Vic iz vremana pre televizije i 'lakih' putovanja:
Poslali Lalu kao zaslužnog udarnika u BGD na proslavu nekog državnog praznika. Jedva su dočekali da se vrati i ispriča im šta je video. Priča Lala o svemu i svačemu, a kad su ga pitali šta mu se najviše svidelo, on će:
- Vatromet!
- A šta ti je to? - traže seljani od Lale da objasni.
Lala pokušava da opiše, al ne ide. Pa se doseti, 'baci' raširene ruke ka nebu goovoreći:
- U p... m....! Pa ondak ništa!
Po mom uverenju, jedan od razloga za prekomernu upotrebu psovki je neizgradjena, nenegovana veština i kultura verbalnog komuniciranja. Kada se ne nalazi odgovarajući izraz koji može da odrazi misao i raspoloženje, pribegava se psovkama kao surogatu za prave reči. A vremenom i čestom upotrebom psovke gubo izvorno značenje i postaju svojevrsni 'figurativni' rečnik.
Sličnu situaciju imamo i sa korišćenjem vizuelnog izraza (gestikulacije, mimike, slika u medijima) kao zamene za rečju izraženu misao, ili češće, kao podršku kod saopštavanja misli zbog pretpostavke da se samo rečima nećemo dovoljno dobro sporazumeti. (Pomislite na to kako sada političari i lica na TV nastoje da gestikulacijama, mimikom, stavom tela i sl. nastoje da nas uvere u verodostojnost onoga što nam saopštavaju rečima.)
Lično, vrlo, vrlo retko opsujem.
Kad vidim da ljudi psuju a nisu u stanju pravog (neglumljenog) afekta, siguran sam da pokušavaju da predstave da su u pravu, iako su i sami svesni da nije tako.
A najružnije što se može videti je kad roditelji komuniciraju sa decom, koja često još ni ne govore, psovkama. To, na žalost, nije uopšte retkost. Samo malo obratite pažnju na to i videćete kako se to često dešava.