Nedostaješ ...
Еј...
За землю родную не на жизнь а на смерть
Воевал с врагами Володимир князь
Многая лета
Многая лета
Многая лета
Русской земле
Jedne davne zime
na svet je došla devojčica
sasvim obična devojčica
imala je oči kao druge devojčice
i ruke kao druge devojčice
i kosu kao druge devojčice
i osmeh kao druge devojčice
jedino po čemu se razlikovala od drugih devojčica
bili su prsti
i srce
naime
umela je
a da to tada nije ni znala
da svoje srce izlije kroz prste
u slova
kad je porasla
poraslo je i srce
ali je ostalo isto ono
srce devojčice
i ona ga je kroz prste izlivala
nekim nepoznatim ljudima
sa one strane ekrana
i oni su zavoleli to srce
kao svoje
a srce se nešto umorilo
da li od silnih izlivanja
i rešilo da odmori malo
i zaboravilo da krene dalje
i nestalo
nepoznati ljudi su ga tražili
kad su shvatili da ga nema
da je otišlo da se igra
sa oblacima
oni su plakali
i ponekad plaču
i dan-danas.
Za devojčicom
i njenim srcem
velikim.
Balasevic-Covek sa mesecom u ocima
Sumoran i nem
jablan gromom razvaljen
zagledan u casu preduboku
bio mi je stran i naizgled normalan
al' tad mu spazih
odraz meseca u oku
On me oslovi pa kako idu poslovi
ma idu, progundjah, u vrazijeg vraga
na to on planu naprsno
odmeri me sablasno
nemate vi pojma, braco draga
Ne znas ti sta znaci ubiti grad
ne znas ti bauke kaljavih rovova
ne znas ti sta znaci spavati sad
kad sklopim oci nista osim tih krovova
Kada sklopim oci nebom naidju mobe
zamirisu gostinjske sobe
nebom svadba odzvanja
kada sklopim oci nebom promicu lica
zatreperi roj tamburica
Dunav sedef odranja
Zverko ludila, sto si se probudila
crni ti je princ poljubac dao
al' necu se stideti
sto Boga necu videti
jer to i nije Bog kojeg sam znao
Ne znas ti, nema oslobodjenih
svaku tisinu mi granata prosara
spasen je taj prvi pogodjeni
a svi su drugi vecni taoci kosmara
Kada sklopim oci nebom naidju ladje
zvona, lavez, komsijske svadje
miris svezeg oranja
ali kada svane vetri s reke zacvile
zar to tuze vodene vile
dunav tamjan odranja...
Life is a mystery to be lived,not a problem to be solved.
U ovoj godini naš košarkaški tim igrao je final-four, bili su četvrti, ali su, po onome kako su se borili, skroz mogli da budu i prvi... Naš fudbalski tim se opet kvalifikovao za ligu šampiona. U te svrhe smo i pozajmili golmana reprezentcije Srbije, Vladimira Stojkovića, i tim činom navukli gnev protivničkih tabora. Ali, možemo mi sa tim gnevovima.... Srbija je igrala na svetskom prvenstvu u fudbalu, i nije prošla prvi krug. Srbija sada igra na svetskom prventstvu u košarci i bila bi ponosna da vidiš kako se borimo. Osim toga, o politici i političarima, ne znam šta bih. O sebi, promenila sam grad i državu, samo zbog posla, otišla iz zemlje u kojoj su ti ljudi prijatelji u zemlju (grad) gde ljudima nije važno jesi li živ ili ne. I može se, i ovako i onako. Forum, forum se menjao, mnogo, od nekih stvari bi ti pripala ozbiljna muka, iako to nije bilo lako proizvesti kod tebe, neki dragi ljudi su se povukli, otišli na ovaj ili onaj način, ima nekih lepih osveženja, nas nekoliko veterana je i dalje tu, i nekada žvrlajmo, nekada ne, ali ga i dalje jako volimo.
"...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."
U kapljici kiše obično budeš, i barama kroz koje šljapkam, jedna mala ajkula mi se u dalekom moru osmehnula tvojim osmehom koji nikada nisam uživo videla, ali ga dobro znam. I znam da ne spavaš, da si jako budna, i ove dve godine.
"...There is a crack in everything. That's how the light gets in..."
Ljudi dodju i prodju i zaborave se..retki su oni koji se pamte..
Osmeh je kriva linija koja ispravi sve..skoro sve..
Od svih kalendarskih datuma najvise mrzim ovu noc koja je pred nama...
Gather ye rosebuds while ye may...
За землю родную не на жизнь а на смерть
Воевал с врагами Володимир князь
Многая лета
Многая лета
Многая лета
Русской земле
Nemam pojma ko si ti.
Znam samo da si jednoj osobi koja je meni jako drag bila dobar prijatelj, i da svake godine u ovo doba podilkani od tuge.
Pojma nemam zašto sam ovo uzeo da napišem.
Valjda zato što sam opterećen smrću, zato što svaki bol koji živi proživljavaju posle smrti dragih ljudi doživljavam kao svoj, jebem li ga, pa tako patim zajedno s njom, i kontam koliko te je volela.
Nemam pojma ko si ti, ali ti kačim ovu pesmu od koje uvek zaplačem, valjda smem iako te nisam znao.
Najgora je uš što iz opanka iziđe.
Ponekad tako sebe damo
za oči jedva upoznate,
i na rastanku ćutimo samo
i ne tražimo da nas vrate.
Živimo posle u tom drugom
sve dok mu oči svetom plamte,
i ne znam što nas pamte dugo
kad ne tražimo da nas pamte...
Umro je Ajnštajn, umro je Tesla...a i meni nešto nije dobro
Budim je zbog sunca
koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je zbog reci
koje peku grlo, volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi koji bez cela
i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je zbog manufakturnih pejzaza,
javnih parkova
budim je zbog ove nase planete
koja ce mozda biti mina
u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise
veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih
je deo zore koju budim
budim je zbog zore, zbog ljubavi,
zbog sebe, zbog drugih
budim je, mada je to uzaludnije
negoli dozivati pticu zauvek sletelu
Sigurno je rekla: neka me trazi
i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta,
koju volim
to dete koje je zaspalo
ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi
drukcija i nova,
uzalud je budim
jer njena usta
nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice,
ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu
necije lice u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen