Louis Aragon
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 16

Tema: Louis Aragon

  1. #1

    Louis Aragon

    Luj Aragon (fr. Louis Aragon 3. oktobar, 1897. 24. decembar, 1982), francuski istoričar, pisac i pesnik, član akademije nauka.


    Luj AragonAragon se rodio i umro u Parizu.

    Bio je pristalica dadaizma od 1919. do 1924, postao osnivač pokreta Nadrealizma 1924. zajedno sa Andre Bretonom i Filipe Saupultom. Aragon se pridružio Komunističkoj Partiji Francuske zajedno sa još nekoliko nadrealista. Ostaće njen član do kraja života, pri tom pišući nekoliko političkih poema uključujući i jednu posvećenu Maurisu Torezu, ali bio je jako velik kritičar SSSR-a, naročito tokom 1950-ih.

    1939. godine je oženio Elzu Triolet (rođena 1896.), snaju ruskog pesnika Vladimira Majakovskog.

    Tokom nemačke okupacije u Francuskoj tokom Drugog svetskog rata pisao je za tajni list Les ditions de Minuit.

    Važnija Aragonova poema je "Crveni poster," u kojoj je počastio strance koji su poginuli oslobađajući Francusku. To je učinio odgovarajući nacističkoj propagandnoj kampanji zvanoj Crveni poster, koja je trebala da ubedi francuski narod i javnost da je pokret otpora fašizmu u Francuskoj bio sastavljen od stranaca, uglavnom Jevreja, koji su služili interesima Britanije i Sovetskog Saveza.

    Nakon smrti svoje žene 16. juna, 1970, Aragon je otkrio svoju biseksualnost i pojavljivao se na gej paradama ponosa u ružičastim kolima.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  2. #2

    Odgovor: Louis Aragon

    Poveriću ti jednu tajnu Vreme si ti
    Vreme je žena Ono oseća
    Potrebu da mu se udvara i da se klekne
    Pred njegove noge kao kad se haljina raširi
    Vreme je kao kosa beskrajna
    Očešljana
    Ogledalo koje dah zamućuje i dah razbistrava
    Vreme si ti koje spava u zoru kad se budi
    I kao nož si koji prolazi kroz moje grlo
    Oh što ne mogu da iskažem tu neprolaznu moru vremena
    Tu moru vremena zaustavljenu kao krv u venama plavim
    I najgore je što je želja beskrajna i neispunjena
    Ta žeđ oka kad ti koračaš po odaji
    I ja znam da ne treba razbijati čaroliju
    Mnogo je gore nego da te osetim stranom
    Da bežiš sa mislima izvan nas
    I srcem već u nekom drugom veku
    Bože moj kako su reči teške A u stvari jeste to
    Moja ljubav iznad zadovoljstava
    Moja ljubav van domašaja današnjeg udarca
    Ti koja kucaš na moju slepoočnicu kao časovnik
    I ako ti ne dišeš gušim se
    I po mojoj puti kolebaš se i zastaješ svojim stopalom
    Veliku tajnu hoću da ti kažem Svaka reč
    Na mojoj usni sirotica je koja prosi
    Jednu sitnicu za tvoje ruke stvarčicu koja tami pod tvojim pogledom
    I zato ja kažem tako često da te volim
    U nedostatku dovoljo jasnog kristala izraza koju bi ti stavila sebi oko vrata
    Ne vređaj se zbog mog prostačkog govora
    Prosta je voda koja izaziva taj neprijatni šum u vatri
    Reći ću ti veliku tajnu Ja ne znam
    Da govorim o vremenu koje na tebe liči
    Ja ne znam da govorim o tebi i ja se pravim
    Kao oni koji vrlo dugo na peronu stanice
    Mašu rukom pošto su vozovi otišli
    Šaka se smiruje tek pod novim teretom suza
    Hoću da ti kažem veliku tajnu Bojim se tebe
    Bojim se onog što te prati večerom ka prozorima
    I gestove koje ti činiš od reči koje se ne izgovaraju
    Bojim se vremena brzog i laganog bojim se tebe
    Hoću da ti kažem veliku tajnu Zatvori sva vrata
    Lakše je umreti nego voleti
    Zato ja sebe mučim životom
    Ljubavi moja.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  3. #3

    Odgovor: Louis Aragon

    Ljubavi moja ne reci ništa više
    Ostavi nek padnu obe ove reci u cutanje
    Kao kamen dugo glacan izmedu dlanova mojih ruku
    Kao kamen hitar i kamen težak
    I dubok svojim padom kroz naš život
    Dugim putovanjem i ništa ne susrecuci do samo ponor
    Taj beskrajni put bez šuma da trajanje
    I nespecavanje nikakve daleke vode rada užas
    Nikakve površine dodirnute nikakvo odskakivanje od prepreka
    Ništa do univerzum koji treba dostici i ja te uzeh za ruku
    Nikakav eho sve pada i uzalud sam culio uvo
    Ništa cak ni uzdah ni sinkopa zvuka
    I ukoliko više pada i prolazi kroz tminu
    Utoliko vrtoglavica raste i noc je sve brža
    Ništa do samo zahuktali teret
    Neprimetna pesma izgubljena
    Izbegla lepota poneta i sudarena
    Vec možda ili ne Ne još ne ljubav
    Ništa do samo nepodnošljivo odlaganje bez mere
    Smrvljavaju sigurnom užasno podmetnutom
    Kamen ili srce stvar savršena
    Jedna stvar dovršena a živa ipak
    Pa preko toga udaljuje se i manje je kamen
    O naopaki bunaru gde plen posle tame polece ko ptica
    Kamen ipak kao svi kamenovi
    Na kraju krajeva koji se zamara od svega
    I završava time da bude samo grob
    Cuj cuj Izgleda d apreko ograde bunarske
    Nece preci krik udar ili lom
    Vec nejasno i uzvitlano neodredeno zastrašeno
    Svetlucanje bledih i cistih dubina
    Slicno prividenjima u detinjskim pricama
    Boja nas samih možda za poslednji put
    I kao da je sve bilo iznenadno sve što još može biti
    Došlo da nade objašnjenje jer je neko
    Koga nisu videli da je ušao podigao zavesu prozora
    A kamen tamo dole nastavlja do zvezdanih dubina
    Sad znam zašto sam roden na ovom svetu
    Pricace se moja istorija jednog dana i njenih hiljadu peripetija
    U stvari sve je to samo lepršava varka
    Venac od šarene hartije za jedno vece u siromašnoj kuci
    Sad znam zašto sam roden
    I kamen silazi dalje izmedu nebuloza
    Šta li jegore šta li je dole u tome donjem nebu
    Sve što sam kazao sve što sam ucinio sve što sam izgledao da sam
    Lišce lišce koje umire i ne ostavlja drvetu do samo goli pokret svojih ruku
    Evo ispred mene velike istine zime
    Svaki covek ima sudbinu varnice Svaki covek je samo
    Videni cvet a šta sam više nego svaki covek
    Moja gordost je da sam voleo
    Ništa drugo
    A kamen se zariva bez kraja u prašinu u prašinu planete
    U suštini sam samo malo vina prosutog a vino
    Svedoci o pijanstvu u rano bledo jutro
    Ništa drugo
    Roden sam bio za te reci koje rekoh
    Ljubavi moja
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  4. #4

    Odgovor: Louis Aragon

    Ne veruje mi se a uzalud sam
    Pisao svojom kralju moje violine moje slikove
    I kako se ne zna govoriti više u noci
    Starinski jezik vesala
    Iznad visecih voda
    Govoriti crnim dijalektom coveka i žene
    Govoriti kao druga prvoj od dveju uhvacenih ruku
    Kao pomamnost srece
    Kao usta koja su izgubila sve reci razlicite poljupcu
    Kao jacanje što se ne veruje
    Kao odbijanje od obasipanja
    O savršena reci iznad svih reci
    Visino pesme sazvucje krika
    Trenutak dolazi kad nota dostiže neslucenu visinu
    Uvo ne cuje više muziku tako visoku
    Ne veruje mi se ne veruje A ja sam uzalud
    Razgovarao sa prolecem i orguljama
    Razgovarao sa svim slogovima neba
    Sa orkestrom neobicnim stvari obicnih
    I banalnošcu gluvih aleksandrinaca
    Uzalud govorio varvarskim instrumentima
    Uzalud govorio pesnicom u pregrade
    Uzalud govorio kao što se stavlja ugarak u državne šume
    Uzalud govorio kao objava rata
    Kao pakao koji izbija iz usta gutaca plamena
    Ne veruje mi se Sebi su nacinili
    Sliku mene možda po mom liku
    Odevaju me svojim viškovima
    Šetaju me sa sobom i idu dotle da cak citiraju moje stihove
    Ali na takav nacin da im služe
    Ili postaju za njih ljupke pesme
    Ja bitišem pod njihovim uticajem
    Ocekujuci da postanem ulica
    Pripadam recenicama
    I školskim udžbenicima
    A skandal mi je zabranjen
    Uzalud sam vikao da te obožavam
    a drugo ništa nisam to tvoj ljubavnik
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #5

    Odgovor: Louis Aragon

    Evo trideset leta kako pratim senku za tvojim nogama
    Verno sam crno pseto koje se vrti oko tvojih peta
    Sakriva se u podne za tvoje uspravno telo
    I izlazi da igra sa kosim suncem po poljima
    Svetlosnom žicom iz lampe odeva te i raste ukoliko su niske
    Kako ti voliš da citaš vecerom u odaji prema svome raspoloženju
    Samo tada uzdižem se do plafona
    I gubim se u ponavljanju tvoje ruke koja okrece strane
    Evo trideset godina kako je moja misao senka tvoje misli
    Uzalud sam govorio i ponavljao veruje se
    Ne znam kakvoj cudnoj otmenosti sa moje strane
    Sve što je crno nije senka govore mi
    Uzima se i ostavlja od onog što sam govorio
    I da mi dozvole da te volim oni su podmetnuli
    Stvarnost tela jednu statuu
    Simbol ukrašen kamenom Otadžbinu
    A kada stavljaju nož za secenje hartije
    U nešno pazuho mojih knjiga
    Ne shvataju ni najmanje zašto ja vicem
    Oni ne vide da ja krvarim tvojom krvlju
    I pitam se šta li za njih moje pevanje znaci
    Ako za svaku rec koja se lomi u mom glasu
    Oni ne znaju da je to harmonija tvoga grla
    Ako ne vide oko moga duha tvoje ruke
    Bar jednom cu ovde da govorim iz svoje duše
    Covek je izgubljena igra karata
    Crveno i crno kraljevih slugu i kraljica
    Ali izmedu letecih boja ima vazduha a i prsti su tu koji bacaju
    Telo moje sacinjeno je od dve nepoznate koje nisam birao
    I vidim sa užasom da se pojavljuju na mojim rukama bakarne pene godina
    Koje ce obeležiti ruke mog oca o kome necu pricati ništa
    Og koga nemam ništa drugo do nacin kako da obaram glavu
    Zato što nije cuo dobro na desno uvo i evo gde i ja takode
    Od svoje majke imam oblik ušiju
    I nacin rastanja kose
    Ali duša u svemu tome ali duša
    Beše to jedna duša neugladena smucana još bezoblicna
    Duša slepa koja cuje samo zlo kad se govori o svetlosti
    Duša iskrsla niko na zna odakle
    Iz nekog pretka u nesreci vremena
    Iz nekog ujaka besmislenog i ludog koji nije živeo
    Ili samo iz one strašne sramote moje majke kada sam došao na svet
    Jedva duša tek nagoveštaj duše rdavo uoblicena cekinjava duša
    Kakva se gubi bez žaljenja na bojnom polju ili sudarima na železnicama
    Jedna sirota duša koja nije znala šta da cini sa samom sobom
    Nošena strujom današnjeg vremena
    Nikako ne od vrste Hamleta jedva kosa Ofelije
    Bosa u moru bez pisma u njoj
    Loptica na japanskom bilijaru koju dokoni gost preganja u nekoj kafanici
    I ti padac u 'nulu' ili 'stotinu'
    Što je u stvari jedno isto
    Duša u garderobi gde pijani gost ne može više da nade svoju numeru
    Duša za jedno vece karnevala a sutra ce se baciti maska
    Duša rasparena sa kojom se ne može izaci medu svet
    I teška da nosi otrov i mora neprestano da se zaustavlja
    Nikada nisam razumeo zadto si povela brigu o mojoj duši
    Lopatama se mogu zgrtati takve kao što je moja
    Ali šta kaže onaj koji prvi put vidi radanje drugog
    Cudom hirurgije
    Šta je rekla moja duša kada si je ti izvadila iz njene košuljice
    Kad sam ja saznao u tvojim rukama da sam ljudsko bice
    Kad sam presta da se pretvaram i da se ismevam što sam postao takav na dodir tvoje ruke
    Uzmite te knjige moje duše otvorite ih svuda gde bilo
    Slomite ih da bi im bolje razumeli
    Miris i tajnu
    Pokidajte grubim prstima strane
    Izgužvajte ih iscepajte ih
    I iz svih cete zadržati samo jedno
    Jedan jedini šapat jedan jedini pripev
    Jedan pogled koji ništa ne sputava
    Jedno dugo hvala koje se promrljava
    Tu srecu kao neku dolinu
    Dete - Boga moje obožavanje
    Beskrajno Ave u molitvama
    Moju beskonacnu nesanicu
    Moje cvetanje moje prosijavanje
    O svesti moja o ludosti moja
    Moj mesecu maju melodijo moja
    Moj raju moj požaru
    Moja vasiono Elza živote moj
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #6

    Odgovor: Louis Aragon

    Otpadnik sam sviju crkava
    Jer tebe pretpostavljam svemu za što vredi živeti i mreti
    Tebi prinosim tamjan svetih mesta i pesmu foruma
    Pogledaj moja krvava kolena od molitvanja pred tobom
    I moje iskapane oci za sve jedikovke koje nisu sa tvojih usana
    Ne razumem milione mrtvih kad tebe cujem da jeciš
    Na tvojim nogama osecam tlo od šljunka sa puteva
    Na tvojim izgrebanim rukama vrzinu trnja
    Svi nošeni tereti muce tvoja ramena
    Sva nesreca sveta stala je u jodnoj tvojoj suzi
    Nikada nisam patio pre tebe
    Životinja koja je ranom vapila
    Pa kako možete da uporedujete sa životinjskim bolom
    Tu vitrinu u hiljadu stakala
    Na kojoj se svakoga dana dogada
    Po jedno razapinjanje na krst
    Ti si me naucila azbuci bola
    Sad znam da citam jecaje Svi su oni sacinjeni od tvog imena
    Samo od tvog imena tvog slomljnog imena tvog imena od ruže obezlišene
    Tvog imena vrta svih Strasnih nedelja
    Tvog imena zbog koga bih išao u pakao da ga napišem pred licem sveta
    Kao ona tajanstvena slova na tablici iznad Hrista
    Tvog imena krika moga mesa i nezarasle rane moje duše
    Tvog imena za koje bih spalio sve knjige
    Tvog imena svekolike nauke na ivici ljudske pustinje
    Tvog imena koje je za mene istorija vekova
    Pesma nad pesmama
    Caša vode robijaša u okovima
    I sve su reci samo bodljikava žica pred vratima nekog prokletog grada
    Kad tvoje ime peva na mojim ispucanim usanama
    Samo tvoje ime i neka mi odseku jezik
    Ali tvoje je ime
    Sva muzika u trenutku smrti
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  7. #7

    Odgovor: Louis Aragon

    Došao sam tebi kao što reka ide moru
    Žrtvovao sam jednim potezom i svoj tok i svoje planine
    Napustio sam zbog tebe svoje prijatelje i svoje detinjstvo
    Svaka kap vode moga života upila je so tvoje neizmernosti
    Tvoje sunce uništilo je moju prošlost pretke
    Ti vladaš nad mojom krvlju nad mojim snovima nad mojim ludilom
    Dao sam ti sve svoje secanje kao jednu kovrdžu moje kose
    Spavam samo u tvojim snegovima
    Razvalio sam svoju postelju rasterao svoje dobre vile
    Odrekao sam se vec davno svojih legendi
    U kojima su Rembo Kras i Dikas
    I Valmor koja place u ponoci
    Konopac Nervalov prekinuo se
    I metak koji je ubio Ljermontova prošao je kroz moje srce
    Podeljeno tvojim koracima
    Razvejano tvojim pokretima
    Ko zaljubljeni vetar neke šume
    Ja idem za prašinom koja se jutrom goni iz kuce
    I koja se strpljivo vraca neprimetno u toku citavog dana
    Bršljan koji raste a da niko ne primecuje
    Dok ga ne sakate u njegovoj vernosti
    Ja sam izlizani kamen silom tvoga stalnog šetanja
    Stolica koja te ceka na tvome uobicajenom mestu
    Okno sa koga tvoje celo gori gledajuci u prazno
    Petparacki roman koji govori samo o tebi
    Otvoreno pismo zaboravljeno pre no što je procitano
    Prekinuta recenica na koju vracati se nema znacaja
    Trepatanje soba kroz koje se prošlo
    Parfem koji ostavljaš ua sobom
    A kad izadeš nesrecan sam kao i tvoje ogledalo
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  8. #8

    Odgovor: Louis Aragon

    Pesma napuštenog ogledala



    O gde si ti što se u meni kreceš
    Ti što u meni lik tvoj tek pljusne
    I pokret ti ruke ko hoceš il' neceš
    Da staviš ruž na svoje usne
    O gde si ti radosti što me stalno prati
    Tvoj prolaz ko da se u meni njiše
    Kraljice moja sa kosom paprati
    Sa ocima tvojim boje kiše
    Kao što zemlja prolece ceka
    Vrebam kad ceš prominut u casu
    Žudno te cekam ko voda neka
    Zamah vesela po svom talasu
    U mome ramu tamnom i dubokom
    Nudim ti sve moje podglede skriven
    Približi mi se progutaj me okom
    Zakrili i moju senku i mene
    Pregazi me kao vojske moce
    Zauzmi moja brda i dolove
    I moje misli i snove nocne
    Parkove cvetne i moje dvorove
    Otkrij mi kako ti obrazi rude
    Ko zlocin neki il urota
    Bolje no usne koje se nude
    Il narod kad je usred komplot
    Kao u zavesi u baruštinama
    po tragu neke barske ptice
    Bori se s onim što je u nama
    Ono što si bila utri nemilice
    Povrati se licem u moje lice
    I nek tvoje oci moje oci love
    Vrati mi car neba i izmaglice
    Povrati mi vid i snove
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  9. #9

    Odgovor: Louis Aragon

    Koja je to obala daleka
    Na kojoj se plavi cicak u magli pustinje
    Cudno prostranstvo u kome u znak oproštaja
    Njiha se trava na ošticama duna
    Pod limunom je zemlja meka
    Po kojoj ne ostavlja traga ni sunce ni luna
    Stopalo gazi smireni prah zvezdanih stoleca
    Liskun nesreca
    Kosture davno potopljenih brodova
    Talog velikih dubina slama kostiju
    Snežni tepih snova
    Prašinu pokojnih podmorskih civilizacija
    Izglodanu plutu brodove minerala talog plima
    Ridi odblesak astralnih raspojasanih konstelacija
    Blato globigerina
    Ukus soli na silu uvukao se u srž moje ploti
    Veceras mi se ponovo privida svetlost i jutro na Hardeloti
    Coveku i moru kad dode cas da poležu
    Iz prostog razloga da umru
    Ne znam dal im se tada uvek pojavljuje pena na usnama
    Ili je to samo osmeh taj beli grc koji ivici umor od života
    Ali pogledaj usred morskih okreka na smiraju talasa
    To srce nasukano koje još kuca ili je samo školjka
    Ciji se oblik pukim slucajem poklapa sa ogromnom prazninom u meni
    Od one stvari išcupane iz mojih grudi
    Jer malocas nisam našao cveca za tebe na cvetnom trgu
    Na plaži se desilo to jednog davnog dana
    A bila je secaš li se i tvoja majka s nama
    Moja ljubav stavlja jednu malenkost
    Mali crni sedef u tvoje uvo
    Sav skupljeni bol sveta koji se uspeo zabeležiti
    Staru izgrebanu plocu sa koje igla iskace
    Ponor šumova zbog koga se tvoje oci jednom ili dvaput raširiše
    Zatim ti ostavljaš sve to izmedu poštanskih karata
    Na hotelski kamin
    Zaboravljajuci duboki bes okeanskih jadikovki
    Zbog gramofona koji svira neprestano THE MAN I LOVE
    Secaš li se secaš li se bilo je to jedno bezbojno leto
    Kao pesak i mi na vetru Hardelota
    To srce u meni to srce u tebi koje se povlaci po našoj sobi
    Sa slonom od porculana i jastucetom od plavog velura za igle
    To srce u koje nisi verovao i pored pesme kojju je nosilo u sebi
    Istina je da je potrebno vreme jednom srcu da da dokaza
    Jer nije dovoljno samo biti prisutnik borišta
    A što mu nije dobro ne dokazuje tim ništa
    Slušaj slušaj još nikad se nije ucutala
    Jadikovka sumorne školjke Hardelota
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  10. #10

    Odgovor: Louis Aragon

    Ti sanjaš široko otvorenih ociju
    Šta li se to dogada a ja ne znam
    Pred tobom u tvojoj uobrazilji
    U tome carstvu samo tvome
    U toj zemlji bez kapija
    I za mene bez domašaja
    Za one koji shvataju muziku
    Za njih bi rekli grane su rastinja
    Koje se savija pod divnim teretom
    Ptica koje su na njima svile gnezda
    A ti
    Ili oni ciji je pogled sazdan od mnogih plocica
    Oni koji se igraju dužnostima koje ne postoje
    I ciji parabolicno duh ko ogledala pali sve
    A hipoteza je njihovo zavijanje cigara
    A ti
    Ti stavljaš svoju ruku na lice
    A ja ni hraborsti nemam da te pitam
    Šta se to dogada u tome plavom prostoru
    U koji se duhom utapaš
    Možda si u nekoj zemlji divljih konja
    I sama ko oblast izmed dobra i zla
    Ona staza kaludera kroz planinu
    Luka gusara na Srecnom ostrvu
    Ili sastavljene ruke ljubavnika
    Možda
    A ja sam samo bednik izvan svega toga
    Tek jedva da me pirne nalet orkestra
    I nikad da udem u salu Velike Opere
    Obecao sam da govoriti necu
    O prošlosti I govoriti necu
    O onim sobama u kojima sam vrebao
    Tvoja cutanja
    Ni ona u kojoj je Tereza
    Skinula dijamant sa svoje ruke
    Ni ona u kojoj je Mišel
    Pevao a da ga ja nisam ni cuo
    Radala su se bica iz tebe
    Bica koja ti ja nisam stvorio
    I niko nece znati za bes
    Mucenja i ljubomoru
    Zaboravljanja moja kada si svirepa
    Pokazivala mi samo svoju decu
    I kao nehotice zapaženu
    Da prolaze ispod prozora
    I malocas još uvela si coveka
    Sa ocima ko zeleni smaragdi
    I možda ce tek on saznati od nje
    Sve ono zbog cega umirem što ne znam u tebi
    Coveka nekog teškog i plavog Njegovo telo
    Izmedu nas je samo kao ekran
    Covek neproziran ali umiljat
    Rasejano neka mlecno plava tajna
    Bio je to cudni i strašni dar
    Dar da se daje život
    Ali kad se išlo po starinskom obicaju
    Sparivanje trudnoca i porodaj
    Pa one gospe što nose sveže rublje
    I optrcavaju odaje stepeništa otvaraju ormane
    A tu je i onaj krik deteta i sve ostalo
    Ništa nije drugo do veliko slavlje i cestitanja
    Od kojih otac prima blaženo svoj deo
    Bled od gordosti i straha
    Ali ovde rec je o drugoj vrsti rodenja
    I onaj koji nije radao to
    Ne vidi svoj lik bez stida u ogledalu
    S perverznošcu da voli bica tvoje puti
    Moje bolno ljubopitljivo za tvojim snovima
    Onim poradanjem protivu mene
    Iz kog potice narod nastanjujuci se u našem domu
    I evo jednog od njih koji seda ispred naše postelje
    I koji teži i diše
    Ah da mogu da dam ko ti dah i bilo
    I rec senkama suparnickim
    Možda bi mogli i da ih cujemo
    Kako se prepiru u susednim sobama
    Moji sinovi zavidljivi i tvoji
    Tvoje velike kceri sa sjajem bisera i pokretom vetra
    Možda bi njima pristajalo bolje
    Ovaj rat izmedu nas
    Koji sam citavog veka oklevao da vodim neštedimice
    Jer covek nije srecan dok ne potcinjava
    I na kolena ne obara onog koga voli
    Zato sam pokušavao sve mogucnosti cini
    Svih preljuba duha
    I bacao na sebe prokletstvo
    Na mestima svim vrzinog kola
    I zaklinjao sve kocijaše popova
    Maršale carske
    Kceri razbojnika
    Obesvešcivao zaboravljane uspomene
    I krao njihove tajne grobova
    Prah kostiju kušao kao rakiju
    Prošlost svodio na bludnicu izmedu izmed svojih kolena
    Ali uzalud
    Jer samo jedan tvoj zrak svetlosti
    Rasturao je sve moje aveti
    I ti koracaš u trijumfu
    Sa svim potomstvom svojim bezbrojnim
    Tim jatom tvoje svetlosti
    Prolecem ljudskim u tvojim stopama
    Ljubicicama tvojih vena
    Kojima sam razdiran jer lice na tebe
    I još na nekog
    Od koga sam verovao da te divljacki cuvam
    Zarobljenicu mojih ruku
    U našim prebivalištima
    Opustelim od svega drugog.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  11. #11

    Odgovor: Louis Aragon

    Dodje tako na jedvite jade neki trenutak
    U kome onaj koji se zakacio za tvoj skut
    Nade se odvojen od tebe
    Ko neki slepac po danu usred suncanog podna
    Kao ono neznalica pred skupom mudraca
    Ili hromi usred igranke
    U izvesnim prilikama u životu
    Video sam da se otvaraju vrata tvoga carstva
    A tamo ne ulazim nikako jer tu pocinju carolije
    Sve vrste pokora pratecih koje sazipaju vilu
    Samo ako poželi d aje prati izvan oblasti dozvoljenog
    Bilo je to jednom u Provenu gradu koji je kao neka velicanstvena kanta za otpatke
    A ništa ne bih rekao ni za Avinjon a ništa ni za one Crne Pokajnike
    Ali postoje još i oni hodnici bede u Gradu Jovanke od Arka
    I onaj napušteni grad iza Nice pozadi železnicke pruge
    Sa carapama koje se suše po pokrivenim balkonima sa stubovima palata
    Tamo negde gde se povlaci starost izbeglica oko njihovih crkava sa tornjevima kao glavice crnog luka
    I kao neka pisana slova
    Kule i kulice na starim zgradama iznad zavojaka Sene
    Koje se utapaju naglo u crne cekinje drveta
    Ili prosto one kuce za prodaju koje obilaze senzali i notari
    Neki put govoriš o Bergenu gradu koji ja ne poznajem
    A gde bi ti kako rece otišla još jednom dok postojiš
    Da okušaš bljutavost maka i divljih jabuka koje se ugrizu i bacaju na Tahitima
    O ti krunisani što kažu volim te po uvu
    Mirisu reci koje se odvijaju kao stubovi
    Hodnici hodnici eto otišla si
    Eto u tome mi ti izmiceš zauvek
    Kraljice one perstepktive u kojoj ja nemam svoje mesto
    Begunice nova Meluzino
    I tvoja pticija noga udaljuje se na terasama
    Tvoja haljina još dobar trenutak blista pod drvetima
    Kao u onim maglama Vatoa
    Cekam te unezveren sasvim na dnu jedne ulice
    Gde na ivici drveca pozlacenog na zalasku suncevom
    Može se dogoditi jednom da ona ne dode
    Jednom da bi se po volji prošetala malo po svojoj mašti
    Sasvim odlucno palo ti je na pamet da me zamisliš mrtvim
    I da ja kao nisam došao da te uznemirim pod ovim suncem nesrece
    E od tada svaki put kada te pogledam
    Ja se setim da si me ti ubila kako se to obicno kaže
    I da prema tome ja sada živim samo zato što ti tako hoceš
    Jer tvoje oci zamislile su ovaj svet bez mene
    A tvoja usta govorila su sasvim prirodno o meni u prošlom vremenu
    I sve to u punom ovom dvadesteom veku
    Sa svim satelitima koji kruže oko zemlje
    I mašinama koje misle
    Ali nož ostaje nož
    A srce srce
    Gorka pesma
    Ljubavi gorka ploda
    Pesmo moja vetre i gora
    Vilajetu tamni gde tihoga hoda
    Dolazi da umre more
    Avgustu blagi dok nebo tvoje
    Zvezdama zasipa obzor sav
    Snovi moji tim livadama plove
    Gde je vazduh tako plav
    Moje zlatne ruke te nežne tajne
    Bude mi žed i glad
    Kolajne derdani veceri beskrajne
    Kada sam srcem mlad
    I reci da mogu nestati tako
    Išcileti sa prvom zorom
    Jato golubova rasturiti lako
    Pod tvojim prozorom
    I ne postati ni strela gola
    Strela uznemirenja i cveta
    Sveže vode i najveceg bola
    Usred najžešceg leta
    Pa da li se zna cta se dogada
    I da li je to možda ono
    Kad mi se baci zastor beznada
    Iznad mog oka ko zvono
    I sav taj govor koji slama
    To blago u izvoru živom
    Moj krik ugušen molitvama
    Nad mojom napuštenom njivom
    Ne žalim ni malo što tužna lika
    Usta su mi puna nemih reci
    A suviše malo tušnih spomenika
    Da trag za tobom u meni jeci
    I tako još uvek snažno udara
    To trošno srce o kaveza žice
    Za Nju se ono do dna izgara
    Žtrvuje nemilice
    Posecite mi grlo i božure
    Da krvi moje bude napita
    Priklonite joj se u predznaku bure
    Kao što to cine bure
    Kao što to cine žita
    I suviše malo još casova brojim
    Do kraja mojih obzorja o sliko
    I da dovicem do Boga da te volim
    O koliko
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  12. #12

    Odgovor: Louis Aragon

    Sve stvari tamne govore mi o tvome sjaju
    Mracne sobe u pipanju predene
    Udovice
    Smola u dnu brodova
    Voda baruština
    Crne maslinke
    Krstovi krila grabljivica iznad snega koji oblecu
    Jedan uvežljaj na izdanku snage
    Obuca umrlog
    Mržnja sa noktima noci
    Sve stvari gorcine
    Ljubicasti prsten nesanice
    Odbijeni hleb
    Onaj koji je našao svoju kucu pustu i svoje poljupce ukaljane
    Ogledalo s alicem odvratnim
    Tragedija sa stubovima bogatstva
    Starenje
    Sakacenja
    Mladež ponižavanja po volji
    Zatvori u kojima je covek odvojen od samoga sebe
    Sve stvari nasilja
    Požar i krv
    Varvara nastup u gradove
    Dželati žena i žita
    Gradici kao konji bicevima rasterani
    Pobeda zverova
    Gromoglasni smeh streljanja
    Polomljeni udovi kamdžijama i volja bližnjega
    Umorstvo žuto i crveno
    Rumenilo bola
    I sve što sveceri koja nastupa dobija boju svireposti
    Meni govoriti o tvojim plavim ocima
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  13. #13

    Odgovor: Louis Aragon

    Šta ja tu mogu Bilo je tih ljudi u tvome životu
    A ruka koja ih je kao muva oterala
    Verovatno nije mogla da poštedi i mene
    Obecao sam Prošlost ostace u dnu usta
    Kao bombona koja treba da se topi lagano
    Obecao sam O prošlosti ni rec više
    Ali da li se mora govoriti o životinji koja te nagriza u snu
    A zato što te nagriza cuješ li njen kljun kako udara po mome srcu
    Da li je potrebno govoriti o ljudima koji su u tvojim snovima
    Da bi bili tu da mene nagrizaju u tvome životu
    Ti ljudi iz tvojih snova ti stranci
    Oterao sam od sebe sve što nije tvoj dah tvoj odisak
    Izdao sam nebo od pre tebe prolece od pre tebe svoju radost i svoje muke
    Izdao sam za tebe sve što je bilo zanos vetar žena
    Postao sam za tebe pravo cudovište neverstva
    Napustio sam svoju prošlost kao što se menja vera
    Ti možeš potpuno mirno da jedeš za tim stolom
    Nema ni traga ni od caše ni od vina
    Gledaj kako sam ispražnjen zaboravom
    Ja ništa više ne znam o sebi
    Moj pakao je tvoj pakao
    Nema obeležja na meni da smo stigmati
    Tvoje patnje
    Nož me je zarezao duboko Ja sam uboden
    Onamo gde si ti patila
    Sve moje secanje je samo zlo koje ti jedino osecaš
    Sve moje secanje od tebe jedine krvavi
    Ono je izubijano na tvojim kolenima
    Tamo je sva moja rana i njeni zarezi
    Kamicak svaki u tvojoj cipeli
    Siroto tvoje rame slomljeno
    Oci tvoje odjednom olovom iskrenute na putanju noci
    Veceras razapet na krst u hiljadu devet sto trideset osme
    I više nego u tvoje telo nož ušao u tvoju dušu
    Krivdom koju ti nekažnjeni dželati uciniše recima
    I što još koji put cine a ja ih ne mogu spreciti
    Jedna recenica dobacena ti je u prolazu
    Tebi pismo na pošti baceno
    I to lako ubistvo preko telefona
    O ljubavi moja u kojoj sam ja bez odbrane
    O za jednu sitnicu moja je ljubav tako brzo ranjena
    Kao neko detinjstvo
    To se dogada i to ostavlja
    Dugu brazdu duž mojih ruku
    Dugu brazdu duž mojih nerava
    I ukus za ubistvo pojavljuje se u mojim ustima
    Samo zbog jedne naopake reci
    Ne prelazim ni preko cega što te je dodirnulo
    Teško vama ako zbog vas place
    Misao za ubistvo osvaja me naglo
    Za ono što drugi tebi cine
    Osvaja moj stomak moje grlo moje ruke
    Kao tajfun
    Moje besnilo i moju vatru krv moju
    Kao talasi su bili
    Drugi ljudi ljubavi moja snena
    Nisu te voleli do noža i rana
    Do prskanja ocnih mrena
    Do gubljena svesti za svetlost dana
    Da tako je to i više reci necu
    Zadržacu taj gnev iza svojih zuba
    Žvakacu prošlost ko svoju svirepu srecu
    Tu gorcinu i taj bes iza usnenog ruba
    Bledog i crvenog kad tako mi je dano
    Ko bombonu što treba da se istopi lagano
    Ćuti i prenesi dalje....

  14. #14

    Odgovor: Louis Aragon

    FUGA

    Radost je odjeknula u tri
    Četvrtine takta lire
    I ko da se raduju svi
    Ta radost nikada da mine

    Ne nikad je ne izreći
    Tu radost o silnoj sreći
    Tu radost silnu svoju

    Za ljubav čega
    Za ljubav koga

    Za ljubav - moju
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  15. #15

    Odgovor: Louis Aragon

    GORKA PESMA

    Ljubavi gorka oporoga ploda
    Pesmo moja vetra i gore
    Vilajetu tamni gde tihoga hoda
    Dolazi da umre more

    Avgustu blagi dok nebo tvoje
    Zvezdama zasipa obzor sav
    Snovi moji dolinama plove
    Gde je vazduh tako plav

    Moje zlatne ruke te nežne tajne
    Bude mi žeđ i glad
    Kolajne đerdani večeri beskrajne
    Kada sam srcem mlad

    I reći da mogu nestati tako
    Iščileti sa prvom zorom
    Jato golubova rasturiti lako
    Pod tvojim prozorom

    I ne postati ni strela gola
    Strela uznemirenja i cveta
    Sveže vode i najvećeg bola
    Usred najžešćeg leta

    Pa da li se zna šta se događa
    I da li je to možda ono
    Kad mi se baci zastor beznađa
    Iznad mog oka ko zvono

    I sav taj govor koji slama
    To blago u izvoru živom
    Moj krik ugušen molitvama
    Nad mojom napuštenom njivom

    Ne žalim ni malo što tužna lika
    Usta mi puna nemih reči
    A suviše malo tučnih spomenika
    Da trag u meni za tobom ječi

    I dok još uvek snažno udara
    To trošno srce o kaveza žice
    Za Nju ono do dna izgara
    Žrtvuje nemilice

    Zasecite mi moje grlo i božure
    Da moje krvi bude napita
    Priklonite joj se u predznaku bure
    Kao što to čine žita

    I suviše malo još časova brojim
    Do kraja mojih obzorja o sliko
    I da dovičem do Boga da te volim
    O koliko
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •