Mišljenje o nečemu se formira uglavnom iz sopstvenog iskustva, prema tome, ne moramo govoriti o nečemu samo iz ugla posmatrača već i aktera... Loš brak ne čine samo nasilje, svađe i međusobna mržnja...Nevolje počinju kada nestane ljubavi, a čovek je biće koje bez ljubavi ne ume da opstane... Kad tad će se osvrnuti oko sebe i naći nekog ko će biti tu da mu pruži sve ono što u braku više ne nalazi- utehu, razumevanje, pažnju, seks, ljubav... A onda nestaje privid srećne porodice... Jedna strana je uvek povređena, pati i u toj svojoj patnji ne vidi da i deca pate... Nisu u stanju da shvate da je jedno od roditelja u potrazi za sobom ne vidi ništa dalje od osobe koja mu/joj sreću pruža, a drugo od besa i ljubomore zaslepljeno, čini sve da ono što je već krenulo da tone, potone još brže... I naravno da dete tu izvlači najdeblji kraj... Mogu se roditelji praviti da je sve u najboljem redu, klinci za to imaju urođene radare i ne možeš ih slagati... Oni ZNAJU da ne štima baš sve... I šta onda?... Učimo ih da budu licemeri, da žive životom zverke uhvaćene u zamku u ime "viših" ciljeva, da žive ono što nisu?... Decu treba voleti, bili zajedno ili odvojeno nebitno... Treba da znaju da imaju roditelje koji se međusobno poštuju bez obzira što se više ne vole... Treba ih učiti da život prihvate onakvog kakav jeste sa poteškoćama iz kojih se isplivava snagom karaktera a ne cupkanjem u mestu i pozivanjem na višu silu... Iz razvoda izvući najbolje ako je već brak bio loš... Sačuvati deci poverenje u roditelje, u život kao nešto za šta se treba izboriti i ne klonuti već na prvom iskušenju koje donese, u ljubav, jer ko može bez nje...