Svest i samosvest - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 50
  1. #16

    Odgovor: Svest i samosvest

    U ova teska vremena ne znas dali si svestan za svoje postapke ,svi su u trku sa vremenom ne moze ili nece da sfate kakav je krajan ishod ,samosvesta ko da isceznuva od scena.No ja mislim onaj ko je svestan za svoje postupke daleko ce dogura i oni koji dozvoljavat samosvesta da ispliva na povrsini ce doguraju dalekozasto ljudi bez duse zavrsuja u nekoj provaliji.

  2. #17

    Odgovor: Svest i samosvest

    Ovaj svet ce biti sve gori, kvalitet zivota ce opadati sve dok budemo sminkali ovog monstuma. Kapitalizam, patrijarhat, fasizam - zovite ga kako god hocete: On nece postati human ma cime ga obojili. Oni koji se nadaju da ce "sve izaci na dobro" se, ustvari, nadaju spasenju sopstvene pozicije, a ne spasu covecanstva. Odlepite svoj ego od ega kapitalizma i zgazite ga kao crva: ako dovoljno nas to ucini, oduzecemo glavnu hranu monstrumu.

    Ako, na primer, danas zamenimo sve sadasnje sijalice novim, stedljivim, vec sutra ce efekat naseg poteza biti ponisten. Jer ce sutra na svaku staru sijalicu doci deset stedljivih, i izazivace vecu potrosnju (zagadjenje) nego one predhodne. Isto vazi i za toliko zeljene elektricne automobile: kada bi sad zamenili sve smrdljive automobile novim, koji ne zagadjuju, samo bi neznatno usporili propast planete. Na svaka stara kola uskoro bi doslo troje elektricnih i sistuacija bi bila jos gora. Da bi se nahranili toliki elektricni automobili, morali bi izgraditi hiljade novih nuklearki! A sa tim bi se "usrecili", mozda i pre nego sa naftom.

    Pomislite na ono sto biste hteli da promenite u ovom svetu. Onda razmislite koji je Jedini nacin da se to ucini. Dakle ne politicki najpovoljniji, ne najbezbolniji, niti najrealniji. Jedini. Recimo, hocete da spasete pingvine. Sta treba uraditi? Hraniti ih vestacki? Staviti ih u zooloske vrtove? Ne! Jedini nacin je da zaustavimo industrijski ribolov. Zauvek. Ili hocete da se izborite za pravedni svet u kome ce zene biti ravnopravne. Kakva prava biste im vi dali da bi se one osecale "ravnopravnima"? Ili bi potpuno ukidanje klasnih, religijskih i socijalnih prinuda bilo ono potpuno, Jedino resenje.

    Uzmimo samohrane majke i njihovu decu. Najugrozenije kategorije u zapadnom svetu. (Ako su drugacije boje koze, jos dva puta gore). Da li bi, recimo bilo dovoljno omoguciti bolje obrazovanje deci, i novcanu pomoc majkama? I do koje tacke to moze da ide a da ne ugrozi drustvo kakvo jeste? Jedino sto mozemo za njih da uradimo jeste potpuno oslobadjanje od prisilnog rada i kolektivna pomoc u odgajanju dece (pomoc, ne vaspitanje). A to u ovom svetu nije moguce. Dok je monstruma, zene ce crnciti i umirati u lancima, dok ce deca, usled siromastva i nasilja, ostajati u zacaraniom krugu.

    Pocnimo od dna. Ground Zero. Sve sto je izniklo iz ove civilizacije je problem, i nemoze biti deo resenja. Mozemo fabrike obojiti u roze i zvati ih snevaonice, one ce i dalje otimati ljudima zivote i unistavati prirodu. Automobil ce, bez obzira cime ga hranili, trositi nesto i time zagadjivati okolinu, dok ce oni koji ga prave zauvek ostati robovi.

    Industrijski kapitalizam (ili prosto, kapitalizam) je problem. Nista sto je on izmislio ne moze pomoci da prezivimo. Nasa nada, da bi postala realna, mora naci svoju snagu u vizijama sveta izvan kapitalizma. I mada nam se cesto cini da nista drugo ne postoji, moramo pazljivo osmatrati signale koji nam dopiru do mozga. Moramo biti iskreni prema sebi, prema svojim bliznjima, prema deci. Izaci iz poricanja (denial) i shvatiti svoju poziciju kao neprijatelja a ne kao utvrdjenje.

    Ako hranimo dete hamburgerom i ono se razboli, ne mozemo zatvoriti oci pred svojom greskom. Zasto je onda uopste napraviti? Zasto uraditi sve ono sto su nasi roditelji uradili nama, ostavljajuci nas da se borimo sa zagadjenjem, bolestima, siromastvom? Svaka nova generacija ima sve veci problem, samo zato sto je predhodna odlucila da zatvori oci pred svojim problemom. A svakim danom je sve teze zatvarati oci.

    Danas je najveca industrija proizvodnja poricanja. Sve sto se trosi, izgleda kao najosnovnija potreba, a zapravo sluzi odrzavanju slike da je sve u redu, da nema problema. I oni koji kupuju kola, telefone, kompjutere, kuce, zaista misle da je to sve, da nicega drugog nema. Zadovoljstvo se nalazi u izvrsavanju specijalizovanog zadatka i sve kracim mometima programiranog opustanja. Zbog potiskivanja principa zadovoljstva, drustvo balansira izmedju sna i neuroza, u realnosti koja boli. A za odrzavanje takvog stanja potrebna je upravo masinerija kakvu imamo.

    Oni koji su ogrezli u poricanju zive u stanju slicnom vestacki izazvanom snu. S time da poricanje "zabavlja" deo mozga koji registruje zadovoljstvo dok sve ostalo biva umrtvljeno. Opstati i ostati u poricanju je takodje vestina. Kako se svi susrecemo sa problemima ovog drustva, neophodno je neprestano pronalaziti objasnjenja i "dobre strane" ovakvog stanja. Strasna psiho-fizicka terapija skretanja paznje, zaposljavanje svakog delica energije, zamene misli, iscrpljivanja tela kroz sulude vezbe, nasilne aktivnosti i bezosecajni seks ne daje pojedincu vremena da se sabere i shvati u kakvom haosu zivi. Ali, ne zavaravajmo se: cak ni oni koji su resili da vide i koji trube o ruznoci ovoga sveta, nisu sposobni da se odlepe od sise poricanja. Opravdavajuci se da "oni znaju", cine sve ono sto i oni koji su, po njima, "zabludele ovce".

    Kako iskoraciti iz tog zacaranog kruga? Da li je "znati" dovoljno? Ili je dovoljno odbaciti konzumerizam, i tako, podignutog uda ili nosa, hodati kroz iste pejsaze kao i oni drugi koji jedino zadovoljstvo nalaze u kupovini svetlucavih predmeta? Koliko duboko treba da bude nase otcepljenje od sistema da bi smo bili slobodni? I sta to uopste znaci "biti slobodan"? ...

    To Be Continued
    nomen est omen

  3. #18

    Odgovor: Svest i samosvest

    Zavrsimo sa poricanjem i pocnimo sa odricanjem. Prestanimo sa potrosnjom svega sto nam nije neophodno za normalan zivot. Od kafe, cigareta i alkohola, preko mobilnih, kompjutera i televizora, do automobila, kuca i putovanja. Moramo osetiti krivicu zbog upotrebe takvih stvari.

    Ja volim da pijem kafu, ali svaki put kada dohvatim soljicu, pomislim na nekog Peruanca koji robuje na poljima kafe za mizernu nadnicu. I na drugoj strani, na nekog dembela koji "laughs all the way to the bank" preprodajuci tu kafu za deset puta vecu sumu od one koju je za nju dao. Da li je moje malo zadovoljstvo toliko vredno, da mogu da zatvorim oci pred takvim stanjem stvari?

    Verovatno sam rodjen kao pusac. Moj otac nikada "nije gasio" cigaretu. Njegov dim sam udisao citavo detinjstvo, a onda sam poceo sam da ne gasim. Danas ne mogu prosto da objasnim njegovu nonsalantnost neznanjem. Niti mogu da ga olako osudjujem zbog toga. Ono sto mogu da uradim jeste da ja ugasim vec jednom, i prestanem da izlazem neciju decu dimu cigarete. I ne samo decu: sve one koji su mi u neposrednoj blizini dok ja "uzivam". Mozda zvuci paranoicno, ali sta ako sam zaista doprineo da se neko razboli?

    O alkoholu nemam sta da kazem, osim da nam ne treba. I da bi bili mnogo srecniji da ga nikada ne probamo. Kao i sve ostale droge, on ubija sposobnost da se prirodno dozivi zadovoljstvo.

    Mobilni telefoni. Nikada u istoriji covecanstva nije izmisljena besmislenija naprava. A mislili smo da je ovisnost o televiziji tragicna. Ljudi danas koriste telefone kada idu i WC, kada hoce nesto da kupe, kada vode ljubav. Telefon je postao zamena za sve ukinute ljudske odnose. Niko se vise ne posecuje. Uobicajena je pojava da vidis grupu mladih ljudi kako se igraju telefonima, svako za sebe, umesto da razgovaraju izmedju sebe. Poslednja vest da radijacija iz telefona ubija pcele je strasna, ako imamo u vidu da je Anstajn rekao da ukoliko nestane pcela, za cetiri godine nestace i ljudi.

    Sve ovo se odnosi i na kompjutere, TV i ostale "preko potrebne" kucne elektronske aparate. Ako se samo upitamo sta je potrebno da bi se napravila sva ta plastika i elektronika, koliko nafte i ostalih otrova se koristi, koliko kiseline, ljudske snage i zdravlja je potrebno da bi mi gledali u ekran, ako se potom, upitamo gde sva ta plastika odlazi kada se "pokvari" ili kada nam dosadi, mozda cemo, ako samo delimicno odgovorimo na ta pitanja, poceti da osecamo grizu savesti zbog upotrebe svega toga.

    Isto je i sa automobilima. Savrsena masina za ubijanje. Ubija sve oko sebe: vazduh, ljude, drvece. Ne bira. Ali, posto nam niko nije rekao koliko cega strada zbog automobila, mi cemo i dalje da ga koristimo. Ja cu sada da izmislim da je moj auto odgovoran za smrt najmanje 1000 stabala, 200 ptica, 400 kubnih kilometara vazduha i 1.6 ljudi. Strasno? Veoma. A da li ce me to ubediti da prestanem da vozim? Hmm.

    Buduci da ovde govorimo samo o direktnoj fizickoj steti koji ove stvari proizvode, a ostavljamo na stranu posledice koje se lancano granaju kroz strukturu zivljenja, sta bismo mogli reci za kuce? To da nam svima treba "krov nad glavom" je neosporno. Problem ovde je: koliko nam je tog krova neophodno? Kuce za jednu porodicu (single family homes) su danas ogroman biznis. I kao i svaki ogroman biznis, koriste ogromne kolicine sirovina. Trenutno najjeftinija sirovina (tako je vec decenijama) je drvo. Za jednu kucu je potrebno otprilike pedesetak stabala. Citava suma. I to je tek pocetak. Koliko plastike, stakla, metala i hemikalija se potrosi na izgradnju kuce? I koje su posledice same proizvodnje tih materijala? A buduci da je prosecna velicina takve kuce oko 200 kvadratnih metara, samo zivljenje u toj kuci zagadjuje okolinu kao deset atomobila! Bez obzira cime se grejemo (struja, gas, cak i solarne ploce, cija je proizvodnja problematicna). Ali, svi smo spremni da zazmurimo, i uzivamo u luksuzu, ako nam se ponudi.

    Putovanja, odnosno transport ljudi i robe je, verovatno, jedan od najvecih neprijatelja coveka i prirode. Mi smo navikli da "skoknemo" tamo ili ovamo, da letimo, vozimo, plovimo, bez i jedne pomisli na posledice takvog ponasanja. Ne samo zagadjenje, vec i kompletni poremecaj zivotnih ciklusa odredjene okoline je u pitanju. Buduci da smo zaboravili da se sazivljavamo da okolinom, mi smo za prirodu virus, ma gde se nalazili. Ali ne treba prevideti element shoka koji izazivamo svojim putovanjima i kratkotrajnim zadrzavanjima na nepoznatoj teritoriji. Efekat koji proizvodimo je slican grebanju i busenju. Dok se krecemo, grebemo po obrazu prirode, dok privremeno zivimo na nepoznatom mestu, busumo rupe na kozi prirode svojim otrovima na koji ta okolina nije navikla. Putovanja su po posledicama po okolinu odmah iza ratova. A, kao i ratovi, apsolutno su nepotrebna.

    To su samo ono najosnovnije, svakodnevne stvari, bez kojih ne mozemo da zamislimo sopstveni zivot. Ili gresim? Najveci deo nase zarade odlazi na te "potrebe". Kada bi se njih oslobodili, ne bi bilo potrebe da ovoliko radimo.Cinjenica je da bi nam zivot bio lepsi bez njih. Obratili bi vise paznje jedni na druge, mozda bi ljubav negde izmilela, neko opste osecanje pripadnosti, zajednistva, saosecanja, svega onoga cega nema u nasim zivotima, a ciji nedostatak vise ni ne osecamo. Cinjenica je i da smo tako vaspitani da u tim stvarima prestiza vidimo svoju vrednost. Kao da je to jedino merilo za nas uspeh, kao delica sistema, ako vec ne kao ljuskih bica. Neko bi rekao da je to jedno te isto, ali i to je integralni deo opste slike koja prikazuje samo jednu opciju, ukazuje na samo jedan put. Nasa ljudskost je svedena na uspeh u drustvu, koji se poistovecuje sa "dobrotom" tako neophodnom za ulazak u Raj.

    Taj hriscanski element je opste prisutan. Skopcan sa agresivnom muskom prirodom, on izgleda kao jedini put za covecanstvo. Mada nije drugacije ni u drugim religijama, hriscanstvo prednjaci u svom ekstremizmu, u svojoj agresivnosti. Ni jedna religija nije ubila toliko ljudi i unistila vise prirode nego Hriscanstvo. I to je cinjeno sa ponosom, sa ubedjenjem. To se cini i dan-danas. A mi, makar bili i nevernici, pratimo taj patern u ponasanju, bez pogovora. Iako ne agitujemo za tu veru, mi je izvrsavamo kao program, koristeci sve gore navedene stvari, unistavajuci sve oko sebe, gomilajuci "dobrotu" za sebe i svoje "dobro mesto" na nebu.
    Postavlja se pitanje da li mozemo da prenesemo svoju veru sa sistema na sebe same i svoje bliznje?

    The End
    nomen est omen

  4. #19

    Odgovor: Svest i samosvest

    Simbolicko drustvo u kome zivimo razvija se ka jednom neocekivanom i porazavajucem cilju: svetu brojeva.

    Postvarenost zivota se logicki nadovezuje na sve bitniju ulogu stvari u tom istom zivotu. Od postanka civilizacije, koja se izrodila iz potrebe pojedinaca da ograde odredjene prostore koje su smatrali "svojima" i da u te prostore donesu ili dovedu sto vise komada robe i robova, do dana danasnjeg se odvija proces ogradjivanja, otimanja, skladistenja i prebrojavanja "svojine".

    Razvoj "nauke", upregnute u kola posesivne, rastuce civilizacije, omogucio je sve kompletniju i dublju kontolu populacije, do mere u kojoj se sada nalazimo, do apsolutne poslusnosti brojevima.

    Ta matematika nikada nije izasla iz svojih ekonomskih okvira, ma koliko se sami matematicari ponosili svojim univerzimom. Uvek su na kraju njihova "dostignuca" bivala upregnuta u izrabljujucu masinu, u rukovodjenje i manipulaciju covecanstva, u osvajanje novih teritorija, ogradjivanje novih prostora, skladistenje sve veceg broja jedinica na sve skucenijem prostoru. Algoritmi imaju cilj da porobe sve vrednosti i pretvore ih u najjednostavniju mogucu jedinicu, kojom je lako i konacno zadovoljavajuce manipulisati.

    Gotovo da ne postoji ni jedan segment danadnjeg zivljenja koji se ne moze svesti na ekonomski opravdane jedinice, na proste brojeve. Metricki sistem, kompjuterski programi, isparcano vreme, vrednost rada, kupovna moc, duzina sna, velicina porodice, gradovi, broj stanovnika na planeti... Sve se moze prevesti u ekonomske kategorije, u sopstvenu upotrebnu vrednost, u vrednost na trzistu, u broj otkucaja sata.

    Covek, kome se stvarnost (ili njen moguci alias, buducnost) predstavlja kao put ka oslobodjenju, tone sve dublje u vrtloge sopstvenog lavirinta iz koga nema izlaza. Obecavaju mu se sve suptilniji i zavodljiviji putevi razresenja njegovog robovskog polozaja, njegove podredjenosti ekonomiji, jednacine u kojoj nema nepoznatih, i kojoj je on samo jedinica u jedinici vremena i proizvodnom ciklusu. Sva njegova snaga, fizicka i psihicka, je unapred izmerena i bez ikakvog otpora ukljucena u opste vladajucu zavrzlamu iskoriscavanja svih resursa. Beskrajni niz brojeva koji mu se namecu i koji ga, nedugo posle rodjenja, oznacavaju kao vrednost, nikada ne popusta svoj pritisak.

    Civilizacija ne preza niodcega. Dugotrajno i mukotrpno pretvaranje zivota pojedinca u brojcano izrazenu vrednost je zapoceto sa prvim znakovima civilizacije, tog organizovanog, osmisljenog i ogranicavajuceg nacina zivota ciji je krajnji izraz jedan od dva krajnja brojcana resenja: 0 ili 1. Sva nauka, filozofija, religija i umetnost su oduvek pomagale i omogucavale da se sam zivot predstavi kao numericka vrednost. Pocelo je sa jezikom, zatim sa slikama pa sa pismom, sve do danas, kada su svi ti elementi upotpunjeni medijima i potpuno ogoljeni i ujedinjeni u oko jednog zadatka: da se iskaze konacna vrednost svakog pojedinacnog zivota. 1 - Dobro, 0 - Zlo

    Od prvog pokusaja da se zivot predstavi kao vrednost, uvek se tezilo ka razdvajanju ljudskog bica na ljudsko i "zivotinjsko", na upotrebljivo i bespotrebno, na "dobro" i "zlo". To predstavljanje pojedinih osobima kao dobrih i korisnih i osuda i progon nekih drugih, takodje "ljudskih" osobina kao animalnih, zlih i beskorisnih, bilo je i ostalo osnova podjarmljivanja ljudi, manipulacije njihovim mozgovima i telima, vladavine i kontrole zbunjenim i uplasenim jedinkama u rastucem i uvek gladnom trbuhu civilizacije.

    Jezik je definisao ljude po seksualnoj, rasnoj i starosnoj osnovi do te mere da se ni jedna od tih vestackih grupa nije mogla osecati celom niti dovoljnom, pa ni slobodnom. (Da, jezik koji je svoju poziciju moralnog menadzera tako dobro izvrsio, da je sama kategorija smisla zivota obesmisljena ukoliko se ne moze izraziti kroz drustveno prihvacene vrednosti, kroz brojeve.) Okrecuci te grupe jedne protiv drugih, drustvo je, koristeci jezik, uspelo da ih odrzi pod kotrolom, putem izmisljanja religija, vodjenjem ratova, filozofski usmerenim porobljavanjima, naucno dokazanim pravima, umetnicki predstavljenim razlikama i, na kraju, svojim krajnim rezultatom, ekonomskom opravdanoscu novokonstruisanog stanja.

    U danasnjem informacijskom drustvu sama slika zivota je predstavljena brojevima. Sva umetnost, religija, filozofija i nauka su uklopljeni u sarenu i zavodljivu sliku naseg zivota. Taj ekran koji gledamo, na kome se odvijaju sve nase zelje, pobede, porazi i strahovi, sastavljen je od elemenata vrhunskih dostignuca tih vodilja "razvoja" tih usmerivaca "progresa". Taj dizajn je matematicki podrzana vrednost, taj zvuk je filozofski povezan sa nasom stvarnoscu, ta igra svetlosti ima naucnu opravdanost... Mi smo taj ekran, to je nas zivot. Taj digitalni, nepresusni, ostvarujuci izvor nasih potreba i nasih nada. Taj stvarni i konacni cilj civilizacijske i licne borbe izmedju dve vatre, izmedju dobrih i losih izbora, izmedju dobra i zla. Tu, u toj savrsenoj i jos - malo - pa - konacnoj predstavi je sadrzan smisao i cilj zivljenja. Digitalna stvarnost zadovoljava sve nase potrebe, kaznjava sve nase grehove, uposljava sve nase sposobnosti. Bez nje kao vodilje ka besmrtnosti, mi bismo bili izgubljeni.

    (Mozda se samo slucajno desilo da je svaka data na nasim mocnim kompjuterima sastavljena od kombinacije nula i jedinica. U tom slucaju, moja spekulacija o njima i ne mora imati materijalnu osnovu. Ali cu je izneti, makar kao metaforu za stvarnost koja nas unistava.)

    To Be Continued
    nomen est omen

  5. #20

    Odgovor: Svest i samosvest

    ... U osnovi manipulativnih sistema kojima se civilizacija sluzi da bi porobila svoje suznje stoji iskonska borba dobrog i zlog, borba izmedju zivota i smrti. Ovekovecena u religijama, borba zasnovana na strahu od smrti kao vrhunskog nepoznatog ulazi u mozak svakog svog pripadnika odmah po rodjenju. Obuka je surova i ne ostavlja mesta sumnji. Jasna granica izmedju dobra i zla je povucena. Njihova borba je filozofija naseg vremena i u njeno ime se zanemaruje stvarni zivot. Ono sto nas pokrece, sto nas zavodi i plasi je strah od smrti isto koliko i strah od onog posle smrti.

    Matematicki gledano, svaka od tih borbi je jednacina sa jedina dva moguca resenja: jedinicom (pozitivno) ili nulom (negativno). Raj ili pakao, vecni zivot ili vecito umiranje, posedovanje ili gubljenje, uspeh ili propast... Zivot je predstavljen kao materijalna priprema za duhovnu vecnost,
    i, zbog toga, sam po sebi nevazan, nula, osim ako se ne uspe napraviti neka od jedinica, odnosno predje u visi sloj zivljenja i postane gospodar. Kao drustveno uspesan, tada ste u milosti vecnog zivota, jer nastavljate da zivite kroz jedinice koje ste stvorili, a ubedjeni ste da cete u onom drugom zivotu imati boziju naklonost, jer niste obican rob. Sav simbolizam kojim se civilizacija koristi upucen je upravo na predstavu o toj vecnoj borbi, i ta prica nam se ponavlja neprekidno. Drustvo samo naizgled preuzima ulogu sudije: dobro se nagradjuje, a zlo se kaznjava. Daju se primeri onoga sto nas ceka posle smrti. Ali se zlo ne iskorenjuje, a istovremeno se dobro ogranicava u svojoj prirodnoj zelji za oplodnjom.
    Oboje su potrebni da bi se odrzala civilizacija, i cesto im se menjaju imena, zamenjuju predznaci, da bi se covek zbunio i uplasio, primorao na dalju poslusnost. Tako i ubistvo moze biti i jedinica i nula, isto kao i silovanje, ili rat. Sve zavisi od trenutnih potreba. Mada su neki cinioci zauvek oznaceni jednim znakom i to se ne menja tako lako: zena je uvek nula, muskarac je jedinica; civilizacija je jedan, prioroda je nula; materija je jedan, duh je nula; rob je nula, gospodar je jedan. Ovde se radi o elementima koji odrzavaju civilizaciju kakva jeste, koji su je takvu zapravo stvorili. U moderno doba se civilizacija poigrava i tim vrednostima, ali samo do odredjene granice. U svakoj i najmanjog krizi, drustvo se vraca svojim korenima i konzervativnim vrednostima, uplaseno od nezeljenih posledica preuzimanja vrednosti od strane bezvrednih podanika - nula.

    Zadjemo li u predgradja velikih gradova, mozemo videti rezultate te ideologije. Na udaljenosti od samo nekoliko stotina metara zive robovi i gazde, jedni bez krova nad glavom, drugi sa krovom dovoljnim i za dvesta ljudi. Izmedju njih je ekran, zbrka jedinica i nula, koju svaki od njih posmatra na svoj nacin, ali koju obe strane prepoznaju kao izraz zivota koji zive: neprestano suceljavanje dobra i zla, brzopotezno menjanje pozicija, zamena uniformi…

    I bez obzira na kojoj strani se nalazili, svaki delic naseg zivljenja insistira da bude predstavljan brojem: velicina automobila, stana, kuce, hard diska, opsega telefona, ekrana televizora, bankovnog racuna, zatim velicina stopala, struka, grudi, penisa, IQa... Sve same numericke vrednosti koje nas na najbolji nacin predstavljaju u svetu brojeva. Moc brojeva je neosporna, bez obzira da li se radi o broju nuklearnih glava ili broju seksualnih partnera. Drustvo menja okvire, i juce popularni brojevi danas mogu izgledati smesni, ali se princip nikada ne menja. Ako ne moze da se izmeri ili izbroji, onda ne postoji. Brojevi stvaraju posesivnost. Ili su najvazniji izraz posedovanja, ne znam. Ono sto znam da je privatna svojina, ukljucujuci svojinu nad ljudskim bicima u uskoj povezanosti sa jedinim mogucim izrazom vrednosti te svojine: brojevima.

    Ono sto je civilizacija veoma rano uvidela je potreba uspostavljanja vlasti nad vremenom. Organizacija i deljenje vremena su bili uslovi za sprovodjenje novog nacina zivota. Ovladavanje vremenom je obecavalo profit, pocevsi od dobrih useva, preko distribucije ogreva i odece, maksimalnog koriscenja radnih sposobnosti robova, sto je dovelo do razvoja ove i ovakve ekonomije, usmerene na profit i sto efikasniju eksploataciju.

    Prvo su napisane godine. Ustanovljena je nulta godina, momenat kada je "sve" pocelo. Zatim je uvedena podela dana na jedinice i nametanje tih jedinica sto vecem broju ljudi. Sa masovnim migracijama iz sela u grad, sve vise ljudi je svoj opstanak pocelo da vezuje upravo za pravilno merenje vremena. Ako nisi sposoban da kazes i pratis vreme, nisi sposoban ni za proizvodnju, a onda ni za zivot.

    Kolika je prevara takvo merenje vremena pokazuje i moderno zimsko i letnje vreme, odnosno "nestanak" ili "pojavljivanje" jednog sata dva puta godisnje, uz opte odobravanje urbane populacije. Niko se ne pita kako je to moguce, svi su cak super zadovoljni svojom sposobnoscu da "menjaju" vreme, usput se izlazuci stresu novog rezima, koji remeti ili se sukobi sa covekovim unutrasnjim osecajem za smenu dana i noci. Na isti nacin bi mogli da proglasimo podne u dva sata posle ponoci, ili bi svako mogao da uvede svoje licno vreme, kako njemu odgovara. Ali to bi narusilo proizvodne tokove.

    Milenijumska groznica sa kraja proslog veka je jos jedan dokaz civilizacijske manipulacije vremenom. Oni koji su nas ubedjivali da je to nesto zaista veliko, toliko veliko da se moramo plasiti za svoj opstanak, ustvari su dokazivali svoju moc nad nasim sludjenim mozgovima. Merenje vremena je postalo privilegija i dokaz da posedujemo neku strasnu moc nad prirodom. Moc jednog broja, u ovom slucaju broja 2000, je preuvelicana do te mere da su se ljudi plasili za svoje zivote, skoro za opstanak civilizacije.

    Svaka unapred odredjena vremenska jedinica poseduje vrednost na trzistu i ona je osnov za izracunavanje vrednosti gotovog proizvoda. Bez rasparcavanja vremena i stavljanja cene na svaki najmanji delic bilo bi nemoguce izracunati vrednost bilo cega, bilo koje robe na trzistu. Profit direktno zavisi od broja vremenskih jedinica potrebnih da bi se odredjeni proizvod pojavio na trzistu i prodao. Od sirovina, preko pravljenja materijala, od sastavljanja i distribucije, sve je precizno izmereno i ukaukulisano u cenu. Smanjenje broja vremenskih jedinica moze i da ne utice na krajnju cenu ali svakako smanjuje vreme potrebno da se obrne kapital i tako brze uveca. Vrednost vremena ili njegovih jedinica je ne samo moguce izraziti u novcu, nego je vreme jedino moguce predstaviti u novcu. Vreme je novac - tako ta fraza postaje mnogo jasnija. Oni koji rade na unovcavanju svega sto nas okruzuje znaju da vreme samo po sebi ne znaci nista. Tek kada pocne prodaja, onda je moguce i pratiti iluziju njegovog proticanja. Izbrojano, podeljeno vreme se direktno prenosi na svaku valutu, i ono je zaista jedina vrednost na trzistu. Kada jedan proizvod dospe na trziste, iznos koji pokazuje njegovu trzisnu vrednost nije nista drugo nego zbir svih vremenskih jedinica ulozenih u proizvodnju. Sirovine same po sebi predstavljaju mrtav kapital do trenutka kada se ne uloze vremenske jedinice necijeg rada da se te sirovine ne pokrenu, prerade, oblikuju, sastave i plasiraju na trziste. Dakle, sva vrednost je ustvari vrednost ulozenih jedinica radnog vremena.

    Manipulacija vremenskim jedinicama je jedna od najvaznijih uslova da se odrzi trziste. Ponuda i potraznja odlaze u drugi plan kada se zna da i jedna i druga zavise od vremena ulozenog i u proizvodnju i u podsticanje potrosnje. Kada je jedan proizvod prodat, on tada prestaje da postoji. On vise ne sadrzi vreme u sebi, (osim ukoliko sam rad istog ne zahteva potrosnju nekih drugih proizvoda, ali to je vec prica o drugom proizvodu) pa tako nema ni vrednost. On moze biti preprodat, ali je prva cena, prva kupovina znacila njegovu neminovnu smrt. Vreme njegovog nastanka i distribucije je naplaceno i samo postojanje i upotreba od strane potrosaca nemaju znacaj za kapital.

    Znaci li to da vreme ne postoji osim ako se ne unovci? Da li je vreme proizvodnje suprotstavljeno smeni dana i noci ili godisnjih doba? Koliko usitnjavanje vremena i unovcavanje bezbrojnih jedinica utice na nase pojmanje vremena i orijentacije u njemu? Ako je vreme postalo samo broj, znaci li to da bez naseg pristajanja na takvu upotrebu vremena, vreme ne bi ni postojalo? Od cega zavisi da li vreme "leti" ili "puzi"? Je li subjektivno, nametnuto vreme drugacije od objektivnog, prirodnog vremena, u kome sve naizgled stoji? Jesmo li mi vlasnici vremena zbog cinjenice da smo uspeli da ga rasparcamo, umnozimo i rasprodamo kao bilo koju drugu robu?

    Zivimo u svetu u kome sve ima brojcanu vrednost. Svakoj biljci koja nice je unapred odredjen vek, tacno se zna kada ce i kako preci u druge sfere postojanja. I one su postale vestake tvorevine na isti nacin na koji su to nase cipele, zgrade, automobili. Ili nasa hrana. Sve se moze pretvoriti i novcanu vrednost, u broj naplacenih jedinica vremena. U tom haosu brojeva ipak postoji nekakav red, neka organizacija koja nam omogucuje da se snadjemo u svemu, makar za toliko da ne ostanemo van svega toga i dopustimo da budemo zaboravljni. I toliko smo srecni u svom svetu brojeva da je blizu vreme kada cemo svoju decu zvati brojem, jednocifrenim ili cak nekom zanimljivom kombinacijom. Sa ponosom cemo isticati da smo mi brojevi, ne licnosti. Bez problema cemo uspevati da svaku svoju zelju, svaku svoju potrebu pretvorimo u brojcanu vrednost. I moci cemo da izracunamo koliko vremenskih jedinica moramo da prodamo da bismo ostvarili sve nase snove. Koncept naseg zivota ce biti pojednostavljen i potpuno udaljen od bilo cega sto ne moze da se izrazi brojcano. Bicemo toliko superiorni nad svim ostalim bicima da cemo sve moci da vidimo u brojevima, u kombinaciji nula i jedinica, ili samo kao nule ili jedinice. Sve dok nasi mozgovi ne budu nula ili jedinica, dok ne postanemo samo oznaka u dugackom algoritmu stvarnosti.

    The End
    nomen est omen

  6. #21

    Odgovor: Svest i samosvest

    Sve je dozivljaj, Subjekt je svejedno uvek u toku. Kao riba u vodi. Moglo bi zaista nesto da mu se dogodi. Mogao bi da zakasni na posao, mogla bi da mu probusi guma na automobilu, mogao bi zalogaj da mu zastane u grlu, mogla bi macka da ga ogrebe, mogao bi da umre u mukama. Ali, i on ima pravo na svoj licni dozivljaj.

    Dakle, svi su ovi dogadjaji naknadne promene, nesto sto coveka koji pliva u tom toku kao nekakvo trulo deblo na cas izvuce iz te nesvesne, zamagljene bujice u kojoj polusvesno ispunjava zadatke dana.

    To je dozivljaj, to je dogadaj, to je ono sto ucini da nas siroti Subjekt kaze: hej, pa ovo je nesto: premasan burek, gola zena, izlazak ili zalazak sunca. Svejedno je, nas Subjekt je izasao iz toka u koji mu ostaje da se vrati, i ciji mu deo ostaje da bude sve do onog trenutka kad ga neocekivana sila slucaja ponovo ne presretne.

    Tok je u nasim zivotima pravilo, stvarnost je izuzetak. Tok je siguran, stvarnost je uzasavajuca i nesigurna. Tok jo ono u sta se budimo, ono sto preziremo. Dozivlaj je ono o cemu mastamo, dozivljaj je kao granica horizonta, nesvesno savijenje glave da bi se videlo gde je kraj duge.

    Lepe stvari desavaju se po pravilu filmskim zvezdama. James Bond osvaja besprekorne lepotice, sarmantan je i duhovit. Klinci onanisu gledajuci plasticne grudi Pamele Anderson. Mase se tiskaju ispred slike "Nocna straza".
    Umetnost koju konzumiramo nema nikakvo znacenje.

    Daleko iza, u smrdljivom toku ostaje cedjenje bubuljica, zaljubljenost, grcevi u zelucu, zuljevi, veliki zalogaji koje gutamo sa mukom, jedan od miliona osmeha majke detetu. Ostaje briga i nada. I znojave ruke studenata na ispitu su tamo.
    I paznja, i toplota. I neznost. I mazenje macke sa svojim potomstvom.

    Tamo, u toku, sve traje, ali se pitanje opisa, kvalifikacije i klasifikacije ne postavlja.
    Tamo. Sve ostaje tamo. Takozvana Umetnost nas izvlaci iz toka svodeci nase zivote na nistavilo imaginarnih trenutaka. Dopustamo da nas zabavljaju Djuzepe Verdi, i Jelena Karleusa. I ostala ekipa.

    Pozornica je prazna. Iza nas huci tok u koji ne zelimo da se vratimo. U koji ne smemo da se vratimo. Biramo prazninu, estetikom isprani mozgovi analiziraju savrsenstvo baletskog skoka i ostavlaju nas da sedimo u mraku.
    Nasa kuca nije u ovom mracnom i hladnom pozororistu. Nasa kuca je Tamo, u toku, od koga toliko zaziremo.
    Nema estetike. Nema nicega. Gotovo potpuna tisina, kao na groblju. Cuje se jedino plasljivo cviljenje majmuna gladnog dodira.
    nomen est omen

  7. #22

    Odgovor: Svest i samosvest

    Welfare drzava je dakle planirano ubijena, koprca se jos samo u samrtnom ropcu. Uzrok ovog kriminalnog cina lezi u prirodi neoliberalizma, tog veselog i odlucnog naslednika industijalizma. On ne tezi ka daljoj industrijalizaciji, ili mu ona nije prvenstveni cilj. On hoce da poseduje, vise i jasnije, sve sto ga okruzuje. Njegovi nosioci nisu sefovi drzava, koji su samo pioni u rukama velikih korporacija. On zeli da ima kontrolu nad svim segmentima proizvodnje i ne samo proizvodnje. On zeli kontrolu zivljenja, gde nista ne moze da se koristi (cak ni ono cega on nije vlasnik) a da se ne plati.

    Primer jednog grada u Juznoj Americi, gde je vodovod bio star i gotovo neupotrebljiv, dovoljno govori: Vlast je sklopila ugovor sa nekom americkom korporacijom o rekonstrukciji vodovoda. Potpis je pao i kada su radovi bili gotovi, narod je poceo da placa. Oni koji su mogli da plate. Oni koji nisu; pokusali su da skupljaju kisnicu, ali su bivali uhapseni, jer u potpisanom ugovoru stoji da je i to zabranjeno. Tada je ljudma dozlogrdilo i korporacija je isterana iz zemlje.

    Dakle, to je buducnost: potpuna kontrola nad svim sto se trosi. Sledeci je vazduh, sto ce usloviti ogranicenje kretanja i obavezu kupovine kiseonika u zagadjenim gradovima! Placace se takse za izlazak iz grada, gde ce jos biti cistog vazduha. Pa ti disi.
    To ce biti zamaskirano nekakvim boravisnim taksama, putarinama i sl. Poznato je da vas posedovanje zemljista ili nekog izvora vode zauvek cini bogatim, zasto to onda ne bi bio slucaj i sa vazduhom. Man-made baste i novoposadjene sume ce biti turisticki hit buducnosti.
    U tom i takvom svetu besplatna zdravstvena zastita i socijalno osiguranje nisu moguci.

    U Americi je velfer (socijalna pomoc) vec vremenski ogranicen, a birokratija (red tape) da se dodje do ceka je neverovatna. Medicinska zastita za velferase je minimalna, a o zubarima niko vise i ne razmislja.

    U Britaniji se ide ka ukidanju velfera jer drzava jednostavno nema snage da to podrzi.

    Nordijske drzave (Svedska pre svega) polako kresu davanja i traze najbolje resenje za prebacivanje tereta sa drzave na privatni sektor.

    U Kanadi su zdravstvenu zastitu proglasili mrtvom posle dugih godina zlopacenja izazvanog losim i nedovoljnim investicijama. Velfer polako postaje nedostizan, kao i osiguranje za nezaposlene. Privatni sektor je odavno spreman da sve to, zajedno sa penzionim fondom, uzme pod svoje.

    Obicno se misli da je jacanje konzervativnih snaga u mnogim zemljama koje su imale "odlicne" socijalne programe tek jedna faza, nesto sto ce proci i biti zamenjeno nekim novim, socijalno orjentisanim vladama. Moze se sa stoprocentnom sigurnoscu tvrditi da to nije "faza" vec zavrsnica uspostavljanja novog poretka gde "socijale" nece biti. Najbolji pokazatelj da nema nazad su zemlje u kojima jos uvek vladaju nekakvi "socijalisti" ali pomoc siromasnima i nezaposlenima isto tako polako nestaje.

    Uglavnom, pred najezdom novog kapitala, drzava se povlaci i ustupa mesto korporacijama gde god je to moguce. Drzavna zdravstvena zastita je proslost. Novac koji je spreman da udje u taj sektor je ogroman, ali to znaci i da je sirotinja osudjena na ono sto ostane u drzavnim rukama, sto ce biti mizerno. Slicne stvari se dogadjaju i sa vodom, prevozom, skolstvom i svim ostalim "socijalnim" davanjima.

    Krunjenje "srednje" klase, one koja ima najvise novca (u totalu) i na koju je usmerena gotovo citava proizvodnja, dovodi do poskupljenja "zivota" u neoliberalnom kapitalizmu. Manje potrosaca znaci vecu cenu po jedinici proizvoda. Profit mora da ostane isti ili da bude veci. Svako smanjenje profita dovodi do gubitaka radnih mesta i do daljeg suzavanja "srednje" klase. U buducnosti ce samo taj sloj drustva (pored bogatasa) imati zdravstvenu zastitu. Ostali ce morati da se nadaju da se nece razboleti...
    nomen est omen

  8. #23

    Odgovor: Svest i samosvest

    ... U cilju da se uspostavi puna kontrola potrosnje, ulazu se velika lova i napori da se sagleda i predvidi smer kretanja drustva, kapitala i razvoja. Kapital zna da "globalizacija" moze da radi za njega samo dok moze iskljucivo da uzima. Cim nove teritorije (stanovnistvo istih) pocnu da traze nesto za uzvrat, globalizacija ce biti zaustavljena i kapitalizam ce se ucauriti u svoje neprobojne kupole sa samo jednim vratima na kojima ce pisati "ULAZ". Zacetke toga vidimo i danas. Amerika se zatvara, Australija "osluskuje", Evropa se ogradjuje ("siri" se dokle god postoji interes). Kina nikada nije ni izasla iz svoje caure, Indija ne zna kako, a i kada bude ukapirala, nece imati koristi od "otvaranja".

    Ali ne radi se samo o teritorijalnim zatvorima. Unutar njih raste podela na one koji su "in" i one koji su "out" sistema. Da bi bio "in" moras da igras igru, moras da postujes pravila, moras da prihvatis ceo paket. Ako si "out" ti ces biti ostavljen bez icega, pri cemu se ne radi samo o tehnologiji i zdravstvenoj zastiti. Pre nego sto ti dopuste da postanes Odbegli, sistem koji te je odbacio (ili koji si odbacio) ce uciniti sve da ti onemoguci pristup svim onim potrepstinama koji su ti neophodne za zivot. Tvoje je da se snadjes i da ponesto ukrades. Nece tek tako da ti omoguce normalan zivot "van" sistema. Onda niko ne bi ostao u gradovima, ne bi imao ko da proizvodi i trosi. Danas vidimo kako se sistem upire da nam docara svu strahotu zivota "out". Oni koji iskoce iz tog suludog voza, a odluce da ostanu u gradu, postaju "bamovi", beskucnici, propalice, klosari.

    Njihov strasni izgled plasi sve one koji pomisljaju da izadju "out". Veoma mali broj se odluci da iskoraci van kruga potrosnje, van grada. Dalje, svi izvori informacija predstavljaju sistem kao jedini moguci nacin zivota. Sve sto je ranije postojalo kao alternativa je unisteno i ismejano. Postavljeni su mitovi o "lenjim" i "pijanim" Aboridzanima, Indijancima i Crncima, koji postoje da bi se pokazalo do cega dovodi ne prihvatanje "civilizacije".Oni nam daju do znanja da ziveti izvan sistema znaci patnju. Ujedno se upiru da onemoguce bilo koga bilo gde da nomalno zivi "out". Znaci, cak i oni koji ce ostati van sistema, morace da traze od sistema da ih ponovo prihvati. Kisnica ce biti vlasnistvo neke korporacije, isto kao i kamen, zemlja, reka i vazduh. Ko onda moze uopste da sanja o velferu, zdavstvenoj zastiti i slicnim pogodnostima na koje su ljudi u gradu navikli? Najvise sto moze da sanja je prezivljavanje. Mnogi nece ni to dobiti.

    Neko ce reci da sistem nije tako nemilosrdan. Taj verovatno gleda previse TV emisija o lagodnom gradskom zivotu mladih zapadnjaka. Reality shows su sve samo ne reality. U stvarnosti, zene cesto radjaju decu samo da bi dobile novcanu pomoc od drzave, da bi prezivele. U stvarnosti, ljudi rade svasta, legalno ili ilegalno, da bi dosli do kore hleba. Kore koju je sistem proizveo, jer druga ne postoji. Pitanje koje se ovde postavlja je: Da li cemo cekati da zaista, po svojim zakonima, neko preuzme kontrolu nad kisnicom i ugasi svaku nadu za zivot "out" sistema, ili cemo iskoraciti dok je jos uvek nesto slobodno, tamo izvan koncetracionih logora? Cega se plasimo kada razmisljamo o mogucnostima zivota "out" sistema? Gladi? Bolesti? Smrti? Pa to nas sve (ili ogromnu vecinu nas) vec ceka "in" sistemu. Da li je sve to lakse podneti "in" sistemu? I ako, kojim slucajem, sada jeste, koliko dugo ce ostati tako? Odnosno, koliko ce trajati samrtni ropac socijalne drzave?
    nomen est omen

  9. #24

    Odgovor: Svest i samosvest

    Subjekt ima pravo na svoj licni doziljaj. Sve je dozivljaj, subjekt je svejedno uvek u toku. Kao riba u vodi. Moglo bi zaista nesto da mu se dogodi, mogao bi da zakasni na posao, mogla bi da mu pukne guma na biciklu, mogao bi zalogaj da mu zastane u grlu, mogla bi macka da ga ogrebe, mogao bi da umre u mukama.

    Dakle, svi su ovi dogadjaji naknadne promene, nesto sto coveka koji pliva u tom toku kao nekakvo trulo deblo na cas izvuce iz te nesvesne, zamagljene bujice u kojoj polusvesno ispunjava zadatke dana.

    To je dozivljaj, to je dogadaj, to je ono sto ucini da nas siroti subjekt kaze: hej, pa ovo je nesto: premasan burek, gola zena, izlazak ili zalazak sunca. Svejedno je, nas subjekt je izasao iz toka u koji mu ostaje da se vrati, i ciji mu deo ostaje da bude sve do onog trenutka kad ga neocekivana sila slucaja opet ne presretne.

    Tok je u nasim zivotima pravilo, stvarnost je izuzetak. Tok je siguran, stvarnost je uzasavajuca i nesigurna. Tok jo ono u sta se budimo, ono sto preziremo. Dozivlaj je ono o cemu mastamo, dozivljaj je kao granica horizonta, nesvesno savijenje glave da bi se videlo gde je kraj duge.

    Lepe stvari desavaju se po pravilu filmskim zvezdama. James Bond osvaja besprekorne lepotice, sarmantan je i duhovit. Klinci onanisu gledajuci plasticne grudi Pamele Adnerson. Mase se tiskaju ispred slike "Nocna straza". Umetnost koju konzumiramo nema nikakvo znacenje.

    Daleko iza, u smrdljivom toku ostaje cedjenje bubuljica, zaljubljenost, grcevi u zelucu, zuljevi, veliki zalogaji koje gutamo sa mukom, jedan od miliona osmeha majke detetu. Ostaje briga i nada. I znojave ruke studenata na ispitu su tamo. I paznja, i toplota. I neznost. I mazenje macke sa svojim potomstvom.

    Tamo, u toku, sve traje, ali se pitanje opisa, kvalifikacije i klasifikacije ne postavlja.

    Tamo. Sve ostaje tamo. Takozvana Umetnost nas izvlaci iz toka svodeci nase zivote na nistavilo imaginarnih trenutaka. Dopustamo da nas zabavljaju Djuzepe Verdi i Jelena Karleusa. I ostala ekipa.

    Pozornica je prazna. Iza nas huci tok u koji ne zelimo da se vratimo. U koji ne smemo da se vratimo. Biramo prazninu, estetikom isprani mozgovi analiziraju savrsenstvo baletskog skoka i ostavlaju nas da sedimo u mraku.

    Nasa kuca nije u ovom mracnom i hladnom pozororistu. Nasa kuca je Tamo, u toku, od koga toliko zaziremo.

    Nema estetike. Nema nicega. Skoro potpuna tisina, kao na groblju. Cuje se jedino plasljivo cviljenje majmuna gladnog dodira.
    nomen est omen

  10. #25

    Odgovor: Svest i samosvest

    Ne znam koliko znas o tome, ali neki ljudi povracaju tako sto gurnu sebi prst usta. Drugi gurnu kozni kais. Prazan zeludac pruza nove i neslucene mogucnosti.
    Recimo da se jos jednom najedes Politike ili slika eksplozija ili samo ocaja. Najave vesti su nadasve kreativne.

    Tako, odlazis dalje u krevet da citas. Drzi te misao da si i ti Mali kapitalista, Mali stedisa, Mali pionir. Knjige koje citas su tako citke.
    Hari ne zeli da odraste. Hobit, vodic za stopere. "Galeb Dzonatan" i tome slicno.

    Palis video, gledas film. Nesto lako. Nice n Easy. Bezvezne slike prolaze kroz tebe,
    Ne zadrzavaju se. Samo zvone. Cujes glasove, nema nikoga. Vetar tek zavija pustinjom tvoje pameti. Pokojni Grof Vlad Cepes zavoleo bi ovo mesto. Ocnjak lako prodire kozu. Klizi Nice n Easy.
    nomen est omen

  11. #26

    Stvar interpolacije...

    Previse zivotinjskog unakazuje coveka, previse civilizacije cini od coveka bolesnu zivotinju...

    Carl Gustav Jung - Psihologija podsvesti

  12. #27

    Odgovor: Svest i samosvest

    Kroz istoriju, na svim kontinentima i razdobljima jedna patern se stalno ponavlja. To je proces u kome ljudi koji odlaze iz neurbanih u urbane sredine. Oni koji su nomadskim stocarstvom ili poljoprivredom uspevali da se prehrane i prezive u gradovima su prinudjeni da se bave nekom drugom aktivnoscu koja ce im omoguciti da kupe sebi hranu, krov nad glavom i zadovolje ostale potrebe.
    Tri su pokretaca ovog procesa:
    1. prenaseljenost
    2. tehnoloski "razvoj"
    3. prinuda i genocid.

    U prvom slucaju patern je prirodan. Kolicina obradive zemlje i grla stoke koji mogu da prezive na odredjenom podruciju je konacna. Ukoliko veci deo potomstva prezivi, za sve nema mesta. U uredjenim zajednicama sa obicajnim pravom ovo znaci da najstariji brat nasledjuje imanje.
    Oni koji odlaze sa zemlje postaju proleteri. Njihovi zivot do smrti ostaju posveceni gomilanju kapitala jer je njihovo prezivljavanja moguce samo putem trzista i kupovine robe. Ovim cinom, zeljom da se oslobode ili "poprave svoj status", da izadju iz okvira patrijarhalne represije oni postaju potcinjeni jednom novom nepersonalnom gospodaru - Kapitalu.

    Tehnoloski razvoj jedan je od vaznih elemenata kreiranja zavisnosti. U zelji za boljim zivotom razni izumi olaksavaju svakodnevni zivot, bilo da se radi o vetrenjaci, vodenici, kanalima ili buckalici za puter. Upotreba ovih pomagala omogucuje brzu manipulaciju i unistavanje prirode dok se broj prezivele dece povecava. U isto vreme kolicina potrebnog ljudskog rada se smanjuje. (Situacija u kojoj ljudi odustaju od rada kada je on nepotreban jos se nije dogodila i predstavlja anomaliju). U uslovima sporog tehnoloskog rada u kome je tehnologija jeftina i svima dostupna pritisak tehnologije se ocituje samo u kreiranju prenaseljenosti kroz povecanu mogucnost prezivljavanja potomaka. Kasnije, kada tehnologija postane skupa (upotreba celika) vlasnici masina mogu putem konkurencije da eliminisu nevlasnike i da ih primoraju da se odsele u gradove. (Ovaj proces traje i danas i u EU je vec zavrsen eliminacijom malih poljoprivrednika)

    U uslovima razvoja kapitalizma, genocid i proterivanje postaju sredstva kojima se "industrijski napredak" da ubrzati. Ekspanzija se moze ubrzati
    a) osvajanjem teritorija (USA, evropske kolonijalne sile) i genocidom na netrzisno orijentisanim elementima
    b) proterivanjem i ogradjivanjem kao u Engleskoj
    c) istrebljenjm seljaka kao u Staljinovoj Ukrajini
    d) merama pritiska, obezvredjivanjem i propagandom i drugim meksim metodima koji ce one koji stvaraju hranu i sebi su dovoljnim prikazati kao neurbane i nekulturne, a njihovu egzistenciju neatraktivnom i sramnom

    U svakom slucaju rezultat ovih procesa jest stvaranja ogromnih masa zavisnih od kapitala, trzista i investicija.
    nomen est omen

  13. #28

    Odgovor: Svest i samosvest

    Nasuprot ocekivanom, kontrarevolucija nije (samo) suprotnost revoluciji. Kontrarevolucija nije ni puko nasilno odrzavanje status quo-a. Kontrarevolucija ne ubija revolucionare, barem ne fizicki. Ona ne stvara mucenike. Ona se ne sukobljava sa idejama, jer zna da bi brzo izgubila tu bitku. Kontrarevolucija je pametna, lukava, osmisljena, imucna... Ona poseduje sve resurse, pa i nasilne, koje nerado primenjuje. Ona se koristi logikom svojih protivnika da bi ih pobedila, ubedila u nesto, ili prosto ostavila u ubedjenju da su pobedili. Ona se koristi njihovim jezikom, njihovim lozinkama, tajnim rukovanjima. Ona sve zna. Ona se ne brine, ne plasi se. Ona je stvarna i stalna koliko i njena nemezis - Revolucija. I njen osnovni cilj nije pobeda nad revolucijom, vec njeno obesmisljenje. Njeno prikljucenje na postojece izvore, na data resenja, na vec izgradjenu istinu.

    Kontrarevolucuja je veoma slojevito polje, koje cesto moze da zavara svojom sirinom, mogucnostima koje naizgled daje, u smislu da daje laznu nadu, lazna resenja za probleme kreirane u sistemu koji stiti. Ona i mora biti slozenija od revolucije jer se ne moze zadovoljiti prostim preokretanjem cinjenica u svoju korist, nego mora da stiti i ono sto jeste i ono sto nije. "Ono sto jeste" su rezultati vladavine dragog joj sistema, medju kojima ona mora da napravi selekciju i postavi u prve redove ono sto je, od strane revolucionarnog bunta, najteze napasti. Najcesce su to naucna dostignuca, polozaj zaposlenih u razvijenim regionima, zdravstvena zastita, i sl. To se predstavlja kao slika sistema, kao ponos vladajuce klike. I bez ulaska u to da li ta klika zaista veruje u taj i takav doprinos "covecanstvu", bitno je da ona nece prezati da to istakne pri prvom, drugom, ili stotom pokusaju kritike nacina na koji ljudi danas zive. To svoje ordenje vladajuca klika nosi sa ponosom i kontrarevolucija ih predstavlja sa najvecim pocastima kad god je u prilici, prozvana ili ne.

    "Ono sto nije" pak, je sarena, lazna slika izgradjena na osnovu onoga sto jeste, kao i na osnovu onoga sto je zamisljeno kao moguci pravac razvoja. (Recimo, Velika Izlozba 1940. na kojoj su prikazane mogucnosti razvoja od kojih se ni posle 67 godina nije ostvarilo ni 10 procenata "prorocanstava"). Mada prazna i logicki neosnovana, ta "dostignuca" se brane istim intezitetom kao i ona koja vec jesu istina. Bez njih, bez te slike ne bi bilo moguce uspavljivanje obicnog coveka, koji u nju veruje, jer je to neko smislio. Najblize poredjenje je, recimo, film holivudske produkcije u kome padaju svi stubovi sistema: sve je moguce uraditi, samo sto nije. Slika sistema kakva jeste je jednako stvarna kao i slika koju sam o sebi gradi. Izmedju te dve slike nema bitnih razlika. Stvarnost, kao i fikcija, vara ljude, skrece im paznju, manipulise njihovim mislima. Cas vidimo roze slona, cas je to baza na mesecu, cas su to poslovni soliteri koji se ruse vertikalno. Sve je lazno i sve je stvarno. Niko ne moze da se oseti prevarenim. Istina je fleksibilna i naleze na sve neravnine, pokrivajuci potpuno vidno polje svojom neprobojnom opnom. Kontrarevolucija je spoljni sloj tog pokrivaca, ona je ta koja je tu da "tie lose ends" i predupredi svaku pomisao na Revoluciju.

    Kontrarevolucija se uci u skolama, na fakultetima, u vojnim kampovima... Ona je baza svih TV stanica, glas svakog radija, server svakog internet sistema. Ona ne prestaje da se umnozava u svemu sto vidimo, modifikuje nase ponasanje, izvlaci nase misli, skrece nam paznju sa svojih rupa na bljestave ekrane. Kontrarevolucija je rasizam koji se neprestano reprodukuje iz nemogucih uslova zivljenja, seksizam pothranjen oblikom flase naseg omiljenog parfema, ejdzizam ovekovecen sposobnoscu da se podrzi erekcija... Ona je u pasti za zube, u telefonskoj poruci, na sportskom takmicenju... Na klupi u parku, u krevetu, na bini, u samoposluzi...

    To Be Continued
    nomen est omen

  14. #29

    Odgovor: Svest i samosvest

    Kontrarevolucija racuna sa nasom svescu o njoj i prija joj kada upiremo prstom u nju. Racunajuci na svoj kontraverznost, ona se ne stidi svojih dostignuca: mozemo uprti prstom na rastuce siromastvo na planeti, ona ce to objasniti demografijom i natalitetom; mozemo vristati na ratove i one koji ih pokrecu, kontrarevolucija ce se ograditi simptomaticnom neutralnoscu; mozemo reci sta god hocemo protiv sistema, ona ce se nasmejati kao sto se otac nasmeje nevaljalom i bistrom detetu.

    Upravo u tom autoritetu lezi njena osnovna snaga. Izgradjen na istini kao i na lazima, na sumnjivim objasnjenjima kao i na "naucim cinjenicama", taj autoritet izgleda neosporiv. Iza njega ne stoji sistem, jer on vodi neke druge brige i ratove, nego ono sto sistem koristi kao svoje najsjajnije oruzje: tehnologija i nauka. Ono sto je za kontrarevoluciju bila religija tokom dugog i krvavog srednjeg veka, sada je nauka: motorna snaga opravdavanja sistema. Nedoredjena na isti nacin na koji je to religija, nauka samo pokusava da popuni rupe koje se javljaju sa slobodom misljenja, sa sazrevanjem pojedinca, sa rastucim nezadovoljsvom i represijom u svetu. I dalje se koristeci umirucom religijom, ona pokusava da sagradi i odrzi opste vazeci mentalni kisobran, van koga je gotovo nemoguce opstati. Ali to nije nesto staticno. Za razliku od sistema koji stiti, a koji nikada nije odmakao dalje od robovlasnistva, imidz koji se postavlja oko te caure se neprestano menja i prilagodjava. Ono usisava, asimilira sve sto mu dodje pred oci: misli, pokrete, organizacije, muzicke pravce, knjizevne krugove... Jednog dana pomislimo kako ovaj knjizevnik ima sta da kaze, a vec sledeceg dana moramo da zakazujemo susret sa njim u njegovoj vili u nekom bogataskom predgradju. Ili filozof, ili muzicar, ili pesnik, ili politicar... ili buntovnik... Tom budnom crnom oku nista ne promice. Ono je crna rupa ideja. Sta je sve progutalo tokom vekova, koliko je mesa ogulilo sa ljudske misli, koliko kostiju ispljunulo ne obaziruci se na one uplasene i nesigurne jedinke koje znaju a ne smeju da kazu.

    Kako je nastala iz cvrste hijerarhije, dakle sistema pravilno rasporedjenih (po velicini i snazi) autoriteta, i kontrarevolucija je autoritet za sebe. Ona je postovana i njeno se ne porice. Ona ima mnogo lica. Cak je ponekad i revolucija sama, dok joj to odelo odgovara, dok ne oseti da mora da upotrebi svoje represivne pipke da bi umirila tremore i talase. Tada je najopasnija i trga sa sebe kozu ovce, pokazuje svoje zube prema kojima niko ne ostaje ravnodusan. Strah je jos jedan od njenih vojnika. Mozda najsvirepiji od svih. On se zavlaci u ljudske stomake, mozgove, oci... On obelezava sve neravnine i ka njima usmerava svu negativnu energiju, popustajuci pritisak na sistem, ukoliko ga negde ima. Strah koji je nekada (delimicno i danas) uterivan religijom i pretnjom paklenim mukama posle smrti, danas se uteruje naukom i tehnologijom, njenom moci (nuklearne glave, otrovi, zagadjenje) i njenom nemoci (bolesti, glad, priroda) podjednako. Taj strah se omnozava neprestano, pokrivajuci sve sfere ljudske delatnosti. Ima ga u porodici, u fabrici, na ulici, u avionu, na stadionu... On se hrani pohlepom, mrznjom, gluposcu... Gotovo da nista bez njega ne bi bilo moguce! On zahteva represiju, jer je materijalan. On stiti stvari isto ili vise nego zivot. Kako zivimo zivot kroz stvari, nas osnovni strah je da neko ili nesto ne otudji te stvari od nas. Tu je kontrarevolucija najefikasnija: ona nas zarobljava u nase kuce, automobile, ispred nasih TV, na fabrickim linijama, u kjubiklima, svuda gde se osecamo sigurnim i gde nasa imovina nije ugrozena. Kontrarevolucija nam govori kako i gde da skladistimo nase zivote. To zaista ponekad izgleda zavodljivo, sjajno, cak i kada je maksimalno haoticno. Pogledajmo samo gradove: ne postoji u njima ni jedna stvar koja je u logicnom odnosu sa nekom drugom stvari. Po nekom sistemu udji - izadji, odvijaju se sve akcije, odvija se jedan vestacki zivot pun oziljaka od operacija.

    Naizgled organizovan, a u sustini odrzavan samo strahom. Kada bi se ljudi oslobodili straha za svoju imovinu i uzeli svoje zivote u svoje ruke, zivot u gradovima bi bio nezamisliv. Sta bi moglo da nas zadrzi u tako zagadjenom i haoticnom okruzenju osim straha proizaslog iz stava da je jedino takav zivot moguc i da jedino tu mozemo posedovati dovoljno da budemo ljudi. Ta lazna vera u sistem i stvarni strah od bilo cega drugacijeg zadrzava ljude u masovnim sistemima, u metroima, u fabrikama, u soliterima... Kontrarevolucija mora da odrzava taj strah, jer bi u suprotnom bilo moguce, a i sasvim izvesno, da ljudi shvate ogranicenja zivota na koji su naterani i verovatno bi pokusali da pobegnu iz tih (svih) zatvora.

    Zato su sve dosadasnje revolucije ustvari bile deo kontrarevolucije: one su u istim uslovima sa razlicitim obecanjima i strahovima pokusavali da zadrze ljude tamo gde su: u masovnim, porobljujucim sistemima. Strajkovi i revolucije nikada nisu izasli iz fabrika i gradova, iz hijerarhijskih, autoritativnih okvira koji sistem cine uspesnim vec deset i vise hiljada godina. Uvek je radnika, posle svega, cekala fabrika, a gradjanina - grad. Ni selo nije bilo "selo" nego "fabrika hrane" a kao naseobina je preslikavalo sve ustaljene gradske seme, u vecem ili manjem opsegu. Kontrarevolucija nije zazirala od revolucije, cak sta vise, ona ju je prizeljkivala jer je bilo za pretpostaviti da ce bilo kakva parcijalna revolucija biti osudjena na propast: ne zbog neizvodljivosti ciljeva koje propagira, vec zbog konkurencije sa ostatkom sveta, gde revolucija nije izvrsena. Ne kazem da bi se sve to razresilo Svetskom Revolucijom, samo kazem da je jedna od srecnih okolnosti za kontrarevoluciju da se ona nije desila. Sada kontrarevolucija radi na eliminisanju svake pomisli na globalnu promenu: cilj je da presipanjem iz sela u gradove, iz treceg sveta u prvi i nazad, stvori takvu uzajamnu zavisnost izmedju delova planete, da ce biti nemoguce ne srusiti sistem, nego ga i dotaci. Sistem sa zahvalnoscu prepusta kontrarevoluciji pripitomljavanje covecanstva. Bez te pompezne, glamurozne slike, danasnji covek bi vec ustao i razbio ekran svog televizora.

    I bez obzira da li kontrarevoluciju nazovemo spektaklom, opijomom za mase, ili nekako drugacije, ona ce uvek uciniti sve da apsorbuje buntovnu energiju koju covek sakuplja u sebi dok zivi neki tudji, promasen zivot. Eliminisuci iznenadjenja, predvidjajuci poteze, cak i inicirajuci "pobune", ona se igra sa nama, pokrecuci nas strahom, religijom, naukom, tehnologijom, umetnoscu, informacijama... U toj igri macke i misa, covek je i dalje u strasno losem polozaju, ali to ne znaci da ne treba i dalje smisljati strategije za probijanje skrame koja nam se natalozila na ocima.

    Jedini nacin da budemo korak ispred nje jeste da prestanemo da koristimo elemente kontrarevolucije u borbi protiv sistema. Ne mozemo religijske strahove otkloniti uvodjenjem nove religije, niti prevaru umetnosti razotkriti novom knjigom u kojoj sve pise. Niti mozemo da humanizujemo proizvodnju proglasivsi fabriku svojinom radnika... Revolucija nije revolver koji izbacije ispraznjenu cauru, simultano ubacujuci novi ali identican metak u cev. Revolucija mora da razori sve elemente sistema, a ne da, koristeci njegova oruzja, zauzme njegovu poziciju. Linija manjeg otpora je upravo ono cemu smo najskloniji i na sta kontrarevolucija racuna kao na svoj najbitniji element.

    The End

    nomen est omen

  15. #30

    Odgovor: Svest i samosvest

    Savremeno poimanje sveta sastoji se u bezumnom i racionalnom obozavanju suma. Na televiziji ionako nema nista bolje. U uslovima trzisnog totalitarizma sadrzaj ionako gubi na vaznosti. U uslovima multiplikovane prodajnosti, materija biva primorana da postuje zakone totalnog marketinga.

    Tok se ubrzava, i da bi manipulacija bila brza i laksa stvari moraju postati lakse. Laganije. Bezsadrzajnije.
    Zivoti imaju biti prazni i reproducibilni. Ono sto se dozivljava kao sopstveno ja u stvari je grubi polufabrikat.

    Knjige, filmovi - takozvani kulturni sadrzaj postaje sum. Postmoderna, slikarke koje beskonacno rade autoportrete, pisci koji opisuju lepote sopstvenog ega, video klipovi sa sa Savrsenim sisama.

    Sum sa svih strana. Dodirivanje crveno belih limeniki jeste vise od magijskog rituala jer ono sto se prodaje jeste lifestyle. Lifestyle je prazan, nema nicega do simbola. Otvaramo limenku, puna je zasecerene vode koja garantuje mladelacki optimizam.

    Sum zaglusuje zivot. Knjizevnici "preplicu svoja postmoderna tkanja". Citaoci i citateljke mastaju o svojim prvim, drugim i sedmim ljubavima, sve u skladu sa slatkim uputstvima Doktrine.

    Totalitarizam je pojeo zivot. "Nadahnute", neformalne supruge kasnijih srednjih godina odlaze na "fancy mesta" konzumirajuci Visi oblik stvarnosti.

    Sum natapa prazne ego skoljke. Iznutra neko slabasno cvili. Nesto smrdljivo curi. Kao zubna gangrena. Tamna senka prelazi preko posetilaca rasprodaja, To nije to. Ruke su prazne.

    Ausvic u malim dozama je svakodnevno iskustvo miliona. U sobi za deprivaciju jedini nadrazaj jesu pokreti Trzista. Jedina muzika je pesma reklama. Prosta reprodukcija stvar je statusa. Deca se radjaju da bi bila zrtvovana i dresirana u manjezima za mlade potrosace.

    I sve je pozitivno. Sve je prokleto pozitivno. Pozitivni su zigoloi, ekonomisti, vodoinstalateri, ratnici, ratni zlocinci, biznis gurui, pozitivni su i eksperti koji nam iz druge ruke govore sve sto znaju o zivotu Slavnih.

    Odnekud dopiru zvuci klavirskog koncerta. Lepo vaspitane devojcice i decaci sviraju klavir. Stalno grese, ali se trude.

    Nalazimo se na mracnom stepenistu. Na trenutak nam se cini da cemo brzo i lako naci put do prizemlja.
    Ali najednom svetlo se gasi. Trazimo prekidac stepenisnog automata, ali prekidaca nema. Nema ni stepenista, nema ni rukohvata. Nicega nema osim Nas i Nase suplje ideje o sopstvenoj vrednosti. Nesto kao varijacije na temu idealnog godisnjeg odmora. Decibeli suma razaruju nam slusni aparat. Da nije tako glasno culi bismo da neko usamljeno bice vristi u mraku.
    nomen est omen

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Da li postoji ekoloska svest medju nama
    Autor jole futog u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 53
    Poslednja poruka: 12.08.2018, 07:34
  2. Neurologija: SVEST
    Autor SQUAW u forumu Nauka i tehnologija
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 16.02.2012, 12:56

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •