u daleki Trapezunt. Androniku je tada, od neudatih ženskih članova dinastije, preostala jedino petogodišnja ćerka Simonida. Zahvaljujući Metohitovom Poslaničkom slovu mesazonu (carevom prvom ministru) Nićiforu Humnu znamo da je na nemanjićkom dvoru postojala jaka opozicija braku sa vizantijskom princezom. Srpsko plemstvo, ali i vizantijski prebezi, su želeli nastavak rata protiv carstva zarad novih osvajanja i sticanja plena. Pored toga, krajem 1298. umro je bugarski car Smilec i njegova udovica , Andronikova sestra od strica, ponudila je brak Milutinu čime se otvorila mogućnost personalne unije, ili čak i ujedinjenja Kraljevine Srbije i Drugog Bugarskog carstva.

    Posle svih diplomatskih preokreta, carski par je rešio da zarad mira ipak žrtvuje svoju jedinu ćerku. Nakon toga car se suočio sa protivljenjem crkvenih krugova, pre svih strogog carigradskog patrijarha Jovana XII Kozme. Milutin je naime već bio u trećem braku sa Anom, ćerkom bugarskog cara Georgija Tertera. Pored toga i druga supruga, ugarska princeza Jelisaveta (Eržebet) još je bila u životu, tako da je po crkvenom pravu srpski kralj važio za bigamistu. Najzad, kralj je bio ne samo četrdesetak godina stariji od male neveste, već i četiri godine od svog budućeg tasta. Car se 4. marta 1299. sastao sa patrijarhom u Silivriji ali nije dozvolio prvosvešteniku otvaranje spornih pitanja. Uvređeni patrijarh je odbio da se vrati u carigradsku patrijaršiju pre nego što ga car udostoji prijema. I pored toga, Andronik i njegova brojna svita su krenuli u Solun gde su stigli u vreme Uskrsa i gde je proslavljeno venčanje koje je obavio ohridski arhiepiskop Makarije. Prethodno je nepoverljivi Milutin organizovao razmenu talaca i predaju njegove dotadašnje supruge Ane Vizantincima na sredini Vardara. Nakon toga, srpski kralj i njegovi plemići su bili ugošćeni u Solunu gde su obe strane razmenile skupocene darove. Vizantijski car je Milutinu zvanično prepustio teritorije koje je kralj dotada osvojio kao miraz za njegovu ćerku. Time je na ideološkom planu veličina i čast Vizantije i njenog cara sačuvana, a u stvarnosti vardarska Makedonija i severna Albanija su zauvek izgubljeni. U aprilu 1299. godine malena Simonida je otputovala u Srbiju sa svojim vremešnim suprugom.

    O Simonidinom bračnom životu sa Milutinom nije sačuvano je tek nekoliko sporadičnih pomena. Po sporazumu, kojim je srpsko-vizantijska granica povučena linijom Ohrid-Štip-Veles, pri čemu su pomenuti gradovi ostali u rukama cara, Simonida je trebalo da bude vaspitana na srpskom dvoru sve dok ne bude bila dovoljno stara da preuzme sve bračne obaveze. Po srednjevekovnim merilima mlade plemkinje su postajale punoletne obično u 12. godini i tada su i udavane. Po Pahimerovim rečima, prilikom prvog susreta Milutin je, suprotno običajima, sišao sa konja i Simonidu dočekao pre kao gospodaricu, nego kao suprugu. Sam detalj otkriva koliko je Milutin, već iskusni političar i ratnik, pridavao ovom braku, prvom, a pokazaće se i jedinom koji je jedan srpski vladar uspeo da sklopi sa ćerkom vizantijskog cara, formalno prvog među vladarima hrišćanske Vaseljene.

    Sam car se po povratku u Carigrad krajem 1300. godine, nakon podugačkog boravka u Solunu, morao suočiti sa ogorčenim patrijarhom Jovanom XII. Andronik, koji se odlično razumeo u retoriku, teologiju i filozofiju, je posetio patrijarha u manastiru i pridobio ga dirljivim govorom u kome je istakao da je nepovoljni brak sklopljen iz državnih interesa: "Jer car nema drugih roditelja osim zakona i nema druge dece osim svih Romeja." Patrijarha je najviše brinulo pitanje Simonidinog pravnog položaja pošto je Milutin sa Andronikovom ćerkom sklopio četvrti brak koji pravoslavna crkva nije smatrala kanonskim. Opravdanje je nađeno u činjenici da je Milutin sklopio brak sa Bugarkom Anom dok mu je prva žena Jelena, ćerka tesalskog despota Jovana I Duke, još uvek bila u životu. Samim tim, Milutinov treći brak sa Anom bio je pravno i kanonski ništavan, dok je time Simonida sada, kada je tesalska despina bila mrtva, imala sva prava na položaj zakonite Milutinove supruge i srpske kraljice.

    Simonidin brak sa Milutinom izgleda da je najviše bio od koristi njenoj majci. Irina Monferatska bila je, po rečima istoričara Nićifora Grigore, odlučna da obezbedi vizantijski presto jednom od svojih sinova. Međutim, Andronik je imao potomstvo iz prvog braka koje je uživalo prednost u odnosu na njegovu decu sa monferatskom markizom. Kada je propao caričin pokušaj da obezbedi teritorijalne apanaže svojim sinovima, oko Uskrsa 1303. napustila je Carigrad i preselila se u Solun na koji je njena porodica polagala pravo još od Četvrtog krstaškog pohoda 1204. godine. Odatle je redovno pisala zetu Milutinu i Andronik II se u Carigradu počeo bojati da Irina podstiče srpskog kralja na novi rat. Pored toga, Milutin i Simonida su po Grigori, svake godine dobijali sve raskošnije i bogatije poklone od carice-majke. Irina je navodno sve nade polagala u Simonidino potomstvo. Grigora je zabeležio kako je Milutin konzumirao brak sa Simonidom u vreme kada je ona imala samo osam godina (1302) čime je povredio devojčicinu matericu i onemogućio je da rađa [1]. U svakom slučaju, neko vreme posle 1306, kada je Simonida po ondašnjim merilima postala punoletna, postalo je jasno da je mlada kraljica nerotkinja.

    Brak

    Sada se carica Irina okrenula svojim preostalim sinovima, još uvek mladom Dimitriju, i Teodoru koji je od 130 nasledio ujaka Jovana kao markiz od Monferata. Nakon što su srpsko-vizantijski odnosi zahladili u periodu 1308.-1310. godine, Irina je pokušavala da nagovori zeta da srpski presto ostavi jednom od njenih sinova. U tome je carica previdela da je Milutin u skladu sa Deževskim sporazumom iz 1282. imao obaveze da presto ostavi u nasledstvo potomcima svog brata Stefana Dragutina. Pored toga, Milutin je 1309. proizveo svog vanbračnog sina Stefana, budućeg Stefana Uroša III Dečanskog, u mladog kralja i poverio mu Zetu na upravu. Međutim, Milutin je iz građanskog rata (1301-1312) sa bratom Dragutinom, sremskim kraljem, izašao kao pobednik i mladi Dimitrije je verovatno u proleće 1314. godine posetio sestru na srpskom dvoru. Pravi cilj ove posete nije ostao tajna za prestolonaslednika Stefana koji se uz podršku jednog dela vlastele pobunio protiv oca. Stari Milutin pak bio je daleko od bespomoćnog pa je Stefan potučen, zarobljen i na kraju oslepljen. U Žitiju Svetog Stefana Dečanskog iz 15. veka, dečanski iguman Grigorije Camblak je zabeležio kako je Milutin oslepeo sina po želji svoje mlade supruge. Ova priča ipak potiče iz poznijeg hagiografskog izvora i ne smatra se u nauci verodostojnom. Oslepljeni Stefan i njegova porodica su poslati u Carigrad gde su stavljeni pod nadzor cara Andronika. Što se Dimitrijeve posete Srbiji tiče, surovost i neprijatnost zemlje odbijali su ga svom silinom i sprečavali da tamo ostane i živi duže vreme. Nakon Dimitrija i Teodor Monferatski je, verovatno krajem 1316. posetio Milutina i Simonidu ali se pokazalo da ni on ne može da se održi u Srbiji duže. U stvari, među srpskim plemstvom i sveštenstvom se već utvrdilo shvatanje po kome je samo Nemanjin potomak, potomak svetorodnog korena dinastije, mogao biti legitimni vladar, tako da vizantijski prinčevi najverovatnije i nisu imali prave izglede za srpsku krunu. Pitanje naslednika prestola Milutin je rešio u korist svog sina Konstantina koji se uz kralja i kraljicu-maćehu spominje u natpisu na ikoni koju je srpski kralj poklonio 1319. katedrali sv. Nikole u Bariju u južnoj Italiji.

    Monahinja

    Carica-majka Irina Monferatska umrla je najposle u Drami u Trakiji najverovatnije 1317. godine. Simonida je došla na majčinu sahranu i uredila je prenos caričinog tela u Carigrad. Pokojnica je sahranjena u manastiru Hrista Pantokratora, a njeno bogatstvo su razdelila njena deca. Nakon majčine sahrane Simonida se duže zadržala u rodnom Konstantinopolju sve dok nije stiglo srpsko poslanstvo koje je caru zapretilo ratom ukoliko ćerku odmah ne pošalje nazad. Simonida, koja se navodno uplašila za svoj život zbog Milutinovog gneva, odlučila je da pokuša da pobegne od zajedničkog života sa njim tako što će obući monašku odoru. Pošto nije želela da krivica padne na njenog oca sačekala je sa izvršenjem svog nauma dok nije stigla u Ser. Posle noćenja u gradu pojavila se ujutru u monaškoj rizi pred Milutinovim ljudima. Njihovo zaprepašćenje i zbunjenost presekao je Simonidin polubrat, despot Konstantin Paleolog koji joj je strgao monašku odeću, naterao je da obuče svetovnu odeždu i brže-bolje je predao srpskom poslanstvu i pored Simonidinog opiranja i suza.

    Simonidina želja da obuče monašku rizu ispunila se nakon Milutinove smrti 29. oktobra 1321. godine. Već krajem te godine vratila se svome ocu u vizantijsku prestonicu i izvestila ga o novim prilikama u Srbiji. U Milutinovoj biografiji koju je sastavio Danilov nastavljač spominje se da je Simonida kada je 1324. Milutin kanonizovan poslala iz Carigrada skupoceno kandilo i zlatotkani pokrov za njegovu grobnicu. Nakon toga zamonašila se u carigradskom manastiru sv. Andrije. Vizantijski izvori nisu sačuvali ovu vest poznatu Danilovom nastavljaču niti su zabeležili Simonidino monaško ime.

    Iako se zamonašila Simonida je izgleda nastavila da živi na carskom dvoru. Grigora je spominje da je u toku građanskog rata Andronika i njegovog unuka Andronika III Simonida spadala u najuži krug poverenika starog cara. Simonida je oko sebe okupljala lažne proroke i trbuhozborce koji su joj, kao i njenom ocu, ulivali lažne nade u konačan uspeh. Ipak, stariji Andronik je svrgnut i nateran da se povuče u monaški život. Umro je u zoru 13. februara 1332. godine. Na samrti su uz njega bili i monahinja Simonida i Nićifor Grigora koga je bivša srpska kraljica zadužila da održi posmrtni govor.

    U narativnim izvorima Simonida se poslednji put pominje kod njenog poznanika Grigore u vezi sa događajima iz 1336. godine. Kada je Andronik III Paleolog razotkrio zaveru jednog broja mladih carigradskih plemića da pobiju carsku porodicu među osumnjičenima se našao i despot Dimitrije Paleolog, nesuđeni Milutinov prestolonaslednik. Car je suočio optužene pred sinklitom, porotom koju su činili svi episkopi prisutni u tom trenutku u Carigradu, kao i prestavnici stanovništva Carigrada. Simonida, obučena u monašku odoru, prisustvovala je suđenju sedeći u loži sa ostalim gospama iz carske porodice. Andronik je čitavu priliku iskoristio da demonstrira svoje carsko milosrđe prema optuženicima, a preko optužbi protiv Dimitrija je prešao ćutke iz poštovanja prema svojoj tetki Simonidi. Jedan kasniji izvor, spisak znamenitih antipalamita, otkriva da je Simonida bila u životu i tokom 40tih godina 14. veka i da se živo interesovala za teološka pitanja. Moguće da je Nićifor Grigora imao udela u njenom prihvatanju antipalamitskog stava. Zbog ovog pomenika u današnjoj istorijskoj nauci se smatra da je Simonida umrla posle 1345. godine.

    Milan Rakić
    Simonida

    Iskopaše ti oči, lepa sliko!
    Večeri jedne na kamenoj ploči,
    Znajući da ga tad ne vidi niko,
    Arbanas ti je nožem izbo oči.

    Ali dirnuti rukom nije hteo
    Ni otmeno ti lice, niti usta,
    Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo,
    Pod kojim leži kosa tvoja gusta.

    I sad u crkvi, na kamenom stubu,
    U iskićenom mozaik-odelu,
    Dok mirno snosiš sudbu svoju grubu,
    Gledam te tužnu, svečanu, i belu;

    I kao zvezde ugašene, koje
    čoveku ipak šalju svetlost svoju,
    Te čovek vidi sjaj, oblik, i boju
    Dalekih zvezda što već ne postoje,

    Tako na mene, sa mračnoga zida,
    Na počadjaloj i starinskoj ploči,
    Sijaju sada, tužna Simonida,
    Tvoje već davno iskopane oči!

Strana 5 od 8 PrvaPrva ... 34567 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ko voli sex vise, muskarci ili zene?
    Autor veljko yaric u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 79
    Poslednja poruka: 11.12.2014, 19:59
  2. Zene u kuhinji
    Autor yige_gui u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 19.11.2011, 14:57
  3. Zene i fudbal
    Autor Captain Jack u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 25.01.2010, 22:16
  4. Zene i ples
    Autor Vamp73 u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 20.11.2009, 20:58
  5. Zene fudbalera
    Autor astrica u forumu Spomenar
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 04.10.2006, 06:46

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •