Pre nekih desetak godina, mislila sam kakav ce mi zivot biti u tridesetim.
I sve sam ja to zamislila kako bi trebalo da bude, mozda i bi i bilo da je bilo srece.

Znaci trebala bi imati nekih pedesetak godina.
Bicu daleko od penzije, pa necu moci uzivati u njoj.
Ni kucici pored vode.
Necu moci ni splavariti, ni suncati se na peskovitim obalama.
Necu imati ni buljuk unucica, jer malo sam zakasnila za to.
A volela bih.
Samo ne vredi planirati i mastati, zivot te tresne, kad se najmanje nadas, pa obicno bude suprotno.