Zene koje su obelezile istoriju - Strana 3
Strana 3 od 8 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 115
  1. #31

    02 Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Majke,sve one nebrojene,nigde spomenute majke.Znači,žene koje su odgaile decu,koje su noći provodile nad njihovim glavama stavaljajući im obloge.Sve te majke,bilo da su decu čuvale na selu,li gradu,bilo da su bile obrazovane,ili nepismene,mlade,stare,vesele,ili večno utučene.tako bih barem ja odgovorila na ovu temu.Zbilja,da li postoji negde na svetu spomenik podignut 'majci'?

  2. #32

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Monahinja Jefimija
    (oko 1350. - posle 1405. godine)


    Despotici Jeleni, potonjoj monahinji Jefimiji, sudbina kao da je prvo darovala svu zemaljsku sreću i sve blagodeti koje jedno ljudsko biće može da poželi: bila je kći uglednog vlastelina u državi cara Dušana, kesara Vojihne. Pamtila je cara, sjaj njegove vladavine (njen otac bio je u carevoj pratnji prilikom posete Svetoj Gori 1346. godine). Udala se za Uglješu Mrnjavčevića, koji se brzo uzdigao (sa bratom Vukašinom) za istinskog vladara u južnim oblastima srpskog carstva, naspram nemoćnog mladog cara Uroša i Dušanove udovice, carice Jelene potonje monahinje Jelisavete. Despot Jovan Uglješa i despotica Jelena dobili su sina; Ser (grčki Srres), prestonicu ove južne srpske države na razvalima velikog Dušanovog carstva, Jovan Kantakuzin (vizantijski car i glavni protivnik cara Dušana) naziva "velikim i divnim gradom". Život je mladoj despotici Jeleni morao da izgleda velelepan, bogat, smislen.


    Potom je na ovu sirotu ženu sudbina poslala sve nesreće koje mogu da zadese jedno ljudsko biće: svaku novu težu i mučniju od druge. Umro joj je otac, potom sin, dete mlađe od četiri godine ("mladi mladenac"); u boju kod Černomina (u blizini Jedrene između današnje Grčke i Turske, na polju koji Turci dan danas nazivaju "smrt Srba") 26. septembra 1371. godine poginuo je njen muž, despot Jovan Uglješa; izgubila je porodicu, posede, prihode, državu, društveni dignitet. Po običajima srednjeg veka zamonašila se (nije poznato kada), i došla u državu kneza Lazara, koji joj je pružio utočište. Od mlade vladarke postala je udovica, izbeglica prognanik: sirota monahinja. Ali ni tu nije bio kraj stradanjima: u Kosovskoj bici 1389. godine nestalo je i njenog zaštitnika, kneza Lazara. Čini se da je u deceniji posle boja njen uticaj na kneginju Milicu (supruga kneza Lazara i potonja monahinja Jevgenija) morao da bude veoma veliki: Konstantin Filozof (jedan od poslednjih "univerzalnih naučnika" preturskog pravoslavnog Balkana na dvoru sina kneza Lazara, Stefana Lazarevića; poreklom verovatno Bugarin iz Kosteneca) hvali njenu mudrost i rečitost ("va mnogih glagolanih i vešteh mudrejšija sušti"); Milica (tada već monahinja) držala je Jefimiju u svim teškim i mučnim, prelomnim državnim pitanjima (najpresudnija su bila odnos prema Turcima i suparničkoj vladarskoj porodici Vuka Brankovića, koji očigledno nije pokazao lojalnost prema kući Lazarevića posle Kosovske bitke) "kao neku kulu i pomoć". Godine 1398, u mučnoj misiji koje su preuzele dve monahinje (Jefimija i Milica-Jevgenija) da opravdaju mladog Stefana Lazarevića, budućeg despota (vladara), koji je bio na dvoru sultana Bajazita optužen za neverstvo i planiranu izdaju, posebno se istakla Jefimija. Kako je bilo ovoj umnoj ženi, sada, u ubogoj monaškoj rizi, da hoda gradom (Ser) u kome je pre skoro trideset godina bila gospodarica, i da u onim istim, nekada njenim palatama moli za milost Bajazita i Turke, koji su joj uništili zemaljski život, i sve u tom životu, može samo da se zamisli. Prema Grigoriju Camblaku (srpski monah, koji je kasnije otišao za Rusiju i tamo postao episkop) ova misija dve monahinje i udovice, pored opravdanja za Stefana Lazarevića, imala je i još jedan cilj: izmoljenje i prenos moštiju Svete Petke, iz Trnova (bivše prestonice Bugarskog carstva, koje su Turci 1393 konačno prisvojili svojoj državi) u Srbiju. Sultan je to velikodušno dopustio, videći u tome činu samo verske motive. Ali Jefimija i monahinja Jevgenija su imale nešto drugo u vidu: Sveta Petka je, naime, hrišćanska Demetra, zaštitnica zemlje, svih useva i plodova koje daje zemlja. Sebri (ili Sebari, seljački sloj u srednjevekovnoj Srbiji) u Srbiji koji su u ovim ratnim vremenima bežali sa zemlje, naglo su prestali da to čine, kada su mošti Svete Petke prispele u moravsku Srbiju. I u ovoj, naizgled potpuno verskoj akciji, vidimo mudrost nesrećne udovice despota Jovana Uglješe.


    Ne zna se kada je monahinja Jefimija umrla. Poslednji pomen o njoj nalazimo u jednoj povelji despota Stefana Lazarevića, koji je naziva despoticom (vladarkom), gospođom i majkom. Primila je veliku shimu i promenila ime u Jevpraksija: smatra se da je poslednje godine svoga života provela u manastiru Ljubostinji, zadužbini kneginje Milice, u kojoj je posle Kosovskog boja zamonašen veliki broj udovica, srpskih plemkinja, čiji se muževi nisu vratili iz ove, za Srbe najsudbonosnije bitke (predanje kaže: u toku samo jednog jedinog dana zamonašenje je tražilo tri stotine žena).


    Monahinja Jefimija ostavila je tri zapisa koje danas čitamo kao poeziju i koji spadaju u najznačajnije stranice srpske srednjevekovne književnosti. To su, zapravo, "prinošenija", darovi, koji u sebi zadrže i reči koje je darodavateljka napisala.
    Prva od njih, "Tuga za mladencem Uglješom", upisan je u dvostruku drvenu ikonicu, darovanu manastiru Hilandaru. U dvema sintaksičkim celinama Jefimija kazuje o svom daru - ikonici, Moljenje gospodu Isusu Hristu. obraća se Isus Hristosu i Bogorodici; u molitvenu književnost, koja je prema vizantijskoj tradiciji uvek u opštim mestima, Jefimija unosi dirljivi lični ton: smrt koju je ugledala na svojim roditeljima i na svome sinu, na onima koji su nju rodili i na onome koga je ona rodila ("na roždaših me i na roždanom ot mene mladencu") treba da je vazda podstiče na brigu o odlasku njene vlastite duše, tj. o njenoj sopstvenoj smrti; ona, međutim, ne može kao Hrišćanka da suzdrži bol zbog gubitka sina jer je na to nagoni njena vlastita materinska priroda.
    Drugi Jefimijin zapis na zavesi za carske dveri (srednji deo ikonostasa), namenjen ponovo Sabornoj crkvi u Hilandaru, izvezen je "zlatnom i srebrnom žicom i svilenim koncem plave, malinove, smeđe i crne boje" (Lazar Marković). Iako se u osnovi ovaj tekst poziva na reči Simeona Novog Bogoslova i Simeona Metafrasta, Jefimija ovde s ukusom i osećanjem mere "razvija opšte lično osećanje grešnosti uobičajeno u činu pričešća" (Đorđe Trifunović); zavesa je imala funkciju upravo u okviru tog čina.
    I, konačno, u vreme neposredno pred bitku kod Angore (Ankare, 1402. godine), kada su Stefan i Vuk Lazarević kao Bajazitovi vazali otišli preko mora da se bore (tada su Mongoli pod Tamerlanu ili Timur Lenk napali i porazili Turke), Jefimija je sastavila "Pohvalu knezu Lazaru". U prvom delu tog teksta, u duhu već ustanovljene postkosovske tradicije, Jefimija veliča "novog mučenika", kneza Lazara, koji je svojom smrću na bojnom polju postigao dvostruki podvig: ostavio je "propadljivu visotu zemaljskog gopsodstva" i "sjedinio se sa vojnicima nebeskog cara". "I tako dve želje postigao jesi: i zmiju ubio jesi i mučenja venac primio jesi od Boga".

    U središnom delu "Pohvale", moliteljka traži od kneza da se zauzme i od Boga izmoli pomoć za svoja čeda. Jefimija navodi redom imena Svetih ratnika: Georgija, Dimitrija, Teodora Stratilata, Teodora Tirona, Merkurija i Prokopija: oni treba da budu od pomoći Lazarevim sinovima koji su sa Bajazitom krenuli u bitku protiv Timur Lenka. U poslednjem, trećem delu, Jefimija se mrtvome knezu zahvaljuje na njegovoj dobroti: on je nju, strankinju, primio i ishranjivao "izobilno"; sada ga moli da je ponovo ishrani i da utiša "buru ljutu duše i tela mojega". Strašna glad i nesreće koje su došle na Balkan sa Osmanlijama, o čemu piše neku deceniju ranije monah Isaija Srbin, pojavljuju se i u Jefinijinim rečima: motiv telesne i duševne bure, i prehranjivanja, dolazi iz uboge, gladne stvarnosti u kojoj monahinja veze svoj pokrov.


    Samo su antička Grčka i Vizantija imale pesnikinje i spisateljice . Jefimijina tri zapisa spadaju u prva ostvarenja žena-pisaca na evropskom tlu: Francuska će, nešto kasnije, dobiti literarnu parnakinju Jovanke Orleanke, postesu Kristinu de Pizan (1362-1430), a srednjevekovna Rusija svoju pesnikinju: kneginju Jevdokiju, udovicu kneza Dimitrija Donskog.

    Pohvala Sv. knezu Lazaru

    U krasotama ovog sveta vaspitao si se od mladosti svoje,
    O novi mučeniče kneže Lazare,
    I krepka ruka Gospodnja među svom zemaljskom gospodom
    Krepkog i slavnog pokaza te.
    Gospodstvovao si zemljom otačastva ti
    I u svim dobrotama uzveselio si uručene ti hrišćane
    I mužastvenim srcem i željom pobožnosti Izašao si na zmiju
    I neprijatelja božanstvenih crkava,
    Rasudivši da je neistrpljivo za srce tvoje
    Da gleda hrišćane otačastva ti
    Ovladane Izmailćanima,
    Ne bi li kako ovo postigao:
    Da ostaviš propadljivu visotu zemaljskog gospodstva
    I da obagriš krvlju svojom
    I sjediniš sa vojnicima nebeskog cara.
    I tako dve želje postigao jesi:
    I mučenja venac primio jesi od Boga.
    Sada ne predaj zaboravu voljena ti čeda
    Koja si sirota ostavio prelaskom tvojim,
    Jer otkako si ti u nebeskom veselju večnom,
    Mnoge skrbi i bolezni obuzeše voljena ti čeda
    I u mnogim skrbima život provode,
    Pošto su ovladani Izmailćanima.
    I svima nam je potrebna pomoć tvoja,
    Te se molimo zajedničkom Vladiki
    Za voljena ti čeda,
    I za sve koji im s ljubavlju i verom služe.
    Tugom su mnogom združena voljena ti čeda,
    Jer oni što jedoše hleb podigoše na njih bunu veliku
    I tvoja dobra u zaborav staviše,
    O mučeniče.
    No ako si i prešao iz života ovoga,
    Skrbi i bolezni čeda svojih znaš
    I kao mučenik slobodu imaš pred Gospodom,
    Prekloni kolena pred Vladikom koji te je venčao,
    Moli da mnogoletni u dobru život
    Voljena ti čeda provode bogougodno,
    Moli da pravoslavna vera hrišćanska
    Neoskudno stoji u otačastvu ti,
    Moli pobeditelja Boga
    Da pobedu podari voljenim ti čedima,
    Knezu Stefanu i Vuku,
    Za nevidljive i vidljive neprijatelje,
    Jer ako pomoć primimo s Bogom,
    Tebi ćemo pohvalu i blagodarenje dati.
    Saberi zbor svojih sabesednika, svetih mučenika,
    I sa svima se pomoli proslavitelju Bogu,
    Izvesti Georgija,
    Pokreni Dimitrija,
    Ubedi Teodore,
    Uzmi Merkurija i Prokopija
    I četrdeset sevastijskih mučenika ne ostavi,
    U čijem mučeništvu vojuju čeda tvoja voljena,
    Knez Stefan i Vuk,
    Moli se da im se poda od Boga pomoć,
    Dođi, dakle, u pomoć našu, ma gde da si.
    Na moja mala prinošenja pogledaj
    I u mnoga ih uračunaj,
    Jer tebi ne prinesoh pohvalu kako priliči,
    Već koliko je moguće malome mi razumu,
    Pa zato i male nagrade čekam.
    No nisi tako ti, o mili moj gospodine i sveti mučeniče,
    Bio malodaran u propadljivom i malovečnom,
    Koliko više u neprolaznom i velikom,
    Što primio jesi od Boga,
    Jer telesno stranu mene u tuđini
    Ishranjivao jesi izobilno,
    Te sada te molim oboje:
    Da me ishraniš
    I da utišaš buru ljutu duše i tela mojega.
    Jefimija usrdno prinosi ovo tebi sveti.
    nije dotakla ništa što bi moglo da boli
    njene ruke su bele kao led
    njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje

  3. #33

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Od pomenutih izdvajam Majku Terezu, Jefimiju, Mariju Kiri i "Majke,sve one nebrojene,nigde spomenute majke", jer se nisu do'vaćale oružja i politike. Dodajem još i žene koje su takođe mnogo toga novog unele u ovaj svet i učinile ga manje ružnim i nesrećnim: Majka Hrabrost, Ana Karenjina, Margarita - Majstorova, Pepeljuga, Snežana, Crvenkapa. A još i jednu:

    Агнеш Хелер је рођена 1929. године у Будимпешти, као кћерка јеврејских родитеља. Њен отац и многи чланови породице постају жртве нацистичког терора против јевреја током Другог светског рата. Њој и њеној мајци успева у више наврата, делимично срећом, делимично правовременим скривањем и бегом, избегавање депортације.
    После матуре, 1947. уписује физику и хемију на универзитету у Будимпешти, убрзо затим, под утисцима предавања Ђерђа Лукача, мења смер и почиње студирати филозофију. Године 1955. докторира на катедри за филозофију и постаје Лукачев асистент.
    После дугогодишњих политичких репресалија у Мађарској, 1977. године Хелер емигрира у Аустралију где, 1978. године на Ле Тробе универзитету у Мелбурну, постаје професор социологије, где остаје до 1983. Као наследница Хане Арент, 1986. године се запошљава на катедри за филозофију на Новој школи за социјална истраживања у Њујорку. Живи у Будимпешти и у Њујорку.
    Њених пет принципа (истинске) демократије:
    1) принцип слободе;
    2) политичке правде;
    3) једнакости;
    4) непристрасности и
    5) правичности.
    Рекла је још и једну лепу ствар: да љубавници треба да воде љубав, али не и да је черече.
    Уз напомену да је многи сматрају највећом женом-филозофом (да не кажем филозофкињом), препоручујем и њену књигу "Дијалог о љубави".
    Poruku je izmenio Bazarov, 22.04.2008 u 00:04
    "All I got is a red guitar, three chords, and the truth."

  4. #34

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Nije je obelezila nicim lepim, niti plemenitim, ali je ipak usla u istoriju i bice zapamcena

    Eva Braun



    Eva Ana Paul Braun (nem. Eva Anna Paula Braun) (6. februar 1912. Minhen, Nemačka - 30. april 1945.) je dugo bila životna saputnica (i supruga na jedan dan i jednu noć) Adolfa Hitlera.

    Rođena je u Minhenu. Bila je kćer školskog učitelja. Obrazovala se u poslovnoj školi, ali je uvek bila posvećena atletici i bavljenju sportom. Nekoliko meseci je radila kao recepcionista u bolnici, i onda je prihvatila posao kao lični asistent nacističkog fotografa Hajnriha Hofmana. Tu je srela Hitlera 1929. godine i zaljubila se u njega na prvi pogled. On joj se predstavio kao Gospodin Vuk (to je ime Adolf Hitler koristio u počecima svog politčkog života radi bezbednosnih razloga). Svojim prijateljicama ga je opisala kao ljubaznog čoveka u godinama, sa smešnim brkovima i velikim šeširom. I Adolfova i Evina familija su bili protiv veze. Hitler se zagledao u nju nakon što se njegova rođaka Geli Raubal, kćerka njegove polusestre u koju je bio jako zaljubljen, ubila. Neki nagađaju da ju je Hitler lično ubio, a neki da je naručio ubistvo.

    Eva je pokušala samoubistvo 1935. godine, zbog nesuglasica u vezi sa Adolfom Hitlerom. Imala je jak uticaj na Adolfa Hitlera, i neki istoričari tvrde da su neke od najgorih ideja bile njene zamisli koje je saopštila Hitleru. Za vreme rata je živila sa Adolfom i pomagala mu je u ličnim poslovima. Neki od nacista su je hteli ukloniti, jer su je smatrali prevelikim rizikom za Treći Rajh. Kad je počela okupacija Berlina od Sovjetske Crvene armije, vreme je provodila zajedno sa njim u bunkeru.

    Ubila se zajedno sa Hitlerom 30. aprila 1945. godine u bunkeru.Njeno telo je spaljeno zajedno sa telom Adolfa Hitlera.

    wikipwdia

    Firer i Eva




    EVA Braun i Hitler upoznali su se krajem 1929, u studiju svog prijatelja, učitelja javnog govorništva i zvaničnog fotografa, naciste Hajnriha Hofmana. Hitler je ušao u trenutku kad je Eva bila na lestvama i slagala robu na policu, pri čemu su joj nehotice bile otkrivene lepo oblikovane noge.

    Hiltera je očaralo Evino totalno neznanje o njemu, njegovoj stranci i politici uopšte. I to što je bila veoma zgodna: plavooka plavuša koja je oksiženom blajhala kosu, šminkom isticala svoje otmene crte lica.

    Eva je i dalje bila samo jedna od mnogih žena, mada prva koju je Hitler pozvao da zajedno provedu noć.

    Hitler je, međutim, Evu stalno zanemarivao u dužim periodima, a ona je čekala kod kuće, usamljena i dokona. Godine 1932. odlučila je da ga uplaši da bi je shvatio ozbiljno. Uzela je očev revolver od 6.35 kalibara i uperila ga u sebe. Metak je lako izvađen, a Eva je bila zadovoljna što je Hitler, sa cvećem u ruci, posetio u bolnici.

    Nedelju dana pošto je 1933. došao na vlast, Eva je napunila dvadeset jednu. Da bi to proslavili, Hitler joj je poklonio komplet jeftinog nakita od turmalina koji je ona do kraja života čuvala kao dragocenost.

    NJENI su roditelji 1934. najzad otkrili da je u vezi sa Hitlerom. Otac joj je bio ponižen kad je saznao da je njegova ćerka Hitlerova ljubavnica, ali, imajući u vidu Firerov položaj, malo je toga mogao da učini da bi vezu prekinuo.

    Na svoj dvadeset treći rođendan, 6. februara 1935, Eva je počela da vodi dnevnik. U prvoj belešci žalila se da je Hitler poslao ženu svoga ađutanta u Hofmanov studio, s toliko cveća za Evu da je kancelarija mirisala na mrtvačnicu, ali nije joj poklonio ono za čim je čeznula, malog jazavičara da joj pravi društvo za vreme njenih usamljeničkih bdenja.

    U maju 1935, Eva je otkrila da ima ozbiljnu suparnicu, Juniti Valkirije Mitford,
    prsatu debelonogu ćerku engleskog lorda Redžgejla. Napisala je Hitleru pisamce u kojem mu je dala rok da joj se javi. Kad je rok prošao, progutala je dvadeset četiri tablete za spavanje...

    Pokušaji samoubistva privlačili su Hitlerovu pažnju i ubeđivali ga da preduzme nešto. U avgsutu je Evu preselio u njen novi stančić i ukrasio ga izuzetnim slikama koje je "pozajmio" iz nemačkih muzeja ili ukrao iz jevrejskih umetničkih zbirki. Ubrzo je preselio u posebnu kuću, s odlično opremljenim podzemnim bunkerom, u predgrađu Minhena. Naložio je da Eva dobije privatnu telefonsku liniju, "mercesdes benc" sa stalnim šoferom i, kao najbolji poklon, dva škotska terijera.

    U APRILU 1945. kraj je bio na vidiku. Hitler se preselio u luksuzni dvospratni bunker ispod Kancelarije Rajha u Berlinu, a Eva mu se tu pridružila. Nastavila je da sređuje nokte i namešta kosu, i da se presvlači nekoliko puta dnevno.

    Dok su on i Eva ručkali svoj prvi i poslednji doručak, sad već kao muž i žena, jedan ađutant uručio je Hitleru Rojtersovu depešu u kojoj se izveštavalo da su Musolini i Klara Petači, njegova ljubavnica, uhvaćeni i ubijeni, a onda razvlačeni ulicama Milana na glavnom trgu obešeni glavama nadole. Hitler je bio užasnut. Naredio je da se u bunker donese benzin da bi njegovo i Evino telo bilo spaljeno umesto da ih onako oskrnave.

    Kad je došlo vreme za čaj, ona i Hitler su se oprostili i svako se vratio u svoju sobu. Nekoliko minuta kasnije, odjeknuo je pucanj iz pištolja. Hitler se ustrelio pošto je ispio cijanid. Eva je umrla istog trena pošto je takođe popila cijanid.

    Tela su odvučena u vrt Kancelarije Rajha, zatim su zalivena benzinom i zapaljena.

    Piše: Elizabet Abot
    Covek je sinteza beskonacnosti i konacnosti,prolaznog i vecnog, slobode i nuznosti, kratko: sinteza.

  5. #35

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Kraljica Viktorija

    Viktorija (Aleksandrina Viktorija), 24. maj 1819. - 22. januar 1901. je bila britanski monarh. Vladala je od 20. juna 1837. do svoje smrti. Njena šezdesettrogodišnja vladavina je najduža vladavina jednog britanskog monarha. Osim nasledne titule Kraljice Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Irske, bila je prvi monarh koji je poneo titulu Carice Indije.

    Vladavina kraljice Viktorije je obeležena velikom ekspanzijom Britanskog carstva. Viktorijansko doba, na vrhuncu industrijske revolucije, bilo je period velikih socijalnih, ekonomskih i tehnoloških promena u Velikoj Britaniji. Viktorija je bila poslednji monarh Kuće od Hanovera. Njen naslednik pripadao je dinastiji Vindzora (Kuća Saks-Koburg-Gota)


    Kraljica Viktorija je bila prvi moderni vladar Britanije. Prethodni vladari su bili aktivni učesnici u procesu vladanja. Serija zakonskih reformi dovela je Donji dom Parlamenta na mnogo uticajniji nivo, na račun monarha i Kuće Lordova - Gornjeg doma Parlamenta. Kraljevska uloga postala je simbolična. Od vremena Viktorijine vladavine pa nadalje, monarh je, po rečima Valtera Bejghoa, imao pravo da bude konsultovan, da savetuje i upozori.

    Viktorijina vladavina je postala više simbolična nego politička, sa jakim naglaskom na moralu i porodičnim vrednostima, na suprot seksualnim, finansijskim i ličnim skandalima koji su bili povezivani sa prethodnim članovima Kuće Hanover, koji su diskreditovali monarhiju. Viktorijina vladavina je u Britaniji uspostavila koncept porodične monarhije sa kojom je nastajuća srednja klasa mogla da se poistoveti.

    Na međunarodnom nivou, Viktorija je bila veliki igrač, ne samo kao slika vezana za imperijalni uticaj Britanije u njenim kolonijama, nego i zbog porodičnih veza sa mnogim evropskim vladarskim porodicama, koje su joj donele nadimak baba Evrope. Kao primer ovog statusa može da se navede činjenica da su tri glavna vladara zaraćenih zemalja u toku Prvog svetskog rata bili Viktorijini unuci ili oženjeni njenim unukama. Osmoro od devetoro njene unučadi udalo se ili oženilo članovima drugih vladarskih porodica u Evropi, a deveta unuka, princeza Luiz, udala se za škotskog vojvodu.



    2004, evropski vladari i bivši vladari potekli od Viktorije su:

    * Elizabeta II od Ujedinjenog Kraljevstva, kraljica Velike Britanije,
    * Harald V od Norveške, kralj Norveške,
    * Karl XVI Gustav od Švedske, kralj Švedske,
    * Margareta II od Danske, kraljica Danske,
    * Huan Karlos I od Španije, kralj Španije,
    * Konstantin II od Grčke, kralj Helena, svrgnut s trona,
    * Mihael od Rumunije, kralj Rumunije, svrgnut s trona.

    2002. godine, BBC je sproveo istraživanje na temu 100 najvećih Britanaca. Viktorija se našla na jedanaestom mestu.

    Izumi Viktorijanskog doba uključuju poštanske marke i železnicu.

    Kraljica Viktorija je bitanski monarh u čiju je slavu podignuto najviše spomenika na celoj teritoriji Britanske imperije.

    Više lokacija u svetu je imenovano prema Viktoriji:

    * australijska država Viktorija,
    * prestonica Britanske Kolumbije,
    * prestonica oblasti Saskačevan u Kanadi,
    * najveće jezero u Africi,
    * najveći vodopadi na svetu, itd.

    izvor: Wikipedia

    Neki od pisaca koji su stvarali u njeno doba su: sestre Bront (Anne, Emily i Charlotte Bront),Charles Dickens, Oscar Wilde, William Thackeray, Lewis Carroll, Thomas Hardy, Lord Alfred Tennyson, Christina Rossetti, Robert Browning, Elizabeth Barrett Browning, Edward Bulwer-Lytton, Wilkie Collins, Benjamin Disraeli, George Eliot, George Meredith, Elizabeth Gaskell, George Gissing, A. E. Housman, Rudyard Kipling, Robert Louis Stevenson, Bram Stoker, Philip Meadows Taylor, Anthony Trollope, George MacDonald, G.M. Hopkins i mnogi drugi.
    Poruku je izmenio Cecara, 19.05.2008 u 11:32
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  6. #36

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Draga Mašin Obrenović




    Gornji Milanovac 23. septembar 1861. - Beograd 30. maj 1903. godine

    Draga Obrenović, devojačko Lunjevica, je bila kraljica Srbije i supruga kralja Aleksandra Obrenovića, poslednjeg kralja iz dinastije Obrenovića. Pre nego što je postala kraljica, Draga je bila udovica inženjera Svetozara Mašina i bila je dvorska dama na dvoru kraljice Natalije Obrenović. Ubijena je zajedno sa suprugom tokom Majskog prevrata 30. maja 1903.

    Mladost

    Draga Lunjevica je rođena 23. septembra 1867. godine u Gornjem Milanovcu u bogatoj porodici Lunjevica. Dragin otac, Pantelije Lunjevica je bio okružni načelnik Gornjeg Milanovaca, a majka Anđelija domaćica. Pored Drage, Anđelija i Panta su u braku imali još sinove Nikodija i Nikolu i ćerke Hristinu, Vojku i Anu.

    U svojoj devetoj godini, Draga je poslata na školovanje u Beograd. Osnovu školu je završila u Beogradu, zatim i "Cermankin zavod", odnosno "Ženski zavod". Tu je naučila više stranih jezika, među kojima ruski, francuski i nemački jezik. Za vreme boravka u Beogradu, Draga se počela baviti pisanjem romana i pripovedaka, prevođenjem knjiga za novac. I pored toga što je otac vodio dosta računa o njoj, kao vrlo mlada devojka je počela da zarađuje za život. Čak je objavila i nekoliko zanimljivih priča za inostrane časopise. Volela je da čita, a naročito je volela da čita Stendala.

    U Beogradu se prvi put zaljubila u studenta Bogdana Popovića, kasnije profesora i teoretičara književnosti, koji je od Drage bio stariji tri godine. Često su se sastajali u klubu književnika, gde je Draga često navraćala. Međutim, želje Draginih roditelja odvešće je potpuno daleko od Popovića.

    Prva Dragina udaja

    Za vreme svog boravka u Beogradu, dok je još stanovala u predgrađu Zemuna, dogodila joj se teška nesreća. Jednom se vraćala po poledici, okliznula se i nezgodno pala. Kasnije je ustanovila da ne može da rađa. Ovu svoju tajnu je dugo brižljivo skrivala, nadajući se da će se pronaći lek za to. Jedino je to rekla kraljici Nataliji Obrenović za vreme svog boravka u Bijaricu, a ova je to iskoristila da u pismima savetuje svog sina da nipošto ne sme da uzme ženu koja je nerotkinja.

    Čim je napunila šesnaestu godinu, roditelji su počeli da je spremaju za udaju. Rudarski inženjer Svetozar Mašin je bio dobar poznanik njenog oca, a uz to imao je i bogato poreklo. Svetozar Mašin je bio petnaest godina stariji od Drage. Njegov otac je bio ugledni lekar i služio je na dvoru kod kneza Mihaila i kralja Milana Obrenovića. Dragin dever, a Svetozarov brat, Aleksandar Mašin će kasnije biti jedan od vodećih zaverenika u njenoj likvidaciji, a jedno vreme biće i načelnik generalštaba srpske vojske. Draga Mašin je rekla Bogdanu Popoviću da će se zbog roditljeske prisile udati za Svetozara, ali da tu nema ljubavi, već samo koristi. Tako su se rastali u Beogradu.

    Svetozar i Draga su se venčali avgusta 1883. godine u Sabornoj crkvi u Beogradu. Draga je često je odlazila na dvor kralja Milana Obrenovića, koji je bio odličan prijatelj Svetozara Mašina. U braku sa Svetozarom Mašinom živela je tri godine, a zatim je postala udovica. Nasledila je njegovu penziju i ime. Aleksandar Mašin se toliko protivio ovome, da je kasnije optužio lično Dragu da je ubila njegovog brata.

    Za vreme dok je bila udovica, Draga je nastavila da piše romane i pripovetke. Prevela je roman "Mačije oko". Stanovala je u Svetozarevom državnom stanu u Smederevu, sve dok nije bila primorana da se iseli, kada se vratila u Beograd. Za vreme svog boravka u Beogradu, umrli su joj oba roditelja i Draga je morala da se sada stara i o sebi i o svojim najbližima. U Beogradu je bila urednica u časopisu "Domaćica", i član srpskog novinarskog društva.

    Zbog teškog materijalnog stanja, Draga Mašin je pokušala da se uda za jednog francuskog inženjera, ali bezuspešno.


    Draga u mladjim godinama


    Draga kao udovica

    Venčanje Aleksandra i Drage

    U vreme dok je kralj Milan još uvek imao uticaja u zemlji, oformljena je nova vlada na čelu sa dr Vladanom Đorđevićem. Prvo pitanje koje je Đorđević postavio ministrima bilo je pronalaženje dostojne žene mladome kralju. Kralj Milan je predložio da to bude nemačka princeza Šamburg Lipe, ćerka njegovog velikog prijatelja. U Beogradu se već tada znalo za ljubav Aleksandra i Drage. Draga Mašin je često pozivana na svaki važan prijem. Svi su tada hvalili njenu taktičnost, otmenost, lepotu, pamet i suzdržanost. Kralj Milan je predao presto svome sinu Aleksandru i jedno vreme ostao u Srbiji.

    Čitavu Srbiju je uzbunila vest koju je saopštio kralj Aleksandar 8. jula 1900. da je isprosio ruku Drage Lunjevice-Mašin, unuke Nikole Lunjevice, borca u ratovima za oslobođenje Srbije. Patrijarhalni Beograd tada nije bio spreman da prihvati za novu kraljicu ženu koja je dvanaest godina starija od kralja, uz to i udovica. Naročito su se ovome oštro suprostavili ministar policije Đorđe Genčić, koji je odmah iz policijskih arhiva izvadio dvanaest dokumenata o Draginim navodnim ljubavnicima, a iz Rusije se javila kraljica Natalija Obrenović, oštro govoreći protiv Drage da je bila bludnica i da je nerotkinja.

    Ženidbi se naročito suprostavio bivši kralj Milan, koji je u znak protesta napustio Srbiju i otputovao za Bukurešt, pa za Beč, gde je naredne godine i umro. Kralj se potpuno okrenuo protiv oca, pa je čak pomilovao i radikale, koji su ležali na robiji zbog Ivanjdanskog atentata na kralja Milana. Kralj Aleksandar je zakazao venčanje sa Dragom Mašin za 23. jul 1900. i pozvao sve dobronamerne građana da vide za kraljicu pravu Srpkinju, označivši novu politike da se srpski vladari žene Srpkinjama, a ne više inostranim princezama. Vlada je zbog ove kraljeve odluke podnela ostavke, a ministar inostranih poslova Andra Đorđević je otišao kod beogradskog mitropolita da ga moli da ne da blagoslov mladom kralju. Za to vreme Draga Mašin je bila predmet čaršijskih ogovaranja.

    Mladi Kralj je otišao kod beogradskog mitropolita da moli blagoslov jer se ženi pravom Srpkinjom, na šta ga je mitropolit odbio. Kralj je zapretio adbikacijom i odlaskom sa Dragom u Bijaric i prepuštanju zemlje bez kralja. Mitropolit je pristao i sve je dogovoreno za venčanje kraljevskog para u Beogradu. Još radosnije vest za Aleksandra je bila vest da će kum na venčanju biti sam do ruski car Nikolaj II Romanov.

    Na dan venčanja, pred kućom Drage Mašin pojavili su se hiljade građana, koji su nosili njene slike i klicali joj. Povorka je krenula prema Sabornoj crkvi, gde se trebao obaviti čin venčanja. Sveštenici su od ranog jutra iznosili ikone, kandila i sveće. Kralj Aleksandar se pojavio tog jutra na venčanju u vojnoj uniformi, ca epoletama i odlikovanjima, a Draga Mašin u venčanici od bele čipke sa brilijantskom dijademom na glavi. U crkvi su čin venčanja obavila dva mitropolita, episkopi i dvadeset šest arhimandrita. Počasnu pratnju su činili oficiri srpske vojske, među njima i Dragutin Dimitrijević Apis, sa činom kapetana. Posle obavljenog venčanja, po izlazu iz crkve, narod je uzvikivao: „Živeo Kralj! Živela Kraljica Draga!“

    Kralj je održao svečani govor gde je rekao da se od danas prekidaju bliske veze koje je bivši kralj Milan činio sa Austro-Ugarskom i da se Srbija okreće miru i blagostanju. Međutim, kraljica Natalija se javno u pismu odrekla svoga sina i zažalila je što ga je rodila, a kralj Milan se javio iz Beča i poručio da njegova noga više neće kročiti u sramotnu Srbiju kojom vlada njegov sin i žena koja je deset godina starija od njega. Uveče, posle venčanja, održana je svečanost u Dvoru i napravljen je počasni bal, a jedno kolo koje je tada odigrano, po želji kralja Aleksandra, nazvano je „Kolo Kraljice Drage“.


    Venčana fotografija kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović

    Kraljica Draga Obrenović

    Nije prošlo ni godinu dana od venčanja kraljevskog para, a već 8. maja 1901. Kralj Aleksandar je saopštio da je kraljica Draga trudna i da će Srbija da dobije potomka Obrenovića. Pre samog objavljivanja, Draga se nalazila u kraljevskom letnjikovcu u Smederevu, kada je stigao doktor Kole iz Pariza i saopštio joj da je u blagoslovenom stanju. Kao prvu akciju za ovu radosnu vest, kralj Aleksandar je pomilovao sve političke zatvorenike, naročito radikale i one koji su se protivili njegovoj ženidbi. Tako su tada na slobodu pušteni Nikola Pašić, Đorđe Genčić i mnogi drugi. Kralj je u čast kraljičine trudnoće priredio besplatni bal gde su se sakupili 800 gostiju. Kraljica Draga se pojavila u svečanoj ampir haljini i pozdravila sve prisutne i dobronamerne ljude koji su došli i rekla je da se radi održavanja trudnoće nalazi u kraljevskom letnjikovcu u Smederevu, da malo jede, da se malo kreće i da po ceo dan čita i piše. Draga je baš tada započela da piše svoje autobiografsko delo „Ja Draga“, koju su posle njene smrti odneli zaverenici sa sobom.

    Kum Nikolaj Romanov je u znak dobrih vesti iz Srbije kupio i poslao za Srbiju zlatnu kolevku za budućeg naslednika. U čitavoj radosti oko kraljičine trudnoće, kralj je dobio vest da je njegov otac umro u Beču. Kraljicu Dragu je pogodilo to što je želeo da bude sahranjen izvan Srbije, jer je bio ljut na nju i kralja. Kralj Aleksandar je poslao svoje izaslanike na sahranu, a u pomen svoga oca održao je molevstvije za pokoj duše u Sabornoj crkvi u Beogradu, gde se u crnini pojavila i Draga. Međutim, sve snove o nasledniku je raspršio ugledni ruski lekar Snjegirev, koga je zajedno sa profesorom Gubarevom, po nagovoru kraljice Natalije, u Srbiju poslao Nikolaj Romanov da potvrdi nalaze doktora Kolea. Konzilijum lekara je došao u maju 1901. u Smederevo i pregledao Dragu. Nalaz je bio da trudnoće nema, niti je ikada i bilo. Ovakva vest je zaprepastila Aleksandra, koji je od ađutanta zatražio pištolj da ubije ginekologe, jer je verovao da su oni prekinuli trudnoću.

    Kao znak pažnje prema svojoj ženi, on je izdao zapovest da se 4. konjički puk kralja Milana od 23. maja zove "Konjički puk kraljice Drage." Kralj se morao pomiriti sa odlukom da trudnoće nije bilo i zajedno sa Dragom se vratio u Beograd. Otada je ličnost kraljice Drage bila srozana u narodu.

    Kraljica se sa Aleksandrom nastanila u Starom Kraljevskom Dvoru, gde je jednu sobu uredila po svome ukusu i naručila mnoštvo stvari iz Francuske i Švajcarske. Imala je svoju pratnju, spremačicu, krojačicu i dizajnerku i često je odlazila na svečane balove i prijeme. Odlazila je u klub književnika, čiji je bila nekadašnji član, stipendirala mlade književnike, pomagala dečijem sirotištu i uvela je veliku štednju na dvoru. Uz to, veoma je cenila Branislava Nušića i postavila ga za upravnika Narodnog pozorišta, a Jovanu Skerliću je plaćala studiranje u Ženevi. Pored toga, kraljica Draga je finansirala Zmajev Neven i spomenik Vojislavu Iliću.

    U to vreme, kralj je bio zauzet političkim problemima u zemlji. Stalno je donosio Ustave, da bi ih preko noći obarao. Menjao je vlade prema svom nahođenju. Pored oficirske zavere, koja se tada javila u glavama mladih oficira zbog srozavanja zemlje minulim događajima, prvi otvoreni protest protiv kralja Aleksandra i kraljice Drage dogodio se 23. marta 1902. kada su na ulice izašli socijalisti predvođeni Dimitrijem Tucovićem i Ljubomirom Jovanovićem, jer im je vlada Dimitrija Cincar-Markovića zabranila marksistički skup. Demonstranti su krenuli prema Terazijama, u nameri da se stignu do Kraljevskog dvora. Tu je došlo do sukoba sa žandarmerijom, gde su dva protestanta stradala.

    Kraljica Draga je počinjala da sve više bude nezadovoljna. Predložila je da se povuče iz kraljevog života i da se on oženi ženom koja može da mu rodi naslednika, ali ju je kralj odvratio od takvih predloga i tražio da ostane s njim.

    Ubistvo kralja Aleksandra i kraljice Drage Obrenović

    Narodno nezadovoljstvo je iskoristila zaverenička organizacija da još više ubrza izvođenje atentata. Povod za završetak odlaganja je bilo ubistvo u Smederevu jednog srpskog žandarma od strane Draginog rođenog brata Nikole Lunjevice, dok se nalazio u pijanom stanju. Zaverenicima se priključio i pukovnik Aleksandar Mašin. Kao dan za početak akcije određena je noć između 29. i 30. maja 1903, jer se tada u Dvoru nalazila zaverenička grupa na dužnostima. Te večeri, kralj i kraljica su se vratili sa večere kod kraljičine rodbine i otšli na spavanje. Zaverenička akcija je počela tačno deset minuta posle ponoći. Zahvaljujući zaverenicima u Dvoru, oficiri su brzo uleteli u sobu kralja Aleksandra i kraljice Drage, ali u krevetu nije bilo nikog. Na toaletnom stočiću su pronašli Dragin omiljeni roman „La trahison“, okrenut na 80. strani.

    Oficiri su pretražili celu sobu, otvarali ormane i prevrtali stvari, ali nisu uspeli da pronađi kralja i kraljicu. Pre samog čina pronalaženja skrivenog kraljevskog para, oficiri su zarobili Draginu braću, potporučnike Nikolu i Nikodija Lunjevicu i odveli ih u mesnu komandu grada, gde ih je po naređenju pukovnika Mašina, izveo u jedno dvorište potporučnik Voja Tankosić i streljao. Dragine sestre Ana, Vojka i Hristina su otpremljene na železničku stanicu i poslate za Minhen.

    Posle većih natezanja, zaverenici su doveli kraljevog ađutanta Lazu Petrovića da otkrije gde su se kralj i kraljica sakrili. Tada su se u kraljevskoj sobi nalazili pored Petrovića i poručnik Đorđe Ristić, potporučnik Velimir Vemić i kapetan Ilija Radivojević. Potporučnik Vemić je pronašao zarez na jednim vratima i uzvuknuo: „Sekiru!“ „Evo vrata!“ Konačno su se pojavili iza skrivenih vrata kralj i kraljica u belim pidžamama, vidno uplašeni i pripijeni jedno uz drugo.

    Nišlija, kapetan Mihailo Ristić bio je taj koji je usmrtio kralja, pa kraljicu, koja se na prvi pucanj bacila da svojim telom zaštiti kralja. Potom su i ostali zaverenici pucali, praznili revolvere i sabljama boli ubijena tela, a onda su ih bacili kroz prozor u dvorište, odakle su ih odvukli u obližnju prizemnu sobu, gde su pripremljeni za sahranu, koja je obavljena iduće noći, u Markovoj crkvi. U trenutku kad se ovaj atentat desio, bilo je tačno 3:50 minuta izjutra.

    Tela kralja i kraljice su stavljena u limene kovčege i pod najvećom tajnošću prevezena kočijama ka starom beogradskom groblju. Kočije su stigle iza ponoći u crkvi Svetog Marka, opkoljena vojnicima. Činu sahranjivanja su prisustvovala dvojica zaverenika. Kovčezi su spušteni, jedan pored drugog, u grobnicu kraljeve babe Anke Obrenović, koja je zajedno sa knezom Mihailom poginula u Košutnjaku 29. maja 1868. Nakon nemačkog zauzeća Beograda u Prvom svetskom ratu, u oktobru 1915, Makenzenovi vojnici su podigli spomenik nad njihovom grobnicom, obeležili ga, ali je on posle rata bio uklonjen.

    izvor: Wikipedia
    Krek, krek.. Ne gudra

  7. #37

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Sveta Petka, (Sveta Paraskeva ili takozvana Petka Trnovska), jer su joj mošti bile u Trnovu, rodila se u gradu Epivatu (Pivat - po turski Bojadis), koji se nalaziše između Silimvrije i Carigrada u Trakiji polovinom desetog stoleća.
    Crkva je slavi 14. oktobra po starom, odnosno 27. oktobra po novom kalendaru. Ovu Paraskevu naš narod obično zove sv. Petka a u srpskim primorskim krajevima Petka Biogradska, jer su joj mošti počivale takođe i u Beogradu. Ona beše srpskog porekla, iz imućne i veoma pobožne porodice. Imala je brata, koji se zvao Jevtimije, i koji se zamonašio veoma mlad, a kasnije bi izabran za episkopa Maditskog (989996)
    Još kao devojčica, dok je sa majkom odlazila u crkvu i čula reči Božanskog Jevanđelja: "Ko hoće za mnom da ide, neka se odreče sebe i uzme krst svoj, i za mnom da ide" (Mk. 8,34), ona svim srcem pripade Gospodu i kada odraste pridruži se plejadi blagočestivih ugodnika Božijih. Nakon smrti svojih roditelja, ova sveta devica željna podvižničkog života napusti roditeljski dom i ode u Carigrad, a zatim se zaputi u pustinju Jordansku, živeći strogim anahoretskim životom, gde se Hrista radi podvizavala sve do starosti svoje. U doba pozne starosti posluša glas Anđela Božijeg, ostavi pustinju i vrati se u svoj rodni grad, Epivat. Tu ona požive još dve godine u neprestanom postu i molitvi, pa se predstavi Bogu u 11 stoleću. Njeno telo bi od strane vernih sahranjeno po hrišćanskim običajima, ali ne na gradskom groblju već izdvojeno od drugih. Po promislu Božjem, koji htede da proslavi ugodnicu svoju. Bogougodni hrišćani iz tog mesta posle javljanja svetiteljke u snu nekom Georgiju Jefimiji pronašli su mesto gde su bile zakopane njene mošti, izvadili su ih iz zemlje i položili u hram svetog Petra i Pavla u Epivatu. Njene čudotvorne mošti prenošene su u toku vremena mnogo puta. Najpre u Carigrad, pa odatle u Trnovo, da bi opet bile vraćene u Carigrad, a iz Carigrada u Beograd. Sada se svete i čudesne mošti, Svete Petke nalaze u rumunskom gradu Jašiju. Širom naše zemlje nalazi se i veliki broj lekovitih izvora, koji su posvećeni sv. Petki. Jedan od njih je izvor sv. Petke u kalemegdanskoj tvrđavi u Beogradu gde su njene mošti dugo vremena počivale. Ta čudotvorna i lekovita voda (agaizma) ove svetiteljke, leči sve bolesnike, koji sa verom u Boga i ljubavlju prema ovoj svetiteljki prilaze k njoj.

    Molitve sv. Petki

    Tropar (glas 4): Pustinoje i bezmolvnije žitije vozljubivši, i vo sled Hrista ženiha tvojego userdno potekši i togo blagoje igo vo junosti tvojej vzemši, kresnim znamenijem i mislenim vragom mužeski vo oruživšisja: postničeskimi podvigi, postom i molitvami i sleznimi kapljami, uglije strastej ugasila jesi dostoslavnaja Paraskevo i ninje v nebesnem čertozje s mudrimi djevami predstojašči Hristu moli o nas počitujuščih čestnuju pamjat tvoju.

    Sveta Petko, Božja svetiteljko, moli Boga za nas.
    Udostojila si se gledanja lica Božja, kao čedo našeg naroda, slavna Petko svetiteljko, pa imamo slobodu tebi govoriti, srodnici našoj, i tebe moliti za spašenje duša naših.
    Slava si i pohvala Beogradu, gde čudotvorna voda tvoja privlači množine mnoge, kao negda Vitezda, i daje slepima vid, uzetim zdravlje, malaksalim snagu, i svima bodrost i radost, Hristova device, naša pomoćnice.
    Budi i nadalje straža našem prestonom gradu, utvrdi ga u Pravoslavlju, pomozi vernicima, podigni nedužne i tužne, a usopšim roditeljima našim, braći i deci izmoli večni pokoj i večno spasenje, sveta Petko, Božja svetiteljko.
    Svima pomozi, pa i meni ne odmozi.
    Dobre u dobru složi, i svako im dobro umnoži.
    Da se kroz tebe proslavi Bog u Trojci, navek veka Amin.


  8. #38

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Zaboravljena u Srbiji, cenjena u svetu
    Ljubica Maric


    Kragujevac: - Na predlog Srpske akademije nauka i umetnosti Unesko je za 2009. godinu na svetsku listu proslava jubileja uvrstio stogodišnjicu rođenja Ljubice Marić - prve srpske kompozitorke, jedne od prvih evropskih žena dirigenata, slikarke, književnice i vajarke. Tako je stvaralaštvo ove Kragujevčanke po rođenju svrstano u sam vrh svetske umetnosti.

    Poštovaoci muzike Ljubice Marić se nadaju da će njeno stvaralaštvo konačno početi da se ceni i u Srbiji nakon što je stiglo priznanje iz sveta. U našoj zemlji nijedna ulica ne nosi njeno ime, ni muzička škola, ne postoji čak ni spomen-soba... A njenu muziku izvode vrhunski ansambli i solisti na najpoznatijim svetskim scenama. Ne zna se ni tačna adresa kuće u Kragujevcu u kojoj je 1909. godine rođena umetnica koja je, prva u istoriji, u svojim kompozicijama upotrebila vizantijsku crkvenu muziku.
    - Posle Ljubičine smrti 2003. godine, iz stana u Beogradu netragom su nestale skoro sve stvari - klavir, violine, knjige, slike i crteži. Tužni kuriozitet je da su ekskluzivni izdavači kompakt diskova sa muzikom Srpkinje koja je odredila novi pravac u istoriji evropske muzike - Furore Verlag iz Nemačke i diskografske kuće iz Velike Britanije i Holandije - kaže za Blic profesor i oboista Borislav Čičovački, koga je Ljubica nekoliko godina pre smrti i testamentom odredila da zajedno sa Srdanom Finkom brine o njenoj muzičkoj zaostavštini.
    Borislav i Srdan su u Amsterdamu, gde je Ljubica često boravila, osnovali fondaciju Barka koja vodi računa o njenoj umetničkoj zaostavštini i prezentuje je u zemljama zapadne Evrope. Unesko je sada preuzeo pokroviteljstvo nad organizacijom naučnih skupova, koncerata i izložbi povodom stogodišnjice njene smrti, a jubilej će biti obeležen u martu naredne godine.
    - Kod nas se prave stvari i ljudi, nažalost, cene tek kada stigne priznanje sa strane. O njoj se malo zna. Nikada nije davala intervuje. Postoji samo jedan zvučni zapis razgovora sa njom, a većina njenih ličnih stvari nalazi se u Amsterdamu. Član SANU postala je 1963. godine, a na Muzičkoj akademiji u Beogradu predavala je teoretske predmete. Za svoju naslednicu u umetničkom i duhovnom smislu smatrala je Isidoru Žebeljan, našu svetski poznatu umetnicu, koja je inače najmlađi član SANU - kaže Čičovački.
    Ljubica Marić je kompoziciju učila kod Josipa Slavenskog; tridesetih godina prošlog veka školovanje je nastavila na Praškom državnom konzervatorijumu. Svirala je klavir i violinu, a umeće dirigovanja učila je kod čuvenog Nikolaja Malka. Njene kompozicije Pesme prostora i Muzika Oktoiha predstavljaju umetničke vrhunce koji su odredili novi pravac u istoriji evropske muzike, najavljujući postmodernizam i minimalizam.
    Prva je Srpkinja koja je stekla muzičku diplomu. Između dva svetska rata bila je jedina žena kompozitor sa intenzivnom karijerom, dirigovala je orkestrima u Češkoj, Francuskoj, nastupala u Amsterdamu, Strazburu. Jedna od najvećih srpskih kompozitorki 20. veka umrla je 2003. godine u Beogradu, u 96. godini, u stanu na koji je imala samo stanarsko pravo.
    - Ljubica je bila jedinstvena umetnička ličnost, najznačajnija i najoriginalnija umetnica sa ovih prostora. Bila je svestrana žena, renesansni tip umetnika, nadareni dirigent, slikala je, vajala i pisala - kaže Borislav Čičovački koji je, kaže, imao veliku sreću da upozna i sarađuje sa Ljubicom Marić. (Izvor - BLIC,BG)
    neunistiva zlojebaba!

  9. #39

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    FRIDA KALO







    Frida Kalo (1907-1954) već je decenijama svetska ikona: kao žena, kao slikarka, kao revolucionarka i nepokolebljiva ličnost koja je nesrećne stranice svog života uzidala u mit o sebi. Frida je bila zdrava samo do svoje šeste godine, a posle saobraćajne nesreće i brojnih operacija, često je bila vezana za krevet. Život joj je bio ispunjen obožavanjem muža Dijega Rivere i predavanjem sopstvenoj umetnosti u koju je ugrađivala svoja maštanja, zanose, ali i noćne more i sva razočaranja. Iako invalid, Frida Kalo bila je neumornog i nepokolebljivog duha, neprestano obuzeta revolucionarnim zanosom i privrženošću svome narodu. Drugovala je s najvećim ličnostima svoga vremena, sa umetnicima, ali i revolucionarima, među kojima je bio i najslavniji prognanik Lav Trocki. Umrla je 13. jula 1954. godine, prema zvaničnim saopštenjima od plućne embolije, mada su ostale sumnje da je počinila samoubistvo. Odmah posle smrti, Frida Kalo se preselila u legendu, najpre u rodnoj zemlji, ali ubrzo u čitavoj Americi i Evropi, pa i u nas, gde postaje simbolom žene i slikarke. Posle štampanje njenih dnevnika (izdanje Clio, Beograd) i filma Frida sa Selmom Hajek, slava ove meksičke slikarke postaje upravo nesravnjiva. Zbog svega toga čitav svet se sprema da 2007. proslavi stogodišnjicu njenog rođenja.
    Njene slike su privukle pažnju slikara Dijega Rivere, za koga se kasnije i udala. Bila je aktivni pristalica komunizma. Smatra se da je bila u vezi sa Lavom Trockim, koga su ubili agenti Josifa Visarionoviča Staljina u stanu u gradu Meksiku, 1940. Posle smrti Trockog, Frida ga se odriče i postaje staljinista/antirevolucionar, nazivajući Maovu Kinu novom nadom socijalista. Njen dom je bio ukrašen mnogim socrealističkim umetničkim delima, uključujući portrete Marksa, Engelsa, Staljina i Maoa.
    Iako je rad Fride Kalo ponekad klasifikovan kao nadrealistički, i ona jeste nekoliko puta izlagala sa evropskim nadrealistima, sama je odbacila takvu kategorizaciju. Njena preokupacija ženskim temama i figurativnom verodostojnošću kojom ih je predstavljala, načinila je od nje feminističku kultnu ličnost zadnjih decenija XX veka.






  10. #40

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Jelena Trojanska


    Jelena - žena Menelajeva, kralja Sparte, koju je oteo (ili je ona dobrovoljno pošla s njim) Paris, trojanski princ, zbog koje je počeo rat između antičke Grčke i Troje, poznat kao Trojanski rat. Najlepša žena na svetu, Jelena Spartanska poznatija je kao Jelena Trojanska, iako je bila Grkinja a ne Trojanka.


    Legende o rođenju

    Jelena je imala dve moguće majke. Po jednom verziji ona je kći Nemeside, boginje odmazde, kazne, koju je u obliku guske obljubio Zevs prerušen u labuda. Nemesida je položila plavo i srebrno jaje, koje su nekako došle u Ledin posed. Jelena se rodila iz jednog od jajeta, a Leda ju je uzgajila kao sopstvenu kćer.

    Druga verzija kaže da je Nemesida bila u svom prirodnom obliku. Afrodita je pomogla svom ocu da obljubi Nemesidu lukavstvom. Pretvorena u orla ona je progonila Zevsa pretvorenog u labuda. Lažni labud je potražio zaštitu u Nemesidinom naručju. Kada je Nemesida zaspala, labud (Zevs) ju je obljubio. Kao i u prvoj verziji, izlegla je jaje koje je našla Leda.

    Najpopularnija verzija je da je Zevs u obliku labuda obljubio Ledu, Testijevu kćerku. Leda je rođena iz jednog od nekoliko zlatnih jaja koja je položila Leda. Zbog toga je ona bila sestra Polideuka i polu-sestra Kastora i Klitemnestre, čiji je otac bio Tindarej, kralj Sparte. Ona je takođe bila polu-sestra Timandre, Flionoje i Febe.

    Postoji još jedna verzija, Hesiodova, koji kaže da je nile rodila ni Nemesida ni Leda, već da je bila kćerka nepoznate Okeanide, koju je obljubio Zevs.

    Bez obzira ko joj je bila majka, svi je smatraju sestrom Dioskura, blizanaca Kastora i Polideuka, koji su bili njeni zaštitnici.

    Jelenin život

    Kada je Jelena imala dvanaest godina, mnogo stariji atinski heroj Tezej je nameravao da je oženi. Oteo ju je uz pomoć svog druga Pejritoja, umesto da zatraži njenu ruku od oca Tindareja. Tezej ju je ostavio na čuvanje kod svoje majke, Etre.

    Njena braća, poznati blizanci, Kastor i Polideuk su okupili vojsku, napali Atinu i vratili sestru nazad u Spartu.

    Neki kažu da je Ifigenija kćerka Jelene i Tezeja, ali to nije u skladu s njenim godinama. Ifigeniju je podigla Klitemnestra, žena mikenskog kralja Agamemnona, kao da joj je prava majka. Drugi kažu da je Ifigenija zaista bila kćerka Agamemnona i Klitemnestre.

    Venčanje i bekstvo za Troju

    Kad je stigla za udaju, Jelena je imala mnoge prosce, tako da se Tindarej uplašio da će onaj koga Jelena odabere izazvati gnev ostalih. Odisej je rešio taj problem savetujući spartanskog kralja da svi prosci moraju da polože zakletvu, ne samo da će prihvatiti njen izbor već da će pružiti svaku pomoć njenom budućem mužu kad je Jelena u pitanju. Ona je odabrala Menelaja, sina Atrejevog i brata Agamemnovog. Menelaj je postao kralj Sparte, a ona mu je rodila kćer Hermionu.

    Kada je trojanski princ Paris jednom došao na spartanski dvor, Menelaj ga je gostio nedelju dana, pre nego što je otišao na Krit na sahranu svoga oca. Za vreme Menelajevog odsustva, zahvaljujući boginji Afroditi, Jelena se zaljubila u Parisa. Jelena i Paris su pobegli u Troju i tamo se venčali. Njeno bekstvo je izazvalo rat između Grka i Trojanaca koji će trajati deset godina.

    Trojanski rat

    Kralj Agamemnon je, pozivajući se na zakletvu datu na Jeleninom venčanju, okupio najveće grčke heroje toga doba i sa 1.227 brodova stigao pod zidine Troje. Trojanski rat opisao je Homer u epu Ilijada.

    Na početku Ilijade, Jelena je zajedno sa tastom, trojanskim kraljem Prijamom posmatrala kao Grci i Trojanci postrojavaju svoje snage na trojanskom polju. Ona je kralju odavala vođe grčkih snaga, kao što su Ajaks i Odisej. Tražila je pogledom i svoju braću, Kastora i Polideuka, ne znajući da u oni poginuli dok je ona živela u Troji.

    Pred kraj rata, kada je Paris poginuo, njegova dva brata su se borila za nju: Helen i Deifob. Dejfob je pobedio i prisilio je da se uda za njega. Poražen, Helen je napustio Troju i zaputio se na planinu Idu, ali ga je Odisej zarobio. Helen je bio vidovit. Kada su Grci osvojili Troju, Menelaj je ubio Deifoba. Hteo je da ubije i Jelenu zbog neverstva i prolivanja toliko krvi. Iako više nije bila mlada, Jelena je i dalje bila prava lepotica, tako da je očarala Menelaja.

    Povratak u Spartu

    Da li zbog nestrpljivosti da se vrati kući ili zbog besa što su bogovi dozvolili da rat toliko dugo traje, Menelaj nije želeo da bogovima položi žrtve. Posejdon je poslao oluju koja je skrenula brodove s kursa. Od osamdeset brodova s kojima je krenuo za Troju, samo pet je preživelo oluju. Menelaj i Jelena su se nasukani na obale Egipta i tamo ostali sledećih sedam godina, pre nego što su im bogovi dozvolili da se vrate u Spartu.

    Nekoliko godina pošto su se Menelaj i Jelena vratili u Spartu, pojavio se jedan putnik namernik koji se raspitivao za sudbinu svoga oca. Bio je to Telemah, Odisejev sin. Menelaj je rekao Telemahu da je, prema pričanju morskog boga Proteja, nimfa Kalipso zatočila Odiseja na svom ostrvu.

    Prema Apolodoru, postoji druga legenda po kojoj Jelena nikada nije bila u Troji. Pošto je Paris oteo Jelenu, Zevs je poslao Hermesa da je prenese u Egipat. Hermes je stvorio prikazu, napravljenu od oblaka, koja je zamenila Jelenu. Tako su se i Grci i Trojanci borili oko utvare. Po ovo legendi, Jelena nije nikad izvršila preljubu s Parisom i kasnije Deifobom. To je i bio razlog zašto je Menelaj posle Trojanskog rata poslat u Egipat, da pronađe svoju pravu suprugu. Apolodor kao izvor ove legende navodi Evripidovu dramu Jelena.

    Jelenina smrt

    Apolodor piše da, kad su Jelena i Menelaj umrli i pokopani, Hera je Menelaja učinila besmrtnim jer je bio Zevsov zet. Jelena i Menelaj su potom živeli na Ostrvu blaženih (Jelisejskim poljima). Ovo je u skladu s Protejevim predskazanjem Menelajevog života u Egipu, koje i Homer pominje u Odiseji.

    Ali, prema Pausaniji, Jelena je, posle Menelajeve smrti, morala da beži iz Sparte kad su dva Menelajeva nezakonita sina koje mu je rodila robinja Pierida Megapent i Nikostrat uzeli vlast u Troji. Jelena je otišla na Rodos da bi zatražila pomoć od Polukse, Tlepolemove udovice. Tlepolem se borio i poginuo u Troji, a ubio ga je Sarpedon, likijski vođa. Poluksa se pretvarala da je Jelenina prijateljica, ali je, uz pomoć sluškinja, obesila o drvo i tako se osvetila za smrt svoga muža.

    Kako god da je Jelena umrla, kasnije je obožavana kao boginja. Po Pausaniji, bila je poznata kao Boginja s drveta. Prema jednom predanju, kada je Jelena otišla na Ostrva blaženih, udali su je za heroja Ahila, iako je, prema drugim izvorima, Ahil bio oženjen Medejom.

    izvor: Wikipedia
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  11. #41

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Helen Keler




    Iako je bila gluvonema i slepa Helen Keler je uspela da postane jedna od najobrazovanijih žena sveta .

    Mark Tven, veliki ameriki pisac, opisao je Helen Keler kao jednu od dve najzanimljivije linosti 19. veka. Stekla je fakultetsko obrazovanje, nauila da ita na etiri jezika i bila istaknuta spisateljica. Helen Keler je zaista bila izuzetna žena, a posebno ako se zna da je gotovo od roenja bila slepa i gluvonema.




    Rodila se 1880. godine u mestu Taskumbiji, u Alabami. Bila je zdravo dete sve do godinu i po dana svog života, kada je bila pogoena bolešu koja joj je oduzela vid i sluh. Kako nije videla ni ula, bilo je logino da nee ni progovoriti.
    Uprkos tom ogromnom hendikepu, Helen je nauila da se izražava klimanjem glave i da prepoznaje predmete pre svega superosetljivim opipom. Veoma rado je tumarala po štalama, gladila stoku i skupljala jaja.

    Voda je oslobodila

    Kada je imala šest godina, bilo je potpuno jasno da je Heleni bio potreban izuzetan uitelj. Izbor je pao na En Saliven, koja je i sama bila skoro potpuno slepa. LJubazna, saoseajna, pronicljiva i veoma strpljiva, En je ipak zakljuila da je Helen teška uenica. Pisala je svojim prijateljima: Helen je krupna, zdrava i neobuzdana kao mlada ždrebica... vrlo raspaljive udi i samovoljna... Kako u je nadzirati i disciplinovati, a da joj ne slomim duh...?



    Ipak se prihvatila poduavanja. Prvo ju je nauila da ita Brajevim pismom za slepe. Kada su na takav nain mogle komunicirati, En je odluila da je vreme da Helen naui da govori. Helen bi slušala tako što bi stavila ruku na grlo ili usne njene uiteljice. Iako je Helen dobro napredovala, En je zakljuila da e joj biti potrebna pomo još nekog specijaliste. Tako je Helen upisana u školu za gluve Horas men u Bostonu. Posle prvog asa Helen je rekla: Sada više nisam nema. To su bile njene prve izgovorene rei.
    Prolazile su nedelje, meseci i godine, a Helen se trudila da svojim osetljivim prstima uhvati titranje grla, jezika i usana svoje nastavnice. Stavljajui srednji prst na Enin nos, kažiprst na usne, a palac na grkljan, mogla je da uje šta joj nastavnica govori. Ali, to je bio spor i težak posao i Helen bi esto plaui zaspala. Umela je da pada u oajanje, ali je ipak bila uporna.

    Do preokreta je došlo potpuno neoekivano. En je priala Helen o vodi, a da bi joj je i pokazala odvela ju je do pumpe i izlila joj bokal vode u ruku, sriui joj re v-o-d-a. Helen je kasnije opisala taj dogaaj: Na neki mi je nain otkrivena tajna jezika. Saznala sam da voda znai ono nešto divno sveže što mi tee po ruci. Tako oživotvorena re mi je probudila dušu, pružila joj svetlo, nadu i radost. Oslobodila je!

    Misliti reima a ne oseajima

    Sada je En mogla govoriti svojoj uenici u ruku. Iako je Helen do tada ve znala neke rei nije ih mogla sklapati u reenicama. Morala je pre toga da naui da misli reima, a ne oseajima koje je primala ulom dodira.
    Kada je Helen odrasla, mogla je razgovarati s drugim ljudima. Govor joj je bio spor, a glas grlen, tako da je ipak više volela da svoje misli iznosi brzim pokretima prstiju.
    Kao odrasla, Helen je sa En putovala po celoj Americi, držala je predavanja o svom životu i pomagala svakom ko je bio u slinoj nevolji. Bila je i podstaknuta da se obrati još širem krugu ljudi putem pisane rei. Brajevom azbukom je napisala knjigu Pria o mom životu, koja je ubrzo postala bestseler.

    Zvui neverovatno, ali Helen je postala vrsna jahaica, plivaica, jedriliarka i biciklistkinja. Uživala je u šalama i duhovitostima Marka Tvena itajui ga vršcima prstiju. I Enriko Karuzo je izlio svoj zlatni glas na njen dlan. Jaša Hajvec, virtuoz na violini, svirao je specijalno za nju, dok je ona prstima lagano dodirivala njegov instrument.
    Helen je umrla 1968. godine u 87. godini. Ceo život je posvetila pomaganju gluvonemih slepaca za koje je rekla da su to najusamljeniji ljudi meu svima na svetu, da su oni ti koji bulje u mrak u kojem jedino mrak bulji u njih!


    KRALJ MRAZ

    napisala Helen A. Keler

    Kralj Mraz živi u prelepoj palati daleko na severu, u zemlji veitog snega. Palata, toliko divotna da se reima ne da opisati, izgraena je pre mnogo vekova, na posedima Gleer-kralja. ak i na maloj razdaljini, može nam se lako priiniti kao planina, sa vrhovima ustemljenim ka nebesima, ne bi li dosegli poslednji poljubac odlazeeg dana. Kada pridemo bliže, trebalo bi da uvidimo da smo u zabludi. Ono, što nam je izgledalo kao planinski vrhovi, u stvarnosti su hiljade blistavih spirala. Nema nieg lepšeg od grae te led-palate. Zidovi su majstorski napravljeni od masivnih komada leda, završavajui u kulama, nalik liticama. Ulaz u palatu nalazi se na kraju lunog hodnika i budno ga uva dvanaest belih medveda-vojnika.
    Ipak, deco, morate posetiti kralja Mraza im vam se ukaže prilika i videti svojim oima tu predivnu palatu. Stari kralj e vas ljubazno doekati, jer on voli decu, i njegovo najvee zadovoljstvo je da ih ini srenim.
    Treba da znate da kralj Mraz, kao i svi drugi kraljevi, ima veliko blago, puno zlata i dragog kamenja; ali on je darežljivi stari monarh, i teži da na pravi nain upotrebi svoje bogatstvo. Gde god da ide, on uini puno divnih dela; gradi mostove nad potocima i rekama, providne kao staklo, ali esto snažnije od elika; trese šumsko drvee dok zreli lešnici padaju u krila nasmejane dece; onda, da bismo manje tugovali za svetlim licima cvea, on boji liše u zlatno, purpurno i smaragdno, i kada završi svoj posao drvee je dovoljno lepo da nas teši do ponovnog dolaska leta. Ispriau vam kako se kralj Mraz dosetio da farba liše, a to je jedna veoma, veoma udna prica...

    Jednog dana, dok je kralj Mraz nadgledao svoje ogromno bogatstvo i razmišljao šta da sa njim uini, pao mu je iznenada na pamet njegov stari sused, veseljak Deda Mraz. ''Poslau njemu blaga svoja'' ree kralj sebi u bradu. ''On je onaj pravi, kome u sa zadovoljstvom da ih razdam, jer zna gde siromasi i unesreeni žive, a njegovo staro, dobro srce uvek se brižno o njima stara.'' Zato je sazvao slatke male vile, što pomažu u njegovom domainstvu, pokazao im vreve i vaze sa blagom, i naredio da ih odnesu u palatu Deda Mraza najbrže što mogu. Vile su obeale da e tako i uiniti, te nestadoše dok trepneš, vukui za sobom vaze i vreve najbolje što su mogle, gunajui ponekad zbog preteškog zadatka, jer one su bile zaludne i više su volele da se igraju nego da rade. Nakon nekog vremena, došle su do velike šume, ali gladne i umorne, namerile su da se malo odmore i potraže lešnike, pre nego nastave put. Pomislivši da bi neko mogao da ih pokrade, sakrile su vreve sa blagom meu debelo, zeleno liše raznolikog drvea, sve dok nisu bile sigurne da niko ne može da ih pronae. Onda su se bacile u potragu za lešnicima, pele se na drvee, zavirujui radoznalo u prazna gnezda, igrajui se žmurke, skrivajui se iza stabala. Ove nevaljale vile toliko su se zanele svojom igrarijom da su potpuno zaboravile na svoj posao i gospodarevu zapovest da budu brze, ali nije dugo prošlo kad su otkrile, na svoje veliko razoarenje, zašto im je nareeno da požure. Iako su mislile da su brižljivo sakrile blago, oi kralja Sunca spazile su vreve skrivene meu lišem, a kako on i kralj Mraz nikada nisu mogli da se usaglase oko toga kako initi dobro ovom svetu, bio je zahvalan na prilici da se našali na raun svog prilino oštrog rivala. Kralj Sunce podrugljivo se smejao kada su krhki vrevi i vaze poeli da se tope. Na kraju, svaki vr i svaka vaza je popucala ili se u potpunosti slomila, a dragoceno kamenje u njima poelo je da se topi i curi u sitnim mlazevima po šumskom drveu i žbunju.

    I dalje zaludne vile nisu primetile šta se dešava, jer su ležale dole, na travi, i divni pljusak od rastopljenog blaga bio je daleko od njih; ipak, na kraju, zaule su jasno zvonjavu mnogih kapi koje su kao kiša padale kroz celu šumu, premeštajui se sa lista na list, dok nisu dopuzale do sitnog žbunja pored njih, gde su, na sopstveno zaprepašenje, otkrile da su kišne kapi u stvari rastopljeni rubini, koji optoeno liše pretvaraju u grimiz i zlato dok trepneš okom. Kada su bolje pogledale, videle su da se veina blaga ve istopila, a hrastovi i javori bili su presvueni u zanosne haljine od zlata, grimiza i smaragda. Bio je to divan prizor, ali neposlušne vile bile su previše zastrašene da bi primetile lepotu drvea. Plašile su se da e kralj Mraz doi da ih kazni. Zato su se sakrile meu žbunje i ekale, u tišni, da se nešto dogodi. Strahovanja su im bila opravdana, jer je njihovo dugo odsustvo uznemirilo kralja, te je on osedlao Severac i krenuo u potragu za svojim okasnelim izaslanicama. Nije odmakao predaleko pre nego što je primetio svetlucanje liša, a odmah je i pogodio uzrok, videvši polomljene vreve iz kojih je još uvek kapalo otopljeno blago. Isprva, kralj Mraz se ražesti, a vile su se tresle i skupljale još dublje u svojim skrovištima, i ni sama ne znam šta bi im se dogodilo da, upravo tada, u šumu nije kroila družina deaka i devojica. Kada su deca ugledala drvee koje se prelivalo u sjajnim bojama poela su da pljeskaju ruicama i cie od radosti, odmah nabravši velike bukete da ih ponesu kui. ''Liše je lepo baš koliko i cvee!'', uzvikivala su u svom ushienju. Njihova radost izagnala je srdžbu iz srca kralja Mraza i nanela osmeh na izbrazdano lice, i on je takoe poeo da se divi obojenom drveu. Rekao je sebi: ''Moja blaga straena nisu ako usreuju malu decu. Moje vile zaludne i moj neprijatelj vatreni nauili su me novome dobru.''
    Kada su to vile zaule, pao im je kamen sa srca, te su napustile svoja skrovišta, priznale grešku i zatražile gospodarev oprost.
    Od tada, velika je radost za kralja Mraza da oboji liše bleštavim bojama koje viamo na jesen, a ako ono nije prekriveno zlatom i dragim kamenjem, ja ne mogu da zamislim od ega tako sija. A vi?
    neunistiva zlojebaba!

  12. #42

    Marija Terezija

    Marija Terezija. Definitivno.



    Oduzela je jezuitima školske poslove i cenzuru. S druge strane, torturu i parnice protiv veštica stavila je pod svoju kontrolu, što je ubrzo dovelo i do konačne likvidacije tog srednjovekovnog krvavog naslijeđa. Nastojala je pod pritiskom novoga doba sprečiti prekomjerno iskorištavanje kmetova, određujući maksimum njihovih obveza prema gospodarima, tako da feudalac nije više smeo tražiti od svojih podložnika namet prema vlastitom nahođenju, već se morao držati takozvanog hrvatsko-slavonskog urbara Marije Terezije. Uvela je opštu školsku obvezu, tako da su sva muška djeca od 6-13 godina morala ići u školu.
    Njezina je vladavina u nasljednim zemljama započela ratom na život i smrt. U razdoblju od 1740. do 1763. godine vodila je četiri rata koja su dovela do znatnih teritorijalnih gubitaka - prije svega Šlezije, ali i italijanskih zemalja. Svome je sinu Josipu II. ostavila u naslijeđe opomenu kako nikad ne smije zaboraviti da je bolji osrednji mir nego slavni rat. Reforma vojske, ostvarena 1748. godine, jedna je od velikih i dalekosežnih novina njezine vladavine. Ona je jasan dokaz jedne od najizraženijih osobina Marije Terezije, a na kojoj se zasniva njezino slavno državničko umijeće: uvijek se znala okružiti pravim savetnicima i u pravom trenutku poslušati njihove savete.
    Marija Terezija je bila velika ljubiteljica umetnosti. Carska palata Schonbrunn (ljetna rezidencija Marije Terezije i njezine obitelji) bila je uređena u rokoko stilu. Po ljepoti posebno se ističu Mala i Velika Galerija. Zidove palate krase slike kraljičinog službenog dvorskog slikara Martina van Meytensa. Poznato je da je mali Wolfgang Amadeus Mozart bio u posjeti Mariji Tereziji još kad je bio mali gdje je održao mali koncert u Velikoj galeriji, a nakon toga je sedio carici u krilu i poljubio je u obraz. Tom zgodom je rekao princezi Mariji Antoniji poznatijoj po imenu Marija Antoaneta da će je oženiti kada poraste. Ali nažalost to se nikad nije dogodilo. Marija Antoaneta je završila pod giljotinom za vrijeme francuske revolucije.
    "Unius linguae uniusque moris regnum imbecile et fragile est!"
    (Szent Istvn)

  13. #43

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Marlena D.
    lako je biti lud al' je tesko to izdrzati

  14. #44

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Marija Montesori



    Filozof i pedagog, tvorac obrazovnog sistema Montesori
    rođena: 31. avgust 1870.
    Kjaravale (Italija)
    preminula: 6. maj 1952.
    Nordvik (Holandija)

    Marija Montesori (ital. Maria Montessori, rođena 31. avgusta 1870. godine, preminula 6. maja 1952) je bila italijanska lekarka, obrazovni radnik i pedagog, filozof i čovekoljubac; najpoznatija je po svom obrazovnom sistemu Montesori, koji se odnosi na decu od rođenja do adolescencije. Njene obrazovne metode su i danas u primeni u velikom broju državnih i privatnih škola širom sveta.

    Marija Montesori je rođena u Kjaravaleu, u provinciji Ankona, u Italiji. Njen otac, Alesandro, je bio računovođa a majka, Renilde Stopani, je bila takođe dobro obrazovana i gajila je ljubav ka književnosti. Kada je imala 5 godina, cijela porodica se preselila u Rim gde je, po završetku osnovne škole, nastavila školovanje na Regionalnom tehničkom institutu Leonardo da Vinči, sa namerom da postane inžinjer. U to vrijeme, kada su se žene uglavnom bavile društvenim naukama, to nije bilo uobičajeno.

    Do mature njene želje su se izmijenile te je sada želela da upiše medicinski fakultet. Iako su je roditelji nagovarali da se počne baviti obrazovnim radom, tj. da postane nastavnik u školi, ona je čvrsto ostala pri svojoj odluci da postane lekar. Pored njenih roditelja, međutim, ni tadašnje društvo nije bilo spremno na takvo nešto; na medicinskom fakultetu svi studenti su bili muškarci i Mariji je odbijen upis. Nakon neuspešnog razgovora sa profesorom, Marija se nije predala i navodno mu je odgovorila: Ja znam da ću postati ljekar. Postoje tvrdnje da se na kraju u spor umiešao i sam papa Lav XIII pomoću koga se Montesori uspešno upisala na Univerzitet u Rimu, odsek za fiziku, matematiku i prirodne nauke i dve godine kasnije diplomirala. Na osnovu te diplome je bez problema upisala medicinski fakultet i tako postala prva ženska osoba u Italiji koja je završila medicinski fakultet, na Univerzitetu La Sapijenca u Rimu.
    Odmah nakon što je kao vrlo dobar student diplomirala, u julu 1896. godine, Montesori se zaposlila u bolnici San Đovani u sklopu univerziteta. Iste godine je dobila molbu da predstavlja Italiju na Međunarodnom kongresu za prava žena, na kojem je u svom govoru zastupala društvene reforme po kojima žene treba da imaju ista prava kao i muškarci. Novinar koji je izveštavao sa kongresa upitao ju je kako pacijenti reaguju na ženskog ljekara, na šta je ona odgovorila da oni osjećaju kad neko zaista brine o njima... samo viši slojevi imaju predrasude po kojim žena ne može voditi koristan život.U novembru 1896. godine je primljena kao asistent u bolnici Santo Spirito u Rimu. Tu je uglavnom radila sa siromašnima, i naročito sa njihovom decom. Njen rad je zapažen kao brižljiv, dok se starala da budu nahranjeni i na toplom, prepoznavala njihove bolesti i lečila ih. Godine 1897. je dobrovoljno pristupila istraživačkom programu u psihijatrijskoj klinici Univerziteta u Rimu, gdje je radila sa Đuzepeom Montesanijem, s kojim će kasnije razviti ljubavnu vezu.
    Postavši član univerzitetske psihijatrijske klinike, Montesorijeva je ubrzo počela da se zanima za obrazovanje retardiranih i nazadnih. Kada je jedan od vaspitača dečijeg odjeljenja sa gađenjem komentarisao da deca kupe mrve sa poda i jedu ih, Montesori je shvatila da ta deca, ne imajući nikakvog nameštaja u skromnim prostorijama u kojima su obitavala, vape za čulnom motivacijom i aktivnošću ruku, što je takođe pogoršavalo njihovo stanje. Tokom 1897. i 1898. godine Montesori je pokušala proširiti svoja znanja pohađanjem kurseva pedagogije, čitajući Rusoa, Pestalocija i Frebela. Oko šezdeset godina ranije, Frebel je razvio ečiji vrtić u kojem je naglasak bio na dečijoj igri u ranom dobu života. U toj školi Frebel je razvio niz obrazovnih igračaka koje je nazivao darovima a koji su kasnije ostali poznati kao Frebelovi darovi.
    U toku 1898. godine rad Marije Montesori sa djecom zaostalom u razvoju je počeo da pridobija više pažnje u naučnim krugovima. Pozvana je da održi predavanje na obrazovnom kongresu u Torinu o obuci hendikepiranih lica. Tu je zastupala spornu teoriju da nedostatak odgovarajućeg staranja o nazadnoj i psihički uznemirenoj djeci uzrokuje njihovo kasnije prestupništvo. Nakon ovog događaja, Montesori se sledeće godine obratila Nacionalnom pedagoškom kongresu, predstavljajući svoje viđenje reforme društva i političke ekonomije kroz reformu školovanja. Ova ideja se i kasnije održala kod Montesori tokom cijelog njenog života.
    Montesorina uključenost u Nacionalnu ligu za obrazovanje dece zaostale u razvoju joj je omogućila razgovor sa jednim od direktora nove ustanove pod nazivom Ortofrenička škola. U školi se staralo o deci sa širokom lepezom različitih duševnih poremećaja, što je predstavljalo prekretnicu u Montesorinom životu, pretvarajući je od ekara u obrazovnog radnika. Do tog trenutka sve njene ideje su bile samo na papiru, ali u ovoj maloj školi je mogla da ih sprovede u delo. Provela je dve godine radeći sa decom, eksperimentišući i dorađujući obrazovni materijal koji su osmislili Itar i Sigin (Jean Marc Gaspard Itard i Edouard Seguin), francuski lekari koji su imali veliki uticaj na Montesori. Itar i Sigin, njegov učenik, su bili vrlo poznati u naučnim krugovima po svom izuzetnom radu sa Divljim dečakom iz Averona. Danju je radila, podučavala i posmatrala djecu, a noću pravila beleške, uvodeći naučni, analitički stav u svoj rad.
    Njen prvi značajan uspeh predstavljali su osmoro njenih učenika koji su se prijavili za državni ispit čitanja i pisanja. Nazadna djeca ne samo da su položila, nego su njihove ocene bile iznad proseka, što je kasnije nazvano prvim čudom Montesori.
    U ljubavnoj vezi koja se rodila između nje i Đuzepea Montesanija, Marija Montesori je 1898. godine rodila sina, kojem su dali ime Mario. Mario je poslat na čuvanje nekoj porodici u okolini Rima gdje ga je Marija često posjećivala i, iako je prošlo više godina prije nego što je Mario saznao da mu je Marija uopšte majka, između njih se kasnije razvila jaka povezanost i zajednički rad, a Mario je nastavio majčin rad i nakon njene smrti.
    Godine 1901. Montesori je napustila Ortofreničku školu i započela samostalan rad u oblastima obrazovne filozofije i antropologije. Godine 1904. je prihvatila položaj predavača u Pedagoškoj školi Univerziteta u Rimu, na kojem je ostala do 1908. godine. Na jednom predavanju je govorila svojim studentima: Predmet naših izučavanja je čovečanstvo; naša svrha je da postanemo učitelji. E, ono što zaista čini učitelja je ljubav za ljudsko dete; jer ljubav je ono što od društvene dužnosti obrazovnog radnika čini višu svest o misiji.
    U vrijeme dok je predavala na Univerzitetu u Rimu, grad Rim se brzo razvijao i u groznici građenja novih i novih zgrada i stalnih variranja potrebe i potražnje, mnoge građevinske firme su dolazile do bankrota i ostavljale nezavršene zgrade za sobom, koje su se brzo pretvarale u skvotere. Jednu takvu zgradu, koja se nalazila u distriktu San Lorenco, spasila je grupa bogatih bankara koji su podelili velike stanove na više malih i naselila ih siromašnim porodicama. S obzirom da je većina stanara radila tokom dana van svojih stanova, novogradnju su brzo ugrožavali dječiji nestašluci, zbog čega su pokrovitelji prišli Mariji Montesori i ponudili joj da se stara o deci da bi umanjili štetu. Montesori je ushićeno prihvatila poziv da radi sa normalnom djecom i, računajućina materijal koji je pripremila tokom rada u Ortofreničkoj školi, 6. januara 1907. godine otvorila Dečiju kuću. Organizovana je mala ceremonija otvaranja škole ali je malo ko mogao predvideti njen kasniji značaj. Marija Montesori, međutim, tvrdila je da je već tada imala poseban osjećaj Imala sam tada čudan osjećaj koji je učinio da naglasim da je u pitanju početak poduhvata o kojem će jednog dana cijeli svijet govoriti.
    U školu je uključila brojne aktivnosti i obrazovne materijale, ali je zadržavala samo one koji su decu zaista zaokupljala. Montesori je shvatila da deca koja provode vreme u okruženju koje je osmišljeno da podržava njihov prirodni razvoj imaju moć da sama sebe obrazuju. Kasnije je taj proces nazivala samo-obrazovanjem (auto-edukacijom). 1914. godine je pisala: Nisam ja izmislila metodu obrazovanja, ja sam samo dala nekoj maloj deci šansu da žive.
    Do 1908. godine je već postojalo pet dečijih kuća četiri u Rimu i jedna u Milanu. Deca koja su pohađala nastavu u nekoj od tih škola su brzo napredovala i deca su čitala i pisala već sa 5 godina starosti. Vesti o Montesorinom novom pristupu u radu sa decom su se brzo širile i u toku samo jedne godine brojni švajcarski vrtići su se prebacivali na njene metode, te je započelo širenje njenih učenja.
    U leto 1909. godine održala je prvi kurs za oko 100 studenata a njeni zapisi i bilješke su se pretvorili u knjigu pod naslovom Naučna pedagogija i pod naslovom Dječija kuća koja je ubrzo prevedena na preko 20 jezika. Godine 1946. je ponovo objavljena, ovaj put pod naslovom Otkriće djeteta, a pod tim naslovom je prevedena i na srpski jezik ali sa ogromnim kašnjenjem tek 2001. godine.[6] Prevodilac knjige i autor predgovora je dr Željko Đurić.

    Kada je 1912. godine umrla njena majka u 72. godini života, Marija je dovela svog sina Marija da živi s njom. Već tada njena učenja su doživjela veliku ekspanziju; društva Montesori, škole i kursevi su postojali širom svijeta a Montesori je mnogo vremena provodila putujući i držeći predavanja i govore; najviše u Sjedinjenim Američkim Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu i Holandiji. Napredak je, međutim, velikim delom pokvaren izbijanjem Prvog svjetskog rata. Nakon što se 1917. vratila iz SAD, pošto se Mario u međuvremenu oženio svojom prvom ženom Helen Kristi, Marija se preselila u Španiju, u Barselonu gdje je za nju organizovana Laboratorija seminara pedagogije. Uskoro su joj se pridružili njen sin i njegova žena, a oni su uskoro dobili dva sina, Marija Juniora i Rolanda i dvije kćerke, Marilenu i Renilde. Renilde, njena najmlađa unuka, do skora je bila na funkciji generalnog sekretara udruženja Montesori, koje je Marija osnovala 1929. godine da bi se nastavio njen rad.
    Montesori je želela da osnuje trajno središte razvoja svoje metode učenja, ali mnogo toga je sprečeno pojavom fašizma u Evropi. Do 1933. godine sve njene škole u Nemačkoj su zatvorene i njen portret je goreo na gomili spaljenih knjiga u Berlinu. Iste godine, nakon što je odbila da sarađuje sa Musolinijem i program svojih škola u Italiji oblikuje po modelu pokreta fašističke omladine, i one su sve zatvorene. Izbijanje građanskog rata u Španiji je navelo Montesori i njenu porodicu da iz Barselone prebegnu u London, u leto 1936. godine. Odatle su prebegli u Holandiju i tu ostali u kući Ade Pirson, kćerke holandskog bankara. Mario, koji se do tada bio uveliko otuđio od svoje prve žene, kasnije se oženio Adom.
    Godine 1939. Indijsko teozofsko društvo je poslalo pozivnicu Mariji Montesori da dođu u Indiju. Pristali su i otputovali tamo, gdje su nameravali održati troesečni seminar i predavanja u Madrasu. Međutim, po izbijanju rata, kao italijanski državljani, Mario i Marija su uhapšeni, Mario je poslat na prisilni rad a Marija stavljena u kućni pritvor. Provela je leto u Kodaikanalu, a misli su joj bile ispunjene razmišljanjima o povezanosti svih stvari u prirodi, što je kasnije izrodilo ideju koja ju je držala do kraja života, poznatu pod nazivom kosmičko obrazovanje koje je predstavljalo novi pristup u obrazovanju djece između 6 i 12 godina starosti. Tu u Indiji Montesori je kasnije upoznala Mahatma Gandija, Nehrua i Tagora. Na svoj sedamdeseti rođendan, Marija je uputila zvaničan zahtev indijskoj vladi da joj se sin oslobodi, što je i učinjeno. Marija i Mario su kasnije obučavali preko hiljadu indijskih nastavnika.
    Godine 1946. po završetku rata, Montesorijevi su se vratili u Holandiju gde je Marijevu decu i dalje čuvala Ada Pirson. Sledeće godine Montesori se obratila UNESKU na temu Obrazovanje i mir. Dve godine kasnije je nominovana za Nobelovu nagradu koju, međutim, nije dobila. Njen poslednji javni nastup je bio u Londonu 1951. godine gde je prisustvovala devetom Međunarodnom kongresu Montesori.
    Dana 6. maja 1952. godine, odmarajući se u bašti porodice Pirson u Holandiji, u Nordviku, Marija Montesori je preminula u prisustvu svog sina Marija. Razgovarali su o tome da li treba da se uputi u Afriku. Rečeno joj je da je sa osamdeset i jednom godinom isuviše krhka da bi putovala tako daleko i da bi mogao neko drugi ići umesto nje i održati predavanje. Znači više nikakve koristi od mene?, upitala je. Nakon oko sat umrla je od moždanog udara.
    ***
    Iako je doživela brojne kritike tokom 1930-ih i 1940-ih, metoda Montesori je preživela i danas se primenjuje u brojnim školama i vrtićima širom svijeta. Najviše se primjenjuje u Sjedinjenim Američkim Državama u kojima postoji preko 1100 škola zasnovanih na toj metodi. U Ujedinjenom Kraljevstvu postoji preko 500 škola zasnovanom na obrazovnom sistemu Montesori, u Kanadi 33, u Australiji 160 sa preko 12.000 učenika, i brojne škole u Njemačkoj, Holandiji itd.
    Postoje čak i razne škole koje su samo deklarativno zasnovane na metodi Montesori iz marketinških razloga.
    U mnogim državnim školama obrazovni sistem Montesori se primjenjuje samo delimično. Nažalost, ovakva delimična primjena ne može dovesti do željenih rezultata.
    Priznanja:
    * Godine 1949. Marija Montesori je nominovana za Nobelovu nagradu, ali je nije dobila.
    * Godine 1980. Marija Montesori se našla na kovanici od 200 italijanskih lira. Tokom 1990-ih njena slika je bila na novčanici od 1000 lira, koja je tada bila najčešće u upotrebi. Na prethodnoj novčanici od 1000 lira je bio Marko Polo, a Montesorina novčanica se održala sve dok nije uveden evro kao zvanična valuta u Italiji.
    "....svet kakav zelimo,treba izgraditi u sebi...."

  15. #45

    Odgovor: Zene koje su obelezile istoriju

    Jozefina de Beauharnais


    (punim izvornim imenom Marie Josphe Rose de Tascher de la Pagerie; 23. juni 1763 - 29. maj 1814), poznata jednostavno kao Jozefina, je bila prva supruga cara Napoleona Bonaparte i tokom toga braka carica Francuza.
    Iako nije imala dece sa Napoleonom, Jozefina je bila nana Napoleona III preko svoje kćerke i predak danskih i švedskih vladara preko sina iz prvog braka.

    Mladost

    Jozefina je rođena na karipskom ostrvu Martinik u porodici koja je na tom tropskom ostrvu posedovala šećernu plantažu. Jozefinin otac, po kome je nazvana, bio je Joseph-Gaspard de Tascher de la Pagerie, potporučnik francuske armije. Majka joj je bila Rose-Claire des Vergers de Sanois, Francuskinja engleskog porekla sa majčine strane.
    Jozefinina porodica pala je u teško finansijsko stanje kada je 1766. godine njihovu plantažu uništio tropski ciklon. Jozefinina tetka sa očeve strane, Edme de Tascher de la Pagerie, bila je ljubavnica francuskog aristokrate, Franoise, vikonta de Beauharnaisa. Kada se Franoisino zdravlje pogoršalo, Edme je pokušala ugovoriti brak između njegovog sina, Alexandra i Jozefinine starije sestre, Catherine-Dsire. Ovaj brak bi bio veoma koristan za porodicu Tascher koja je bila na rubu propasti. Međutim, dvanaestogodišnja Catherine-Dsire umrla je 1777. godine, pre nego je i napustila Martinik. Tetka Edme je bila odlučna u svojim ciljevima i zamjenu za Alexandrovu nevestu našla je u Jozefini.

    Prvi brak i udovištvo

    U oktobru 1779. godine Jozefina je sa ocem otputovala u Evropu. Za Alexandra se udala 13. decembra 1779. godine. Brak nije bio previše sretan, ali par je bez obzira na to dobio dvoje dece: sina Eugnea (rođen 1781. godine) i kćerku Hortensiju (rođenu 1783. godine).
    Dana 2. marta 1794. godine, tokom Vladavine terora, Jozefinin suprug je uhapšen. Jozefina je smatrana preblizom antirevolucijskim krugovima, te je i ona uhapšena 19. aprila 1794. godine. U zatvoru je zadržana sve do 28. jula 1794. godine, a oslobođena je zahvaljujući Robespierreu. Njen je suprug bio optužen da je slabo branio Mainz 1793. godine i bio je smatran pretnjom zbog svog aristokratskog porekla, te je osuđen na smrt zajedno sa bratom Augustinom. Smrtna kazna izvršena je giljotiranjem 23. jula 1794. godine. U junu 1795. godine, zahvaljujući novom zakonu, Jozefina je bila u mogućnosti povratiti sebi Alexandrovu imovinu koju je držala kao njegova udovica.
    Kao udovica Jozefina je bila ljubavnica nekoliko istaknutih političkih figura. Godine 1795. upoznala je šest godina mlađeg generala Napoleona Bonapartu i njihova romansa je tada započela. Njihov sastanak organizovao je Paul Franois Jean Nicolas Barras, njen prethodni ljubavnik, za kojeg se smatralo da se na taj način želio otarasiti Jozefine koja je imala naviku da troši mnogo novca. Sve do upoznavanja Napoleona, Jozefinu su zvali njenim prvim imenom - Rose, ali ovo ime se nije sviđalo Napoleonu, koji ju je zvao Josphine, te je ona odlučila koristiti to ime.

    Brak sa Napoleonom

    U januaru 1796. Napoleon je zaprosio Jozefinu i brak je sklopljen 9. marta, a Napoleon je usvojio Jozefininu djecu. Samo dva dana nakon venčanja Napoleon je napustio Francusku i otišao voditi vojsku u Italiji, ali je održavao kontakt sa Jozefinom preko niza romantičnih pisama koja su sačuvana do danas. Postoje tvrdnje da je Jozefina imala aferu tokom njegovog odsustva, ali one nisu nikada dokazane. S druge strane za Napoleona se zna da je imao ljubavnice tokom braka sa Jozefinom.
    Dana 20. marta 1804. godine Napoleon se proglasio francuskim carem i Jozefina je kao njegova supruga počela biti oslovljana sa Njeno Carsko Veličanstvo, Carica, a njena deca iz prvog braka dobila su odgovarajuće titule. Brak carskog para je bio snažno potrešen kada je Jozefina saznala sa Napoleonovu aferu sa njenom dvorskom damom. Posredovanjem Jozefinine kćerke Hortensije Napoleon i Jozefina su se pomirili i nastavili živjeti zajedno. Napoleon se krunisao u Notre Damu 2. decembra 1804. godine i zatim je krunisao svoju suprugu za caricu.
    Jozefina i Napoleon nisu imali zajedničke djece. Smatra se da je Jozefina ušla u menopauzu zbog stresa pretrpljenog u zatvoru, te da je zbog toga bila neplodna tokom braka sa Napoleonom. Kada je postalo jasno da Jozefina Napoleonu neće roditi sina i naslednika kojeg je on trebao kao osnivač nove dinastije, Jozefina je pristala na razvod kako bi omogućila Napoleonu da se oženi mlađom ženom koja bi mu mogla roditi sina.

    Razvod i smrt

    Napoleon i Jozefina razvedeni su 10. januara 1810. godine, a 11. marta Napoleon je oženio Mariju Luizu Austrijsku. Ona mu je rodila sina koji je postao Napoleon II Francuski.
    Nakon razvoda Jozefina je živela u vlastitom zamku u Parizu i bavila se hortikulutom. Ostala je u dobrim odnosima sa Napoleonom, te se smatra da je jedino što je ikada stalo između njih bila njena neplodnost. Jozefina je umrla 29. maja 1814. godine.

    Ostavština

    Jozefina se aktivno bavila hortikulturom, a posebnu ljubav je gajila prema ružama. Dok je Napoleon ratovao sa Velikom Britanijom, Jozefina je u Francuskoj trošila ogromne sume novca na kupovanje novih engleskih varijeteta. Sa druge strane La Manchea britanska aristokratija se utrkivala sa francuskom caricom u stvaranju novih varijeteta ruža.
    Jozefinine ruže u svojim slikarskim delima ovekovečio je Pierre-Joseph Redout, prethodno dvorski slikar Marije Antoanete. Knjižica u kojoj je naslikano 170 varijeteta ruža izdata je nakon Jozefinine smrti i ostala jedna od najlepših kolekcija ruža. Varijetet koje je Jozefina tražila Redout je naslikao, a mnogo godina nakon njene smrti botaničari devetnaestog veka upornim ukrštanjem nežnih azijskih i otpornih evropskih vrsta dobili su ono što je francuska carica zamislila. Uticaj Jozefine na razvitak današnjih varijeteta ruža je ostao veoma cenjen.

Strana 3 od 8 PrvaPrva 12345 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ko voli sex vise, muskarci ili zene?
    Autor veljko yaric u forumu Erotika & sex
    Odgovora: 79
    Poslednja poruka: 11.12.2014, 19:59
  2. Zene u kuhinji
    Autor yige_gui u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 52
    Poslednja poruka: 19.11.2011, 14:57
  3. Zene i fudbal
    Autor Captain Jack u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 25.01.2010, 22:16
  4. Zene i ples
    Autor Vamp73 u forumu Ženski kafić
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 20.11.2009, 20:58
  5. Zene fudbalera
    Autor astrica u forumu Spomenar
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 04.10.2006, 06:46

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •