Pogotovo u ove samoubilačke, što ubijaju sebe i sve oko sebe...Baš se pitam šta, ili ko ih nagoni na tako nešto?
Ma mora da je u pitanju opet ovaj dualizam...
No, idemo dalje...ko ima oči neka čita, i UM da razume...
...Nastavak
Moral
Proučavajući ljudski rod od samog njegovog početka vrlo brzo sam pronašao način da ljude navedem da budu neposlušni Stvoritelju. Morao sam samo neposlušnost i greh zaodenuti u telesno zadovoljstvo. Uvideo sam da je Stvoritelj ljudima dao posebno snažan osećaj dok su se sjedinjavali kako bi začeli potomstvo. Stvoritelj je želeo da taj čin kojim je On preko njih stvarao novi život, bude urezan duboko u njihovo pamćenje. Vremenom sam uspeo postići da taj čin postane sam sebi svrhom zbog samog telesnog zadovoljstva koji je pružao. Podsticao sam ljude na to tim više što sam video koliko takav pristup rastužuje samog Stvoritelja i koliko je to u stanju uniziti čoveka. U ljudima sam počeo rasplamsavati najniže strasti. Zapravo, ovaj deo unižavanja čoveka mi je jedan od najlakših. Jedan od razloga zbog kojeg je Stvoritelj odlučio da Zemlju uništi Potopom bio je i taj. Nemoral.
Ali, i nakon Potopa sam to uspeo da ponovim. Istina, ne u tolikoj meri niti toliko javno jer su još bila sveža sećanja na Potop, ali ljudi su oduvek padali u iskušenja kada je reč o polnom odnosu. Ubrzo je Stvoritelj, videći kako će se nemoral opet raširiti, odlučio uništiti gradove Sodom i Gomor koji su prednjačili u tome. Uništenje je bilo strašno, a ja sam likovao zbog toga što sam uspeo u nameri da Stvoritelj ponovo uništi svoja stvorenja koja Mu nisu želela biti poslušna. Kao spomenik tom delu i kao opomena budućim narastajima stoji i danas Mrtvo more. Ali, moj uspeh na području nemorala nije nikada ozbiljno doveden u pitanje. Vreme je prolazilo, a ja sam sve više i više unižavao ljudski rod. Ne samo što sam uspeo izopačiti polni odnos muškarca i žene, već sam ih nadahnjivao da to čine i sa pripadnicima istog spola. Pa čak i da to čine i sa životinjama. Čoveku sam rasplamsavao maštu da čini stvari koje njemu samom nikada ne bi ni mogle pasti na um.
Plemenito stvorenje – čoveka – ja sam uspeo uniziti ispod nivoa nerazumne životinje. Da li se šta promenilo sada kada je civilizacija uznapredovala? Naravno da se promenilo. Čoveka sam uspeo da ponizim više nego što je ikada bio. Budući da je konačni kraj određen, shvatio sam da se Stvoritelj više neće mešati kao u slučaju Sodoma i Gomora. Stoga na području nemorala radim više nego ikada. Uvukao sam ga u sve pore današnjeg društva. Samo mali broj, Stvoritelju vernih, vide zamke koje sam postavio, ali oni ne mogu učiniti ništa osim da sami sebe sačuvaju da ne upadnu u jednu od njih.
Kako sam uspeo razviti toliki nemoral? Vrlo jednostavno. Ljubav sam zamenio požudom. Morao sam se dosta potruditi kako bih postigao da ljubav prestane da bude načelo i svedem je samo na osećaj. Kada sam to uspeo, nije bilo posebno teško taj osećaj vremenom pretvoriti u slabost, a pravu ljubav proglasiti utopijom. Uneo sam mnoštvo predrasuda vezanih za ljubav. Jedna od najdražih jeste ta da ljubav vremenom nestaje. Postigao sam to da ljudi o ljubavi govore s podsmehom, da jedni drugima govore kako ona vremenom bledi i da tokom vremena postane potpuno normalno da dvoje ljudi koji su se jednom voleli, budu zajedno, a da ljubavi uopšte nema. Ovo je jedna od mojih najvećih pobeda nad čovekom. Pobeda nad tobom. To načelo na kojem počiva ceo svemir , najjaču motivaciju, najjači pokretač, najsnažniju silu, ja sam na ovoj planeti uspeo gotovo potpuno da obezvredim. Presekavši tu nit, presekao sam ljudima svaku mogućnost da ispravno razumeju Stvoritelja. Postigao sam da jaz između čoveka i Stvoritelja bude gotovo nepremostiv. Prepuštenog samo požudi, sa nikakvim ili slabim razumevanjem ljubavi, od čoveka mogu učiniti upravo ono što želim.
Brak
Stvoritelj je osmislio savršenu instituciju za čoveka. Brak. Sjedinjavanje dvoje ljudi koji tako postaju jedno. Davši im ljubav, omogućio je da ona u njima razvije najplemenitije pobude jednog prema drugom. Ljubav im je omogućavala da interes svoga bračnog druga stave ispred svoga vlastitog interesa, da im cilj zajedničkog života bude učiniti u potpunosti srećnim ono drugo. Ovo bi se vremenom toliko razvijalo da bi postajalo sve savršenije, a veza sve snažnija. Stvoritelj je mogao biti gotovo lično prisutan u takvoj zajednici. A to je ono što sam želeo sprečiti.
Ljubav nisam mogao samo tako oduzeti ljudima. Morao sam naći način da ona bude istisnuta. Sebičnost! To je bilo trajno rešenje. Podsticao sam ljude da misle najpre na sebe. Na svoju dobrobit. Na svoje zadovoljstvo. Tako da zbog toga čak i zakidaju jedno drugo. Kako sam u tome uspevao, tako je počelo nestajati i poštovanja prema bračnom drugu. Potom je nestajala i ljubav. Budući da je brak sam temelj svakoga društva on je predmet moje posebne pažnje. Ubrzo nakon venčanja bračne drugove počnem uveravati kako više nije potrebno da drže do sebe onako kako su držali pre braka. Kako nema potrebe da budu nasmejani kao pre, da budu ljubazni, uredni, čisti, mirisni, pažljivi, obazrivi, nesebični... Na taj način vrlo brzo nestaju i povodi zbog kojih je ljubav i nastala. Ženama sugerišem da odmah ošišaju dugu kosu, da se zapuste, da nekontrolisano uživaju u hrani, da više ne moraju paziti na svoj izgled – da je sve to normalno. Muškarcima sugerišem kako se ne moraju više toliko često prati, pažljivo slušati svaku njenu reč, pokazivati ljubav i pažnju prema njoj kao pre, da ni oni ne moraju više paziti kako izgledaju, i da nema potrebe da budu toliko ljubazni, blagi, pažljivi...
Tako ispadne da sva ona dobrota i ljupkost pre braka nije bilo ništa drugo do licemerno pretvaranje. To je postalo toliko uobičajeno da se sada smatra potpuno normalnim da ovakve osobine u braku vremenom nestaju.
Vremenom sam postavio vrlo jake predrasude vezane uz brak. Na primer , predrasudu da je muškarac važniji pred Stvoriteljem od žene. Poremetivši tako ravnotežu koju je Stvoritelj najpre zamislio, vrlo mi je lako uneti nesklad i razdor u brak. Zbog osećaja njihove superiornosti učinio sam da muškarci jednostavno ne vide sav trud i rad koji ulaže jedna žena. Tako, gotovo da ne postoji muškarac koji razmišlja o tome koji je put morala da prođe prljava košulja da bi je on mogao nositi, ili koliko je truda trebalo uložiti da bi on nešto kvalitetno pojeo iz čistog tanjira. Vremenom žena se počinje osećati prezrenom i nedovoljno poštovanom, dok muškarac zbog svih tih predrasuda ne može ništa drugo nego štititi svoj ponos i tako, malo po malo, uspevam od braka napraviti razdor i podstaknuti svađe – koje su u jednom braku sada već uobičajene. Zapravo moj posao je prilično jednostavan. Trebam samo sprečiti da se ostvare dva važna preduslova za srećan brak. Ženino poštovanje muškarca i posvećivanje brige i pažnje ženi. Jednostavno počnem sa muškarcima. Moj posao kod njih ne svodi se samo na sugerisanje različitih misli, već i na sprečavanje da važne misli dođu do njih. Zbog svega toga sve im postaje važnije nego biti ljubazan i pažljiv prema svojoj ženi. A to je njoj zapravo najvažnije. Budući da se ona oseća zapostavljenom, a on se ne oseća ni najmanje kriv zbog toga, vrlo brzo nestaje i njenog poštovanja prema njemu. I temelji su postavljeni...
Kada zbog svega toga ljubav iščezne, takvi supružnici samo potvrđuju i utvrđuju predrasudu kojoj sam ja začetnik. Predrasudu da ljubav vremenom bledi. Zapravo JA je vremenom uspem ugasiti ukoliko su supružnici dovoljno daleko od Stvoritelja i životnih načela otkrivenim u Njegovoj reči. Njih potom u ovakvom stanju navodim da snižavaju pragove tolerancije dopustive u jednom braku. Muškarce vrlo pažljivo navodim da pomeraju granicu tolerancije svojih supruga kada je u pitanju njihov odnos prema drugim ženama. Najpre postignem to da supruge tolerišu naizgled bezazlene komentare o izgledu drugih žena, zatim muškarce podstičem da tu granicu stalno pomeraju dok ih ne navedem na preljubu.
Zbog toga što zapostavljaju jedno drugo, sugerišem im kako je zbog toga opravdano da ono što ne mogu dobiti u braku, traže na drugom mestu. Kada ovo postignem, nije mi problem nadalje manipulisati takvim brakom. Zavisno od procene šta bi za čoveka bila veća nesreća, ili ih ostavljam da žive zajedno bez ljubavi do smrti, stalno se svađajući I čineći brak jedno drugom teretom, ili ih navedem na razvod. Samo o ovoj temi bih mogao napisati posebnu knjigu da ti pokažem koliko je brak danas postao moja institucija, a ne Stvoriteljeva.
Kada bi se malo osvrnuo oko sebe, shvatio bi da sam na ovom području postigao veliku pobedu nad Stvoriteljem. Brak sam zavio u tolike negativne predrasude da on prestaje biti poželjna institucija. Ako još tome dodam razvijanje sebičnosti, bezobzirnosti i nepopustljivosti, shvatićeš zašto je u ovo vreme toliko muškaraca i žena koji su sami, koji nisu ni ušli u bračnu zajednicu. Isto tako ćeš dobiti odgovor zašto je toliko brakova koji se raspadaju i koji su se već raspali.
I, šta ti se čini? Jesam li uspeo u nameri da uništim instituciju braka? Pogledaj samo svetsku statistiku. Jesi li i ti podlegao? Jesam li I tebe naveo da živiš onako kako sam JA zamislio? Jesi li se i ti pronašao u ovome? Naravno da jesi!
I šta možeš preduzeti u vezi s tim? Ništa! Pobrinuo sam se da sve one plemenite osobine koje tvoj brak mogu učiniti uživanjem i srećom onako kako je to Stvoritelj za tebe zamislio, budu smatrane slabostima i ponižavajućima. Zato ti nećeš ništa preduzeti. Ostaćeš u svom lošem braku sebičan kakav si i bio, nemoralan kakav si i bio. Samo što ćeš od sada imati gorku spoznaju da sam te JA do toga doveo. Ali, ne samo što sam uspeo sam brak uništiti i učiniti ga predmetom šala i pogrda, sinonimom nečeg ružnog i nepotrebnog, već sam uspeo postići i to da brak, koji je Stvoritelj sa toliko ljubavi posvetio čoveku, toliko unizim da ga legalno učinim zajednicom pripadnika istog pola.
Nastaviće se...