Šta sadrži Šekspirova paleta toksina
Iako junaci komada Vilijama Šeksipa relativno često pribegavaju otrovu kao načinu za eliminisanje protivnika ili za samoubistvo, čini se da Šekspir nije najbolje poznavao toksikologiju. Ipak, na osnovu raspoloživih podataka može se zaključiti da je Romeo stradao od kalijum-cijanida, Julija je za uspavljivanje koristila sok mandragore, Hamlet sok bunike (iako simptomi ne govore tome u prilog), kaluđer je kralja Džona otrovao arsenikom (pri čemu je od njega i sam stradao), Kleopatra se suočila s otrovnim ubodom aspide (egipatske kobre)...
"Traganje za otrovima i trovanjima u Šekspirovim delima osim velikog izazova, predstavljalo je i neizrecivo zadovoljstvo. Posebno je u tom pogledu uzbuđujuća bila rekonstrukcija dešavanja u Romeu i Juliji. Naime, kada se pažnja usmeri na ogoljene događaje, dolazi se do klasičnog izveštaja istražnog sudije, sa postupcima aktera i vremenima odvijanja radnje, na čemu Šekspir posebno insistira", navodi dr Šimon A. Đarmati u predgovoru svoga dela "Otrovni Šekspir".
Đarmati konstatuje da se Šekspir nije najbolje razumeo ni u travarstvo, pa tako monah Lavrentije, sakupljajući biljke - sa stanovišta savremenih skupljača - pravi dve greške. "Pre no sunce okom razveseli vrelim/ dan i suši vlažnu rosu, želim da naberem punu korpu trava/ otrovnih i cveća čiji sok spasava". (Romeo i Julija, drugi čin, scena treća)
Skupljači bilja, konstatuje autor, znaju da se lekovito bilje može i sme brati samo po lepom i potpuno suvom vremenu, kad nema rose, jer u suprotnom, biljka ubrzo potamni, uplesnavi se, ugreje i u njoj propadaju lekoviti sastojci. Takođe, nepisano je pravilo da u toku dana jedno lice treba i sme da sakuplja samo jednu vrstu medicinskog bilja, jer ako u istu korpu stavlja više vrsta bilja, prisutna je stalna opasnost da se ono pomeša.
Ipak, Đarmatija ne čudi nedovoljno poznavanje toksikologije u Šekspirovom slučaju - Šekspir, kako se pretpostavlja, nije završio školovanje u mesnoj školi u Stratfordu na Evonu, gde je i rođen, budući da je kao treće i najstarije muško dete morao pomagati ocu u izdržavanju desetočlane porodice.
ROMEO I JULIJA
Baveći se delom Romea i Julija Đarmati konstatuje da se u Šekspirovo vreme očigledno dobro znalo za narkozu, iako je na osnovu opisa teško s tačnošću utvrditi šta je dovelo do toga da Julija izgleda kao mrtva.
Moglo bi biti da se radi o opijumu koji je u to vreme bio poznat i koji i sam Šekspir pominje u Otelu (Jago: Ni mak, ni mandragora, ni svi uspavljivi napici ovog sveta neće ti vratiti onaj slatki san što si juče imao, treći čin, scena treća). Uzrok sna je mogla biti i "Šekspirova omiljena biljka mandragora čiji je ekstrakt zajedno sa opijumom u srednjem veku korišćen za opijanje, tako što je bolesnicima na lice stavljan sunđer natopljen ovim narkoticima". Među "sumnjivim" preparatima bi mogao biti i alkoholni rastvor opijuma bez obzira na to što ga je zvanično u medicinsku praksu uveo tek 1669. engleski lekar Tomas Sajdenhem (1624-1689), pod imenom laudanum.
No, autor "Otrovnog Šekspira" opijum dovodi u sumnju zbog toga što monah Lavrentije u jednom delu kaže:"U nežnom cvetu ovog mladog tkiva/i lek i otrov zajedno počiva./Kad se pomiriše, krepi naše telo,/a kad se okusi, ustavlja zacelo/ privremeno srce i rad čula sviju".
Teško da bi se mir makovog cveta mogao nazvati okrepljujućim, a opijum se ne nalazi u cvetu. Osim toga, ukoliko se otrovanom ne pruži pomoć u toku prvih nekoliko časova, prividna smrt prelazi u pravu. Stoga, osim relativno odgovarajućih simptoma, ne postoje drugi ubedljiviji dokazi da se zaista radilo o opijumu.
Zbog toga glavna sumnja pada na mandragoru koja cveta upravo u vreme dešavanja veronske tragedije.
Romeo svoj otrov nabavlja kod apotekara jer su "u Šekspirovo vreme lekove i otrove prodavali isti ljudi, apotekari, što jako asocira na misao Paracelzusa da je razlika među njima samo u dozi". Šekspir je verovatno radnju koju opisuje video u Italiji jer je, po tvrdnjama Đarmatija, u Engleskoj pojava farmacije kao posebne profesije vezana za osnivanje Društva apotekara u Londonu 1617, znatno posle nastanka Romea i Julije. Romeo je spreman da za dram (3,888 grama) otrova plati deset dukata, čitavo malo bogatstvo - osim što mu se žurilo, apotekaru je za prodaju otrova pretila smrtna kazna. Apotekar mu prodaje prah s uputstvom da ga saspe u ma koju tečnost. Ispivši otrov, Romeo govori o gorkom vođi, što Đarmati tumači na sledeći način: "gorki vođa se očigledno odnosi na kalijum-cijanid (KCN, cijankalijum) koji je čvrsta supstanca koja se prodaje na drame (Saspi to u ma koju tečnost) i koji treba da pomogne u razaranju životne barke. Ako je kupio dram otrova, to mu je bilo više nego dovoljno, s obzirom na to da je srednja smrtna doza kalijum-cijanida oko 250 mg. Ako se uzmu veće količine, smrt nastupa za nekoliko minuta, a i brže. Trovani trenutno pada uz vrisak (da imaš snagu dvaestorice, trenutno od toga nastupiće smrt), gubi svest i posle kraćih trzaja umire (da onaj kome je život dojadio pada mrtav čim ga proguta, a telo naglo mu ispusti dah kao što barut sukne iz kobne utrobe topovske). Za trovanje su karakteristični i grčevi čime se može objasniti stisnut pehar u rukama Romea".
I pitanje kako je moguće da apotekar prodaje kalijum-cijanid koji je zvanično sintetisan čak oko 190 godina posle nastanka Romea i Julije ne ostaje bez odgovora. Po svemu sudeći, tvrdi Đarmati, kalijum-cijanid su prvi sintetisali preteče današnjih hemičara, alhemičari, čije se doba proteže do oko 1525. odnosno do pojave jatrohemičara ili medicinskih hemičara. On to obrazlaže elementima koje su koristili alhemičari i visokom verovatnoćom da su u jednom trenutku zajedno žarili dve suprotnosti, ostatke životinja i biljaka, u prisustvu gvožđa kao metala i da su zatim svemu što se nalazilo u njihovoj posudi dodali još jedan elemenat vodu.
"Kada se uzme u obzir nastojanje alhemičara da po svaku cenu sačuvaju svoje proizvode, pogotovu što su znali da su došli u posed izuzetno moćne hemikalije, postaje sasvim jasno zašto se kao prva sinteza beleži ona iz 1782", navodi Đarmati. On navodi i mogućnost da se ne radi o kalijum cijanidu, ali, tvrdi, da se radi o cijanidu to je sasvim verovatno. Razmatranjem mogućih izvora cijanida autor dolazi do glikozida amigdalina koji se zajedno sa fermentom emulzinom nalazi u gorkom bademu, ali i badem i pasulj iz Lime otpadaju kao solucije, jer bi Romeu bila potrebna veća količina. "Istine radi treba navesti da su poznati slučajevi trovanja vodom od lovor-višnje (Aqua lauro-cerasi) ili gorkog badema (Aqua Amygdalea amarea) koja sadrži jedan procenat cijanovodonične kiseline, ali apotekar nije prodavao tečnost već čvrstu supstanciju jer joj težinu meri u dramima". Mogao bi, tvrdi Đarmati navodeći argumente, biti strihnin taj kojim se Romeo otrovao, ali najverovatnije nije, jer je otkriven tek 1818, u pasulju svetog Ignatija koji raste u šumama na Filipinima. Osim toga, on je praktično nerastvoriv u vodi, a teško se rastvara i u alkoholu i drugim uobičajenim organskim rastvaračima, a nije ni fudroajantan kao kalijum-cijanid koji izaziva skoro trenutnu smrt.
Ipak, tvrdi autor, da je Romeo popio bilo koji drugi otrov, a ne kalijum-cijanid, monah Lavrentije koji stiže na groblje pola sata pošto je Romeo ušao u grobnicu, zatekao bi ga teško otrovanog ali najverovatnije živog. Živog bi ga možda zatekla i Julija.
ANTONIJE I KLEOPATRA
Radije nego da se suoči sa pobedom Rima i svojim ropstvom Kleopatra dozvoljava da je ugrize otrovnica skrivena u korpi skrenuvši pažnju svojoj sluškinji Karmijan. Neki, piše Đarmati, kažu da joj je ta zmija bila donesena u kotarici sa smokvama i da je Kleopatra bila naredila da zmiju sakriju ispod lišća, tako, kad ona bude htela da uzme smokve, zmija da je ujede pre nego što je vidi; međutim, kad je uzela da ukloni lišće, zapazila je zmiju, pa je kazala: "Dakle, jesi li tu?" i pustila zmiju da je ujede. Drugi, opet, kažu da je Kleopatra zmiju držala u nekoj škrinji, i da ju je bockala zlatnim vretenom, tako da je zmija razljućena time u velikom besu skočila i ujela je za ruku. Neki isto tako vele da su joj na ruci nađeni tragovi dva mala ujeda koji su se jedva mogli videti, i da je sam Cezar tome poklonio veru, jer je u trijumfu nosio Kleopatrin kip, sa tragom ujeda zmije na ruci. U svakom slučaju, zanimljivo je upozorenje da se zmiji ne da hrana, koje autor povezuje sa saznanjem da je toksičnost otrova posle obilnog obroka manja nego u slučaju kada je zmija gladna, s obzirom na to da zmija otrov koristi u procesu varenja hrane.
"I tako se od poznatih i nepoznatih, biljnih i životinjskih otrova kao i mišomora u Šekspirovim delima formirala galerija trovača i otrovanih sačinjena od nesrećnih ljubavnika, princeza i prinčeva, kraljica i kraljeva. Baš je Šekspir otrovan zar ne?", zaključuje autor.
Priredila Nataša Bogović za "Danas"